Mezzosopranistica Irena Parlov o svojoj novoj velikoj ulozi, Dalili u osječkom HNK

Parlov je Telegramovom Davoru Špišiću opisala kako bira uloge, kako se za njih priprema te što ju motivira

ZADNJA IZMJENA: stu 14, 2020

Splitska mezzosopranistica Irena Parlov, rođena Sarajka, solistica bogate internacionalne karijere, s redateljem Robertom Boškovićem u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu uveliko radi na premijeri opere „Samson i Dalila“ Camille Saint-Saënsa, zahtjevnom zalogaju i za najsnažnije operne kuće svijeta. Veličanstvenog sonornog glasa i žestoke glumačke ekspresije (prvo je namjeravala studirati glumu op.a.) Irena je u bivšem životu sigurno bila neobuzdana Carmencita na vrelom egzistencijalnom pijesku Seville.

Tu rolu već sedmu sezonu pjeva u Ljubljanskoj operi, Slovenci su je prozvali „hodajućom Carmen“, a u produkciji u Zaragozi doživjela je laskave kritike u španjolskim medijima. To je, bogme, kao da Japance razoružate svojim receptom za sushi ili Arapima izvozite naftu. Dok razgovarate s Irenom Parlov, naprosto vas omađija energijom, samosvojnošću, emocijama i borbenošću. I da, zen-mudrošću užitka.

„Moram priznati da je baš teško. Stalno se psihološki boriš s tim izazovima, jer ne možeš raditi u miru, a ja se volim potpuno posvetiti ulozi koju radim, ne biti rastrgana na sve strane. Stalno ti visi nad glavom spoznaja da sutra možeš završiti u samoizolaciji, da bi nam mogli zatvoriti teatar, da premijera možda uopće neće izaći… Ja jesam optimistična osoba, ali nije lako“, odgovara Irena na moje pitanje kako je stvarati pod koronaškim mačem koji ansamblu stalno visi nad glavama.

TELEGRAM: Osim toga, vi ste na terenu a vaši dragi su daleko, mora da osjećate dvostruku rastrzanost.

PARLOV: Istina. I još mi je kći Ena bila u samoizolaciji, zato što je njen profesor baleta bio zaražen. Teško mi je što sam odvojena od nje. Nije mi svejedno, majka je majka. Iako ona nije imala simptome, nije morala u školu i slavila je, ha, ha… Nije mi drago biti odvojena od obitelji, a ne mogu se tek tako zaletiti do njih.

TELEGRAM: Zaboravljamo da se priča „Samsona i Dalile“ zbiva u pojasu Gaze. Dalila je zapravo Palestinka?

PARLOV: Da, tako je.

TELEGRAM: Tisuće godina traju tamošnji krvavi sukobi i stradanja izraelskog i palestinskog naroda. Ima li u Boškovićevoj redateljskoj viziji aktualnih političkih konotacija?

PARLOV: Ne, Bošković sasvim drugačije prilazi toj priči. Samson i Dalila su zaljubljeni jedno u drugo, vole se jako, imaju kćer i Veliki svećenik preko te kćeri ucjenjuje Dalilu, tjerajući ju da izda Samsona, da sazna Samsonovu tajnu. Tako da se mi više bavimo emotivnim momentom i odnosom između Dalile i Samsona i tom izdajom koja se nevoljko događa od strane Dalile.

TELEGRAM: Rekao bih da je Dalila iz biblijske legende nepravedno ponijela žig negativke. Kako ste ju vi doživjeli, kako ju branite?

PARLOV: Ni ja ne mislim da je ona negativka. Patriotizam je u to njihovo vrijeme bio toliko izražen da se njena izdaja dogodila iz tog razloga, ne zato što je ona loša osoba ili pohlepna na zlato. Ona u jednom trenutku i kaže Velikom svećeniku: „Što će meni tvoje zlato, meni ne treba ništa, kad je moja mržnja čak i veća od tvoje“. Dakle, već u samom libretu imamo naznaku da ona ne djeluje iz neke osobne mržnje, nego iz patriotizma, naprosto je htjela biti heroina svoga naroda. Meni je bilo stalo pomiriti njene dvije krajnosti – da bude krhka, pod „čizmom“ Velikog svećenika a opet dovoljno snažna, herojska, da ima određenu dozu pragmatike, proračunatosti i svojevrsne nasilnosti… Bilo mi je iznimno teško i izazovno uskladiti te njene osobine.

TELEGRAM: Kad patriotizam prevlada nad ljudskim emocijama, to nije dobro.

PARLOV: Nije dobro, definitivno. I mislim da se nikome to ne bi trebalo dogoditi. Ja privatno nisam takva osoba, nikada mi se ne bi to moglo dogoditi. Dobar čovjek naprosto je dobar čovjek. Ono što je Dalila učinila, kako je postupila prema Samsonu i kako se ponijela u cijeloj toj situaciji, možda i otkriva njen karakter. Da li je ona labilan karakter i bila je pod fiksacijom da naprosto mora udovoljiti Velikom svećeniku ili je ona osobno tako mislila, to je već za raspravu i stvar je pristupa redatelja, odnosno, nas pjevača.

TELEGRAM: Groteskno je da i danas države nasilno nameću patriotizam kao važniji od pojedinačnih sudbina. Takav patriotizam doista je posljednje utočište hulja.

PARLOV: Ja se grozim toga! Nikada nisam tako razmišljala. Veliki sam protivnik toga da se u ime patriotizma ubija, gine i da zbog toga itko pati. Patriotizam treba biti zdrava, normalna ljubav prema domovini, ne smije nikoga ugrožavati. Ali, mislim da prije svega treba ići ljubav prema čovjeku samom, kao živom biću. Ništa iznad toga važnije nije. Mi moramo, kako se to biblijski kaže, zaista ljubiti bližnjeg svoga. I mora nam biti važno da preživimo kao ljudi, svi skupa na ovom planetu. Moramo pomagati jedni drugima a granice i nacionalnosti tu su potpuno nebitne.

TELEGRAM: Obranom ljudskosti vodite se i dok istražujete Azucenu, Carmen, Ulricu, Dalilu… Izazovni su vam karakteri snažnih i samosvojnih žena?

PARLOV: Da, iznimno mi ih je drago igrati. Volim takve herojske karakterne uloge, uživam u njima ali ih volim donijeti na svoj način. Za mene je svaka žena snažna žena. Tako i na sceni. I kad igram neku nestabilnu psihičku rolu, kao što je Azucena, koja je ranjena psihički, iznimno mi je zanimljivo proniknuti u nju. Ni jedna od tih žena nije karakterno slaba, da se ponižava ili umanjuje sebe, svaka od njih ima svoj ponos…

TELEGRAM: I nisu jednostrane?

PARLOV: Ne, nikako, one zahtijevaju složeni pristup. Moram duboko ući u njihovu psihologiju i potražiti sebe u njima da bih našla ulogu. Ako se ne pristupi tako, onda je to samo prazno plastično prikazivanje onoga što piše u libretu: ona je takva i takva i mora se pjevati i glumiti tako i tako. Za mene umjetnost općenito ne smije biti takva, pa tako ni uloge koje pjevam.

TELEGRAM: Današnja žestoka konkurencija u totalnom opernom teatru traži kompletne performere. Dajte mi malo rasvijetlite kako kontrolirate i montirate različite alate, glasovne i glumačke? Ni jednom od njih ne smije prevladati ego, moraju biti usklađeni?

PARLOV: Prvo što radim je da detaljno prođem kroz libreto. Moram doslovno razumjeti svaku riječ koju pjevam, zašto je to tako napisano. Ja sam prije upisivanja glazbene akademije htjela biti glumica, uspješno sam prošla i prijemni u Sarajevu, tako da je moja aspiracija prema glumi uvijek izražena u svim ulogama koje donosim. Dakle, nakon te prve faze, spajam glazbu. U samoj melodiji tražim glasovno opravdanje, izričaj za svaki ton. Ako je ona snažna osoba i ima snažnu poruku, to se mora i kroz glas čuti. Recimo, to posebno dolazi do izražaja u Dalili. I onda slijedi stavljanje uloge potpuno u tijelo, a da bih ja to napravila, mora biti opravdano ono što se režijski od mene traži. Kad ja to sagledam i prihvatim svojim tijelom, onda se osjećam kompletno i tada je to u potpunosti upakirana uloga.

TELEGRAM: Jednom mi je slavni argentinski tenor Jose Cura rekao „Ne može redatelj tek iz hira tražiti da ja u nekoj sceni vozim Harley Davidson, ako nema pokrića…“

PARLOV: Da, baš tako. Teško je te stvari pomiriti. Ako redatelj traži da, recimo, jako prepadnuto pjevate ariju, igrajući strah pred drugim likom, a to nije upisano u tekst, sam tonalitet te arije nije takav, i ako tu nema opravdanja, to je iznimno teško pjevaču iznijeti na scenu. I onda mora patiti jedno ili drugo. Ili će mi fraza zvučati iscjepkano. Kao što je druga arija Dalilina u komadu, u kojoj se ona doslovce moli „bogu ljubavi“ i pjeva „Ljubavi daj mi snage da izvučem iz njega tu tajnu…“ i sad da u tome gdje ona ima dugu mirnu frazu, ja moram trčati po sceni ili voziti Harley Davidson, ha, ha… Onda to nije lako i teško se pomiri to dvoje. A ima puno takvih situacija u našem poslu.

TELEGRAM: Požalite li ikad što niste nastavili karijeru glumice?

PARLOV: Sad više ne mogu reći da žalim, jer sam već dugo pjevačica, znam da je ovo moj poziv, sretna sam i uživam u svakom tonu koji ispustim. Evo, čak i u ovoj prokletoj 2020. godini, ha, ha…, uvijek se nađe neka nova stepenica koju zagaziš i popneš se i riješiš nešto sa sobom. Tako da ne žalim. Ali, imam neku nostalgiju, neku žudnju prema tome. Voljela bih da sam mogla, kako sam planirala u početku, voziti na obje trake, ali to možda i ne bi bilo dobro, polovično bih se davala. Kako mi je rekao Senad Bašić na prijemnom „Pa, ti možeš biti glumica i kad pjevaš“. Istina je, ja to dajem kroz svoje pjevačke uloge. Ali da bih voljela glumiti u nekoj predstavi ili seriji, voljela bih, ne mogu lagati. Vuče me, to je moja ljubav jednako velika kao i opera. Nedavno mi je kći rekla, a ona se nikad ne izražava šta bi i kako bi, izlazi iz sobe i kaže: „Ja ću biti glumica.“ Nisam mogla vjerovati, ono, ima dvanaest godina…

TELEGRAM: Ali, ona je očito odlučila.

PARLOV: Da, ona je odlučila, i kad sam je pitala da li misli na Hollywood, ona kaže „Ma, ne, to nije važno, to dođe ili ne dođe, ja volim kazalište.“ Geni su čudo, ha, ha…

TELEGRAM: Djetinjstvo ste proveli u ratnom Sarajevu. To gadno prerano iskustvo vas je naoružalo za kasnije životne borbe?

PARLOV: Da, jako me je izgradio rat. Sve traume koje sam tada proživjela su me jako izgradile ali su ostavile i neke ožiljke. Jer, kad si dugo pod pritiskom nekoga, kad iskusiš rat i sve to poniženje sebe kao ljudskog bića, onda se nađeš u izbjeglištvu pa onda i tu moraš biti pokunjena i poslušna… Onda to naravno ostavi traga na karakteru. Dugo mi je trebalo da se izborim s tim.

TELEGRAM: Kažete dugo vam je trebalo da se izborite s tim… Ne rađa se odmah prkos?

PARLOV: Ne, ne odmah. Ja sad imam dosta ponosa u svom karakteru, naučila sam se, sve je to u meni rodilo veliku borbenost za pravdom. Jako se borim da sve bude pravedno, ne mogu trpjeti nepravdu, ne mogu gledati ponižavanje drugoga, moram progovoriti. Ne mogu savijati kičmu ni pred kime. Mislim da je to baš posljedica ratnog iskustva. S druge strane, nije se u meni rodio nikakav agresivni prkos ili nešto slično. Samo potreba da svi budemo jedno, da se poštujemo, da nekako sve bude na nivou čovjeka i da budemo ljudi jedni prema drugima. I kad vidim da to nije tako, to me jako pogađa.

TELEGRAM: Debitirali ste 2008. u Puccinijevoj „Sestri Angelici“ u HNK Split. Sjećate li se tog debija, je li bilo traumatično ili ste se bacili na glavu?

PARLOV: Nije bilo traumatično. Bilo je izazovno, jer sam dva mjeseca prije rodila svoju kćer, pa sam bebu nosila dojiti u pauzama u kazalište. Maestro Ivan Repušić bi se toga sjetio jer on je dirigirao i on mi je dao tu ulogu…

TELEGRAM: Genetika, nema što. I sjajnog dramatičara Gorana Stefanovskog je majka glumica dojila u backstageu.

PARLOV: Eto, doslovce je tako. Ena jadna samo što se nije rodila na toj sceni, ha, ha.. Čuvali su je članovi orkestra, zbora, svi su je nosili po kazalištu… Jedno iskustvo koje nikada neću zaboraviti, nije bilo stresno nego je bilo lijepo. Želiš se pokazati pred iskusnim kolegama a prva uloga, doslovce ne znaš tko ti glavu nosi, ha, ha..

TELEGRAM: O vašoj Carmen u Zaragozi španjolski kritičari pisali su panegirike. To mi dođe kao da Japancima sushi prodajete.

PARLOV: Da, da… Prvo mi je bio stres jer, mislila sam, ajme, kako ću ja tamo doći i pjevati Carmen? Iako, još veći izazov bi mi bio pjevati Carmen u Francuskoj, ipak je to francuska opera, i nadam se da ću i to ostvariti kad sve ovo prođe… Dakle, nije mi bilo lako, ali kad sam došla tamo, kad sam doživjela njihove reakcije, njihovo oduševljenje, stvarno su napisali da sam glasovno i vizualno utjelovljenje Carmen…

Najveći izazov mi je bio kad sam izvadila kastanjete i počela lupati, jer nitko iz orkestra nije vjerovao da ja to znam, da ću ja to sama, i smijali su mi se. Jako je težak taj dio i nema svatko aspiraciju da to dobro nauči, uglavnom se svira iz orkestra taj dio. To je scena u drugom činu kad Carmen zavodi Don Josea. Kako sam ja osoba koja ne odustaje, napravila bi to taman i da sam morala trubu naučiti. Zadnja koju sam vidjela da sama udara kastanjetama je Ruža Pospiš Baldani. Kad sam bila mala, s mamom sam na televiziji gledala intervju s Ružom u kojem je pričala kako je kastanjete dobila na poklon od Montserrat Caballe. I meni je to ostalo u glavi.

Prilikom moje prve Carmen u Ljubljani nabavila sam si kastanjete i sama to naučila preko YouTubea. Već su i u Ljubljani svi bili oduševljeni, jer, s nama je radila koreografkinja iz Barcelone koja ima najpoznatiju školu flamenca. I tako, kad sam došla u Španjolsku, imali smo jako malo proba, ja sam uskakala u predstavu, kažem ja na probi da ću sama udarati u kastanjete. Ovi iz orkestra popadali, ha, ha… Taj dan nije išao drugi čin i sutradan ja dođem a ono udarkaljaš spremno čeka, s pet vrsta kastanjeta. Htio je, ono što se kaže, meni zatvoriti usta, samo ti curo fingiraj a ja ću lupati… Jako je bio tvrdoglav, sad smo super baš, u lijepom kontaktu smo ostali… i kad smo došli do tog dijela, on već uzeo dah, a maestro mu pokaže da me samo pusti. Ja krenem a svirači iz orkestra kad su to vidjeli, počeli meni aplaudirati a njemu se smijati jer je ostao otvorenih usta. Nije čovjek mogao vjerovati. Poslije mi je došao čestitati, naravno… Sad oni mene pitaju gdje sam to naučila, a ja kažem na YouTubeu. Oni vele da nisam normalna, ha, ha… Nekoliko godina prije toga imala sam masterclass kod Montserrat Caballe koja mi je rekla da ću biti izvrsna Carmen, baš u toj istoj dvorani u Zaragozi, u kojoj sam eto kasnije pjevala Carmen. Život je čudo.

Irena Parlov kao Carmen – „Carmen“, SNG opera i balet, Ljubljana; autorica fotografije: Darja Stravs Tisu

TELEGRAM: Što ste naučili od velike dive Caballe? Je li bila zahtjevna?

PARLOV: To je baš bilo predivno iskustvo! Ja tada nisam nikako mogla dobiti ulogu u Hrvatskoj, teško sam mogla doći na bilo kakvu audiciju, da me netko posluša. I rekoh okej, idem negdje gdje je potpuno neutralno, da se bacim u vatru i gdje će me slušati netko tko zna, i ostala, propala, ali ja idem. Tako sam otišla kod Montserrat Caballe, morala se poslati snimka da se dobije taj master, ja sam prošla prvu etapu, i došla sam kod nje, prijavila sam se na aktivni dio.

Prvo, nisam mogla vjerovati da pjevam pred Montserrat Caballe. Onda mi je rekla da legnem na pod, tu pred punom dvoranom, bilo je pjevača, agenata… a ja prvi put pjevam preko naših granica. Mislim što ću, legnem na pod, a ona mi stavi uteg na trbuh i dvadesetak minuta smo samo disale. Upjevala me kao nikad u životu. I kad je sve završilo, nakon što sam joj otpjevala Charlotte iz Massenetova „Werthera“, ja nisam valjda sebe ni čula od silne treme, dođem pred nju, čučnula sam… Držala me je za ruku i gledala u oči, pohvalila mi je glas, rekla je da imam jako lijep glas, da je preda mnom velika i lijepa karijera, a zatim je dodala: „Ali nemoj se truditi nikoga impresionirati, samo pjevaj…“ Gledam u nju, nisam taj trenutak odmah ni shvatila što mi govori.

Ona pita: „Je li razumiješ što sam ti rekla?“, a ja sam se toliko zbunila pa kažem „Ne“, ha, ha… Pitala me je treba li da mi ponovi, ali sam brže-bolje rekla da ne treba, jer skužila sam, ha, ha… Prolazilo je vrijeme, zagazila sam već u tu karijeru u koju sam zagazila, već sam dobivala i neka priznanja, kad jednu večer izađem na pozornicu i počnem uživati, uživam u svakom tonu, ono kad se stopiš i s likom i tehnikom i pjevanjem i cijelom energijom… i sjetim se njenih riječi „Nemoj se truditi impresionirati“, htjela mi je reći pjevaj sebi i nikom drugom, to je najbolji savjet koji sam mogla dobiti i to nikad neću zaboraviti . To je baš onako, čast. Najviše na to mislim kad izlazim na scenu. Da zatvorim zid između publike i sebe, ne u smislu da se odvojim od njih. Nego da ne tražim od njih ništa nego da im samo dajem i onda i oni meni daju sebe.

TELEGRAM: Onda se doista prepoznajete?

PARLOV: Upravo tako.

TELEGRAM: Vidi se da veliku pažnju poklanjate fizičkoj spremi tijela. Znači li to da se maltretirate rigoroznim dijetama ili vjerujete svom tijelu i ne impresionirate ga nasilnim metodama?

PARLOV: Da, jako pazim da budem u dobroj fizičkoj formi ali nikada u životu nisam bila na dijeti. Odnosno samo jednom, kad mi je bilo 18 godina, bila sam model pa mi je neki agent rekao da moram smršaviti a bila sam baš mršava. Tada sam samo jedan dan izdržala na dijeti i odmah odustala, ma neću ja ovo, to je glupo, ha, ha… U životu nisam pazila na ishranu, pazim samo da nahranim svoje tijelo zdravim namirnicama koje su važne da se dobro osjećam, da izdržim, treba tri i pol sata izdržati na sceni. Zbog toga i vježbam, idem u teretanu… Važno mi je to, jer mi pjevamo mišićima i manje više svi svjetski pjevači, a puno ih i osobno poznam, paze na svoje tijelo…

TELEGRAM: Znači, može i dobar odrezak?

PARLOV: Obavezno! Prije predstave ne baš, jer onda bi mi bilo teško pjevat, ali poslije predstave već tradicionalno moram otići na neki dobar biftek, medium…

TELEGRAM: Ne previše krvi, dosta vam je krvi na sceni?

PARLOV: Da, ha, ha…

TELEGRAM: Koje uloge još priželjkujete iz svog faha? Amneris? Idealna ste i vagnerijanka…

PARLOV: Da, odgovara mi i Wagner, ali tu bih još pričekala za taj repertoar, imam vremena … Dakle, svakako priželjkujem Amneris i Charlotte iz „Werthera“, potpuno suprotne role… Charlotte jako volim i već godinama ju priželjkujem, a osim toga, dirigenti često kažu da sam prava Verdijanka za velike pozornice. Obožavam Verdija i jedva čekam Amneris.

TELEGRAM: Kako osjetite taj pravi tajming za određenu ulogu? Treba li nekad i reskirati?

PARLOV: Nekad treba riskirati, tako sam napravila i s Azucenom kad sam prvi put radila ulogu s maestrom Lorisom Voltolinijem u Mariboru, jer teško da bi mi poslije ponudili tu rolu, opet bih godinama čekala. I tada sam rekla ok, sad moram riskirati i dobro sam to pripremila. Umjetnost nije oprezna i budući da smo mi živi instrument to se odnosi na glasnice, jer nitko nam ih ne može vratiti ako nešto pođe po krivu.

Treba poznavati svoje tijelo, s nekim ulogama, dakle, treba riskirati i to se pokazalo dobro s Azucenom. Odjednom sam se popela deset stepenica u karijeri i odjednom sam se počela osjećati ugodno kad pjevam. Ali, treba znati da se to radi rijetko i da ne treba sve uloge ispjevati odmah. Recimo, Amneris mi je već nuđena i prije, ali sam rekla ne, jer je to uloga koja je jako zahtjevna, visoko je pisana… Treba biti svjestan da ima života ispred nas, da treba trajati, a ne da smo tri-četiri godine na sceni i doviđenja.

TELEGRAM: Meni je Amneris uvijek nekako žao. Ona je najveća gubitnica u „Aidi“.

PARLOV: Da, jadna, ljubomorna i zaljubljena. Izgubila je sve što je mogla imati. Ljubav, sebe, sve za što se borila na kraju je palo u vodu. Ispala je negativka a mislim da nije negativan lik. Ona je naprosto žena koja se nije znala nositi sa svojim egom i ljubomorom i bila je nesretna zbog toga.

TELEGRAM: Dok umjetnik ne prelomi u sebi i ne počne guštati u svojoj umjetnosti, mora biti strašno, prava pokora?

PARLOV: Je, strašno je to. Naporno. Kad gledam mlađe kolege kako nauče ulogu po slogovima, misle samo na ton i tehniku, to je muka. I ja sam bila u tim cipelama, znam kako je to… Misliš samo kako pjevaš i slušaš sebe najopreznije moguće, nema tu uživanja. To je katastrofa. Kao da dižeš sto kila a nisi svjestan da dižeš sto kila. Što dijete zna što je sto kila, ha, ha…

To zna biti iscrpljujuće, vodi u frustraciju i nikad nisi zadovoljan. Ali ta magija kad počneš uživati u tonu koji proizvodiš, to je nešto fantastično. Zato se i bavimo umjetnošću, jer čemu sve ovo ako ja ne uživam u tome što radim. Neki uživaju egom, pa ono, gle kako sam genijalan… Netko uživa u svom daru, uživa što ima privilegiju baviti se tim poslom. Tako sam ja počela to promatrati kao neku meditaciju, ne znam kako bih to objasnila… Luciano Pavarotti je govorio da dok pjeva, zamišlja da vrti crveni dijamant. Ja odem u neko meditativno stanje, ne isključim se, ali to je ljubav, kao da me grle ti tonovi, predivan jedan osjećaj i želim da se što više osjećam tako na pozornici.

Nudim najbolje od sebe publici, jer želim da se osjećaju voljeno, da jedni drugima pružamo ljubav. To je cilj teatra, da ako jedna osoba izađe s moje predstave a da se osjeća voljeno, ispunjeno, zagrljena tim tonom, onda sam ja ispunila svoju misiju. Važno je da su pravi pjevači na pozornici, da nisu ega na pozornici, nego ljudi koji nude kvalitetu.

TELEGRAM: Neka malo i ega, ne može bez toga.

PARLOV: Ma da, i ego mora biti, ali onaj zdravi. Bez ega ne bih ni ja mogla izaći na scenu. Ono, voljenje sebe na pravi način, ne na uštrb drugih.

Davor Špišić
Telegram autor
102 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program