Radni stol u tom smislu ne mora biti doslovce stol, jer sam ponešto napisao i na nekoj stolici, na podu ili na koljenima. Najčešće je radni stol ipak bio neka vrsta stola, čak i ako je u pitanju tzv. koza kakve koriste zidari – zapravo bi mi trebale dvije koze, preko kojih sam mogao prebaciti dasku.

U dosluhu s prirodom

Koristio sam se takvom kozom kada sam 80-ih godina počeo graditi kuću na selu pod Okićem. Uselili smo se prije nego što je bila dovršena. Nad prizemljem bila je betonska deka, a iznad praznog prostora nad tom dekom bio je krov. Krov se spuštao sa strane i nad garažu. Danju sam bio zauzet različitim poslovima, a navečer sam se povlačio u garažu da moj mali, ali glasan pisaći stroj ne ometa san našega sinčića.

Prvo su pomogle koze, ali uskoro sam pronašao bolje, udobnije rješenje. Stavljao sam pisaći stroj na alatni stolić koji umjesto ploče ima škripac i noću sam ondje pisao. Bio sam se okladio da ću za mjesec dana napisati krimić za ediciju “Bestseleri svjetske kriminalističke književnosti”. Propisan je bio i broj stranica.

Ubrzo sam naučio da novosagrađena kuća na polju privlači poljske stanovnike. I njima je bilo do krova nad glavom. Trčkarali su po krovnim gredama iznad mene. Nasmijavali su me i poticali, održavali budnim i ornim, pa je roman bio na vrijeme završen. Od honorara kupio sam žutog fiću.

Čarolija radnog stola

Sljedećeg ljeta dobili smo smještaj u nekoj sindikalnoj vili na obali Bohinjskog jezera. Tamo je moj radni stol bio plastični vrtni stolić po kojem je pisaći stroj polako klizio, a iznad mene bila je mirisava krošnja bora. U takvom radnom okružju roman je ispao puno blaži, benigniji, bez brutalnosti i krvi. Oba romana bila su bestseleri: u dva tjedna svaki je prodan u više od 20.000 primjeraka. Bila je u tome čarolija neobičnih radnih stolova.

Onaj mali pisaći stroj bio sam kupio od prvih honorara u studentskim danima. I otada je putovao sa mnom i mnoge stolove pretvarao u radne. Godine 1965. bio je sa mnom u Bratislavi, stol u knjižnici Slovačke akademije znanosti pretvarao je u moj radni stol.

Na njemu su nastali prvi moji prepjevi slovačkih pjesnika, koji su bili neslućeni začetak prve hrvatske antologije “Crna violina”. Objavio sam je tek nakon gotovo pola stoljeća, ali donijela mi je pet minuta blistave slave. Na slovačkoj promociji bio je njihov predsjednik Gašparovič, a pozvao je i svoga hrvatskog kolegu Mesića. Slovačka akademija pripremila je simpozij u moju čast, a dobio sam i najveće slovačko odlikovanje za prevođenje slovačke književnosti – Hviezdoslavovu cenu.

Dolazio je i Kundera

Mala šrajbmašina, kako smo to tada nazivali, putovala je sa mnom i na studijski boravak u Prag. U sobici u domu za postdiplomce čajni stolić pretvarala je u radni stol. Prevodio sam češke pjesnike i slao to u Zagreb redakcijama časopisa. Kasnije, kada smo se preselili u Hotelovy dum Na Petřinach, na najviši kat najviše zgrade u Pragu, mali, bučni pisaći stroj dobio je širok radni stol od lakirana jasena na kojem je bilo dovoljno mjesta i za knjige.

No, nerijetko se morao pomicati sasvim na kraj, pod policu, jer je glavnina stola bila posvećena čašama u koje se razlijevao viski za književne prijatelje poput Milana Kundere, Ladislava Fuksa i ostalih dobronamjernika.

U drugoj polovici 80-ih pisaći se stol našao i na podu. Uselili smo u nenamješten stan na rubu Washingtona, pa je tapison postao moj radni stol. Ali to je kratko trajalo. Zajedno s namještajem stigao je i prvi kompjuter, i nezaboravni pisaći stroj prestao je biti odrednica moga radnog stola.

Što čini radni stol?

U prvoj polovici 90-ih našao sam se u Beču. Radni stol bio je dio stilskog namještaja, sasvim uz prozor s kojega sam gledao dolje na Belvedere. Na polici za knjige iznad mene bio je radio s kazetofonom s kojeg su stalno dopirale operne arije. Pisao sam roman “Partitura za čarobnu frulu”, u kojem operne arije i Beč igraju značajnu ulogu.

Vjerojatno su pridonijele uspjehu romana, koji je objavljen u Sarajevu, pa u Zagrebu, zatim kao prvi naš suvremeni roman na internetu, u dva izdanja na njemačkom, potom u prijevodu na nizozemski. Što čini radni stol, kompjuteri i inspirativan ambijent!

Tako je i danas, nakon toliko godina. U pretrpanoj radnoj sobi iznad Kvatrića, moja prijateljica “bauerologinja” Lidija Dujić i ja sjedimo jedno nasuprot drugome i tipkamo svatko po svome kompjuteru.

Istinski raj na zemlji

Kaos knjiga i papira, baš kao i buka tramvaja dodatno čine atmosferu radnom. Zapravo je to proizvodni pogon u kojem već godinama nastaju romani, znanstveni radovi, knjige poezije, prijevodi s različitih jezika, ispravljaju se i popravljaju mnogi tuđi tekstovi. Iza mene su nebrojeni rječnici i priručnici, ali nas dvoje jedno smo drugome najbrži i najefikasniji jezični priručnik.

U trenucima kada korona ili nešto drugo nametne “bauerologinji”, koja je i sveučilišna profesorica, online komunikaciju sa studentima, premještam se u dnevnu sobu i sjedam za stol na isto mjesto na kojem doručkujem i ručam. Ali tada je preda mnom laptop…

Ponekad mi se čini da su ti kompjuteri i radni stolovi graničnici istinskog raja na zemlji.