Legendarni Max Bunker gasi strip koji su obožavale generacije: 'Umorio sam se od Alana Forda. Vrijeme je za novi lik, Petru'

Secchi je prije 54 godine iz svoje talijanske radionice zajedno s ilustratorom Robertom Raviolom, poznatim i pod nadimkom Magnus, lansirao Alana Forda koji će se uvući u sve pore našeg društva i svakodnevice, zahvaljujući prije svega književniku i uredniku Vjesnika Nenadu Brixyju, koji je svojim prijevodima od opskurnog talijanskog stripa napravio najveći hit bivše države.

Alan kao anti-James Bond

Alan Ford nastao je u šezdesetima, hladnoratovskom dobu obilježenom prijetnjama atomskim holokaustom, koje se ponavljaju i danas u kontekstu rata u Ukrajini i Putinovim vječitim zveckanjem nuklearnim oružjem.

Strip je u tom vremenu bio protuteža literarnom žanru u kojem je dominirao špijunski triler, čiji su glavni likovi bili tajni agenti. Glavni protagonist stripa Alan Ford njihova je sušta suprotnost. On je anti-James Bond, vjerojatno najkompleksniji lik u čitavoj garnituri, patološki naivac kojeg zgode i nesavršeni svijet kojim je okružen natjeraju da promjeni pogled na život.

Skupina nepopravljivih diletanata

Secchijevo djelo ima čvrste temelje u njegovoj varijanti stare kazališne forme Commedia dell’arte, koju je utopio u kulise hladnoratovskog New Yorka, a upravo zahvaljujući njoj stvorene su fizičke karakteristike, gegovi te postupci članova Grupe TNT, koju čine Broj Jedan, Alan Ford, Bob Rock, Sir Oliver, Grunf, Šef, Jeremija, papiga Klodovik, pas Nosonja i zamorac Skviki.

Ti likovi bili su skupina nepopravljivih diletanata, karikature kakve susrećemo i u stvarnom svijetu. Njihovi odnosi podsjećali su na to kako su nekada izgledale i funkcionirale disfunkcionalne obitelji.

Metafora za nadrealnu farsu

Lazar Džamić, autor svojevrsne analize ovog kultnog stripa, koju je pretočio u knjigu “Cvjećarnica u Kući cveća: Kako smo usvojili i živeli Alana Forda”, govoreći o osobinama likova, poentirao je ustvrdivši da je alfa i omega grupe, čuveni Broj 1, bio pater familias čija je batina, odnosno štap, univerzalno sredstvo motivacije i kažnjavanja. Lik Jeremije predstavljao je rođake koji pate od svih mogućih bolesti, Sir Oliver aluzija je na ljude iz okoline koji su bili sitni šverceri, zgrćući dovoljno da bi živjeli u balonu vlastitog poimanja luksuza (Cijena? Prava sitnica), dok je Alan Ford dobar i naivan tip koji se uvijek igrom slučaja uvali u neku nevolju.

Svi oni zapravo na humorističan i sarkastičan način predstavljaju svakodnevne negativnosti ljudske prirode, naših vlastitih mana s kojima se često ne želimo suočiti. U ovom stripu one su naglašene, te ih se čitatelju jasno, britko i duhovito zalijepi u lice. Džamić, s kojim sam na ovu temu razgovarao prije nekoliko godina, kazao je kako je Alan Ford “svima bio poznata metafora za nadrealnu farsu kojom smo okruženi na Balkanu”.

Karikatura političkog sistema

S tom tvrdnjom lako se složiti, pogotovo kada se u obzir uzme da je strip zapravo kritika svakog korumpiranog društva u kojem službene strukture pokušavaju realnost punu afera predstaviti ljepšom i boljom nego što stvarno jest, tvrdeći onima koji propituju njihove postupke kako “čovjeku dođe žao činiti dobro za zemlju”, dok se ispod sličnih mentalnih akrobacija i službene propagande događa festival grdobe, karikature i groteske. “Secchijevo štivo je laka mašina za citiranje jer, kako je to i Nenad Brixy svojevremeno rekao, ‘u svakom broju nađem nekog poznatog'”, kazuje Džamić.

S time se slaže i Brixyjev sin Davor, s kojim sam razgovarao u istom periodu kada i s Džamićem. “Alan Ford je karikatura političkog sistema kojeg je Hrvatska definitivno kopija. Koliko god ponekad ismijavali Talijane, njihova politika je poznata po ogromnim razmjerima korupcije i utjecaju mafije. Hrvati se danas dobro pronalaze u tome, baš kao što su i sve zemlje bivše Jugoslavije pronalazile u tome”, kazao je.

Stalni konflikt s Vjesnikom

Strip nikada nije preveden na engleski. U ostatku svijeta, na mjestima gdje ga se pokušalo prevesti doživio je svega nekoliko izdanja, zbog čega nikad nije završio na nekom masovnijem društvenom radaru. Govoreći o prijevodu stripa, na kojem je i on radio u nekim kasnijim brojevima, mlađi Brixy objasnio je kako se njegov otac od početka pridržavao originalnog prijevoda i obrade, ali u jednom ga je trenutku bio prisiljen prilagođavati.

“Max Bunker kao scenarist nije imao previše mašte. Ona je kod njega postojala u prvih pedesetak epizoda iako je i to trebalo dosta promijeniti za hrvatske, u to doba jugoslavenske uvjete. Bunker je sve bazirao na milanskom humoru, a moj otac je morao podosta toga obrađivati i dorađivati. To je bio stalni konflikt s Vjesnikom, borba da strip pristanu štampati, no njegove ideje su prolazile”, ispričao je.

Džamić će ustvrditi kako je prijevod Nenada Brixyja “transkreacija”, praktički ponovno pisanje djela na domaćem jeziku. Nakićenost, pretjerivanje u frazama, stavljanje prijevoda u kontekst jugoslavenskih prilika, te stvaranje jednog novog načina izražavanja bio je recept da se strip primi i pusti duboke korijene među čitateljstvom.

Alanfordovska Kukuriku koalicija

Zbog toga je postao sastavni dio popularne kulture, a jak pečat ostavlja i u političkom kontekstu. Vratimo li se u 2011., sjetit ćemo se Kukuriku koalicije. “Bolje dug život, nego život na dug”, “Naš je posao da osiguramo vaš posao”, “Izvoziti ideje, a ne pametnu mladost” ili “U plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”, samo su neke od parola koje su vrištale s predizbornih Kukuriku plakata i koje zvuče kao da su ispale iz Alana Forda.

Citati iz stripa često su se provlačili i po Saboru, a pojedini ministri dobili su nadimke po pojedinim likovima, najčešće po negativcima. Recimo, prema informacijama koje su dugo cirkulirale javnim prostorom, bivši ministar financija Slavko Linić dobio je nadimak Superhik, po liku koji je bio najveći neprijatelj Grupe TNT i koji je krao od siromašnih i nemoćnih kako bi dao bogatima.

Zdravko Marić umalo postao Superhik

Titula Superhika sustigla je i nekadašnjeg ministra financija Zdravka Marića s obzirom na to da je njegova porezna reforma prozvana Superhikovom reformom. “Znam ja jako dobro tko je Superhik i ja to definitivno nisam”, kazao je Marić tada u TV emisiji Točka na tjedan N1 televizije.

A i posljednja velika afera u HEP-u s prodajom viškova plina po bagatelnim cijenama bila je dovoljna da je SDP-ov Arsen Bauk usporedi s Alanom Fordom. “Vlada podsjeća na grupu TNT, netko iz HEP-a je sir Oliver – imam plin, cijena sitnica, premijer podsjeća na Broja 1, a Filipović je poput Alana Forda – tko spava, nije budan. Vrhunac je Bačić u stilu Grunfa – tko izgubi dobitak, dobije gubitak”, kazao je Bauk.