Kako je prošli tjedan bio obilježen i nekim mojim Facebook objavama koje se zapravo i ne tiču hrvatske arhitekture ili prostora, današnjom bih se, nešto osobnijom, kolumnom osvrnula na jednu temu koja lijepo povezuje nedavne objave s onim o čemu najčešće pišem. Premda mi to nije bilo namjerom, mojim su prošlotjednim tekstom probuđeni mnogi duhovi te izazvani bezbrojni lijepi i manje lijepi komentari, no zahvaljući njima u našem se društvu, pa barem i nakratko, pričalo i o nekim zahtjevnim liječničkim profesijama s njihovim istaknutim protagonistima.
Među takvima je i određeni broj erudita nevjerojatnog znanja koje ih izdiže visoko iznad prosjeka pa o njima treba govoriti jer smo zahvaljujući njima i mi bolji ljudi. Ili smo barem uz njih to bili. I ja sam, eto, bila te sreće da me s vlastitom arhitektonskom strukom snažno povezao i jedan liječnik, ukazavši mi kako među lijepim, elitnim zanimanjima i nema velikih razlika. Za sve njih je potrebna nesebičnost, posvećenost i ljubav. Sve drugo je sporedno.
Stoga razlog odabira teme današnje kolumne ne leži u mojoj osobnoj fascinaciji kompleksnom neurokirurškom strukom za koju sam se kao arhitektica i udajom vezala, već leži u spoznaji vrijednosti pojedinih članova našeg malog društva zbog kojih ono opravdano izgleda bolje no što zapravo jest. Intelektualna širina i kapacitet pojedinih Hrvata ne odudaraju samo od prosjeka u našoj zemlji, već i od istaknutih i javnopriznatih autoriteta te su kao takvi često nepoznati širem društvu i o njima je nasušno potrebno govoriti.
Kako sam upoznala profesora Kerosa
Veći sam broj puta dosad, nažalost, pisala osvrte o značajnim predstavnicima hrvatske arhitektonske struke koji su nas zauvijek napustili, a da sam pritom propustila napisati i jedan barem kratki osvrt o čovjeku koji nas je kao društvo neizmjerno zadužio, a čiji je odlazak zapravo ostao gotovo pa i nezamjećen. Zato se danas dotičem jednog sjajnog čovjeka i liječnika, bez kojega ni ja nikada ne bih bila opismenjena kako jesam i zahvaljujući kojem je moja privatna biblioteka upotpunjena sjajnim knjigama o arhitekturi i povijesti umjetnosti.
Da, jedan je liječnik posljednja dva desetljeća brinuo o mom stručnom usavršavanju, mom znanju i mom životu na način na koji brinu samo najbolji prijatelji. I kumovi, jer bio mi je i vjenčanim kumom. Profesor emeritus Predrag Keros preminuo je 23. veljače 2018. godine, u 85. godini. Rodio se 17. rujna 1933. godine u Zagrebu, gdje je po završenoj Četvrtoj muškoj gimnaziji, nekada na mjestu današnjeg Muzeja Mimara na Rooseveltovom trgu, upisao Medicinski fakultet na kojem je 1958. godine i diplomirao.
Završivši poslijediplomski studij eksperimentalne biologije na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu, obranio je magistarski rad 1970. godine, po čemu je 1965. specijalizirao iz opće kirurgije, 1969. iz ortopedije te 1978. godine i iz neurokirurgije. Od 1960. godine radio je kao asistent na Zavodu za anatomiju po čemu je 1965. izabran u zvanje docenta, 1970. u zvanje izvanrednog te 1973. godine i redovnog profesora. Pročelnikom Polikliničkog odjela Klinike za neurokirurgiju KBC Zagreb s Centrom za suzbijanje boli bio je od 1976. do 1998. godine, kada je umirovljen i kada ga ja, dolaskom na pregled glave, i upoznajem.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Mačak nad Mačcima. A i slobodan je kao ptica…’
”Što lijepa gospodična kaže na našeg Mačka?” ”Imate mačka na odjelu?”, plavuša će krajem kolovoza 1998. godine, u sobi tadašnjeg pročelnika neurokirurgije Josipa Paladina na zagrebačkom Rebru, onižem, okruglastom i pročelavom profesoru žućkastih zubiju s lulom. ”Pa da, najveći Mačak ove zemlje Vas pregledava, pa me, eto, zanima što mislite o tom našem zelenookom Mačku. Nešto je stariji od Vas, doduše, ali je Mačak nad Mačcima. A i slobodan je kao ptica…”
Tim je riječima otpočela ljubav između mene i profesora Kerosa, velikog liječnika i profesora koji je izučio generacije i generacije današnjih liječnika i koji je do bolesti koja ga je zadesila pred par godina bio dijelom tima neurokiruškog odjela na Rebru. Jer, zadržali su ga dok god je to htio i mogao, osjećali su da i sama njegova prisutnost donosi sigurnost svima. Kolikim je samo znanstvenim radovima ili napredovanjima mlađih kolega profesor Keros kumovao.
Na moje jednom davno postavljeno pitanje kako on s tolikim brojem objavljenih knjiga i znanstvenih radova nije članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti samo se nasmijao i odmahnuo rukom, no svojski se trudio da svog učenika Josipa Paladina, koji ga je kao dijete odraslo bez oca doživljavao drugim ocem, uputi u tom smjeru. Zaboravio je, međutim, onu narodnu ”S kim si, takav si” i da je zapravo odgojio uspješnog liječnika i znanstvenika kojem, također, javna priznanja ne znače puno i kojeg osim kirurške prakse i pacijenata ne zanima ništa drugo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nesebično mi je čitao radove i usmjeravao me
Bio mi je kumom na vjenčanju 2000. godine i godinu kasnije na crkvenom vjenčanju na zagrebačkom Jarunu, koje je draga proćelava glava zaključila riječima upućenim mom suprugu: ”Mačak, pred godinu dana te sredila, ali sad te zacementirala”. Glava koja je, među ostalim, pratila i moje znanstveno napredovanje pa i bila jednim od mojih lektora disertacije na temu arhitekta Lavoslava Horvata 2010. godine. Na upite članova doktorske komisije na Filozofskom fakultetu u vezi dosljednog, no pomalo arhaičnog lektoriranja radnje, mogla sam se samo smješkati.
Kako bih ikome tamo mogla objasniti da postoji jedan liječnik s tri specijalizacije, ortopedskom, kirurškom i neurokirurškom, zaljubljenik u umjetnost, pa tako i arhitekturu, koji mi je nesebično godinama čitao radove, komentirao ih i usmjeravao me. Pritom me i svako malo obdarivao najskupljim i najljepšim stručnim knjigama, koje poklone je pratio riječima: ”Za tebe, Zrinkice, nek ti se nađe…”
”Pa Zrinkice, kada je taj tvoj Mačak stigao sve to napraviti? Pa ispada da je sve izgradio on”, komentirao je fascinantan Horvatov arhitektonski opus, a kada sam mu ispričala kako me je jedan od istaknutih akademika te danas već davne 2006. godine upitao zašto se za monografsku obradu hvatam ”crvenog Horvata”, odgovorio je: ”Tipično za nas. No kako god, crven, crn ili bijel, taj je Mačak bio čudo i vjerojatno su se drugi Mačci potrudili da ga se prebrzo zaboravi. No, vidiš ti si ga knjigom oživjela, a Mačak je to neupitno i zaslužio. Znaš Zrinkice, imaš spisateljskog dara, u nekim se dijelovima tvog rada to tako lijepo iščitava. Čuvaj i njeguj taj dar. Rijedak je. I piši. Samo piši.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Samo jedan, možda dva poput njega, u 100 godina
Nisam mislila da ću jedan dan biti u prilici pisati i o njemu, no Predrag Keros to kao rijetko tko zaslužuje i premda današnja tema naočigled nema odviše veze s arhitekturom i prostorom, zapravo je to samo pogrešan dojam. Prostori postoje radi ljudi i ljudi ih oživotvoruju. Dobri ljudi oživljavaju dobre prostore, a loši neugodne prostore i ambijente. Naši prostori, gradovi i lokaliteti posljednjih desetljeća propadaju i ne prate stoljetne tragove kvalitete, što govori najviše o nama samima. Dozvolili smo da se ponište sve vrijednosti, i prostorne i ljudske, pa sada žanjemo ono što smo posijali. I prethodnom sam se kolumnom na temu jednog od živućih velikana naše arhitektonske struke, profesora Marijana Hržića, poslužila riječima koje se jednako tako mogu primjeniti na sva zanimanja u našoj zemlji.
Mediokritetstvo je uistinu zavladalo svim segmentima našeg nesretnog društva, u kojem relativiziranjem te poništavanjem najboljih lošiji osiguravaju prostor sebi i u kojem je dostojanstveno življenje postalo gotovo nemogućom misijom. Odlasci ljudi poput profesora Kerosa zapravo predstavljaju elementarne nepogode po naše društvo jer ne smijemo reći da je takvih Kerosa malo. To nije istina. Takav je samo jedan, možda dva u svakom području. Svakih sto godina. Ako. I za njih treba znati i treba ih pamtiti. Niz udžbenika iz područja anatomije i fiziologije za učenike srednjih škola te studente Zdravstvenih studija prati i brojka od 406 (četiristo i šest!!!) znanstvenih i stručnih radova u domaćim i inozemnim časopisima profesora Kerosa. Brojka je to do koje većina nije u stanju ni brojati.
Sjajan nastavnik, znanstvenik i promotor zdravlja
Kao redoviti član Hrvatske akademije medicinskih znanosti, član Hrvatskog društva anatoma i histologa, Hrvatskog neurokirurškog društva, Svjetske udruge neurokirurga (WFNS), Europskog udruženja neurokirurga (EANS), Hrvatskog društva ergonoma, Hrvatskog antropološkog društva, profesor Predrag Keros je bio sudionikom ili voditeljem brojnih znanstvenih projekata i aktivno je sudjelovao na 96 kongresa i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dobitnik je nagrade Grada Zagreba za 2009. godinu, Državne nagrade za životno djelo za znanost u području razvoja biomedicinskih znanosti 2010. te posebne nagrade Zdravstvenog veleučilišta 2013. godine. Zagrebačko Zdravstveno veleučilište u Mlinarskoj 38 njegovim je imenom nazvalo knjižnicu, a odužilo mu se i postavljanjem biste akademskog kipara Nikole Vudraga u svom parku.
Sjajnog nastavnika, znanstvenika i promotora zdravstvene zaštite pamti se i kao duhovitu legendu Medicinskog fakulteta koja je znala više viceva no što je studenata na fakultetu. Sestra moje prijateljice, dizajnerice Božidarke Brnas, sjeća ga se uz smijeh s predmeta Anatomije na Medicinskom fakultetu, na kojem se predstavio riječima: ”Ja sam vaš profesor Keros. Ukoliko imate problema s pamćenjem sjetite se Erosa s velikim ”K”…” Naravno da ga pamte svi. I to je ono važno. Ostavljanje traga i pamćenje. S osmjehom se pamte samo oni koji su to zaslužili. Srećom, na to ne mogu utjecati niti pritisci niti novci jer djelo je konačna mjera svakog čovjeka, a lijepa su sjećanja, premda rijetka, besplatna. I rijetki su ih sretnici zaslužili.
Sve nenormalno postalo je normalnim
Dosizanje Kerosova nivoa obrazovanja danas oduzelo bi dvadeset i tri godine visokog obrazovanja: šest godina studiranja, jednu godinu staža, pet godina specijalizacije iz ortopedije, pet iz kirurgije te šest godina specijalizacije iz neurokirurgije. Uz prethodnih dvanaest godina nižeg obrazovanja, dolazimo do nepojmljivog broja 35. No, eto, suživotom smo i s takvim pojedincima bili počašćeni. Ne treba stoga razlagati o zamjenjivosti takvih individua jer su supstitucije nemoguće i kada su takvi pojedinci voljni educirati mlađe kolege, valja im se sa zahvalnošću nakloniti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
”Znanost je skupa”, reče mi nedavno, po mojim primjedbama kako su samostalnim istraživačima neki segmenti znanstvenih istraživanja strahovito skupi, jedan istaknuti znanstvenik. Da, bavljenje znanošću je mnogima u ovoj zemlji preskupo, a tome su krive ponajprije perjanice naše znanosti najčešće oboružane štitom one narodu omiljene izreke, ”Šutnja je zlato”. Ne, šutnja nije u svim situacijama zlato, šutnja je u društvu poput našeg, koje strahovitom brzinom gubi sve najveće vrijednosti, pogubna i neoprostiva.
Radi šutnje je sve nenormalno postalo normalnim, sve ponižavajuće uobičajenim. Poradi šutnje je normalnim postalo da dnevnica neurokirurga bude manja od satnice s dolaskom električara ili vodoinstalatera, zahvaljujući kojima, istina, naši kućanski strojevi funkcioniraju, ali koji, izgovorimo to već jednom, ne mogu liječiti bolesne organizme i spašavati živote.
Zemlja u kojoj je sve izrelativizirano i poništeno
Neki su me po prošlotjednoj objavi optužili da sam usporedbom neurokirurškog zanimanja s onim privatnih čistačica uvrijedila čistačice. Nikada takvo što ne bih napravila jer je svako zanimanje koje se pošteno obavlja, časno. No usporedila sam ih. To da. Jednostavno zato što je istina da su rijetko gdje u svijetu mladi liječnici, koji kao specijalisti počinju raditi tek u ranim tridesetim godinama, plaćeni skromnije i od nižekvalificiranih radnika. Dugotrajno je educiranje i znanje skupo, no ispada da je u našoj zemlji i glupo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Desetak vrhunskih stručnjaka svjetskog glasa unutar naše medicinske struke, recentnijim umirovljenjima spriječeno u radu unutar javnog zdravstva, nikome nije oduzimalo prostor, oni su trebali i morali biti garancijom kvalitetnog sazrijevanja mlađih naraštaja. U zemlji u kojoj je sve izrelativizirano i poništeno te svi znaju sve, to će nas puno koštati. Čak i ljudskih života. Stoga ovu kolumnu punu velikih brojki vezanih uz nevjerojatnu edukaciju našeg pokojnog liječnika i znanstvenika Predraga Kerosa treba objaviti jer govori kakvi smo i mi u najvrjednijim segmentima bili, te kakvi ćemo, ukoliko barem donekle ne vratimo stvari na pravi put, nažalost, teško ikada više biti.
Uz ovaj kratki izlet u neka druga područja od danas pa nadalje posvećujem se opet samo našoj arhitekturi, njezinim uspjesima i boleštinama.
Mediokritetstvo vlada svim segmentima našeg nesretnog društva, zato je odlazak profesora Kerosa još bolniji
Posljednji pozdrav od velikog profesora Predraga Kerosa
Čuveni Predrag Keros bio je professor emeritus, specijalist opće kirurgije, ortopedije i neurokirurgije, učitelj Josipu Paladinu i veliki prijatelj, a njegov je odlazak u javnosti otišao gotovo nezamjećeno. Kako piše Telegramova kolumnistica u svom kratkom izletu u medicinu, koji je ipak puno više od toga, odlasci ljudi poput profesora Kerosa predstavljaju elementarne nepogode po naše društvo jer 'ne smijemo reći da je takvih Kerosa malo. To nije istina. Takav je samo jedan, možda dva u svakom području. Svakih sto godina. Ako. I za njih treba znati i treba ih pamtiti'
Kako je prošli tjedan bio obilježen i nekim mojim Facebook objavama koje se zapravo i ne tiču hrvatske arhitekture ili prostora, današnjom bih se, nešto osobnijom, kolumnom osvrnula na jednu temu koja lijepo povezuje nedavne objave s onim o čemu najčešće pišem. Premda mi to nije bilo namjerom, mojim su prošlotjednim tekstom probuđeni mnogi duhovi te izazvani bezbrojni lijepi i manje lijepi komentari, no zahvaljući njima u našem se društvu, pa barem i nakratko, pričalo i o nekim zahtjevnim liječničkim profesijama s njihovim istaknutim protagonistima.
Među takvima je i određeni broj erudita nevjerojatnog znanja koje ih izdiže visoko iznad prosjeka pa o njima treba govoriti jer smo zahvaljujući njima i mi bolji ljudi. Ili smo barem uz njih to bili. I ja sam, eto, bila te sreće da me s vlastitom arhitektonskom strukom snažno povezao i jedan liječnik, ukazavši mi kako među lijepim, elitnim zanimanjima i nema velikih razlika. Za sve njih je potrebna nesebičnost, posvećenost i ljubav. Sve drugo je sporedno.
Stoga razlog odabira teme današnje kolumne ne leži u mojoj osobnoj fascinaciji kompleksnom neurokirurškom strukom za koju sam se kao arhitektica i udajom vezala, već leži u spoznaji vrijednosti pojedinih članova našeg malog društva zbog kojih ono opravdano izgleda bolje no što zapravo jest. Intelektualna širina i kapacitet pojedinih Hrvata ne odudaraju samo od prosjeka u našoj zemlji, već i od istaknutih i javnopriznatih autoriteta te su kao takvi često nepoznati širem društvu i o njima je nasušno potrebno govoriti.
Kako sam upoznala profesora Kerosa
Veći sam broj puta dosad, nažalost, pisala osvrte o značajnim predstavnicima hrvatske arhitektonske struke koji su nas zauvijek napustili, a da sam pritom propustila napisati i jedan barem kratki osvrt o čovjeku koji nas je kao društvo neizmjerno zadužio, a čiji je odlazak zapravo ostao gotovo pa i nezamjećen. Zato se danas dotičem jednog sjajnog čovjeka i liječnika, bez kojega ni ja nikada ne bih bila opismenjena kako jesam i zahvaljujući kojem je moja privatna biblioteka upotpunjena sjajnim knjigama o arhitekturi i povijesti umjetnosti.
Da, jedan je liječnik posljednja dva desetljeća brinuo o mom stručnom usavršavanju, mom znanju i mom životu na način na koji brinu samo najbolji prijatelji. I kumovi, jer bio mi je i vjenčanim kumom. Profesor emeritus Predrag Keros preminuo je 23. veljače 2018. godine, u 85. godini. Rodio se 17. rujna 1933. godine u Zagrebu, gdje je po završenoj Četvrtoj muškoj gimnaziji, nekada na mjestu današnjeg Muzeja Mimara na Rooseveltovom trgu, upisao Medicinski fakultet na kojem je 1958. godine i diplomirao.
Završivši poslijediplomski studij eksperimentalne biologije na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu, obranio je magistarski rad 1970. godine, po čemu je 1965. specijalizirao iz opće kirurgije, 1969. iz ortopedije te 1978. godine i iz neurokirurgije. Od 1960. godine radio je kao asistent na Zavodu za anatomiju po čemu je 1965. izabran u zvanje docenta, 1970. u zvanje izvanrednog te 1973. godine i redovnog profesora. Pročelnikom Polikliničkog odjela Klinike za neurokirurgiju KBC Zagreb s Centrom za suzbijanje boli bio je od 1976. do 1998. godine, kada je umirovljen i kada ga ja, dolaskom na pregled glave, i upoznajem.
‘Mačak nad Mačcima. A i slobodan je kao ptica…’
”Što lijepa gospodična kaže na našeg Mačka?” ”Imate mačka na odjelu?”, plavuša će krajem kolovoza 1998. godine, u sobi tadašnjeg pročelnika neurokirurgije Josipa Paladina na zagrebačkom Rebru, onižem, okruglastom i pročelavom profesoru žućkastih zubiju s lulom. ”Pa da, najveći Mačak ove zemlje Vas pregledava, pa me, eto, zanima što mislite o tom našem zelenookom Mačku. Nešto je stariji od Vas, doduše, ali je Mačak nad Mačcima. A i slobodan je kao ptica…”
Tim je riječima otpočela ljubav između mene i profesora Kerosa, velikog liječnika i profesora koji je izučio generacije i generacije današnjih liječnika i koji je do bolesti koja ga je zadesila pred par godina bio dijelom tima neurokiruškog odjela na Rebru. Jer, zadržali su ga dok god je to htio i mogao, osjećali su da i sama njegova prisutnost donosi sigurnost svima. Kolikim je samo znanstvenim radovima ili napredovanjima mlađih kolega profesor Keros kumovao.
Na moje jednom davno postavljeno pitanje kako on s tolikim brojem objavljenih knjiga i znanstvenih radova nije članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti samo se nasmijao i odmahnuo rukom, no svojski se trudio da svog učenika Josipa Paladina, koji ga je kao dijete odraslo bez oca doživljavao drugim ocem, uputi u tom smjeru. Zaboravio je, međutim, onu narodnu ”S kim si, takav si” i da je zapravo odgojio uspješnog liječnika i znanstvenika kojem, također, javna priznanja ne znače puno i kojeg osim kirurške prakse i pacijenata ne zanima ništa drugo.
Nesebično mi je čitao radove i usmjeravao me
Bio mi je kumom na vjenčanju 2000. godine i godinu kasnije na crkvenom vjenčanju na zagrebačkom Jarunu, koje je draga proćelava glava zaključila riječima upućenim mom suprugu: ”Mačak, pred godinu dana te sredila, ali sad te zacementirala”. Glava koja je, među ostalim, pratila i moje znanstveno napredovanje pa i bila jednim od mojih lektora disertacije na temu arhitekta Lavoslava Horvata 2010. godine. Na upite članova doktorske komisije na Filozofskom fakultetu u vezi dosljednog, no pomalo arhaičnog lektoriranja radnje, mogla sam se samo smješkati.
Kako bih ikome tamo mogla objasniti da postoji jedan liječnik s tri specijalizacije, ortopedskom, kirurškom i neurokirurškom, zaljubljenik u umjetnost, pa tako i arhitekturu, koji mi je nesebično godinama čitao radove, komentirao ih i usmjeravao me. Pritom me i svako malo obdarivao najskupljim i najljepšim stručnim knjigama, koje poklone je pratio riječima: ”Za tebe, Zrinkice, nek ti se nađe…”
”Pa Zrinkice, kada je taj tvoj Mačak stigao sve to napraviti? Pa ispada da je sve izgradio on”, komentirao je fascinantan Horvatov arhitektonski opus, a kada sam mu ispričala kako me je jedan od istaknutih akademika te danas već davne 2006. godine upitao zašto se za monografsku obradu hvatam ”crvenog Horvata”, odgovorio je: ”Tipično za nas. No kako god, crven, crn ili bijel, taj je Mačak bio čudo i vjerojatno su se drugi Mačci potrudili da ga se prebrzo zaboravi. No, vidiš ti si ga knjigom oživjela, a Mačak je to neupitno i zaslužio. Znaš Zrinkice, imaš spisateljskog dara, u nekim se dijelovima tvog rada to tako lijepo iščitava. Čuvaj i njeguj taj dar. Rijedak je. I piši. Samo piši.”
Samo jedan, možda dva poput njega, u 100 godina
Nisam mislila da ću jedan dan biti u prilici pisati i o njemu, no Predrag Keros to kao rijetko tko zaslužuje i premda današnja tema naočigled nema odviše veze s arhitekturom i prostorom, zapravo je to samo pogrešan dojam. Prostori postoje radi ljudi i ljudi ih oživotvoruju. Dobri ljudi oživljavaju dobre prostore, a loši neugodne prostore i ambijente. Naši prostori, gradovi i lokaliteti posljednjih desetljeća propadaju i ne prate stoljetne tragove kvalitete, što govori najviše o nama samima. Dozvolili smo da se ponište sve vrijednosti, i prostorne i ljudske, pa sada žanjemo ono što smo posijali. I prethodnom sam se kolumnom na temu jednog od živućih velikana naše arhitektonske struke, profesora Marijana Hržića, poslužila riječima koje se jednako tako mogu primjeniti na sva zanimanja u našoj zemlji.
Mediokritetstvo je uistinu zavladalo svim segmentima našeg nesretnog društva, u kojem relativiziranjem te poništavanjem najboljih lošiji osiguravaju prostor sebi i u kojem je dostojanstveno življenje postalo gotovo nemogućom misijom. Odlasci ljudi poput profesora Kerosa zapravo predstavljaju elementarne nepogode po naše društvo jer ne smijemo reći da je takvih Kerosa malo. To nije istina. Takav je samo jedan, možda dva u svakom području. Svakih sto godina. Ako. I za njih treba znati i treba ih pamtiti. Niz udžbenika iz područja anatomije i fiziologije za učenike srednjih škola te studente Zdravstvenih studija prati i brojka od 406 (četiristo i šest!!!) znanstvenih i stručnih radova u domaćim i inozemnim časopisima profesora Kerosa. Brojka je to do koje većina nije u stanju ni brojati.
Sjajan nastavnik, znanstvenik i promotor zdravlja
Kao redoviti član Hrvatske akademije medicinskih znanosti, član Hrvatskog društva anatoma i histologa, Hrvatskog neurokirurškog društva, Svjetske udruge neurokirurga (WFNS), Europskog udruženja neurokirurga (EANS), Hrvatskog društva ergonoma, Hrvatskog antropološkog društva, profesor Predrag Keros je bio sudionikom ili voditeljem brojnih znanstvenih projekata i aktivno je sudjelovao na 96 kongresa i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu.
Dobitnik je nagrade Grada Zagreba za 2009. godinu, Državne nagrade za životno djelo za znanost u području razvoja biomedicinskih znanosti 2010. te posebne nagrade Zdravstvenog veleučilišta 2013. godine. Zagrebačko Zdravstveno veleučilište u Mlinarskoj 38 njegovim je imenom nazvalo knjižnicu, a odužilo mu se i postavljanjem biste akademskog kipara Nikole Vudraga u svom parku.
Sjajnog nastavnika, znanstvenika i promotora zdravstvene zaštite pamti se i kao duhovitu legendu Medicinskog fakulteta koja je znala više viceva no što je studenata na fakultetu. Sestra moje prijateljice, dizajnerice Božidarke Brnas, sjeća ga se uz smijeh s predmeta Anatomije na Medicinskom fakultetu, na kojem se predstavio riječima: ”Ja sam vaš profesor Keros. Ukoliko imate problema s pamćenjem sjetite se Erosa s velikim ”K”…” Naravno da ga pamte svi. I to je ono važno. Ostavljanje traga i pamćenje. S osmjehom se pamte samo oni koji su to zaslužili. Srećom, na to ne mogu utjecati niti pritisci niti novci jer djelo je konačna mjera svakog čovjeka, a lijepa su sjećanja, premda rijetka, besplatna. I rijetki su ih sretnici zaslužili.
Sve nenormalno postalo je normalnim
Dosizanje Kerosova nivoa obrazovanja danas oduzelo bi dvadeset i tri godine visokog obrazovanja: šest godina studiranja, jednu godinu staža, pet godina specijalizacije iz ortopedije, pet iz kirurgije te šest godina specijalizacije iz neurokirurgije. Uz prethodnih dvanaest godina nižeg obrazovanja, dolazimo do nepojmljivog broja 35. No, eto, suživotom smo i s takvim pojedincima bili počašćeni. Ne treba stoga razlagati o zamjenjivosti takvih individua jer su supstitucije nemoguće i kada su takvi pojedinci voljni educirati mlađe kolege, valja im se sa zahvalnošću nakloniti.
”Znanost je skupa”, reče mi nedavno, po mojim primjedbama kako su samostalnim istraživačima neki segmenti znanstvenih istraživanja strahovito skupi, jedan istaknuti znanstvenik. Da, bavljenje znanošću je mnogima u ovoj zemlji preskupo, a tome su krive ponajprije perjanice naše znanosti najčešće oboružane štitom one narodu omiljene izreke, ”Šutnja je zlato”. Ne, šutnja nije u svim situacijama zlato, šutnja je u društvu poput našeg, koje strahovitom brzinom gubi sve najveće vrijednosti, pogubna i neoprostiva.
Radi šutnje je sve nenormalno postalo normalnim, sve ponižavajuće uobičajenim. Poradi šutnje je normalnim postalo da dnevnica neurokirurga bude manja od satnice s dolaskom električara ili vodoinstalatera, zahvaljujući kojima, istina, naši kućanski strojevi funkcioniraju, ali koji, izgovorimo to već jednom, ne mogu liječiti bolesne organizme i spašavati živote.
Zemlja u kojoj je sve izrelativizirano i poništeno
Neki su me po prošlotjednoj objavi optužili da sam usporedbom neurokirurškog zanimanja s onim privatnih čistačica uvrijedila čistačice. Nikada takvo što ne bih napravila jer je svako zanimanje koje se pošteno obavlja, časno. No usporedila sam ih. To da. Jednostavno zato što je istina da su rijetko gdje u svijetu mladi liječnici, koji kao specijalisti počinju raditi tek u ranim tridesetim godinama, plaćeni skromnije i od nižekvalificiranih radnika. Dugotrajno je educiranje i znanje skupo, no ispada da je u našoj zemlji i glupo.
Desetak vrhunskih stručnjaka svjetskog glasa unutar naše medicinske struke, recentnijim umirovljenjima spriječeno u radu unutar javnog zdravstva, nikome nije oduzimalo prostor, oni su trebali i morali biti garancijom kvalitetnog sazrijevanja mlađih naraštaja. U zemlji u kojoj je sve izrelativizirano i poništeno te svi znaju sve, to će nas puno koštati. Čak i ljudskih života. Stoga ovu kolumnu punu velikih brojki vezanih uz nevjerojatnu edukaciju našeg pokojnog liječnika i znanstvenika Predraga Kerosa treba objaviti jer govori kakvi smo i mi u najvrjednijim segmentima bili, te kakvi ćemo, ukoliko barem donekle ne vratimo stvari na pravi put, nažalost, teško ikada više biti.
Uz ovaj kratki izlet u neka druga područja od danas pa nadalje posvećujem se opet samo našoj arhitekturi, njezinim uspjesima i boleštinama.