Mojih pet knjiga u pet godina i značaj nagrade koju sam dobila

Marina Vujčić zadnja je dva romana objavila u razmaku od par mjeseci

ZADNJA IZMJENA: sij 3, 2016
Foto: vjekoslav skledar

Marina Vujčić hrvatska je autorica koja je u posljednjih pet godina objavila pet knjiga – četiri romana i jednu knjigu drama. U cijeloj je priči najzanimljivije da je posljednja dva romana objavila u razmaku od samo nekoliko mjeseci, a za posljednji, koji je naslovila Susjed, nedavno joj je dodijeljena i prestižna VBZ-ova nagrada za najbolji neobjavljeni roman. Riječ je o, kako ona sama to kaže, emocionalnom trileru koji prati život jedne sasvim obične činovnice.

Tema je to koja je njezinim čitateljima već otprije poznata. Ona, naime, slovi kao spisateljica koja u svojim hvaljenim romanima istražuje ono univerzalno u ljudima, njihova emocionalna stanja i previranja. Često se navodi da Marina piše o sudbinama malih ljudi, ali ona ističe da sintagma mali čovjek zvuči gotovo politički nekorektno pa radije govori da nju zanimaju unutrašnji svjetovi.

Nedužne ljudske čežnje

“Mene zanimaju nedužne ljudske čežnje i težnje. Mislim da su one iste i kod čovjeka koji je doktorirao fiziku i kod kućanice čiji se cijeli svijet vrti oko kuhinje, rublja i televizijskog programa. Svi čeznemo za ljubavlju, za pažnjom, za brigom i toplinom. To nam je svima zajedničko, bez obzira tko smo. Zanima me ono nevidljivo u ljudima”, pojasnila mi je.

“Mi sad razgovaramo i ja ne znam jeste li vi usamljeni, čeka li vas netko kod kuće, ili jeste li u dugovima do grla. O tome nećemo razgovarati, ali baš je to ono što nas određuje. U pisanju istražujem unutrašnje svjetove kod, recimo to tako, različitih kategorija ljudi. Junakinja romana Susjed mi je upravo stoga bila toliki izazov jer su svi moji dosadašnji junaci, za razliku od nje, ljudi s viškom obrazovanja i skloni kontemplaciji.”

Gospođa Vujčić je protagonisticu svog najnovijeg romana opisala kao lik koji u najvećoj mjeri odskače od svih koje je dosad stvorila. “Kad sam ušla u njezinu glavu, cijeli mi se svijet pojednostavio. Valjda sam zbog toga taj roman i napisala s lakoćom. Njezin je svijet vrlo plošan, ali sadrži dramatičnu emociju.”

Drugačija protagonistica

Katarina, naime, za razliku od autoričinih dosadašnjih likova nije načitana intelektualka niti pripadnica srednjeg građanskog sloja. Vujčić objašnjava da se njezin svijet vrti oko toga što će sutra kuhati, je li srela susjeda u stubištu i oko posla činovnice u Zavodu za zapošljavanje.

Katarinin se život počinje raspadati kad se razočara zbog iznevjerenih očekivanja. “Jedini je problem u tome što je tada sav svoj bijes odlučila kanalizirati prema jedinom čovjeku koji joj u životu nije učinio ništa nažao”, otkrila mi je autorica referirajući se na situaciju u kojoj Katarina sve svoje frustracije projicira u susjeda koji gotovo da niti ne zna da ona postoji.

VBZ-ova nagrada Marini Vujčić, koja joj je dodijeljena za najbolji neobjavljeni roman, ovoj je povučenoj spisateljici donijela mnogo više od pozamašne svote novca, makar ni sama još nije sigurna da shvaća njezine razmjere. “Zasad to mogu samo naslutiti. Zbog ove ću nagrade vjerojatno postati vidljivija. Da se razumijemo, ne čeznem ja za vidljivošću, ali bih voljela da knjiga općenito bude vidljivija, da književnost ne čami na dnu ljestvice društvenih potreba”, požalila se i ukazala mi na obeshrabrujuće uvjete u hrvatskom izdavaštvu u kojima knjiga jedva preživljava. “Da se mene pita, promatrala bih iz pozadine kako moje knjige žive svoj vlastiti život.”

Ispunjavajuć posao urednice

Gospođa Vujčić zaposlena je žena. Donedavno je bila voditeljica za odnose s javnošću Teatra Ulysses, kazališta koje je njezin pokojni muž osnovao s Radom Šerbedžijom. Ova rođena Trogiranka je trenutačno zaposlena u jednoj zagrebačkoj školi, a posljednjih godinu i pol dana radi i kao urednica u nakladničkoj kući HENA COM. “Zbilja je dobar osjećaj biti urednica kad iz prve ruke poznaješ i autorsku perspektivu”, priznala mi je otpivši gutljaj zelenog čaja i nastavila.

“Svojim autorima nastojim dati podršku kakva i meni treba dok pišem i dok se to što sam napisala spremam objaviti. U tom procesu smatram se pomoćnim kotačićem na autorovom putu od rukopisa do knjige, a motivira me ona mala svečanost koja nas čeka na kraju puta: knjiga u koricama. To je ono zbog čega volim urednički posao.”

Njezina biblioteka Verbarij u HENA COM-u raste, pa je došla u situaciju da mora odabrati između rada u školi i uredničkog posla. “Odlučila sam se, nakon više od dvadeset godina, napustiti školu. Urednički posao ostavljat će mi i više vremena za pisanje, koje je vrlo teško uskladiti sa strogom radnom satnicom. Sad mi je pisanje prioritet. Na tom sam terenu najbliže sebi. Da mogu živjeti od pisanja, vjerojatno ne bih radila ništa drugo.”

Kako sam počela pisati

Moram priznati da meni to zvuči kao strašan proces, ali moja me sugovornica pokušala razuvjeriti. “Pisanje je teško jedino ako bježite od sebe. Ali ako imate potrebu naći se, onda je to zapravo jedan vrlo terapijski proces.” Životne okolnosti gospođe Vujčić drastično su se promijenile u njezinoj 39. godini života. “Umro mi je suprug i ostala sam sama sa sinom nakon što sam cijeli život provela u simbiozama.”

Djetinjstvo je provela u Dalmaciji uz brata blizanca, a onda je otišla u Zagreb na studij gdje je vrlo brzo upoznala Borislava Vujčića, našeg poznatog pisca. “Kad na pragu četrdesete ostanete sami sa sobom i shvatite da nikad niste funkcionirali u jednini, iz temelja vam se promijeni ne samo život nego i cijeli mentalni sklop. Morala sam preživjeti bez svega što mi je bilo važno, a pisanje mi je u tome jako pomoglo.” Otkrila mi je da je u jednom trenutku, kad je pisala svoj prvi roman, odlučila uzeti godinu dana neplaćenog dopusta.

“Jedina osoba koja me u tome podržala bio je moj sin Borna, danas i sam pisac. On je bio jedini kojemu je to moglo izravno utjecati na život i egzistenciju, a baš me on podržao i nagovarao na pisanje. Upravo njemu velikim dijelom mogu zahvaliti na tome što sam u međuvremenu postala”, ispričala je nagrađivana spisateljica i nastavila govoriti o pozivu autorice. “Događalo mi se da napišem nešto i tek kasnije shvatim da sam podsvjesno u nekom svom junaku ispisala rukavac sebe. Meni je to uvijek radosno otkriće. Bilo bi jako tužno da čovjek, u bilo kojoj životnoj dobi, zaključi da kod sebe više ništa novo ne može otkriti.”

Pisanje kao terapija

Kaže da je tek u svojim četrdesetima počela aktivnije pisati iz dva razloga. “Prvi je taj što se nisam osjećala autorski zrelo. Moja odgovornost prema pisanoj riječi je tako velika da se nikad ne bih usudila eksperimentirati s objavljivanjem nečega iza čega s punim uvjerenjem ne stojim.” Drugi je spomenula već ranije u našem razgovoru. “Prije sam živjela u drukčijim životnim okolnostima. Bila sam posvećena drugim sadržajima, drugim vrijednostima. Bila sam majka, bila sam supruga, radila sam u školi, kuhala sam za prijatelje, i to me usrećivalo.” Pisanju se istinski posvetila tek nekoliko godina nakon smrti svog supruga. “Osjetila sam da moram izmisliti paralelnu stvarnost jer mi je moja u tom trenutku bila nepodnošljiva.”

Na početku je pisala bez ambicije, ali onda je shvatila da čovjek ne može pisati romane samo za sebe. “Mislim, naravno da može. Samo što bi to bilo prilično čudno”, rekla je kroz smijeh i dodala. “Moram priznati da sam, kad pogledam što sam pisala u svojim dvadesetim ili tridesetim godinama, sretna što nisam bila ambiciozna. Sad stojim iza toga što radim.”

Možda zbog toga što se u romanu Mogla sam to biti ja kroz priču jedne od junakinja prvi put odvažila progovoriti otvorenim autobiografskim glasom. “Obično se pažljivo zakamufliramo u svoje likove, ali ovdje je od samoga početka jasno da sam ja jedna od junakinja. Mučio me taj osjećaj razgolićenosti, ali potreba da nazovem stvari pravim imenom tjerala me dalje.” Kako kaže, počela je pisati u najtežem razdoblju svoga života i trebao joj je vremenski odmak kako bi mogla napisati tu priču. “Bojala sam se da ne skrenem u patetiku. Jako je teško pisati o gubicima bez patetike.”

Gubitak značajnih muškaraca

Autorica je, naime, prije dvije godine izgubila i oca, čovjeka koji ju je, uz pokojnog Borislava, formirao. “Osjetila sam potrebu dići im spomenik na jedini način na koji ja to znam i mogu. Cijelo vrijeme pisanja tog romana nisam bila sigurna hoću li ga ikada objaviti.” Dok je roman ležao u ladici i dok je Marina razmišljala o tome bi li ga trebala objaviti, pisala je Susjeda kako bi samu sebe spriječila da viri u napisan roman. “Kasnije sam shvatila da će mi tek njegovo objavljivanje donijeti olakšanje jer je to roman u kojem sam i samoj sebi i drugima objasnila sebe.”

Priznaje da je stvorila samo jedan lik u kojem je nema ni u tragovima ili, prema vlastitim riječima, još uvijek misli da je tome tako. “Jedini lik u kojem me nema je Katarina iz Susjeda, ali tko zna, možda i tu nešto ispliva.” Govoreći to srdačno se smijala jer se u Katarininom slučaju ipak radi o ženi koja je, moglo bi se reći, sišla s uma.

Slučajnost kao inspiracija

“Kad malo bolje razmislite, shvatite da je jedino što možete podijeliti s drugima tek vlastito iskustvo, bilo posredno ili neposredno. Naravno, to iskustvo posluži samo kao početni impuls koji se kasnije nadogradi fikcijom.” Svoju je teoriju potkrijepila i jednom zanimljivom anegdotom.

“Moj prvi roman je, recimo, nastao iz jednog pogleda. Vozila sam kroz grad po velikoj gužvi, a na suvozačkom sjedalu je bila knjiga koju sam uzimala u ruke na svakom crvenom semaforu. U susjednoj traci u jednom se trenutku našla neka žena. Kad sam digla pogled, shvatila sam da me gleda kao da sam prolupala, jer tko uopće čita knjigu za volanom. Taj njezin pogled čuđenja koji mi je uputila bio mi je okidač za roman. Cijela priča izrasla je iz tog jednog pogleda.”

Novi roman već na pomolu

Za kraj mi je otkrila i da njezin peti roman već čeka spreman za objavu. Marina Vujčić je, naime, ispunila svoju dugogodišnju želju i napisala epistolarni roman, i to u paru s Ivicom Ivaniševićem. “To je bilo nevjerojatno iskustvo. Kad pišete s nekim, sve je nepredvidivo jer ne znate što će koautor donijeti u priču. To je jedan vrlo životan oblik književnosti, pošteđen uobičajene stvaralačke samoće. Roman smo napisali za mjesec i četiri dana. Jako se sviđa prijateljima koji su ga dosad pročitali.”

Sudeći prema dosadašnjem iskustvu, moglo bi se raditi o još jednom bestselleru. No, izgleda da ćemo se do objave tog romana ipak morati strpjeti do proljeća.


Ovaj je tekst objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5. prosinca 2015.

Robin Mikulić
Telegram autor
1168 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program