U pripovjedačku tradiciju manjih, a posebno istočnoeuropskih naroda, utkana je prešućena pogodba: djelo mora biti ozbiljno i važno, pretenzijama i aluzijama natopljeno, da bismo mu mogli podariti priželjkivani status nacionalne umjetnosti. Sve ostalo samo su knjige, filmovi ili predstave – možda izvrsne, možda duhovite – ali najčešće ih ne ubrajamo u ono što nazivamo književnošću, kinematografijom ili teatrom.
Nije to sasvim neobično, niti se može, barem ne u potpunosti, pripisati malograđanskoj snobovštini: na ovim prostorima, u vječnim prevratima, knjige su nadahnjivale društvene pokrete i političke tendencije, artikulirale nacionalne anksioznosti i zataškivane težnje, i zbilja se postavlja pitanje što na nekom jeziku vrijedi pripovijedati, ako se unaprijed zna da su mu kulturni i geografski dosezi izuzetno limitirani.
Često, stoga, od dobre dramaturške tenzije više vrednujemo tematsku pretenziju, priče običnih ljudi brkamo s običnim pričama, a na žanrovsku podjelu gledamo suviše strogo i rigidno, kao da elementi jednog negiraju mogućnost drugog. Ako djelo sadrži pripovjedne elemente kao što su nasilna smrt ili policijska istraga, gotovo da je nemoguće smatrati ga ozbiljnim, osim u zbilja rijetkim slučajevima, recimo škarama zaklane barunice.
Briljantno suptilna realizacija Kate Winslet
Što nas dovodi do Mare iz Easttowna, novog hita HBO-a i uvjerljivo najboljeg TV ostvarenja u dosadašnjem dijelu godine. Može li krim-serija biti velika i važna, mogu li neuredni detektivi iz američke provincije polagati pravo na artističko priznanje, može li se ozbiljnim smatrati i ono što nije uvijek ozbiljno? Odgovori koji daje Mare iz Easttowna uvjerljivo su afirmativni.
Mare iz Easttowna kriminalistička je priča, ali u suštini nije krimić; sadrži elemente kao što su nasilne smrti, otmice i istrage, ali oni za narativ, neobično, nisu presudni; naslovna protagonistkinja Mare Sheehan, u briljantno suptilnoj realizaciji Kate Winslet, policijski je istražitelj, ali bitno više od toga, ona je nesigurna majka, brižna baka, anksiozna kćer, opsesivna kolegica i empatično-introvertirana susjeda.
Pratimo je od prvog zadatka, bizarnog i naoko nevažnog, poziva starijih susjeda koji tvrde da ih noćima uhodi seksualni manijak. Slijedi pedantno skiciranje jedne problematične zajednice, malenog i zaboravljenog Easttowna u Pennsylvaniji, u vještom ispreplitanju beskonačnog niza osobnih i lokalnih tragedija s kojima se suočava glavna junakinja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Radnju pogone odnosi, a ne nasumičnosti
Točnije bi bilo kazati kako se suočava s problemima zajednice, jednakom opsesijom kojom bježi od osobnih. Prvi zaplet, onaj kojim se Mare predano bavi, vrti se oko istraživanja nestanka nekoliko lokalnih tinejdžerki, a drugi, onaj od kojeg bježi – dakle, onaj pravi – oko svladavanja groznih posljedica samoubojstva vlastitog sina.
Tri su ključne metode, tri narativna zahvata, kojima Mare iz Easttowna ostvaruje taj impresivan ples između uzbudljivog kriminalističkog trilera i obiteljsko-kvartovske drame. Prvo, radnju pogone odnosi, a ne nasumičnosti, karakteristične za detektivske serije.
Posljednji preokret u policijskoj istrazi, na primjer, značajan je i dojmljiv isključivo zbog reperkusija za odnose glavnih likova. Lišen tog konteksta, odmaknut od pomno izgrađenih tenzija između likova, bio bi jeftini trik, zabava bez značaja. Odnosi koji pogone radnju solidno su zaokruženi, ili su barem dovoljno precizno ocrtani, da odlično funkcioniraju u ukupnoj strukturi; oni izvlače i manje uvjerljive dijelove.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ljubavno pismo problematičnom zavičaju
Drugi zahvat koji seriju čini uspješnom jest lokacija. Jedan od glavnih likova sam je Easttown, fikcionalizirana verzija malenog pennsylvanijskog grada, nesuptilna metafora za propadajuće radničke zajednice ruralnije Amerike, poharane nasiljem, drogom i besciljem.
U nekim se osvrtima spominje da je televizijski Easttown nerealno mračno mjesto, loša fantazija nadmenih pisaca iz New Yorka, o tome kako izgleda stvarna provincija. Međutim, glavni scenarist Brad Ingelsby odrastao je u kraju koji skicira; njegova verzija Pennsylvanije uistinu jest oblačna i depresivna, no istovremeno je i nježno prezentirana, uz puno uvažavanja i malo jednoznačnih likova.
U seriji koja najviše ostvaruje u neizrečenom, ključno je sve ono što se o Easttownu ne govori: nema jeftinih žalopojki o boljim vremenima ni banalnih alegorija o propaloj suburbiji, kao ni docirajućih predrasuda o neukim stanovnicima i zaboravljenom proletarijatu. Na neki morbidan način, Brad Ingelsby napisao je ljubavno pismo vlastitom zavičaju, a koja ljubav, posebno zavičajna, nije kompleksna, pa i tragična?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Scenarističko poigravanje s našim očekivanjima
Treće, Mare iz Easttowna obiluje inteligentnim subverzijama poznatih tropa i klišej-mehanike kriminalističkih serija, na čemu gradi dobar dio dramaturške napetosti. Primjera je bezbroj: detektivka skršena stresom koja prisilno mora kod psihijatra, kod kojeg se zatim dodatno živcira, gubi vrijeme i odbija svaki savjet.
Samo što ovdje detektivka gotovo odmah počne slušati psihijatra i koristi terapiju za nešto konstruktivno. Zatim, naočit i evidentno prepristojan došljak (Guy Pearce) koji nikad nije ono što se čini – da je taj sigurno ubojica, obično znaš po tome što nikad ne bi castali tako jakog glumca za tako nevažnu epizodnu ulogu – ovdje je baš ono što se čini da jest, samo prepristojan došljak.
S našim se očekivanjima autori stalno poigravaju. U prvih šest od ukupno sedam epizoda Mareina majka Helen najčešće se pojavljuje kao scenarističko oruđe za humor, prijeko potreban otklon od otmica, preljuba i predoziranja. Nekad i s apsurdnim elementima iz slapstick komedija, kao kad je pogode podrumska vrata iza kojih se odvija tročlana ljubavna drama, pa Helen završi na podu, a zatim i na nosilima hitne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Subverzivna junakinja, van žanrovskih pravila
Neriješeni odnosi majke i kćeri evidentni su od početka, no na plošnoj i komičnoj razini, prisutnoj u valjda svakoj američkoj seriji. Sve do zadnje epizode, kada, kroz tri-četiri efektne rečenice, svo međusobno podbadanje padne kao paravan i opsjena, zajedljive opaske prokažu se kao štit i samoobrana, i majka u suzama najednom govori sve, što Mare samoj sebi ne uspijeva reći.
Ono što se možda doimalo plošnim i nerealnim – manjak riječi i razvoja odnosa majke i kćeri – pokazuje se promišljenim i hiperrealnim. Kao i kod portretiranja Easttowna, kao i kod glumačkog ostvarenja Kate Winslet, ono čega ima jednako je važno kao ono čega nema. Naučili smo u TV formatima sve dobiti eksplicitno, dok sami u zbilji, kad nije ugodno, najčešće šutimo…
I na kraju, najveća i najhrabrija subverzija, glavna junakinja. Američke detektivske serije obiluju uvijek nasmiješenim policajkama koje, i nakon vratolomne potjere, nose besprijekorne frizure, bez narušene maskare, u zategnutim hlačama, ispeglanim košuljama i kričavo bijelim zubima. Ako slučajno imaju privatnih problema, lako su rješivi, kao što svakog zlikovca lako sfrkaju na podu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Realan potret rastrojene srednjovječne žene
Likovi su to, ukratko, iz pubertetskih fantazija o strogim, ali pravednim ženama u uniformama, jednostavnim koliko samo pubertetske fantazije umiju biti. Druga krajnost su – jednako plošne i jednako klišejizirane – mračne noir detektivke, bez trunka empatije, uvijek mrke i bezosjećajne. Mare u realizaciji Kate Winslet nije takav lik: ona je, da budemo precizni, njihov direktan antipod, subverzija i kritika, i jedan od najrealnijih portreta rastrojene srednjovječne žene, koji smo ikad dobili.
Mare iz kuće izlazi u zgužvanim kariranim košuljama i prevelikim zimskim jaknama, masne kose svezane u rep, evidentno nadrkana ili uplakana, bez suvišnog hajanja za poglede susjeda ni fantazije scenarista. Njena temeljna odlika je brutalna direktnost prema svima oko sebe i brutalan izostanak direktnosti prema sebi samoj, što stvara plodnu tenziju i pogoni istovremene radnje.
Čitav policijski zaplet služi tek kao još jedan prozor u njen svijet, poput samog Easttowna dezintegriranog, ali ne i beznadnog. I sve navedeno – mišung žanrova, skiciranje zavičaja i subverzija tropa – funkcionira isključivo zato, što funkcionira Mare. Njeno postojanje subverzija je televizije; angažiranje tako poznate glumice nekad bi nalagalo lakšu radnju, seksepilnije postere i manje konfliktiranu heroinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Skrenut pogled moćnijih od operetnih monologa
Izvedba Kate Winslet glumačko je ostvarenje na razini Gandolfinijevog Tonyja Soprana, s kojim, osim čestih odlazaka psihijatru, dijeli umijeće da najviše kaže kad ne kaže ništa. U velebnom trijumfu suptilnosti i suzdržanosti, Winslet kroz jedan skrenuti pogled, gotovo nevidljiv, uspije kazati više nego mnogi glumci kroz čitavo svoje profesionalno djelovanje.
Jer Mare iz Easttowna razumije: skrenut pogled, posebno u očima Kate Winslet, moćniji je od operetnih monologa: neizgovorena riječ, posebno između djece i roditelja, ili najboljih prijateljica, moćnija je od eksplicitnih gestikulacija; najveći heroji među nama nemaju potrebu vikati da su heroji.
A to je već umjetnost.
Mare iz Easttowna: subverzija krimića i genijalna Kate Winslet stvorili su TV seriju godine
Može li kriminalistička serija s nizom otmica i ubojstava biti ozbiljna umjetnost?
Mare iz Easttowna kriminalistička je priča, ali u suštini nije krimić; sadrži elemente kao što su nasilne smrti, otmice i istrage, ali oni za narativ, neobično, nisu presudni; naslovna protagonistkinja Mare Sheehan, u briljantno suptilnoj realizaciji Kate Winslet, policijski je istražitelj, ali bitno više od toga, ona je nesigurna majka, brižna baka, anksiozna kćer, opsesivna kolegica i empatično-introvertirana susjeda
U pripovjedačku tradiciju manjih, a posebno istočnoeuropskih naroda, utkana je prešućena pogodba: djelo mora biti ozbiljno i važno, pretenzijama i aluzijama natopljeno, da bismo mu mogli podariti priželjkivani status nacionalne umjetnosti. Sve ostalo samo su knjige, filmovi ili predstave – možda izvrsne, možda duhovite – ali najčešće ih ne ubrajamo u ono što nazivamo književnošću, kinematografijom ili teatrom.
Nije to sasvim neobično, niti se može, barem ne u potpunosti, pripisati malograđanskoj snobovštini: na ovim prostorima, u vječnim prevratima, knjige su nadahnjivale društvene pokrete i političke tendencije, artikulirale nacionalne anksioznosti i zataškivane težnje, i zbilja se postavlja pitanje što na nekom jeziku vrijedi pripovijedati, ako se unaprijed zna da su mu kulturni i geografski dosezi izuzetno limitirani.
Često, stoga, od dobre dramaturške tenzije više vrednujemo tematsku pretenziju, priče običnih ljudi brkamo s običnim pričama, a na žanrovsku podjelu gledamo suviše strogo i rigidno, kao da elementi jednog negiraju mogućnost drugog. Ako djelo sadrži pripovjedne elemente kao što su nasilna smrt ili policijska istraga, gotovo da je nemoguće smatrati ga ozbiljnim, osim u zbilja rijetkim slučajevima, recimo škarama zaklane barunice.
Briljantno suptilna realizacija Kate Winslet
Što nas dovodi do Mare iz Easttowna, novog hita HBO-a i uvjerljivo najboljeg TV ostvarenja u dosadašnjem dijelu godine. Može li krim-serija biti velika i važna, mogu li neuredni detektivi iz američke provincije polagati pravo na artističko priznanje, može li se ozbiljnim smatrati i ono što nije uvijek ozbiljno? Odgovori koji daje Mare iz Easttowna uvjerljivo su afirmativni.
Mare iz Easttowna kriminalistička je priča, ali u suštini nije krimić; sadrži elemente kao što su nasilne smrti, otmice i istrage, ali oni za narativ, neobično, nisu presudni; naslovna protagonistkinja Mare Sheehan, u briljantno suptilnoj realizaciji Kate Winslet, policijski je istražitelj, ali bitno više od toga, ona je nesigurna majka, brižna baka, anksiozna kćer, opsesivna kolegica i empatično-introvertirana susjeda.
Pratimo je od prvog zadatka, bizarnog i naoko nevažnog, poziva starijih susjeda koji tvrde da ih noćima uhodi seksualni manijak. Slijedi pedantno skiciranje jedne problematične zajednice, malenog i zaboravljenog Easttowna u Pennsylvaniji, u vještom ispreplitanju beskonačnog niza osobnih i lokalnih tragedija s kojima se suočava glavna junakinja.
Radnju pogone odnosi, a ne nasumičnosti
Točnije bi bilo kazati kako se suočava s problemima zajednice, jednakom opsesijom kojom bježi od osobnih. Prvi zaplet, onaj kojim se Mare predano bavi, vrti se oko istraživanja nestanka nekoliko lokalnih tinejdžerki, a drugi, onaj od kojeg bježi – dakle, onaj pravi – oko svladavanja groznih posljedica samoubojstva vlastitog sina.
Tri su ključne metode, tri narativna zahvata, kojima Mare iz Easttowna ostvaruje taj impresivan ples između uzbudljivog kriminalističkog trilera i obiteljsko-kvartovske drame. Prvo, radnju pogone odnosi, a ne nasumičnosti, karakteristične za detektivske serije.
Posljednji preokret u policijskoj istrazi, na primjer, značajan je i dojmljiv isključivo zbog reperkusija za odnose glavnih likova. Lišen tog konteksta, odmaknut od pomno izgrađenih tenzija između likova, bio bi jeftini trik, zabava bez značaja. Odnosi koji pogone radnju solidno su zaokruženi, ili su barem dovoljno precizno ocrtani, da odlično funkcioniraju u ukupnoj strukturi; oni izvlače i manje uvjerljive dijelove.
Ljubavno pismo problematičnom zavičaju
Drugi zahvat koji seriju čini uspješnom jest lokacija. Jedan od glavnih likova sam je Easttown, fikcionalizirana verzija malenog pennsylvanijskog grada, nesuptilna metafora za propadajuće radničke zajednice ruralnije Amerike, poharane nasiljem, drogom i besciljem.
U nekim se osvrtima spominje da je televizijski Easttown nerealno mračno mjesto, loša fantazija nadmenih pisaca iz New Yorka, o tome kako izgleda stvarna provincija. Međutim, glavni scenarist Brad Ingelsby odrastao je u kraju koji skicira; njegova verzija Pennsylvanije uistinu jest oblačna i depresivna, no istovremeno je i nježno prezentirana, uz puno uvažavanja i malo jednoznačnih likova.
U seriji koja najviše ostvaruje u neizrečenom, ključno je sve ono što se o Easttownu ne govori: nema jeftinih žalopojki o boljim vremenima ni banalnih alegorija o propaloj suburbiji, kao ni docirajućih predrasuda o neukim stanovnicima i zaboravljenom proletarijatu. Na neki morbidan način, Brad Ingelsby napisao je ljubavno pismo vlastitom zavičaju, a koja ljubav, posebno zavičajna, nije kompleksna, pa i tragična?
Scenarističko poigravanje s našim očekivanjima
Treće, Mare iz Easttowna obiluje inteligentnim subverzijama poznatih tropa i klišej-mehanike kriminalističkih serija, na čemu gradi dobar dio dramaturške napetosti. Primjera je bezbroj: detektivka skršena stresom koja prisilno mora kod psihijatra, kod kojeg se zatim dodatno živcira, gubi vrijeme i odbija svaki savjet.
Samo što ovdje detektivka gotovo odmah počne slušati psihijatra i koristi terapiju za nešto konstruktivno. Zatim, naočit i evidentno prepristojan došljak (Guy Pearce) koji nikad nije ono što se čini – da je taj sigurno ubojica, obično znaš po tome što nikad ne bi castali tako jakog glumca za tako nevažnu epizodnu ulogu – ovdje je baš ono što se čini da jest, samo prepristojan došljak.
S našim se očekivanjima autori stalno poigravaju. U prvih šest od ukupno sedam epizoda Mareina majka Helen najčešće se pojavljuje kao scenarističko oruđe za humor, prijeko potreban otklon od otmica, preljuba i predoziranja. Nekad i s apsurdnim elementima iz slapstick komedija, kao kad je pogode podrumska vrata iza kojih se odvija tročlana ljubavna drama, pa Helen završi na podu, a zatim i na nosilima hitne.
Subverzivna junakinja, van žanrovskih pravila
Neriješeni odnosi majke i kćeri evidentni su od početka, no na plošnoj i komičnoj razini, prisutnoj u valjda svakoj američkoj seriji. Sve do zadnje epizode, kada, kroz tri-četiri efektne rečenice, svo međusobno podbadanje padne kao paravan i opsjena, zajedljive opaske prokažu se kao štit i samoobrana, i majka u suzama najednom govori sve, što Mare samoj sebi ne uspijeva reći.
Ono što se možda doimalo plošnim i nerealnim – manjak riječi i razvoja odnosa majke i kćeri – pokazuje se promišljenim i hiperrealnim. Kao i kod portretiranja Easttowna, kao i kod glumačkog ostvarenja Kate Winslet, ono čega ima jednako je važno kao ono čega nema. Naučili smo u TV formatima sve dobiti eksplicitno, dok sami u zbilji, kad nije ugodno, najčešće šutimo…
I na kraju, najveća i najhrabrija subverzija, glavna junakinja. Američke detektivske serije obiluju uvijek nasmiješenim policajkama koje, i nakon vratolomne potjere, nose besprijekorne frizure, bez narušene maskare, u zategnutim hlačama, ispeglanim košuljama i kričavo bijelim zubima. Ako slučajno imaju privatnih problema, lako su rješivi, kao što svakog zlikovca lako sfrkaju na podu.
Realan potret rastrojene srednjovječne žene
Likovi su to, ukratko, iz pubertetskih fantazija o strogim, ali pravednim ženama u uniformama, jednostavnim koliko samo pubertetske fantazije umiju biti. Druga krajnost su – jednako plošne i jednako klišejizirane – mračne noir detektivke, bez trunka empatije, uvijek mrke i bezosjećajne. Mare u realizaciji Kate Winslet nije takav lik: ona je, da budemo precizni, njihov direktan antipod, subverzija i kritika, i jedan od najrealnijih portreta rastrojene srednjovječne žene, koji smo ikad dobili.
Mare iz kuće izlazi u zgužvanim kariranim košuljama i prevelikim zimskim jaknama, masne kose svezane u rep, evidentno nadrkana ili uplakana, bez suvišnog hajanja za poglede susjeda ni fantazije scenarista. Njena temeljna odlika je brutalna direktnost prema svima oko sebe i brutalan izostanak direktnosti prema sebi samoj, što stvara plodnu tenziju i pogoni istovremene radnje.
Čitav policijski zaplet služi tek kao još jedan prozor u njen svijet, poput samog Easttowna dezintegriranog, ali ne i beznadnog. I sve navedeno – mišung žanrova, skiciranje zavičaja i subverzija tropa – funkcionira isključivo zato, što funkcionira Mare. Njeno postojanje subverzija je televizije; angažiranje tako poznate glumice nekad bi nalagalo lakšu radnju, seksepilnije postere i manje konfliktiranu heroinu.
Skrenut pogled moćnijih od operetnih monologa
Izvedba Kate Winslet glumačko je ostvarenje na razini Gandolfinijevog Tonyja Soprana, s kojim, osim čestih odlazaka psihijatru, dijeli umijeće da najviše kaže kad ne kaže ništa. U velebnom trijumfu suptilnosti i suzdržanosti, Winslet kroz jedan skrenuti pogled, gotovo nevidljiv, uspije kazati više nego mnogi glumci kroz čitavo svoje profesionalno djelovanje.
Jer Mare iz Easttowna razumije: skrenut pogled, posebno u očima Kate Winslet, moćniji je od operetnih monologa: neizgovorena riječ, posebno između djece i roditelja, ili najboljih prijateljica, moćnija je od eksplicitnih gestikulacija; najveći heroji među nama nemaju potrebu vikati da su heroji.
A to je već umjetnost.