Nekad je nužno odabrati stranu

Matanić snima seriju o izrabljivanju maloljetnica u Osijeku: 'Užasno je kako je ta mučna priča jednostavno zamrla'

Donosimo veliki intervju s najplodnijim filmskim autorom u Hrvatskoj

FOTO: Sandro Lendler

'Smatrati ću da sam uspio sa serijom ako barem nekoga bude sram, ako ljudi u seriji prepoznaju neke zlostavljače i ako se ipak nešto poduzme protiv onih koji su upleteni u taj sramotan slučaj.'

Nakon što je 2,5 mjeseca živio na relaciji Osijek – Zagreb – Kijev, završavajući snimanje šest epizoda televizijske serije Šutnja, filmski i kazališni redatelj te scenarist i koscenarist Dalibor Matanić, 46, napokon se vratio u Zagreb. No, ne zadugo. Ponovno je spakirao kovčege i odletio za Tunis. Tamo je, naime, snimio nekoliko scena serije Područje bez signala, po romanu književnika Roberta Perišića, koje zbog korone nije uspio ranije napraviti.

Upravo ti posljednji mjeseci najbolje ilustriraju sav intenzitet Matanićeva stvaralaštva. Istodobno, naime, završava dvije zahtjevne televizijske serije, Šutnju po romanu novinara i književnika Drage Hedla, a u postprodukciji je njegova serija Područje bez signala, koja bi trebala biti premijerno prikazana ove jeseni.

Noćna mora filmskih ekipa

U kinima te na filmskom festivalu u Puli, gdje je dobio Zlatne arene za montažu i kameru, prikazuje se njegov najnoviji film Zora, koji je imao svjetsku premijeru na filmskom festivalu Blacknights u Talinnu, a nedavno je prikazan i na Međunarodnom filmskom festivalu FEST u Beogradu. U međuvremenu je za snimanja Područja bez signala obolio od korone, pa su ekipa i on bili u karanteni deset dana.

No, ni tu nije bio kraj nevoljama. Ubrzo je utvrđeno da je dobio žestoku upalu pluća koju je proveo na setu, a potom je za snimanja Šutnje, osjetio snažne bolove u zglobovima. Zbog toga je COVID-19 noćna mora svake filmske ekipe: svi se, naime, pribojavaju da će se netko od glumaca ili osoblja zaraziti i postati pozitivan te da će zbog toga doći do prekida snimanja. Što je grozno u vrijeme kad je lockdown gotovo dotukao kulturu, a napose filmsku industriju.

Crna odjeća – zaštitni znak

Za intervjua uvjerili smo se od kuda Mataniću toliko snage da postane najplodniji filmski autor u Hrvatskoj. Među ostalim, do sada je snimio čak 11 igranih filmova, 3 televizijske serije, brojne kratke i dokumentarne filmove te reklamne spotove. Iz Matanića, naime, sve pršti od energije: markantne je građe, priča brzo i energično gestikulira. I kao uvijek, odjeven je u crno, pa mu je ta boja na neki način postala zaštitni znak.

No, da ne bi bilo zabune: odjeća je u potpunoj suprotnosti s političkim porukama Matanićevih filmova u kojima žestoko osuđuje sve političke ekstremizme, a ponajviše fašizam. Uostalom, njegova Trilogija sunca, već snimljeni filmovi Zvizdan i Zora te sljedeći projekt Suton, upravo govore o svim strahotama fašizma.

„Boja odjeće nije nikakav kod, naprosto to je moj stil i navika, a ako već trebam, onda bih najradije pripadao nekom pokretu humanizma“, objašnjava Matanić, koji je tijekom intervjua nekoliko puta diskretno pogledao na sat. Ali je ipak, nakon podužeg razgovora, još strpljivo pozirao našem fotografu Sandru Lendleru. Za žurbu Matanić je imao puno opravdanja: odmah poslije intervjua krenuo je s obitelji na odmor u Istru, kako bi barem donekle nadoknadio duga izbivanja iz kuće.

Mučna trilogija Drage Hedla

Po fizičkom izgledu i po govoru tijela ne bi se moglo zaključiti da ga je gotovo usporedni rad na dvije velike serije iscrpio. A riječ je, pogotovo kad je u pitanju serija Šutnja, ne samo o njegovom najvećem produkcijskom projektu, nego još k tomu i o krajnje delikatnoj, mučnoj i provokativnoj temi dječje prostitucije koju je Drago Hedl razotkrio u svojoj trilogiji Izborna šutnja, Ispovjedna tajna i Kijevska piletina.

Hedl u svojim romanima razotkriva sve strahote seksualnog zlostavljanja maloljetnica u koje su upleteni brojni uglednici i političari. Kad je 2009., najavio redakciji Jutarnjeg lista da je na tragu dramatične priče o izrabljivanju djevojčica iz Doma za odgoj djece i mladeži iz Osijeka, bilo je jasno da će se opet, kao toliko puta od 1990., ponovno izložiti brojnim prijetnjama, pritiscima i maltretiranjima.

Tada je raskrinkao razne zločine i skandale, a ovaj puta otkrio je da svodnici podvode maloljetnice iz doma poznatim Osječanima. Dok su zadovoljavale klijente oni su ih tukli, šamarali, ucjenjivali… I sve to za bijednih pedesetak kuna, bon za mobitel ili kutiju Marlboroa.

Kako se zataškavalo istinu

Nakon što je objavio priču osječki moćnici su uz pomoć policije, sudova i liječnika, zataškali strašnu istina o izrabljivanju djevojčica bez roditeljske skrbi. Zbog obima istraživanja redakcija je tada poslala Hedlu u ispomoć jednog novinara. Unatoč tome, osječka policija odmah je uhitila Dragutina Pocrnića, koji je prvi Hedla upoznao s detaljima skandala.

Potom mu je sutkinja na pravdi Boga odrezala 15 dana zatvora, a nakon toga nesretnog su čovjeka, uz svesrdnu pomoć liječnika, smjestili na šest mjeseci u psihijatarsku ustanovu tvrdeći da je bolestan i opasan po okolinu. Nakon više od pet godina na sudu je utvrđeno da je Pocrnić nezakonito uhićen i osuđen na zatvor te da je bez ikakvih medicinskih utemeljenja proglašen neuračunljivim. No za te nevjerojatne zloporabe do danas nitko nije odgovarao.

Slučaj pao u zaborav

Sirote djevojčice između 14 i 16 godina ispričale su Hedlu kako su po jednoj noći morale imati i po nekoliko klijenata, opisale su u kojim su ih markama i bojama automobila vozili, znale su i neke registracije, a među zlostavljačima bili su i član uprave velike državne tvrtke, jedan dužnosnik ministarstva, poznati odvjetnik, profesor, poduzetnik, policajac…

Ništa se po objavi tekstova tim kriminalcima nije dogodilo, ali je odmah smijenjen policijski inspektor koji je vodio istragu o tom lancu dječje prostitucije, a inspekcija MUP-a iz Zagreba, za manje od 48 sati objavila je kako nitko u Domu nije tjerao djecu na prostituciju.

Cijeli je slučaj zataškan, a reakcija nije bilo ni nekoliko godina kasnije kad je Hedl o tomu objavio knjigu. Za nadati se stoga da će serija koju je upravo dovršio Matanić, ipak pokrenuti pitanje odgovornosti ne samo svodnika i zlostavljača već i svih onih u policiji, na čuvenom osječkom sudu i bolničkim institucijama, koji su se pobrinuli da cijeli taj sramotni slučaj padne u zaborav.

Lakoća prikrivanja zločina

Upravo je ta strašna priča privukla Matanića da o tomu snimi televizijski serijal. U šest nastavaka, brojka koja je danas vrlo moderna, takozvana limited tv serija, Matanić je, kaže, nastojao sačuvati žar, bijes, dišpet kojim je Hedl pisao svoje novinske tekstove i knjigu.

„Užasno je kako je ta mučna priča, nakon svega što se utvrdilo, jednostavno zamrla, a da su se krivci izvukli. Utješno je jedino to što sam, nakon što smo počeli snimanje filma u Osijeku, uočio određenu količinu straha, pa su čak neki ljudi morali biti izbrisani s izbornih lista“. Zastrašujuća je, ističe Matanić, ravnodušnost i lakoća prikrivanja zločina te koliko za tragediju tih djevojčica nikoga nije bila briga.

U seriji je Kijev, kaže, početna pozicija velikog vlaka zla, a Osijek je prva stanica. „Stekao sam dojam da su se mnogi veselili kad je ta priča o zlostavljanjima pala u zaborav, pa bih bio sretan kad bi se, nakon što ljudi vide seriju, taj slučaj ponovno aktualizirao.“

Sandro Lendler

Izazovna i univerzalna krim-priča

Matanić se nada da će se nakon serijala gledatelji uvjeriti da je zlo univerzalno te da će ju s razumijevanjem pratiti i u inozemstvu. Upozorava da je takva izazovna i zanimljiva kriminalna priča do sada bila teritorij na kojemu su dominirali Nijemci, Englezi, Amerikanci. „Oni su diktirali trendove u kriminalističkim filmovima, a sada smo se pojavili mi s Istoka koji smo ih napali na njihovom prostoru.“ I to, sudeći po scenariju i snimljenom materijalu, vrlo uspješno.

Matanić napominje kako je želio povezati Osijek i Kijev i niz zločina koji su tu počinjeni. „Bit je serije pokazati da je na simboličnoj razini zlo koje je počinjenu u Osijeku koji je 50 puta manji od Kijeva i koji ima više stanovnika nego Hrvatska, isto kao i ono koje je počinjeno u glavnom gradu Ukrajine.“

Idiličan Osijek kao kontrapunkt

Pri tomu mu je, napominje, idiličan Osijek poslužio kao kontrapunkt zlu koje se u njemu događalo. „Smatrati ću da sam uspio sa serijom ako barem nekoga bude sram, ako ljudi u seriji prepoznaju neke zlostavljače i ako se ipak nešto poduzme protiv onih koji su upleteni u taj sramotan slučaj.“

Bilo bi, dakako, vrlo poželjno kad bi sociolozi, politolozi, psiholozi i drugi analitičari istražili je li to što se događalo s dječjom prostitucijom u Osijeku povezano ili je imalo korijene u strahotama i zločinima koji su se u tom gradu događali početkom devedesetih, zbog kojih se još dan danas vode sudski procesi.

Angažman ukrajinske filmske dive

U seriji glume Goran Bogdan, Leon Lučev, Darko Milas, Sandra Lončarić, a poseban doprinos filmu dala je Kseniya Mishin, velika ukrajinska filmska zvijezda. Čim je na castingu ugledao njene fotografije Matanić ju je odabrao, a da nije imao pojma da je ona najveća ukrajinska filmska diva. U to se uvjerio za noćnih snimanja na Trgu Majdan u Kijevu kad su je prepoznale stotine obožavatelja koji su na svaki način željeli doći do nje.

Matanić je inače poznat kao redatelj koji dugo i pomno traži glumce. „Ponekad kao neki luđak godinu dana proučavam glumca, premda kad angažirate puno glumaca, onda morate vjerovati svojim instinktima. Vjerujem glumcima koje odaberem, a ona esencijalna, inicijalna stvar je velika igra između redatelja i glumca, a da pri tomu to nije natezanje dva velika ega.“

Mukotrpna potraga za scenarijem

Prava boljka hrvatske kinematografije je nedostatak vrhunskih scenarija, a s tim problemom u tijeku svog rada susreo se i Matanić. Pa se zbog toga i on počeo baviti pisanjem scenarija. „Užasno je teško naći scenarij, ima ljudi koji se pokušavaju time baviti, ima i onih koji rade dobro, ali to nije neka velika brojka, jer je to jako težak zanat.“

Zbog toga su na scenariju za televizijsku seriju Novine radila četiri autora: dva producenta Nebojša Taraba i Miodrag Sila, novinar i publicist Ivica Đikić te sam Matanić. „To se jako svidjelo strancima jer su vidjeli da su producenti i redatelj bili dio kreativnog tima koji je zajedno, u zdravoj atmosferi, razrađivao svaku epizodu. A to znači da su pronašli zajednički jezik, što im je jamčilo da je scenarij izraz njihovih zajedničkih ideja.“ Tako i na Šutnji kreativni tim čine producenti Sila i Taraba, Matanić i scenarist Marjan Alčevski.

‘Još uvijek trčimo među autima…’

Upravo zbog manjka vrhunskih scenarista, Amerikanci su im, priča Matanić, dali status bogova. „Oni su postali važniji od redatelja, snimatelja i producenata, pa je tako stvoreno čudovište koje više nitko ne može kontrolirati.“

Za naše prilike Matanić je imao dobre uvjete za rad, seriju je producirala kuća Drugi plan koja je proizvela iznimno gledanu televizijsku seriju Novine, zatim HRT te moćna rusko ukrajinska producentska agencija Star Media. Za distribuciju i marketing brine se njemačka kuća Beta film, koja, među ostalim, stoji iza serije Berlin Babilon.

„Ipak, cijelo smo vrijeme pazili na svaku kunu, imali smo budget kakav smo imali, ali nismo kukali već smo radili. I dalje trčimo kamerom među automobilima da smanjimo troškove, što je nezamislivo u Hollywoodu gdje to nikad ne bi dozvolila osiguravajuća društva,“ napominje Matanić te dodaje da su s druge strane zbog toga imali veću slobodu stvaralaštva.

Ljubav prema filmu od ranih dana

Matanićev prvijenac bio je film Blagajnica hoće ići na more, koji je vidjelo više od pedesetak tisuća gledatelja i koji mu je donio nagradu za najboljeg europskog režisera debitanta. Potom je snimio Fine mrtve djevojke, Sto minuta slave, Kino Lika, Volim te, Majka asfalta, Ćaća, Majstori, Zvizdan. Njegovi kratki filmovi Suša, Tulum i Mezanin u kojima glumi Leona Paraminski, uz dva pojavljivanja na festivalu u Cannesu, okitili su se s više od 30 međunarodnih nagrada.

Još kao dijete zavolio je film te je često, dok je živio u Velikoj Gorici, visio u malom kinu Galženica. Ipak, prije upisa nije imao pojma gdje se nalazi zgrada Akademije dramskih umjetnosti, jedino je znao da želi biti iza kamere. Usred studija odlučio je napustiti fakultet jer je radio stvari koje nitko od njega nije tražio pa je zbog toga često ulazio u razne sukobe.

Osim toga, njegovom nemirnom duhu nikako nije odgovaralo baviti se samo teorijom. Inače, taj neobuzdani duh pratio ga je od najranije mladosti, pa je čak neko vrijeme kockao, a od zarade se taksijem vozio u školu. Na sreću, kaže, ipak se uspio zaustaviti na vrijeme.

Važna pouka vrhunskog redatelja

Na Akademiji su ga nervirali oni koji su si odmah po upisu počeli utvarati da su baš oni novi Orson Welles ili Quentin Tarantino, a tek kad su dobili prvi posao shvatili su koliko je sve to zahtjevno i teško. Posebno ističe dva genijalna profesora Antu Peterlića i Zorana Tadića, koji su pričali o teoriji i povijesti filma, ali i o etici na setu. „Oni su nas upozoravali da je svaka osoba na setu iznimno bitna, da na setu nema zvijezdi, već samo dobrih radnika“, prisjeća se Matanić.

Dok je pričao o etici na setu, prisjetio sam se jedne anegdote koju je ispričao redatelj Rajko Grlić. Nakon što su Lordan Zafranović i on diplomirali na slavnoj praškoj filmskoj akademiji FAMU, pozvali su na ručak svog profesora Elmara Klosa, velikog češkog redatelja, dobitnika Oscara. Pri kraju večere Klos je najavio da će im se obratiti s nekoliko riječi.

„S nestrpljenjem smo očekivali,“ ispričao je Grlić, „što će nam taj vrhunski intelektualac i sjajan profesor važno kazati. No on je izgovorio tek nekoliko riječi. „Molim vas nemojte se na setu zaljubljivati u glumice, jer će to upropastiti vaš film. Svi će se početi drugačije ponašati, drukčije će vas gledati i od filma neće biti ništa.“

Sandro Lendler

Iznenadna ljubav u teatru

Dok sam Mataniću pričao tu Grlićevu anegdotu staru više od 40 godina, odjednom sam shvatio da sam se nehotice dodirnuo i njegova privatna života. Naime, kad je prije sedam godina Matanić režirao kazališnu predstavu Thelma & Louise u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, dogodila se ljubav između glumice Helene Minić i njega. Vrlo brzo ta je ljubav zapečaćena brakom pred oltarom u crkvi Svete Foške blizu Vodnjana. Danas su njih dvoje roditelji troje djece, kćeri Lole te sinova Maxa i Nea.

Međutim, iznenadna ljubavna idila između glumice i redatelja ipak nije ugrozila predstavu. Dapače, dogodilo se upravo suprotno, možda i zbog toga što se nije dogodila na filmskom setu nego u teatru. Uz to što je predstava Thelma & Louise obišla pola Hrvatske, dobila je Grand Prix na međunarodnom festivalu komornog teatra Zlatni Lav u Umagu, a Helena Minić za ulogu Thelme, osvojila je Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji glavne ženske uloge u dramskoj predstavi.

Dragocjeno učenje u Grožnjanu

Dalibor Matanić ipak se nakon nekoliko godina prekida vratio na Akademiju dramskih umjetnosti gdje je diplomirao na studiju režije. Pohađao je i Imaginarnu akademiju u Grožnjanu koju je utemeljio Rajko Grlić. Od sveučilišta Ohio, gdje još predaje, Grlić dobio je novac pa je zajedno s Nenadom Puhovskim i Vjeranom Zuppom omogućio mladim filmašima dodatno obrazovanje.

Za Matanića je pak to bio, kako ističe, pravi fakultet. „Tu se dogodio kopernikanski obrat u mojoj glavi. Predavali su nam američki profesori koji su nas potpuno zatekli svojim pitanjima. Primjerice, zašto bi nas zanimala tema koju želite snimiti, po čemu mislite da je ona interesantna. Takvo što nikad nas nitko nije pitao. Tu smo stekli esencijalna znanja koja su osnova za rad na filmu”.

‘Živimo u doba sviđanja’

Najnoviji film Zora koji je upravo predstavljen publici sušta je suprotnost seriji Šutnja. Dok će Šutnja bez ikakve sumnje pobuditi golemo zanimanje javnosti te zasigurno izazvati brojne reakcije, Matanić priznaje da je Zora najhermetičniji film koji je ikada snimljen na ovim prostorima.

Zbog toga, posve izvjesno, široka publika neće pohrliti u kino dvorane, jer art filmovi nisu baš po njenom ukusu. No Matanić je uvjeren da će se uvijek naći gledatelja koji traže umjetnost u filmu i koje će u Zori dobiti ono što od takve vrste filmova očekuju. „Postoji publika koja ne voli da ju film zabavlja i zadovoljava, koja želi da joj se na filmu otvaraju razna pitanja.“

Na primjedbu kako su danas u svijetu u trendu samo veliki spektakli, razni blockbusteri, znanstvena fantastika, čak i crtani filmovi za odrasle, a ne hermetični filmovi, Matanić objašnjava kako je to točno jer se danas filmovi većinom gledaju kao što se sluša muzika. „Živimo u doba sviđanja, volimo filmove koji nam se sviđaju, a ne filmove koji kritično govore o društvenim problemima. Mnoge ne zanimaju filmovi koji postavljaju pitanja i pobuđuju razne sumnje. A to da znači da postajemo sve više površni,„ zaključuje Matanić.

I velikani imaju problema

Za takvo stanje krivi filmske korporacije Europe, Azije, Amerike, koje diktiraju takve trendove. Zbog takve politike, tvrdi Matanić, puno je autora pobjeglo od filma te počelo raditi serije. „Genijalnoj braći Coen teško je pronaći producente za svoje ideje, pa čak je i veliki redatelj Steven Spielberg imao problema plasirati svoju dramu Bridge of Spies u kina.

I Matanićev Zvizdan bio je art film, ali je bio jako komunikativan pa ga je publika izvrsno primila. Uostalom na festivalu u Cannesu, u natjecateljskoj sekciji Izvjestan pogled, osvojio nagradu žirija, a postao je i drugi najkomercijalniji noviji hrvatski film u svjetskim kinima sa zaradom od više od 630 tisuća dolara. „ Zora nije takva, ponosan sam što sam uspio napraviti tako hermetičan film. Dokaz da nisam pogriješio brojni su pozivi na festivale. Mislim da je u vrijeme korone, Zora koja govori o jezovitoj budućnosti koja nas čeka, odraz atmosfere ovog vremena.“

Filmski obračun s ekstremizmima

No Zora, u kojoj glavne uloge igraju Tihana Lazović i Krešimir Mikić, po svom sadržaju nikako nije hermetična. Dapače, bavi se vrlo aktualnom temom rasta svih vrsta ekstremizama, opisuje kako su se ljudi ponašali u doba rađanja neonacizma, kako su se borili ili ignorirali politički ekstremizam koji ljude dijelio na naše i njihove.

Zora je drugi dio Matanićeve filmske Trilogije sunca u kojoj se filmskim sredstvima obračunava s ekstremizmima kako se povijest ne vratila u najgorim oblicima. U filmu je suprotstavljena dramatična obiteljska drama s naraslim neonacističkim pokretom, kad ljudi bježe pred onima koji ih hoće dijeliti na odabrane i nepoželjne.

Matanić drži da je danas iznimno važno upozoravati na značaj antifašizma, da se ne bi ponavljale pogreške iz prošlosti. „Govoriti o antifašizmu znači govoriti o borbi protiv zla. Zbog toga volim Babilon Berlin, najskuplju njemačku seriju ikada, koja uznemiruje gledatelje jer im otkriva kako je to zlo fašizma izmaklo kontroli.“

Kako se povijest poigrava ljudima

Provlačenje politike kroz Matanićeve filmove nije slučajno. Njegova obitelj potječe iz Like, iz, kako objašnjava, graničnog prostora koji je izmrcvaren politikom. „Tu se kroz povijest stalno koketiralo s uniformama, gledao sam što se događalo devedesetih godina, kako se povijest poigrava s ljudima, a danas pratim kako se taj prostor nosi tim problemima.“

U prvom filmu, Blagajnica hoće ići na more, Matanić prikazuje iskorištavanja radnika, a u filmu Fine mrtve djevojke govori u sudbini dvije lezbijke koje zbog svoje seksualnosti dolaze u sukobe sa susjedima. Fine mrtve djevojke osvojile su na Pulskom festivalu 2002. Veliku zlatnu arenu za najbolji film te još šest nagrada.

Balkan izmcrvaren politikom

Inspiraciju za film Zvizdan dala mu je njegova baka. „Pokušao sam odgovoriti na pitanje kako je moguće da je moja baka, biće puno ljubavi, stalno ponavljalo da ne idem sa Srpkinjom, samo da moja djevojka ne bude njihova.“ U Zori pak govori o svom ocu, dok će se u Sutonu baviti utjecajem raznih natruha na njega osobno i na cijelu njegovu generaciju.

Namjerava postaviti pitanje: “Kako je moguće da nam se usađuje mržnja, a da mi toga nismo svjesni? U Sutonu ću se vratiti na prapočetak svega, na zadnjih sto godina koje su unakažene sumanutom politikom. Kad se sve to zna, onda nije čudno kad taj balkanski lonac eksplodira i izazove tolike užase i tragedije. Na žalost to se ne događa samo u mojoj Lici, cijeli je Balkan izmrcvaren politikom.“

Ni serija Područje bez signala, prema knjizi Roberta Perišića, nije bez politike. Dapače, u njoj se Matanić bavi radničkom klasom koja nestaje pa će i tih šest nastavaka sasvim sigurno izazvati veliku pozornost javnosti.

‘Kazalište je itekako živo’

Matanić je do sada režirao i pet teatarskih predstava. „Da mi je 2011. netko rekao da ću raditi u kazalištu, pomislio bih da je lud. No, pokazalo se da raditi na filmu i kazalištu može biti nevjerojatno dobra simbioza. Jako volim miješanje medija jer se može otkriti puno novih stvari.“ Matanić odbija tezu da je kazalište mrtvo. „Upravo suprotno. Kazalište je itekako živo, jer je svaka predstava donosi nešto novo, dok se film, nakon što je završen, više ne može mijenjati.“

Kaže kako je najzdraviji osjećaj za svakog filmskog redatelja kad u teatru stane ogoljen pred glumce. „Na filmu posjedujem vještinu da mogu glumcu pomoći u montaži ili mizanscenu, ali u kazalištu je sve drugačije pogotovo kad se nađete ispred desetak glumaca i publike. Dok se filmski režiseri često skrivaju iza kamere ili kadra, pa mogu stvari ispravljati u nedogled, u kazalištu toga nema.“

Nesvakidašnji skandal s plakatom

Uz izvrsnu kazališnu predstavu Fine mrtve djevojke vezan je i nesvakidašnji skandal. Zbog sjajnog plakata koji je na iznimno kreativan način vizualizirao sadržaj predstave koju su na scenu postavili Dalibor Matanić i dramaturg Mate Matišić, pobunile su se katoličke udruge i portali.

Uprava Gavelle pokleknula je pod pritiskom Kaptola, pa je povukla plakat koji, kako su tvrdile udruge, „difamatorski prikazuje Presvetu Bogorodicu Mariju s aluzijom na lezbijsku tematiku predstave, čime je nanesena uvreda svim kršćanskim vjernicima.“

Tajna impresivnog filmskog opusa

Priznaje kako je uvijek za varijantu da se film premijerno prikaže u kinu, jer je korona pokazalo koliko nedostaje taj izravni dodir publike s filmom, koliko manjkaju druženja i društveni dodiri. Na pitanje kako mu je uspjelo ostvariti tako impresivan filmski opus, Matanić odgovara da je to zbog toga što nikada nije čekao velike budžete ili da se stvari idealno poslože.

„Znao sam snimiti film za 100.000 kuna i za 100.000 eura, bilo mi je jedino bitno raditi i realizirati svoje ideje. Ima ljudi koji predugo čekaju maksimalne uvjete, što je vrlo rizično jer se ispada iz stvaralačkog ritma.“

Zbog želje da stalno bude u pokretu, s kamerom i među ljudima, Matanić je snimio i cijeli niz komercijalnih reklama. „Naprosto volim biti na setu, a ne gubiti vrijeme po salonima i kafićima,“ ističe te dodaje da je najviše volio raditi muzičke spotove za koje drži da su fenomenalni spoj glazbe i filma. Posebno je uživao snimajući spotove klasične glazbe, primjerice, s violončelisticom Monikom Leskovar. „Između ostalih radio sam i s Jinxima i Svadbasom, no nažalost, u nas za to nema ni najosnovnijih uvjeta pa se tomu ne mogu sustavnije baviti što mi je jako žao.“