Miljenko Jergović: 'Kad pišem, ništa mi ne može poremetiti koncentraciju. Pišem posvuda. Na aerodromima, u kafićima, po stanovima'
Telegram je zamolio neke od naših najvećih književnica i književnika da nam otkriju gdje i kako pišu svoja djela
U hladu, s pogledom na neuredni voćnjak i sa slutnjom Zagreba negdje u daljini, iščekujući jurnjavu vjeverica po krošnjama iznad moje glave ili dozivanje para šumskih golubova, pisati je idealno. Na takvom se mjestu najlakše stvori iluzija da je sa svijetom sve u redu i da priča treba biti ispričana.
Prve dvije svoje prozne knjige, “Sarajevski Marlboro” i “Karivane”, kao i polovicu “Mame Leone”, napisao sam mehaničkim pisaćim strojem. Imao sam ih nekoliko u Sarajevu, na Sepetarevcu 23, a dva sačuvana prenio sam u naš stan u Pulu. Onaj bolji i masivniji je tipa Olympia Monika.
Po različitim redakcijama u kojima sam po Sarajevu i Zagrebu pisao na pisaćim strojevima, obično bih radio na onim malim prijenosnim strojevima, iz posljednje generacije Unisove tvornice u Bugojnu. U to vrijeme, želio sam neki od onih starih, izgledom moćnih i teških, crnih Remingtonovih pisaćih strojeva, kakvi su se još proizvodili neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, premda sam pomalo strahovao od viška autoriteta koji je iz takve mašine proizlazio. Bio sam mladi pisac i mislio sam da Remington možda nije za mene.
Kako sam u drugome razredu srednje škole – Prva gimnazija u Sarajevu, smjer: organizacija kulturnih aktivnosti – učio daktilografiju, koju sam savladao bolje od prosječne tajnice, otpočetka sam pisao po pravilu, sa svih deset prstiju, na slijepo. To je važan element rada. Uvijek sam mogao koncentrirano razmišljati samo o tekstu, i ne baviti se sporednim stvarima i potragom gdje je koje slovo. Na kraju, mogao sam, ako bi mi to bilo važno, pisati zatvorenih očiju.
Novo doba počelo je pjesmom
Načelno govoreći, postojale su dvije vrste papira. Onaj tanji bio je pelir. Deblji, teži i elegantniji bio je bankpost. Volio sam pisati na bankpostu. U redakciji pisalo se na formatiranim karticama, skoro bi se reklo na nekoj vrsti formulara na kojima je provizorno bio označen broj slovnih mjesta, a u zaglavlju svakog lista, u lijevom uglu, bio je naziv novina.
Veliki dio “Sarajevskog Marlbora” napisao sam na karticama s plavim logotipom Nedjeljne Dalmacije. U ratnome Sarajevu sam, možda budalasto, a možda i praznovjerno, štedio na bankpostu. Pjesme sam pisao uglavnom kemijskom olovkom, u kojekakve sveščice i rokovnike. I onda bih ih učisto prepisivao pisaćim strojem. Većinu priča iz tog vremena sam također po nekoliko puta pisaćim strojem prepisivao i prepravljao.
Ali pamtim i to da je prvi književni tekst koji sam napisao kompjutorom bila jedna pjesma. Godina je 1988., možda 1989. Kod jedne prijateljice, mlade arhitektice, u Ljubljani sam jedne noći na kompjutoru pisao pjesmu. Ona je uključila stroj, namjestila nešto za što je rekla da se zove tekst procesor, a ja sam pisao: zelenim svjetlećim slovima po crnom ekranu. Bilo je vrlo uzbudljivo. Kasnije bih često tražio način da ponegdje nešto napišem tim zelenim slovima po crnom ekranu. Ubrzo, ekrani su postali bijeli i čarolije je nestalo.
Mac je moj mercedes
Pokušavao sam se opirati kompjutorizaciji, tako što sam godinama za novine pisao na redakcijskim kompjutorima, dok bih književne tekstove pisao na mehaničkom stroju. Dugo sam i u redakciji imao svoj stroj, da se u slobodno redakcijsko vrijeme mogu baviti svojim poslom. Ali naravno da sam na kraju morao popustiti. Plašio sam se da će mi kompjutor uzeti dušu i da ću početi prebrzo raditi ono što već radim. Čini mi se da ipak nisam bio u pravu.
Stvarna velika promjena zbila se s prelaskom sa stolnog na prijenosno računalo, pogotovo s pojavom sve lakših i lakših modela. Mislim da sam tokom godina promijenio dvadesetak tih malih kompjutora. Od prije desetak godina držim se Applea. Mac je za mene ono što je nekad bio mercedes, kombinacija maksimalne efikasnosti i sigurnosti, i statusnog simbola, fetiša. Svaki novi Mac za mene je veliki životni događaj.
Pišem posvuda. Na aerodromima, u kafićima i kavanama, po stanovima, uglavnom zavaljen u fotelji. U kafiću kompjutor uglavnom držim u krilu, na prekriženim nogama. Dugo redakcijsko iskustvo, a možda i ponešto od prirodnog dara, tek mogu pisati u apsolutno svim uvjetima. Koncentraciju mi može poremetiti samo to ako me netko krene kuckati po ramenu, ili, recimo, ako udari neka hladnoća. Oko mene može vrištati i larmati čopor djece i odraslih, ako mi se ne obraćaju, ja i dalje pišem kao da sam u samostanskoj ćeliji.
Prvo slike, onda tekst
Volim pisati ispred naše kuće na selu. U hladu, s pogledom na neuredni voćnjak i sa slutnjom Zagreba negdje u daljini, iščekujući jurnjavu vjeverica po krošnjama iznad moje glave ili dozivanje para šumskih golubova, pisati je idealno. Naprosto zato što je na takvom mjestu misliti idealno. I zato što se na takvom mjestu najlakše stvori iluzija da je sa svijetom sve u redu i da priča treba biti ispričana.
Uza se oduvijek imam i radnu bilježnicu, blokčiće ne veće od dlana, nekakve adresare i rokovnike, u koje štošta zapisujem ili u koje prepisujem citate iz knjiga koje upravo čitam. Tu su, u ruksaku, i barem tri nalivpera. Još jedan moj fetiš. Kvalitetna nalivpera, čuvenih proizvođača! Prelazak nalivperom po dobrom i glatkom papiru jedan je od ugodnijih čovjekovih doticaja sa svijetom. Barem jednu sam knjigu, “Levijevu tkaonicu svile”, napisao skoro isključivo nalivperom, pišući po tim svojim bilježnicama i blokovima.
Godinama već među tim mojim alatima za pisanje je i jedan mali Leicin fotoaparat. Umjesto da dnevnik pišem, ja ga fotografiram. Iz tih slika poslije konstruiram tekst. Stvar je otpočetka vrlo jednostavna. Važan je alat, mjesto i vrijeme. Najvažniji su, međutim, način i razlog. Ali time bismo priču započeli ispočetka…
