Milana Vlaović o bespoštednom ogoljavanju Srne u autobiografiji: 'Priča o karijernom vrhuncu priča je i o privatnom porazu'

TELEGRAM: Kako ste preživjeli onaj stampedo na Interliberu? Bili ste pod pravom opsadom fanova s knjigom u rukama.

VLAOVIĆ: Nakon početnog iznenađenja, jer toliko dugačak red ljudi doista nismo očekivali, taj događaj se pretvorio u važno i vrijedno iskustvo. Ispostavilo se da na nas čeka neki fin i pristojan svijet, u tom redu su stajale čitave obitelji, roditelji s djecom koja su strpljivo čekala da im Darijo potpiše knjigu. Tamo su bile i žene koje su došle po posvetu za svog oca ili brata, ali i one koje su knjigu poklonile sebi. Opsada, kako je nazivate, je trajala puna dva sata i mogu reći da mi je danas drago da sam je doživjela.

TELEGRAM: Radi li se o svojevrsnom iznenađenju u žanru? Tamo gdje bi se očekivao glamur, zapravo je prilično čemerna priča.

VLAOVIĆ: Ne znam s kakvim očekivanjima ili predrasudama netko prilazi ovoj knjizi, ali ukoliko očekuje glamur, mogao bi ostati razočaran.

TELEGRAM: Recite mi nešto o modelu rada na knjizi. To je, pretpostavljam, bio dijalog vas dvoje? Ne izgleda mi da ste tek mehanički snimali Darijevu rijeku sjećanja?

VLAOVIĆ: Počeli smo u formi intervjua, ali nijedan intervju ne traje toliko dugo, pa se naš razgovor pretvorio u svojevrsne ispovjedne seanse tijekom kojih sam osjetila da postoje bolne teme o kojima želi govoriti opširnije, ponekad je bilo dovoljno jedno moje potpitanje pa da poteče neka izuzetno zanimljiva priča ili sjećanje na važan događaj. Bilo je tu i puno anegdota koje na kraju nisu ušle u finalni rukopis, trebalo je napraviti pažljivu selekciju i iz gomile snimljenog materijala nijansirati likove i redoslijed događaja.

TELEGRAM: Ova njegova bespoštedna ogoljenost se otvorila odmah s njegove strane ili ste ga morali ohrabrivati?

VLAOVIĆ: Njegovo je rano djetinjstvo ispunjeno slikama koje nisu idilične, ali nisu ni tragične. Priča je isprva zvučala uobičajeno i nisam ga imala razloga ohrabrivati, jer želio je pričati o svemu, ali pokazalo se da njegovo kasnije sjećanje na djetinjstvo i mladost nije pravocrtno…

Ispunjeno je rupama, a uzroci te pojave često su povezani s traumatskim događajima. Zato ga je trebalo pustiti, nisam ga prekidala niti sam mu postavljala suvišna pitanja. Ponekad bi mu se tek u idućem razgovoru vratilo sjećanje na neki iznimno važan događaj, a vjerujem da je tome pridonijelo i povjerenje koje je stekao prema meni.

TELEGRAM: Knjiga odmah počinje osjećajem relativiteta između sportskih i životnih trijumfa i poraza. Da li je, između ostalog, pisana i da bude life coach svjetionik? Ovdje ima zaista prebolnih iskustava…

VLAOVIĆ: Knjiga počinje epizodom iz Francuske koju sam izdvojila, jer samostalno izvrsno funkcionira. Ukoliko nikad niste čuli za Darija Srnu pa vam je njegova autobiografija slučajno došla u ruke, uvodi vas u sve važne teme i predstavlja protagonista na njegovom sportskom vrhuncu, podcrtavajući zbog čega je njegova priča iznimna i važna. Ta priča nam donosi i druge važne likove, od kojih je najvažniji njegov otac.

Priča o karijernom vrhuncu istodobno je i priča o privatnom porazu, ali nipošto nije life coach svjetionik, jer ne nudi nikakve savjete. Čitatelju je prepušteno da prepozna vlastite paralele, da usvoji identifikacije ili zaključke. Indikativno je da su mnogi koji su je dosad pročitali dobili poriv da je kao lektiru preporuče svojoj djeci, nastoje s njima razgovarati o nekim njenim dijelovima i na taj se način zbližiti i povezati s njima.

TELEGRAM: Osjećaj krivnje koji prati junaka ove knjige, posebno krivnje prema ocu, jedan je od glavnih dramaturških modela. Na prvu ste ga osjetili?

VLAOVIĆ: O tom osjećaju govori spomenuta uvodna priča, krivnja je težak i mračan osjećaj, s kojim se svakodnevno borimo. Ona nam govori da smo nešto pogrešno učinili, primjerice, odabrali smo da budemo na pogrešnom mjestu. Osim krivnje, tu je i unutarnji konflikt između poslušnog sina i odraslog muškarca, koji želi donositi vlastite odluke i prestati biti poslušan, ali nije siguran je li to ispravno.

Osjećaj koji je grozomorniji, jeziviji i gušći od krivnje je sram, kojeg također ima napretek u ovoj priči. On nam poručuje da nije naše činjenje to što je pogrešno, nego ono što je u nama. Mi smo jedna velika greška. Krivnja nas može natjerati da se potrudimo biti bolji, može biti pokretač, dok je sram najčešće kočnica koja usporava, blokira i otežava. No, najvažnija tema ove knjige je složeno pitanje identiteta, koje me privuklo i zakovalo da se s njom bavim pune dvije godine.

TELEGRAM: Da, upravo u svjetlu identiteta, snažno i bez lakiranja, se u knjizi govori o nacionalističkom divljanju početkom devedesetih. Srnina muslimansko-srpska porodica itekako ga je osjetila na svojoj koži. Nije li paradoks da je nogomet kao plemenita igra, na balkanskim prostorima stalno leglo rasizma i ksenofobije?

VLAOVIĆ: Nogomet je prepun paradoksa. Španjolsko-argentinski pisac Andres Neuman jednom prilikom mi je rekao da je to jedina velika igra u kojoj utakmica može započeti i završiti rezultatom 0:0, ali nula na početku i nula na kraju nije ista – između njih se toliko toga dogodilo.

Dvostruko lice nogometa prisutno je u cijelom svijetu, pa na jednoj strani nogometni teren plemenito pruža priliku djeci svih boja, rasa i vjera da na njemu pokažu koliko vrijede, a na drugoj se strani oko tog terena konstantno, gotovo kao dio folklora, događaju rasistički, ksenofobni i agresivni ispadi.

TELEGRAM: Priča ima ukrajinski epilog u ovom neproglašenom trećem svjetskom ratu. Je li to knjizi dalo gotovo metafizički premaz stalno ponavljajuće sudbine progonjenih?

VLAOVIĆ: Tu se dogodila dramatrugija života. Priču smo počeli s jednim ratom, ali kad je Darijo zamolio da odgodimo njenu objavu, nitko nije mogao pretpostaviti da će se do tada dogoditi novi rat, koji će ostaviti posljedice na čitav svijet i Darijevo lice dovesti u gotovo sve informativne emisije i dnevnike, ali ne u njihovim sportskim rubrikama. Sudbina progonjenih se ponavlja iz generacije u generaciju, stvarnost je to potvrdila.

TELEGRAM: Vi se svojim pisanjem konstantno bavite pitanjima drugih i drukčijih, usamljenih i odbačenih. Prethodni roman “Glad” počinjete kao raskošnu sapunicu, a zatim ponirete u obiteljsko nasilje. Osjetljivi ste na autsajdere?

VLAOVIĆ: Apsolutno. Osjetljiva sam na one koji su slabiji, u bilo kojem smislu. Možda sam zato godinama radila u Centru za psihološku pomoć sa ženama oboljelima od karcinoma, jer to je izrazito brojna, vulnerabilna, obespravljena i usamljena populacija ovog društva.

TELEGRAM: Knjiga o Srni idealan je materijal za film ili tv-seriju. Ima li već takvih planova?

VLAOVIĆ: Trenutno planiramo prevođenje na engleski i ukrajinski jezik. Ne treba zaboraviti da je knjigu o Darijevom životu isprva naručio klub Šahtar, tamo se željno iščekuje njen prijevod.