Bio je rijetko u masi i velikim grupama, često sam, nikad glasan, uvijek pribran. “Mislim da ima više ljudi poput mene. Moje je stanje prirodno, ovi drugi su išli kvragu. Mjerim svaku riječ, živim u prirodnoj izolaciji, ali ne osjećam da sam sâm. Nisam bio od tih koji su bili dramatičari, bio sam u službi nečijoj.” Čijoj, ne zna.

Kasno zvanje

“Kao dijete crtao sam brodove i Biokovo. Nisam znao je li nas Biokovo spasilo da nas nešto moćno ne zatrpa ili će nas ono poklopiti. Biokovo je za mene bilo kao Cézanneov Sainte-Victoire. Nisam imao nakanu, sjeo sam na sanjke kao dijete i silazio”, opisuje svoj likovni put.

“‘Kasno zvanje’ to je moj nadimak, sebi sam dao nadimak ‘kasno zvanje'”. Diplomirao je na zagrebačkom sveučilištu ekonomiju i povijest umjetnosti. Htio je na arhitekturu, ali spriječio ga je tifus od kojeg se razbolio. Likovno samouk, počeo je s predmetima primijenjene umjetnosti u kovanom bakru. “Pozvao me Šime Vulas da radimo zajedno, znao sam dobro oblikovati metal. Ja sam bio šegrt, on majstor.”

Dodir discipline i mašte

“Ponesite ovu svoju enciklopediju”, zadirkuje me zbog mobitela koji sam odložila na stolu. O njemu enciklopedijske natuknice pišu da samostalno izlaže u Hrvatskoj i svijetu od 1962. godine. Zasjao je kao pripadnik umjetničkog pokreta Nove tendencije, doduše u drugom valu. Njegova šira umjetnička obitelj su Ivan Picelj, Vjenceslav Richter, Julije Knifer. Izlagao je na Venecijanskom bijenalu 1972. i na Bijenalu u São Paulu 1973. Djela mu se nalaze u domaćim i poznatim europskim i svjetskim muzejima i privatnim zbirkama.

Prije četiri godine dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Inovativan i inventivan tijekom pola stoljeća, radi u serijama opsesivno se posvećujući razradi određene teme. Producirao je reljefe, objekte, grafičke listove i slike, od kojih mnogi pripadaju antologijskom korpusu hrvatske neokonstruktivističke umjetnosti.

Tonko Maroević će kod njega naglasiti krajnosti na kojima se dodiruju disciplina i mašta, Radoslav Putar vidi ideje nikle u udivljenju pred veličinom sklada kretanja i mira. Ješa Denegri piše da je Dobrovićeva opredijeljenost za geometriju izbor umjetničkog jezika, ali i izbor jednog načina životnog ponašanja. Zvonko Maković navodi da su mir i osjećaj bezvremenosti pravo značenje njegova djela. Cjenjeniji je bio na stranim aukcijama, kažu upućeni u scenu, nego kod domaćih kolekcionara.

Otkrivanje svete geometrije

Dobrović nije koristio riječ stvaranje, preferirao je – istraživanje. Sedamdesetih je godina izjavio: “Nastojao sam se prepustiti rastu djela, gubeći vlastiti trag… Stvarao nisam, već sam možda nešto otkrio.” Četrdeset godina od te izjave, pitam što je otkrio.

“Ponekad, kada bih se dobro protegnuo iznad ovog bedema svakodnevnih banalnosti, duboko u daljini ugledao bih obrise prvotnog sklada iz vremena prije Potopa kad se Zemlja okretala oko svoje okomice, i što možemo imenovati Geometria sacra. A sve što sam vrijedno ostvario tek je sjećanje na te prizore.”

Pokazuje antologijsku, iskličnu grafiku u kojoj se prožima trostruka energija – radijalna, cirkularna i spiralna.

Ušao je krajem siječnja u 97. godinu. “Starost je kotrljanje niz nizbrdicu, ali ne bih se smio tužiti. Dobro spavam, solidno jedem.” U perfektnoj je mentalnoj kondiciji. Fizičku su nagrizle godine, pa se služi ortopedskim pomagalom, hodalicom koju zove Žičara. Vježba memoriju recitirajući pjesme, Baudelaireove ‘Cvjetove zla’, Ujevićev ‘Oproštaj’, ‘San o svjetlu’ Borisa Marune, drag mu je jedan stih Ezre Pounda u kojem je ‘mrav kentaur u svom svijetu prirode, ostaje tek što ljubav ostvari, sve ostalo je otpadak…’ “Moram starosti pjevati uspavanku da bude što dalje od mene.”

Okrjepa malih poslova

Život je ispunjavao dobrom literaturom, Bachovim Brandenburškim koncertima, čistim međuljudskim odnosima, discipliniranim stvaranjem, uzoritim ponašanjem, kodeksom po kojem ne uzimaš više nego što ti je potrebno, a daješ više nego što imaš.

Čini se kako današnju fascinantnu vitalnost duguje rafiniranom ukusu i intelektualnoj radoznalosti koju je u mladosti nalijevao ljepotom, pa mu godine nisu deformirale skladne crte lica. Živi sam, loži peć na brikete, kuha, sprema se baš ovih dana složiti savijaču od jabuka, pa priča o muškatnom oraščiću, limunovoj korici i cimetu, aromama Mediterana s kojeg je potekao.

Kardigan koji se izlizao na laktovima sam je zakrpao. “Krpanje je važna komponenta života. Ne volim kupovati. Rad rukama je psihoterapija, pa se liječim sitnim radovima. Kad sam potišten, prihvatim se posla da podignem štit. Rad je moja egida, Atenin štit. Imam veću iglu za ovaj džemper, jer moji neprijatelji su jako okrutni, zato moram imati snažno oružje”, opisuje okrjepu koju donose mali manualni zadaci, utjehu koju daje dovršen posao.

Svijet kad je osovina bila okomita

U našem pretilom svijetu vječno na dijeti, koji se grozi starosti, slavi mlada tijela i nove stvari, baca proizvode i kupuje novitete, Dobrović je imun na površnu fascinaciju sjajnim, trivijalnim stvarima, na naš fetišizam robe umotan u ispolirani marketing i dizajn.

Njegove su svakodnevne životne regule ZeroWaste prije nego što su ZeroWaste ili etichal shopping postale popularne riječi. Marljivo popravlja stvari. I svijet. “Osjećam ovaj planet kakav je bio prije totalnog udesa, osjećam vrijeme kad je osovina bila okomita, prije nego što je došao uljez i sve pošemerio.”

– Kad vam je u životu bilo najteže?
– Pitate me nešto što u meni ne postoji. Ne mogu reći što je najteže. Osim toga mogu živjeti jedino da zaboravljam. Ne možete živjeti nosite li osvetu, reakcije, prljavštinu… Bilo je podmetanja, ali preskačem to. Pusti budalu. Kad primijetim glupost, pravim kuršlus da se isključim i od ljudske se gluposti izmaknem. I zavisti je bilo koje nisam shvaćao. No, ne možete imati životnu dragocjenost i čuvati je ne dopuštajući da vam netko ne uđe unutra. Ako ne pustite da vam uđe i prođe, opakost ljudska ostat će vam na zidinama, zagadit će vam vodu.”

Samostanska oskudnost

Ne rastu ovdje više takvi uspravni i ispravni ljudi. Dobrović živi u preuređenoj nekadašnjoj garaži. Osupne vas u prvi čas koliko mu je stambeni prostor skroman kvadratima, nema tu više od 40-ak. Već u idućem potpuna funkcionalnost i samostanska oskudnost prostora vas pomiluje i inicirani ste u mir kakvog lječilišta ili alpskog vrhunca.

Na nekim od zidovima ožiljci su nesaniranih plitkih pukotina od potresa, ispod su uramljena neka do najvažnijih djela suvremene hrvatske likovne umjetnosti. Prostorom dominira velika staklena stijena prema šumi, prozor na čijoj je dasci na aritmetičkom papiru istraživao ornamente koji će ga zaokupljati i iz čega će revidirati kvadrat i kocku. Tu je 70 godina živio i stvarao.

Nikome se nije nikada nudio, nikad se nije učlanjivao, nikad ništa nije tražio, nikad nije ni dobio ništa. “Sve sam sâm financirao, nikad nisam dobio stan. Nisam ni član udruženja, partija niti stranaka, nisam pisao molbe nizašto, ni za stipendije ni za stan. Na zadnjoj velikoj izložbi u Gliptoteci nisam dobio nikakav otkup. Možda me to deformiralo, ali ja za to ne znam”, veli bez trunka gorčine. “Bilo je tijesno i oskudno, ali meni je ovo kao neki apsolut. Da mi netko kaže ‘Evo ti papir i nacrtaj kakvu bi kuću želio’ ne bih znao. Nikakvu ideju nemam o kući, znam da ne bi smjela biti velika, a sad kad sam samac i ovo mi je preveliko.”

Racionalni minimalizam

Posramljena zbog prostačkog pitanja o veličini stana i životnom standardu, ispričavam se. Niste me povrijedili, veli. “To je tako. Nije da nisam htio više. No, ponekad je trebalo investirati u izložbe, galerije…”

“Nismo mi loše živjeli”, kaže misleći na brak s pokojnom suprugom Mirjanom koja je domaću kulturu zadužila besprijekornim prijevodima nekih od važnih djela francuske literature.

“Bilo je to vrlo racionalno, nije nam falilo ništa. Nedjeljom bismo otišli u Tuhelj na plivanje, po povratku u Zagrebu ispekli dva fina teleća odreska, pojeli salatu, kupovao bih dobar kruh, raženi, poslije neki kolač, ne sjećam se vina. To je bio svečani ručak. Za autoportret je to najbolji pokazatelj.”

– Jeste li asketa?

– U religioznom smislu ne znam što je to, ali sam minimalist, meni sve materijalno smeta, meni nekad novac smeta, pa podijelim nepametno.

Stožerna obitelj

O tome kako je dijelio drugima, govorit će kasnije. Prati moj pogled po prostoriji uređenoj po strogim pravilima Bauhausa, pa me vodi kroz neobična putovanja stvari i ljudi, kroz izgubljena vremena i zatvorene dućane. “Stol vam je fantastična uspomena na Akademiju primijenjenih umjetnosti. Gdje je sad kafić Bulldog, nekada je bila izvrsna prodavaonica namještaja i tu sam kupio stol, a na računu je pisalo Mario Antonini koji je bio tamo đak”, opisuje jednostavni a genijalni radni stol arhitekta i dizajnera Antoninija.

Stolac je dizajn slavnog bauhausovca Marcela Breuera za trgovine Bate. “U Jelsi je Batin dućan bio smješten u našoj kući na obali. Kad su došli Nijemci, izbacili su namještaj, pa samo brat i ja spasili tri stolca. Platno je bilo pokidano pa sam ga kao student zamijenio letvicama.”

Skromnost današnjeg stanovanja u potpunoj je suprotnosti s vrijednim nasljedstvom kojim je baratao. Slikar se rodio u uglednoj kući hvarskih trgovaca tekstilom. Njegova je obitelj bila jedna od stožernih hrvatskih obitelji u Jelsi, ključnih za snažan gospodarski uzlet tog mjesta i preobražaj Jelse od sela u gradić. Djed Juraj, otac Luka i stric Stjepan bili su utemeljitelji Narodne čitaonice te Čitaonice Hrvatsko kolo još krajem 19. stoljeća, i smjestili je u svojoj kući na obali. Zahvaljujući političkim razmiricama i podjelama, Jelsa je tako imala dva kulturna okupljališta.

Velikodušni dar zavičaju

Svoju je obiteljsku kuću na Trgu svetog Ivana Dobrović darovao općini Jelsa. “Rasporedom prostorija i opremom tipična je i dobro očuvana građanska kuća u Dalmaciji, a u Jelsi je jedan od najboljih primjera neobarokne stambene arhitekture. U unutrašnjem dijelu nalaze se dvorište i terasa, oplemenjeni malim, ali bujnim i raznolikim cvjetnjakom, đardinom, koji su pomno njegovale gospođe Dobrović.

 

Mirisi i boje limuna, vinove loze, palmi i đirana upotpunjuju doživljaj autentičnoga mediteranskog ambijenta u kojemu se visoko cijene bujne oaze zelenila. Terasa je veliki dio godine bila prostor dnevnog boravka. U tinelu se nalazi sačuvani dio obiteljske knjižnice sa stotinjak knjiga čiji sadržaji govore o duhovnom interesu i preokupacijama ukućana”, opisuje slikarevu rodnu kuću Višnja Zgaga iz Muzejskog dokumentacijskog centra.

Dobrović je kuću bez ičije pomoći obnavljao vlastitim trudom i novcem. Poštovao je izvorni izgled kuće i interijera – od škura, kvaka, parketa i podnih kamenih ploča. Restaurirao je stilsko pokućstvo i obiteljske slike.

Drsko ponavljanje neistina

U autentičnim ambijentima obitelji izložio je namještaj, rasvjetna tijela, posuđe, porculan, staklovinu i pisaći pribor iz 19. i prve polovice 20. stoljeća kao trag kulture stanovanja građanstva srednjodalmatinskog otočja. Uz vrijednu nekretninu, Dobrović je Jelsi darovao i zbirku grafika, slika koje daju cjeloviti, retrospektivni presjek svih bitnih faza njegova rada – od bakrenih pladnjeva nastalih šezdesetih godina, do radova neokonstruktivističkog izričaja iz šezdesetih i sedamdesetih te radova s obilježjima neogeometrizma iz osamdesetih. Muzejski prostor Kuća Dobrović otvoren je 2009.

Rijetki su ovdašnji umjetnici koji su darivali tako velikodušno, o novopečenim bogatašima ne treba ni govoriti. Iako je poklonio vrijednu nekretninu na atraktivnoj lokaciji, čin koji su zasigurno mnogi proglasili sumanutim, slikar kaže da je ponosan.

“Rješavam se materijalnog. S čim da usporedim darovanje? Dar, to je moja dužnost, i važno je da je ta dužnost na pravom mjestu. Na tome silno inzistiram, volim da je plod u pravim rukama. To je kao metak, ja sam kapsula koja zrnu daje početnu brzinu. Dužnost da se nešto ostvari. Ono što najviše znam i do čega držim je da je na pravom mjestu. Kuća i muzej u Jelsi je poklon zavičaju. Dobro sam to postavio, dopunjavao i nekako uspio dati raznolikost svojih postupaka. Drago mi je što sam to napravio. Užasavam se u koje ruke je došlo.”

Dizajneri u birokratskom ritmu

Kad je, naime, prije par godina pismom zamolio za razgovor ne slažući se s novim rješenjima sanacije kuće i želeći iznijeti svoje prijedloge – nisu mu niti odgovorili. “Godine 2019. Muzej u Jelsi mi je poslao elaborat od 90 stranica u kojem arhitektonski biro predstavlja kompletnu sanaciju Kuće Dobrović.

Tu sam kuću savjesno obnavljao i trudio se najbolje što sam mogao. No, taj elaborat sanacije je sustavni lažni prikaz sadašnjeg stanja Kuće Dobrović. Na te drske neistine odgovorio sam pismom na šest relevantnih adresa u Hrvatskoj, od Ministarstva kulture do odgovornih u Jelsi. Tražio sam razgovor koji nisam dobio. Nađete se sam samcat pred institucijama.”

Od te se nepristojnosti i neprofesionalnosti kojom su ga počastili, vjeruje, razbolio. Malo je mjesto njegovom donacijom dobilo muzej koje može širiti dalje. Hrvatskom društvu dizajnera nedavno je donirao galerijski prostor na kojem mogu otvoriti suvenirnicu i nuditi pametnije suvenire, umjesto plastičnog kiča.

Dobrović, dobar prijatelj senzacionalne Ljube Gamulin koja je podigla brend i lanac galerija Sebastian, ima ideju i vidi potrebu. Mlađi kolege se vjerojatno ne žure.

Bijela polja i pahulje

Iznad postelje visi crni reljef. “Ovo je jedna pohvala zemlji, jedva je vidljivo da je horizontala jača od vertikale. To je vrlo rana faza. Meni su ‘Bijela polja’ draža, geometrična su, precizna. Svaka čestica je u svom rasporedu ista. Bio sam osupnut kad je, promatrajući bijela polja, Iva Babaja – s čijim sam se ocem Antom družio – kao djevojčica rekla ‘Kako su lijepe ove pahulje’. To mi je najveći kompliment.”

Na drugom je zidu Kocka labirint iz 1973., iscrtana u jednom potezu. “Ona je labirint, ali u sebi ima jedan hir, podvalu. Idete li točno po nacrtu koji je egzaktan, onda vam se ona gore otvori i hoće pobjeći, pa morate prorez gornji malo smanjiti perspektivom. Tek tada je homogena, ne može uteći.”

– Žalite li za ičim?
– Ne znam. A kud bih to smjestio? Ja sam egzistencijalist, ako se počnete s tim igrati, ući ćete u kič, od boli ćete napraviti kič. A to se ne smije. Bilo je sigurno eksplozija radosti u djetinjstvu, ali kad kao dijete pred sobom imate bol i nemoć, to vas odredi.

Pregovori s demonom

Kad mu se razboljela mlađa sestra i kad je shvatio da ona neće ozdraviti, pao je u depresiju, postao anoreksičan. “Noću sam pregovarao s demonom, tražio što bih mogao ponuditi da ona ozdravi.”

Uslijedilo je ubojstvo njegova strica Ćire Gamulina, omiljenog profesora splitske gimnazije kojeg su u zatvoru nasmrt prebili talijanski fašisti. Stradanje strica osjetio je gotovo metafizički, traumu nosi u sebi. S krajem rata 1945. dugo mu je umirao otac, kojeg je obožavao.

“Moja majka je bila izvrsna kuharica. Jako vrijedna, ekstremno pobožna. U kući je vladao sklad. Nikad se gruba riječ nije čula. Ostala je udovica, brat se odselio u Australiju, sestra ljekarnica i ja u Zagreb.” Mediteran i zavičaj pamti po mirisu. “Na parobrodu, u Splitskim vratima, čekao sam da zamiriše Hvar.”

“Dolazio bih ljeti, a kad bih odlazio, sjećam se te duboke tišine dok smo čekali da doplovi brod koji je noćio u Vrboskoj. Taj rastanak na terasi je bio za čitavu godinu. Htjela je da se vratim, ali nije mogla to izreći. Taj muk, ta neizgovorena želja majke da sin ostane, to je toliko veliko da se valjda može crna rupa s tim objasniti. I tako se velika obitelj svela začas na ništa.”

‘Nema egzistencije bez žrtvovanja’

Blistavi trenuci njegova života bili su kratkih sedam mjeseci školovanja u Splitu. Prekinuo ih je Drugi svjetski rat i okupacija. O nastavku školovanja kaže da je imalo više rupa nego usvojenog znanja. Nastavio je školovanje u gimnaziji kod dominikanaca u Bolu.

“Kad pomislim na glad, hladnoću, vojnički dril učenja, kažnjavanje, bilo je iznimno teško. Ali, došlo je još teže razdoblje njemačke okupacije i rigidnog komunizma.” Kad je došao u Zagreb, zaronio je u knjige, otkrivao nove svjetove. Za poslijeratni rigidni komunizam kaže da je nakaza. “Bio sam kontaminiran mišlju da će komunizam vječno trajati.”

Sjeća se jednog susreta s Vladom Gotovcem koji je odlazio na drugu robiju. “Došao sam se s Vladom oprostiti prije nego što je otišao. Malo smo otklizali u neku odmaknutu ležernost. A ja sam pregrizao jezik i progutao suze.” Gotovac mu je, inače, posvetio pjesmu ‘Usamljeni Orfej’.

Kancerogena korupcija

Ogorčen je korupcijom u državi. “Ja sam drukčije odgojen i drugačije sam živio Hrvatsku koju razdire ova kancerogena korupcija. Nije to više rola WC papira koja je nekome ispala iz džepa. Ne mogu shvatiti ovaj kriminal, a opet je Hrvatska dragocjena i izuzetna.”

Jedino žali što nije vidio Panteon u Rimu. “Tek sam s 35 godina dobio pasoš i vidio nešto od onoga s čim sam se davno trebao sresti. Jedino za čim žalim, što mi je ostalo nepoznato uživo, s čime se nisam sreo, Panteon je u Rimu za koji je Michelangelo rekao: ‘To su samo anđeli mogli napraviti’.” Versailles je za njega nepotrebna raskoš. “Čemu to bogatstvo, to vam je isto kao na televiziji oni efekti i bljeskanje. Obasjava vas fizički, a ne kao spoznaja, nego agresija.”

Jednu od formativnih knjiga u mladosti čitao je u kućnoj biblioteci u Jelsi kad mu je otac dao u ruke ‘Pobunu masa’ španjolskog filozofa Joséa Ortege y Gasseta koji opisuje kako se usred civilizacije pojavio primitivan čovjek koji je dobio instrumente za intenzivan život, ali ne i osjećaj za velike povijesne zadaće. “Sjećam se dobro atmosfere te knjige koja opisuje striptiz demokracije.”

Pružena ruka milosti

Svak dan hrani margarinom ptice koje dolaze na njegov prozor. Priroda je okrutna, kaže. “Ako bolje stavite uho, čut ćete koja je to dernjava dolje među korijenjem, koja je to svađa, psuju se…” Smrti se ne boji. “Nisam prestrašen, padnem li u komu, telefonirat će, vidjeti da se ne javljam, naći će me i to je gotovo. Dolje kod nas ima uzrečica ‘U Božje ruke, pa k vragu'”.

Lista knjigu političkih eseja velike Simone Weil ‘Sloboda i tlačenje’ koju je na hrvatski prevela njegova supruga. “Gospođa Weil ima krasnu sliku mrava koji su u velikoj staklenci po ne znam koji put penje uz stijenke i kaže da je mrav samo opetovanom mukom ishodovao milost. Ta je ruka milosti pružena, međutim ja je ne vidim.”

Pred fotografom Markom Miščevićem nerado pozira. Predlaže ipak da nešto pokaže, svoje djelo ‘Kravatu 10’ nastalu 1968. godine. Drvena kocka sastavljena od lipovih daščica sa 7,5 x 7,5 x 7,5 centimetara u kojoj je prošupljena kuglica što pri svakome pokretu, odbijajući se od stijenke, proizvodi uvijek drugačiji zvuk.

Enigma za autoportret

Objašnjavao je tad uporabnu nesvrhovitost muškog dekorativnog dodatka i kocke koja tek proizvodi isto tako nesvrhovit zvuk. Niti ta kocka niti kravata ničemu ne služe. “Za promatranje i odgonetavanje kocka je ruci najprimjereniji i najskladniji oblik. Sama je sebi posve dovoljna, ne zbraja se, i s njome se ništa ne može graditi (kao s opekom, čiji omjer 1 x 2 x 4 nudi začuđujuću raznovrsnost slaganja).

Reklo bi se da je kugla još samosvojniji oblik, jer niti prianja, tek se samo dotiče pa i odbija, no ona je toliko stvarna, jer gotovo je sva vidljiva tvar svemira sačinjena od kugli, i jedino se tim oblikom nebeski sustavi mogu držati na okupu, u skladu i trajanju obrtanja. Suprotno, kocka je izdanak naše nutrine, i vjerujem da je više poklon negoli otkriće.”

Daje upute našem fotografu da na stol postavi drvenu kocku u pravi položaj, da se smiri na spojnici bridova. “To je nešto kao doseg jogi koncentracije.” Kravata kocka, ta fantastična zagonetka u kojoj se krije beskonačan zvuk je postavljena. Fotograf snima. Juraj Dobrović mirno kaže: “Ovo je moj autoportret.”