Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Martin Sagner, ikona sporednih i suvišnih ljudi. Bez koje bi nam životi bili bjedniji

Dudek Martina Sagnera bio je naš povratak u budućnost. Nama koji se sjećamo Gruntovčana nije to nikakvo iznenađenje

ZADNJA IZMJENA: stu 12, 2019

Cijeli Gruntovec se sjatio da isprati Draža Katalenića Dudeka na put u Njemačku. Prije toga su mještani čak proizveli pokazni dirljivi teatar s amaterskom predstavom naslova Ostajte ovdje. Odbacivši zgužvani šešir i otrcani haljetak od radničkog trliša, a za put u gastarbajterstvo odjeven u odijelo, kačket i kravatu, Dudek se pokunjena lica ukrcava u vlak.

No, već na sljedećoj stanici izlazi van. Stoji uz tračnice neko vrijeme, drži kartonski kofer u jednoj a sklepanu kutiju s kolačima u drugoj ruci, na trenutak gleda prema odlazećem vlaku, a onda kreće natrag – prema Gruntovcu. Tako nam ranjava srca i završava deseta finalna epizoda humoristične serije Gruntovčani (priče u kojoj se smijeh često ledio do kamenja u grlu), sage čiji je noseći antijunak pod srcem glumca Martina Sagnera, trajno usječen u našu lutalačku memoriju.

Prvo što sam pomislio na vijest o smrti Martina Sagnera

Sva tri genijalna i gorka proroka luzerstva – Golik, Vidović i Sagner – sada plove pučinama onostranog. Možda su negdje i skupa, na nekom galaktičkom setu, i snatre nove zajedničke balade. To je prvo što sam pomislio na vijest o smrti Martina Sagnera. Glumca od zemlje i asfalta. Čudne, rubne osjećajnosti oborenih očiju, ikone sporednih i suvišnih ljudi. U 88. godini života otišao je za Krešom Golikom i Ivicom Vidovićem.

Bez njih trojice naši bi životi bili bjedniji a umijeće borbe za ljudskost – slabije i ranjivije. Sudbina i tadašnji moguli Televizije Zagreb, doveli su do toga da je pjesnik socijalističke melankolije, redatelj Krešo Golik, u rasponu od deset godina proizveo dva istinska televizijska remek-djela, koja i danas izdržavaju ispit vremena: Gruntovčane (1975.) i Inspektora Vinka (1984.). U tim dalekosežnim Golikovim suptilnim epovima treptavu svjetlost ekrana ugledali su Dudek i nekorumpirani inspektor Vinko.

Dudek Martina Sagnera je naš povratak u budućnost

Usred najzlatnijeg doba socijalizma u odumiranju, Golik i njegovi scenaristi (Mladen Kerstner u Gruntovčanima i Željko Senečić u Inspektoru Vinku) izmaštali su poštenjačke harlekine. Gubitnike izudarane trpkim namazom nesnalaženja, tjeskobno zagledane u budućnost. Dok je Ivica Vidović pod skučenim mansardnim zagrebačkim prostorima davao minimalne šanse duševnom inspektoru Vinku u predpredatorsko doba i uvod u kapitalističku opću grabež (by the way, Sagner se u Inspektoru Vinku pojavljuje kao kućni majstor Sever); desetljeće prije Sagner se ušančio u podravskim brazdama.

U jednoj od mitskih epizoda Gruntovčana pripiti Dudek u mjesnoj birtiji naručuje pjesmu od trubača:„Znate onu ‘tiha noć je, moje zlato spava’?!“ Samo su Golik i Sagner mogli u jednoj rečenici, iskrivljenim stihom, spojiti čežnju biblijske tihe noći i starogradsku dječju elegiju Jovana Jovanovića Zmaja. I utopiti nas zauvijek u zadimljenu melogrotesku na rubu svijeta.

Kao s Generalićevih slika i rubnih cvileža Krležinog Petrice Kerempuha, Dudek je prisvojio kiseo osmijeh Bustera Keatona i preformulirao ga na naš tmasti, kervavi i blatni začin. Dudek Martina Sagnera je naš povratak u budućnost. Nama koji se sjećamo Gruntovčana nije to nikakvo iznenađenje.

Davor Špišić
Telegram autor
42 članka Više o autoru
Više s weba