Marković vjeruje u revoluciju

Na Markovića nije zaboravio ni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. On je osudio ponašanje nevladinih udruga koje su stale u zaštitu popularnog filmskog umjetnika: “Da ga zaštite od toga što će da me strijelja?”, pitao je Vučić. “Ja im želim svima dobro zdravlje i mnogo uspjeha u životu, mi nećemo nikoga da strijeljamo… A, to da nas strijeljaju predlažem odavno, drugačije da pobjede – teško!”.

Povod za takve reakcije bila je, među ostalim, i izjava Gorana Markovića za portal Lupiga da Vučićeva vlast neće proći samo od sebe, pogotovo ne na nekakvim poštenim, regularnim izborima. “To mafija na vlasti i njen šef nikada neće dozvoliti. Jedini način je bunt. Pobuna koju će izvesti mladi ljudi koji više ne vide načina da žive u ovakvoj zemlji. Video sam već nekoliko takvih historijskih preokreta, pa verujem i u ovu revoluciju”.

Vučić ima svoje ljude koji izmišljaju zavjere protiv njega

Na pitanje zašto ga u Srbiji optužuju da je pozivao na atentat na predsjednika Vučića, Goran Marković odgovara kako postoji cijeli niz Vučićevih specijalaca za izmišljanje zavjera protiv njega. “Iz rečenice u jednom intervjuu da treba razmišljati o kraju koji je zadesio Ceausescua, izvukao se zaključak da pozivam, koga, da ovog našeg tiranina strijeljaju? Mislim da taj dan nisu imali ništa bolje za konstruiranje stalnih atentata na Svevišnjeg, pa su izvrnuli tu moju rečenicu i kriminalizirali me”.

Bizaran je dodatak, priča Marković, njihova tvrdnja da je svojevremeno pozivao i na ubojstvo pokojnog premijera Zorana Đinđića. I to na osnovu jednog njegovog starog intervjua u kojem je kazao da bi bilo dobro da Srbija ima političara, jednako vrijednog kao što je Đinđić, jer bi to bilo dobro za demokraciju. “Eto, ovo je dobar primjer mehanizma laži koji su vlasti u Srbiji uvele kao vladajući princip u javnom prostoru. To traje već desetljeće, a ljudi su potpuno sluđeni svakodnevnim izmišljotinama kojima ih zasipaju s nacionalnih medija koje sve od reda kontrolira vlast”.

Nije ni za Miloševićevog vremena imao bolji status

Ni za vladavine Slobodana Miloševića Goran Marković nije imao bolji status. No, tada je nosio “samo” titulu izdajnika. Zbog toga ne čudi što je Marković u nekoliko javnih nastupa ustvrdio da se vratilo vrijeme Miloševićeva režima, samo je još drastičnije i primitivnije. Bilo je to, kaže, istodobno i vrijeme intenzivnog treninga za ono što mu se sada događa. “Tada je doista bilo neizdrživo, bila su to grozna vremena kad sam htio pobjeći iz zemlje. Sada nastojim da me ne obuzme ili paralizira paranoja”, objašnjava Marković te u šali kaže kako prijateljima zna reći da bi radije da ga u mračnom haustoru ubije iz pištolja neki pripadnik Službe bezbednosti, nego da kod kuće dugo umire od raka.

Marković podsjeća da je serija napada na njega otvorena zabranom njegovog filmskog projekta Doktor D. “Uslijedile su laži po tabloidima koje kontrolira Vučić osobno, u kojima se čak tvrdilo da želim strijeljati Vučića. Sve je pak kulminiralo odbijanjem da mi se, na prijedlog Udruženja filmskih umetnika Srbije, dodijeli nacionalna mirovina. Sve te odluke, od prve do posljednje, donesene su bez obrazloženja, uz gromoglasnu šutnju”, podsjeća Marković.

Ignoriran i marginaliziran od strane vlasti

Premda je Marković još od vremena Miloševića pa sve do danas ignoriran i marginaliziran od vlasti, ipak predstavlja iznenađenje nedavna odluka Upravnog odbora Filmskog centra Srbije, da bez ikakva obrazloženja odbaci prijedlog žirija da se dodjele sredstva za snimanje filmova trojici velikana filmske umjetnosti. Goran Marković prijavio je svoj projekt pod naslovom Doktor D. u kojemu je analizirao život ratnog zločinca Radovana Karadžića. Posebno onaj dio koji se odnosi na vrijeme dok je lunjao Srbijom kao nadriliječnik pod imenom Dragan Dabić, maskiran dugom bradom i kosom privijenom u rep.

Goran Marković objašnjava kako se postavlja pitanje radi li se o Radovanu Karadžiću ili nekom od ratnih zločinaca koji se uz promjenu identiteta kriju i žive u ilegali. “Mene kao umjetnika više zanima što se događa sa psihom takvog bjegunca i činjenicom da se toliko uživljava u drugi identitet pa polako gubi svijest o tome tko je on zapravo. Na kraju ove priče sustići će ga istina o tome tko je zapravo”.

Karadžićev bijeg kao podloga za dobru crnu komediju

Markovića su zanimale posljedice tako dugog skrivanja u Beogradu i Karadžićeva nova karijeru bioenergetičara-iscjelitelja i što sve još ne. “Sve mi se to učinilo kao okvir za jednu vrlo crnu komediju. Uvijek sam bio mišljenja da nema te tragične stvari koju ne možemo ismijati. Ujedno to je najbolji način da se nacionalisti suoče sa svojom nedavnom prošlošću. Neće to biti kao film o Anti Gotovini, bit će to potpuno suprotan pristup”.

Smatra kako su sjajni redatelji Želimir Žilnik i Srđan Dragojevića kolateralne žrtve zabrane njegovog projekta. “Ni krivi ni dužni, ostali su bez sufinanciranja svojih projekata. Ali ponijeli su se kao pravi ljudi – nisu izdvajali svoje slučajeve i zajedno se sa mnom bore protiv ovog primjera prave staljinističke cenzure”.

Vučićevi se boje gnjeva naroda

Na demonstracijama u Beogradu protiv anglo-australske kompanije Rio Tinto, druge najveće svjetske korporacije za metale i rudarstvo, koja je htjela u Srbiji koristiti mega prljave tehnologije, sudjelovao je i Goran Marković. Zbog žestokog otpora građana vlada je na kraju odustala od tog projekta, premda prevladava uvjerenje da su ti prosvjedi bili upereni protiv Vučićeva režima, a ne samo kompanije Rio Tinto.

Dio medija javio je tada da je Marković bio skoro uhićen. Kad je za ekološkim prosvjednicima krenula masa policajaca, Markoviću su prišle dvije osobe koje su ga željele identificirati, zaustaviti, snimiti. “Kad sam odbio i pristao zbog toga ići u zatvor, a nakon što nas je okupljena masa počela snimati, policija je pobjegla! To pokazuje da oni sami ne vjeruju u ono što rade, a i da se sami boje gnjeva naroda”.

Vučiću, priča Marković, treba sve što odvlači pažnju od njegove pogubne politike. “Odgovara mu svaki sukob, kriza, incident, od problema Kosova do mojih prijetnji pucanjem. Sve je stalno protiv njega, a on se herojski bori. Ne za sebe, nego za svoj narod. Vrlo otrcano, zar ne?”

Dobitnik više od 30 nagrada

Marković je dobitnik više od 30 jugoslavenskih, srpskih i međunarodnih filmskih i kazališnih nagrada, od kojih su najznačajnije dvije Zlatne arene na festivalu u Puli, nagrada za najbolju režiju na Filmskom festivalu u San Sebastianu za film Tito i ja, Grand Prix of Americas na Montreal World Film Festivalu za film Kordon te Sterijina nagrada za najbolji moderni dramski tekst za kazališnu predstavu Turneja.

Filmska verzija Turneje osvojila je nagrade za najbolji film i najbolji scenarij na Festivalu europskog filma u Kijevu 2009. te nagradu za najbolju režiju. Na Svjetskom filmskom festivalu u Montrealu dobio je nagradu Fipresci, međunarodne federacije filmskih kritičara. Među njegovim najboljim ostvarenjima svakako su filmovi Specijalno vaspitanje, Nacionalna klasa, Variola vera, Već viđeno, Tito i ja, Urnebesna tragedija, Kordon, Turneja… Napisao je i desetak filmskih scenarija, šest kazališnih predstava, a tri je režirao.

Tri dokumentarna filma o Miloševićevom režimu

Snimio je i tri dokumentarna filma nakon 1995. godine u kojim je žestoko kritizirao režim Slobodana Miloševića: Poludeli ljudi, Nevažni junaci i Srbija, godine nulte. Marković je bio profesor na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a sada je profesor emeritus.

Rođen je u Beogradu, majka Olivera i otac Rade bili su veliki, iznimno popularni glumci u bivšoj Jugoslaviji. Jednom je napisao kako su roditelji imali velikog utjecaja na njega. Odrastao je među glumcima, ljudima koji u skloni igri, humoru. “To me je odredilo. Može se naučiti nešto o obrazovanju, zanat, ali umjetnost sama po sebi je misterija. Teško se to uči, a još teže se nasljeđuje. Znam puno djece jako dobrih umjetnika koji nisu uspjeli, a koji su bili jako nesretni zbog toga”.

Goran Marković diplomirao je na čuvenoj filmskoj školi FAMU, pa je tamo 1968. svjedočio Praškom proljeću, sveopćem ustanku protiv tadašnjeg komunističkog režima. Bilo je to njegovo prvo iskustvo s pobunama naroda.

Dugogodišnja borba ga nije umorila

Marković tvrdi da se nije umorio od dugogodišnje borbe protiv onih koji drže vlast i represivni aparat u svojim rukama. „Zarekao sam se 1968. da ću se boriti protiv mračne sile, ma kakav ona kostim nosila. Nekada je to bio realni socijalizam sovjetskog tipa, a danas je to fašizam, u raznim oblicima. Davno sam shvatio da neću dočekati happy end ove priče, ali isto tako znam da je borba važnija od ostvarenja cilja.“

Marković priznaje da ne zna je li moguće, bez prave podrške političkih čimbenika, samo mirnim prosvjednim okupljanjima naroda, srušiti vladu Aleksandra Vučića. “Ali znam da temelj budućnosti moje zemlje leži u njegovom odlasku. Na ovaj ili onaj način. Nadam se da će i on sam shvatiti, da je njegov miran, civiliziran odlazak s vlasti najbolje rješenje. I za njega i za naš narod”, ističe Marković.

Vučić svoje pobjede temelji na ucjenama i zastrašivanju

Objašnjava kako je Vučić osigurao podršku niza intelektualaca, umjetnika, pa i političara iz oporbe, podmićivanjem i ucjenama, ljudskim slabostima koje umjetnici imaju kao i drugi ljudi. “Jedino što su umjetnici javno eksponirani, pa se svaki njihov nemoralni čin jako dobro vidi, čita i pamti. Inače, puno drugih ljudi radi slične stvari, vjerujući da to nikada neće biti otkriveno. Ali uvjeren sam da hoće, jednog dana kada dođe do lustracije”, optimistički najavljuje Marković.

Temelj Vučićevih pobjeda na izborima, ponavlja Marković, su pritisci, ucjene, zastrašivanja, lažiranje rezultata. Po njegovoj procjeni međutim opada nekadašnja podrška Vučiću. “Ljudi, odnosno dio onih zaslijepljenih, polako shvaćaju kako se od lažnih obećanja i falsificiranja notornih problema, ne živi. Bijeda se polako povezuje s vladajućim režimom,” napominje Marković te dodaje “da se istina teško probija, mnogi ljudi nemaju pristup društvenim mrežama, a mediji su, kao što rekoh, strogo kontrolirani. Ipak, ljudi polako počinju vjerovati svojim očima i osjećati vlastiti trbuh”.

Poseban problem u Srbiji su potkupljeni mediji

Poseban problem u Srbiji su, po Markoviću mišljenju, mediji koje je Vučić gotovo sve pokupovao. Naravno, našim parama, a ne njihovim, ističe Marković. „ Ono što su opljačkali za sebe, sada je na sigurnom. Ali postoji, primjerice, Telekom koji kupuje novine i TV kanale, dajući naš novac u ruke anonimnim kriminalcima koji u njegovo ime kupuju medije. To je trajalo sve dok nisu kupljeni svi mediji,“ zaključuje Marković uz opasku.

“Od kada su uz njihovu pomoć te zastrašivanjem i korupcijom dobili izbore, imamo parlament bez opozicije koji se bavi isključivo blaćenjem onih koji bi im se mogli suprotstaviti!” Donošenje zakona i slične gluposti, objašnjava Marković, bačene su u drugi plan. “Laži o pismenim ljudima je najvažnije što razni nepismeni primitivci imaju za reći. Usput, nitko ne propušta, kao u nekom porniću, odati počast glavnoj zvijezdi tog žanra.”

Tjednik Danas dao je Markoviću potporu

Markoviću je nedavno potporu dao tjednik Danas koji je na naslovnoj stranici objavio crtež pod naslovom “Velika tajna večera” u znak podrške Goranu Markoviću. Na njoj sam među ostalima, prepoznao Markovićeve roditelje Oliveru i Radu te hrvatske redatelje Lordana Zafranovića i Rajka Grlića.

“Da, nacrtao ju je sjajni ilustrator i karikaturist Gradimir Smuđa, koji živi u Italiji i sa strane promatra stvari u svojoj nekadašnjoj domovini. Stvarno sam polaskan tom karikaturom. Prošla godina, pokraj svih napada vlasti na mene, protekla je u nizu nagrada za moje životno djelo i ostalim priznanjima,“ tješi se Marković te dodaje u šali: “Nastojao sam, ipak, da i jedno i drugo ne shvatim kao poruku: “Do viđenja, prijatno” .

Oštra polemika s Kusturicom

Posebnu pozornost javnosti privukla je oštra polemika s režiserom Emirom Kusturicom. Marković je pozvao Kusturicu da javnosti objasni zašto je, kao član žirija za izbor spomenika, glasao da na beogradskom Savskom trgu nikne divovski kič-spomenik Stefanu Nemanji koji je projektirao neki ruski umjetnik. Taj spomenik izazvao je jednoglasne kritike stručne javnosti, pa je Marković pozvao Kusturicu da se ogradi od spomenika koji će unakaziti Beograd.

Inače, njih dvojica poznaju se od mladosti, a u jednom intervjuu Marković je kazao kako je Kusturica oduvijek bio pomalo uličar te da nije postao svjetski poznati redatelj, vjerojatno bi sjedio u zatvoru. “Žao mi je Kusturice jer je ostao bez domovine, u svoje Sarajevo više se ne smije vratiti. Sagradio je jedno zaista ljupko mjesto u planini, na granici Srbije s Bosnom, koje mu zamjenjuje zavičaj. Ali on je ostao bez državljanstva, postao je apatrid, tu nema izbora. A nije Brodski, ne može stvarati bez Sidrana i njegova svijeta”.

Dok je Vučić na vlasti, Marković vjerojatno neće moći snimati

Nakon zabrane snimanja filma o Radovanu Karadžiću, posve je izvjesno da Marković, dok je Vučićev režim na vlasti, neće više moći snimati filmove. „Moja životna filozofija, kad je o snimanju filmova riječ, glasi: Ako možeš, možeš; ako ne može, ja idem na more. Naravno šalim se. Ne znam, nešto ću smisliti.“

S obzirom na to da su knjige Češka škola ne postoji te Beogradski trio, imale sjajan uspjeh kod čitatelja, pitam hoće li se možda posvetiti književnom stvaralaštvu. “To je preozbiljan posao da bi se čovjek s njim mogao baviti usput. Morao bih se odreći svega ostalog i deklarirati se književnikom. A to je jako teško u mojim godinama”. Ne isključuje međutim da će se više posvetiti radu u kazalištu.

Njegov roman Beogradski trio kritika je ocijenila kao knjigu koja se mora pročitati, a u Hrvatskoj ga je objavila Školska knjiga. U prozno dokumentarnom štivu Češka škola ne postoji, glavni su junaci režiseri Lordan Zafranović, Srđan Karanović, Rajko Grlić, pokojni Goran Paskaljević te poznati češki profesori Elmar Klos, Jan Kadar, Miloš Forman, Milan Kundera…