Migrantska ruta u Istri kao inspiracija za fotografsku izložbu: 'Ovo nije aktivizam, već poziv na empatiju'
Izložba 'Migrantska ruta' Jasenka Rasola svoja vrata otvara 29. veljače u zagrebačkoj galeriji VN
O migrantskoj krizi puno se govori; tema je to koja dijeli ne samo hrvatsku, već čitavu europsku javnost, a postojano služi i kao inspiracija za umjetničke i dokumentarističke radove. Takve je prirode i foto-video-audio izložba “Migrantska ruta” Jasenka Rasola koja će svoja vrata otvoriti 29. veljače u 19 sati u galeriji VN.
Rasol u Istru već godinama dolazi u istu kuću i, šećući svakodnevno psa, nadomak hrvatsko-slovenske granice otkrio je nehotično i jednu “migrantsku rutu”.
Putem fotoaparata i videokamere on snima ono što vide migranti dok hodaju istim putevima kojima hoda i on. Snima njihov “subjektivni kadar”, a taj je kadar (samo) formalno isti kao i njegov, dok je po mnogočemu drugačiji.
“Imamo isti kadar, ali posve različitu vizuru, što je logično jer su oni izbjeglice, a ja sam u funkciji šetača psa, a tek onda fotografa koji bilježi primijećeno”. To je bitno, prepričava, zato jer je počeo snimati tek nakon što je shvatio da i on i izbjeglice hodaju istim stazama.
“Kako nisam htio snimati njih, snimao sam put, tj. to što migranti vide na tom putu u bolje sutra,” kaže nam Rasol.
U zimu 2022. – prepričava autor izložbe – točno petnaest kilometara od Grožnjana uz cestu prema Marušićima sjedilo je četrdesetak mladih migranata okruženih policijskim “maricama”.
Dokumentaristički nerv
“Unaokolo šeću policijski službenici, neki vidno nervozni ‘poduzimaju mjere i radnje u cilju utvrđivanja zakonitosti njihovog boravka’. Migranti mahom zure pred sebe, ovaj put očito neće uspjeti doći do Zapadne Europe. Krijumčari su ih vjerojatno iskrcali u nekoj nigdini, pokazali im smjer u kojem treba ići i odjurili dalje po novu grupu putnika”, prisjeća se Rasol.
U šumi i na poluzaraslim stazama za koje mu se činilo da nikamo ne vode susretao je mnoge nepoznate ljude. “Uglavnom su prolazili pored mene uz tek blago kimanje glavom; nisu zastajali, ništa nisu govorili, samo su išli dalje; nismo znali što bismo si rekli ili što bismo trebali napraviti u tim trenucima”.
Njegov dokumentaristički nerv je proradio te je započeo fotografirati ono što migranti vide dok su hodali istom rutom. “Snimao sam njihov subjektivni kadar, formalno identičan mojemu, no po mnogočemu sigurno drugačiji. Iako je kadar isti, vizura je različita”.
Rasol nastavlja: “Ove 2023. godine ih više nema, ruta je vjerojatno otkrivena”.
Traganje za boljim sutra
Politička pozicija određene zemlje, kaže nam kustosica izložbe i likovna kritičarka Olga Majcen Linn, kondicionira ekonomske, a onda i demografske parametre nekog društva.
“Biti na unutarnjem rubu određene geopolitičke tvorevine, poput Europske unije, znači istovremeno biti tranzitna zemlja čija otvorenost omogućuje razmjenu, trgovinu i druge vrste poželjnih komunikacija te tvorevine, te bastion koji je štiti od svih nepoželjnih utjecaja pojedinaca i grupa”.
Rasol, primjećuje Majcen Linn, opaža promjene tijekom šetnji sa psom koje se manifestiraju na način da susreće grupe šetača kojih prije nije bilo. “Šetači nisu u potrazi za relaksacijom, svježim zrakom i tjelovježbom, već se upuštaju u neizvjesno traganje za boljim sutra”, prepričava Majce Linn, dodajući kako se radi o ljudima “koji su napustili domovinu jer im nije pružila neophodnu sigurnost, zaštitu, ekonomsku stabilnost i drugo”.
Jasenko Rasol završio je Akademiju dramskih umjetnosti, odjel Filmsko i TV snimanje, a studirao je i na škotskom Sveučilištu Glasgow na odsjeku za fotografiju. Devedesetih radi kao kamerman Reuters TV-a, a kasnije i za BBC, NBC, FUJI, CCN i HTV te je angažiran i u dokumentarnim filmovima strane i domaće produkcije.
Dobitnik je brojnih nagrada za svoj rad. Ostvario je više od 40 samostalnih izložbi, a sudjelovao je i na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. O njegovom radu izdano je pet fotomonografija među kojima valja izdvojiti “Zimske vrtove”, “Pokriveno” i “Irma”. Živi u Zagrebu gdje radi kao samostalni fotograf i snimatelj.
Poziv na empatiju
Majce Linn naglašava kako se Rasol, bilježeći svoje šetnje, ubacuje u migrantske cipele te “mimetički preuzima njihovu poziciju i gleda na šumu iz njihovog rakursa”.
“Šuma u tom smislu nije blag i ugodan ambijent s kisikom nabijenim povjetarcem, već opasan, riskantan i nadasve neizvjestan predio tranzita, nakon kojeg ih čeka jednako neizvjestan daljnji put”.
Ovo nije, napominje kustosica, aktivistički rad, kao što je to primjerice rad selme banich, Bojana Gagića i Grupe za kritičku kartografiju “Dobrodošli na Balkansku turu”, već je “kontemplativan poziv na empatiju”.
“Gledajući očima Jasenka Rasola, doživljavajući subjektivnu promjenu u viđenju šume, povećanje temperature anksioznosti, osvještavanje mjesta graničnosti, mi također stvaramo novu osjetljivost. Empatiju za one ljude koje Nicolas Bourriaud u svojoj knjizi ‘Exform’ opisuje kao ljudski ‘višak’ (surplus) i uspoređuje s indijskom kastom nedodirljivih, ljude koje Agamben ističe kao goli život unutar suvremene demokracije koji je prodro u tijela građana”.
Izložba je otvorena do 22. ožujka.