Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Mali razgovor s Livijom Pandur koja u Dubrovniku režira Euripida

Sutra je premijera u Kazalištu Marina Držića

ZADNJA IZMJENA: ruj 13, 2019
Foto: Aljoša Rebolj

Posljednjeg mjeseca olovne 1990. došao sam u Maribor na jednu od prvih repriza Shakespeareovog „Hamleta“ u režiji Tomaža Pandura i adaptaciji Livije Pandur. Jugoslavija je stenjala u predraspadajućem modu. Tamo na slovenskim obalama Drave, brat i sestra Pandur su, opijeni zanosom svojih neokaljanih dječjih snova, gradili ezoteričnu utvrdu pod balustradama Slovenskog narodnog gledališča. U gabaritima uspavanog repertoarnog kazališta (gdje su početkom te iste ’90. postavili senzacionalnog Goetheovog „Fausta“) i okolnostima kad sirove balkanske podlosti opet prolaze kroz krvave revivale, oni su se drznuli vraćati u budućnost.

Hazarderski zaigrati na sve ili ništa. I pod samurajskim kodeksom povesti sljedbenike u onirički pokret otpora. Čistom etičkom i estetskom gestom. Dok su po Jugoslaviji, od Vardara do Triglava, poludjeli starci posezali za oružjem – želeći naplatiti stare račune i vratiti kotače historije u mučne rikverce- tadašnji mariborski „Hamlet“ bio je proročanska priča o žrtvovanoj djeci. Željnoj života unatoč smrti koja je gladno škljocala trulim gebisima. Godinama poslije sam na nepcu nosio okus tog Pandurovskog pribjegarskog i očajnički ustrajnog proročanstva.

Nastavila je redateljsku misiju svoga brata

Pandur je svoj maestralni teatar utopije nosio po svijetu nošen instinktom dječačke slobode. Tako je i umro, na sceni, režirajući u aprilu 2016. „Kralja Leara“ u Makedonskom narodnom teatru u Skoplju. Srce ga je izdalo. Njega, koji je sve radio ludički raskriljenog srca. Ostali smo nijemi i nemoćni nad nemilosrdnom prazninom koja je nastala Tomaževim preseljenjem na zvjezdane staze. Livija Pandur smogla je snage, zakrpala rane gubitka i pročišćena bolom nastavila redateljsku misiju svoga brata. Kao da zavjet pronosi. Kao da traži iskonski Gral. Prvo je u SNG Maribor dovršila njegovu predstavu „Bezgrešna/Immaculata“, a zatim se otisnula na oceane (balet „Simfonija tužnih pjesama“ u ljubljanskoj Operi, balet „Hazarski rečnik“ u koprodukciji Narodnog pozorišta u Beogradu i Opere i Teatra Madlenianum…) vlastitih neistraženih teatarskih žudnji.

„S Tomažem sam radila više od četrdeset godina, zajedno smo umjetnički odrastali i razvijali naš kazališni rukopis. Stvarali smo u neprestanom dialogu, oboje smo u kazalište unosili sebe, uvijek beskompromisno i iskreno, pa tako i moj samostalni rad ne može biti drugačiji“, objašnjava mi Livija Pandur, uoči svoje prve redateljske premijere (14. rujna u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića) na hrvatskim scenama: „U zadnjih nekoliko godina sam shvatila da je scena jedini prostor gdje mogu i želim stvarati, i da imam još puno toga reći o svijetu u kome živimo. Tomaževe i moje predstave još putuju po svijetu i ostavljaju svoj trag, a ja, sama, radim neke nove, moje priče, koje, kao i ‘Alkestida’, pričaju o smrti, ljubavi, samoći i svim onim stvarima koje možemo reći samo na kazališnim daskama.“

Režija Euripidove ‘Alkestide’ u adaptaciji Lade Kaštelan

Izvrsna je odluka ravnatelja KMD-a Paola Tišljarića da pozove Liviju Pandur kako bi radila Euripidovu „Alkestidu“ u autorskoj adaptaciji Lade Kaštelan. Od svih tragičara antičkoga svijeta, Euripid se najviše udaljio od mitskog, pišući o ljudima od krvi i mesa. Lada Kaštelan je u „Alkestidi“ (drama je prvi put prikazana u Ateni 438. pr.Kr.) na osobit način ogolila Euripidovu svevremenost i resetirala ju kroz vlastitu spisateljsku prizmu. Zanimalo me kako je Livija u redateljskoj matrici koristila taj dodir dva autora, na transcedentalnom rascijepu svjetova i vremena?

„Ladu Kaštelan sam upoznala radeći na ‘Medeji’ prema njezinom prijevodu, a kasnije smo surađivale i na predstavama ‘Faust’ u madridskom teatru Centro Dramático Nacional i ‘Richardu III + II’ u ljubljanskoj Drami gdje smo surađivale na adaptaciji tekstova. Njezin senzibilitet, razumijevanje kazališta i dramaturške građe jako su mi bliski“, govori Livija o bliskosti, ljudskoj i umjetničkoj: „Prepoznale smo se u zrelim stvaralačkim godinama u zajedničkoj želji da progovorimo o temama koje nas se obje duboko tiču.

Način na koji Lada pristupa antičkim tekstovima, omogućio mi je čitanje ovog teksta kakvo i ja osjećam. Poetika skrivena u ogoljenim rečenicama, koje zvuče kao da su pisane danas postale su okosnica koncepta predstave. Čuvenu Alkestidu ‘pod velom’ danas smo pročitale sa svojim osobnim iskustvom, tražeći odgovore na ona najbitnija egzistencijalna pitanja. O ljubavi, smrti, gubitku, odnosima, društvu. Naša Alkestida našla se u međuprostoru, u kojem vrijeme stoji. Otišla je u sobe mrtvih, a u ekstatičnom stanju, mrtva može promatrati život bez sebe… U trenutku istine, u našoj je priči digla veo i šuteći ispričala to što svi naslućujemo.“

Glumica Katarina Stegnar u ulozi Alkestide aljosarebolj.com

Osjetila sam da je baš Katarina Stegnar ‘moja’ Alkestida

Priča o beskičmenjaku i barabi Admetu koji bijednom pragmatikom dopušta da njegova žena Alkestida ode u Had umjesto njega, savršeno se uklapa u slojeve dramaturgije Kaštelanove, među njene snažne samosvojne junakinje. Alkestida je i strankinja, što njezinu poziciju još više izolira. Posebno u svjetlu današnje rastuće histerije od drugog i drukčijeg.

„Kazalište je ipak prostor u kojem se sve granice brišu, prostor susreta u kojem stranci ne postoje. Tko su vaši, tko su naši, a koji su njihovi? Koja je razlika između jednog ljudskog bića i drugoga? U našim životima sretnemo neke ljude s razlogom, neke u prolazu, a neki nam ostanu za cijeli život. I za smrt. O tome govori naša predstava“, veli redateljica Pandur. Alkestidu igra slovenska glumica Katarina Stegnar. Da li se time htjelo podstaknuti i njezinu privatnu ulogu došljakinje u ansamblu? „Alkestida u mitu je strankinja u Grčkoj, pa se izbor ‘strankinje’ nametnuo kao logičan“, odgovara Livija: „Rad slovenske glumice Katarine Stegnar, s kojom surađujem prvi put, pratim od samih početaka: od izvanrednih performansa, do njezinih uloga u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani. Osjetila sam da je baš ona ‘moja’ Alkestida, tako krhka i lijepa i ranjiva, a u isto vrijeme nevjerojatno moćna i hrabra.“

O jednoj drugoj strankinji, ukletoj i poniženoj ženi Medeji, u fenomenalnom tumačenju Alme Price, Tomaž Pandur je (koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara i HNK Zagreb, 2012.) stvorio jednu od svojih najvažnijih predstava u Hrvatskoj. „Da, poslije Medeje, još jedna strankinja u Gradu, ali druga priča, drugo vrijeme, druge samoće, drugačija bol…“, razmišlja Livija i naglašava: „Susret glumaca Kazališta Marina Držića, gostujućih glumaca i moje stalne autorske ekipe omogućio je kreativan proces u kojem sam mogla ispričati tu zagonetnu tragičnu priču.“

Na početku karijere bila je na sceni i kao glumica

Malo je poznato da se Livija na početku karijere okušala i kao glumica. Neposredni performerski znoj prolila je u kultnoj „Vojnoj tajni“ Dušana Jovanovića, u režiji Ljubiše Ristića praizvedenoj na Splitskom ljetu 1983. Pitam Liviju zašto nikad više nije izašla na scenu?

„Poslije toliko godina, kazalište je za mene cjelina, skupnost, nedjeljivost. Bila sam na sceni i kao glumica, pa imam i to iskustvo, koje je možda najvažnije kad radiš s druge strane. U kazalištu se na neki način sve uloge nadopunjuju, a najznačajnija je strast prema tome što radimo“, procjenjuje ona: „Naravno i profesionalnost, koja danas nije tako česta na našim pozornicama. Ukratko kazalište je za mene cjelina, nezavisno od uloge u kojoj jesi, rad na predstavi doživljavam cjelovito, odgovorno, poštujući sve suradnike. Jedino se u međusobnom angažmanu rađaju autentična ostvarenja. Onda je u tom ‘čudesnom rudniku duša’ sve moguće.“

Kad govorimo o toj razdiobi uloga u čudesnom rudniku, pretpostavljam da od režije više ne odustaje. Koji su daljnji planovi, vizije? „Nakon Dubrovnika režirat ću u madridskom Teatro Español suvremeni tekst ‘Jeka’ Henryja Naylora s dvije vrhunske španjolske glumice“, otkriva Livija i ne opterećuje se povratkom u budućnost: „Planova ima puno, ali koji će se od njih ostvariti, ne znam. U ovoj životnoj fazi vlastitog mira ne moram stalno raditi, pod svaku cijenu. Imam povjerenja da će me projekti naći sami, spontano”.

Davor Špišić
Telegram autor
35 članaka Više o autoru
Više s weba