Snimili su jedan od najboljih albuma u 2023. Frontmen Zostera za Telegram: 'Nije dovoljno reći da je svijet loš, a mi žrtve'

Povoda razgovoru s Knezovićem je puno. A i motiva. Osobnih. Njegov “Najgori” bio mi je jedan od najboljih albuma 2023., a uvrstili smo ga i u godišnju top listu na Telegramu. Jedan od povoda jest i najveći zagrebački nastup dosad u Tvornici kulture večeras, kojim će nas provesti “najgori” scenski alter-ego: Tadija. On je Marijev fikcijski antipod onome što suvremeni žargoni u trendu promoviraju kroz samoafirmacije, pa tako najbolja verzija sebe u Tadiji dobiva ono suprotno – najgore od sebe, a najgori je posljedica svih naših tradicijskih vrijednosti taljenih u tranzicijsko i post-tranzicijsko doba koje je upravo i izvuklo najgore među ljudima.

Tadija je glavni negativac aktualnog albuma, prvog objavljenog u domaćoj izdavačkoj kući Croatia Records, serviranog nakon što je Tadija kapao i koračao rijetkim eterima, mračnim stranama streaminga i povremenim slikama na YouTubeu kroz niz singlova.

Tadija je dobio svoj cjeloviti zazorni muzički portret kao fikcijski lik u kojem je lakmus papir, presjek, srž, prototip i model post-balkanskog čovjeka. Mario pak u njemu dolazi do autorskog zenita u dosadašnjem radu gdje se ističu njegova postmodernistička estetika: sirovost, dovitljivost, nihilizam, ali i jezične kovanice. Naš razgovor u ćudljivu večer veljače krenuo je od jezika.

TELEGRAM: Novotvorenice više značenja su dio vaše autorske poetike i estetike. Igranje riječima, razbijanje i afektiranje daje različite slojeve značenja. Kako biste se opisali u autorskom stilu?

MARIO: Opisao bih sebe kao divljaka, kao nekog ‘ko stvara iz potrebe. Kada imam potrebu: stvaram; kada nemam, ne stvaram. Imam neka neplodna razdoblja u kojima ne radim ništa. Pišem iz raznih pravaca, nekad na muziku, nekad pišem neke riječi pa ih poslije uglazbim i tako… Ali uglavnom, u autorskom smislu, nazvao bih se divljakom i samim time imam neku autentiku.

TELEGRAM: Koliko od neke ideje stiha do konačne verzije koja je masterirana prosječna pjesma Zostera prođe varijacija? Na tom tragu, kada pogledate reakcije publike na određene pjesme (najdraže ljudima na setlistama), u usporebi s brojkama na digitalnim servisima, prolaze li bolje one koje su prošle više iteracija ili one koje su spontanije nastale, “u dahu”?

MARIO: Neke pjesme sam napisao dosta davno i prolazile su filter vremena jer bih im se vraćao iznova i provjeravao jesu li još uvijek zanimljive i ima li to uopće smisla? To su kao pisma samome sebi u budućnosti. Naravno da je tu milijun varijacija. Danas su te pjesme našle svoj smisao i žive svoj život, a morao bih provjeriti koje bolje prolaze; ima i jednih i drugih podjednako.

TELEGRAM: Smatrate li se ogorčenijom osobom s protokom vremena i razvojem karijere, ili ostajete radikalni realist?

MARIO: Pa sigurno nisam radikalni realist, a gorčinu imam u nekoj razumnoj mjeri kao i svi ljudi, ali gorčina nije nešto za što smo se borili, je li? Mislim da sam bio ogorčeniji dok sam bio mlađi jer sam nekako tražio… Ma, mislio da zaslužujemo više. A sada znam – život je dobar. Nekad je gorči, nekad slađi, ali treba se samo znati nositi sa svim tim. (smijeh)

TELEGRAM: Iako pjevate s implicitnom, nekad i direktnom kritikom prema sustavu koji nas čini poltronima, degradiranim verzijama humanoga, jedan ste od rijetkih bendova koji su i autokritični. Zoster ogledalo okreće onom tko ga drži.

MARIO: Kada stojim na toj pozornici, kada te riječi izlaze iz mene, nije samo riječ o vanjskoj kritici i pukom bacanju krivnje na sustav. Da, pjevam protiv toga, protiv sila koje nas tjeraju da budemo nešto manje nego što jesmo, da prihvaćamo uloge koje nismo birali. Ali tu je i dublji sloj, znaš? To je i ogledalo u kojem svi mi trebamo pogledati sebe. U mojim stihovima, kad govorim o propadanju, o gubitku humanosti, tu nema prstiju uperenih samo prema van. Kako naše odluke, naše prihvaćanje statusa quo doprinose tome? Dakle, iako moji tekstovi ponekad zvuče kao oštra kritika, oni su isto tako poziv na promišljanje i djelovanje. Ne samo protiv vanjskih sila, već i protiv onih unutarnjih koje nas koče.

TELEGRAM: O čemu biste pjevali kada bi se društvo magično transformiralo u neko funkcionalno, tolerantno, pošteno i skladno?

MARIO: To bi bio vjerojatno raj na zemlji i onda mislim, vjerojatno ne bih pjevao, samo bih proizvodio zvukove. Ne bilo uopće potrebe da izgovaram bilo što, jer sve bi bilo jasno. Mislim da bi se tada više orijentirao na instrumentalnu muziku. A kada bih pričao priče ili bi bar izmislio neki problem – jer svaka priča mora imati neki svoj problem i poriv zašto se o nečemu pjeva, zašto se o nečemu priča – možda bih pjevao o sreći, tko zna…

 

TELEGRAM: Jako polažete pažnju vizualnoj retorici: simboličkom izlaganju i argumentiranju kroz vizualne kodove redateljski i scenaristički vrlo razrađenih spotova. Usto se recentnije nazire i estetika žanra eksploatacijskog filma. Kako gledate na proces vizualizacije pjesama i uopće na smisao videospota kao izdanka decentraliziranih medija?

MARIO: Prije svega, pomno biramo redatelje s kojima radimo videospotove. Vrijeme je multimedije, jedno ide s drugim, slika ide s tonom i u puno slučajeva i lošije pjesme s dobrim videima postaju zanimljive i obrnuto. Ako je spot dobro napravljen, pojačava dojam i daje određeniji kontekst pjesmi. Idejni kreator je uvijek redatelj koji naravno prvo čuje naše inpute, podtekst i sve ono što je vezano za pjesmu. Njegova dužnost je samo da primi te informacije i dalje je sve u njegovim rukama; njegova odluka i kreacija. Naravno da se to mora podudarati s našom estetikom i koncepcijom. Događalo se da smo snimali spotove koji nam se nisu sviđali i iza kojih nismo mogli stati, iako je uložen nemali trud, vrijeme i novci. No kroz vrijeme smo ostvarivali super suradnje i mislim da imamo ljude s kojima ćemo raditi i u budućnosti.

TELEGRAM: Kako nalazite izvedbenu motivaciju za pjesme koje izvodite više od dvadeset godina? Kada nešto puno puta ponoviš, makar i volim te – misao izgubi supstancu.

MARIO: Naći motivaciju nakon svih ovih godina može biti izazov, ali za mene je ključ u evoluciji, u stalnom preispitivanju i otkrivanju novih slojeva unutar istih riječi. Svako izvođenje je prilika da se ista pjesma doživi na drugačiji način, jer ni ja nisam ista osoba koja je napisala te stihove. U svakom “volim te”, u svakoj izvedbi ima nešto novo, nešto drugačije – zahvaljujući publici, emocijama, trenutku. Pjesme žive, dišu s nama; one evoluiraju kao što i mi evoluiramo.

TELEGRAM: Godinama ste objavljivali singlove za “Najgori”, za što bi mnogi mogli očekivati da bude zapravo kompilacija estetski i poetski različitih singlova. Naposljetku je ispao konceptualan caveovski nihilistički album. Mene je oduševio i uključio sam ga u više godišnjih lista najboljih izdanja. Kako objašnjavate koheziju ovako prethodno disperziranog rada?

MARIO: Koherentnost albuma “Najgori” usprkos godinama objavljivanja singlova je bila proizvod svjesnog procesa i intuitivnog vođenja. Svaki singl je bio korak ka većoj slici, dio slagalice koja se možda nije odmah vidjela, ali je uvijek bila prisutna u pozadini. Bilo je tu još nekih pjesama koje su bile u igri, a koje su se trebale naći na albumu. No kroz vrijeme se sve kristaliziralo i odluka je donesena: ovih 10 pjesama bit će “Najgori”.

TELEGRAM: Kako gledate na takav album u odnosu na svjetski muzički simptom propasti albuma kao forme? Danas zbog medija i načina slušanja ljudi pretežito glazbu doživljavaju kroz pojedinačne singlove.

MARIO: U svijetu gdje dominiraju singlovi i instant kultura, “Najgori” stoji kao podsjetnik na vrijednost albuma kao umjetničkog djela. Vjerujem da albumi još uvijek imaju svoje mjesto, jer nude dublje, sveobuhvatnije iskustvo koje singlovi sami po sebi ne mogu pružiti. Album je kao roman u odnosu na kratku priču; oba imaju svoje vrijednosti, ali dubina i složenost koju album može prenijeti su nezamjenjive.

Sve pjesme mogu funkcionirati samostalno kao singlovi. Onaj tko želi zaroniti dublje, gledat će album kao cjelinu, a onaj koji nema vremena konzumirat će dijelove koji mu se sviđaju, tako da imamo ponudu i za zrele i za nezrele.

TELEGRAM: Napokon “Najgori” uskoro izlazi i na vinilu. Vjerujete li da će ga ploča antologizirati?

MARIO: Izdanje “Najgori” na vinilu je kao kronika vremena, antologija emocija i misli zapisanih u tom formatu. Vjerujem da će vinil dodati još jedan sloj intimnosti i autentičnosti cijelom iskustvu. Glazba je neprekidno putovanje i tko zna kojim će nas putevima odvesti dalje.

TELEGRAM: I dok sam gledao recentne nastupe kako bih si spremao svoju zosterovsku maturu u Tvornici kulture večeras, iznenadilo me vidjeti na snimkama (a puno ih je) koliko je zosterova publika mlada i pomlađena, što nekako nije trend u odnosima zrelih i starijih bendova s publikom.

MARIO: S vremenom definitivno primjećujem mlađu publiku na koncertima i u interakcijama. To je dokaz da glazba nadilazi generacijske razlike, da može pronaći put do srca neovisno o godinama. Nova publika postaje stalna kada se uspostavi emocionalna povezanost, kada se u glazbi prepoznaju kao u ogledalu svojih osjećaja i iskustava.