Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Borko Vukosav

Molièreov Škrtac nova je predstava u Kerempuhu. Razgovaramo s Tomislavom Zajecom koji je radio adaptaciju

Komad režira Dora Ruždjak Podolski, a premijera je večeras, 19. siječnja

Molièreov Škrtac nova je predstava u Kerempuhu. Razgovaramo s Tomislavom Zajecom koji je radio adaptaciju

Komad režira Dora Ruždjak Podolski, a premijera je večeras, 19. siječnja

FOTO: Borko Vukosav

Satiričko kazalište Kerempuh nastavlja proizvoditi efikasna cjepiva protiv čemera. Pritom ne propuštajući ludički secirati kvarljivo društvo i pojedince. Za te namjere J.B.P. Molière genijalno je vječan. Žilavo naceren, kirurški precizan. Vjerovali ili ne, ali „Škrtac“, jedna od Molièreovih najslavnijih sprdnji, komedija o zaraznoj pohlepi i paranoji od bijede, još nikada nije izvođena na Kerempuhovoj pozornici.

Tako da je postavka „Škrca“ u režiji Dore Ruždjak Podolski (premijera 19. siječnja) itekako nabrijan izazov za tamošnji ansambl. Veseli činjenica da se adaptacije prihvatio vrhunski dramatičar i prozaik Tomislav Zajec, autor istančanog osjeta za složene koloplete ljudskih vrlina i mana.

TELEGRAM: Radili ste dosta autorskih adaptacija tuđe dramaturgije. Iz iskustva vjerojatno možete procijeniti koje su zamke a koji izazovi i prednosti takvog partnerstva?

ZAJEC: U pravu ste, zamki zaista ima. Neke su pritom jasno vidljive i vrlo konkretne, a neke je teško detektirati sve dok se dublje ne zagrabi u tekst, ili čak ne započne sa samim procesom rada na predstavi. Međutim, rekao bih da je meni osobno najveća zamka bila zamka mladosti ili nedovoljnog iskustva, kroz koju sam ponekad u radu na nekim prijašnjim dramatizacijama mislio da nužno moram biti bolji, pametniji ili glasniji od ishodišnog materijala, jer inače moj posao i nema nekog prevelikog smisla…

TELEGRAM: Kad je spisateljski partner vjekovima spremljen u željezni repertoar, stvar je još složenija?

ZAJEC: Zapravo, vrijeme me naučilo kako strpljenju tako i činjenici da je za svaki proces adaptacije prije svega potrebno temeljno poštovanje prema predlošku, bilo da je riječ o autorima koji su naši suvremenici, ili onima poput Molièrea koji spadaju u željezni repertoar. Uvjeren sam da je za svaki proces adaptacije potrebno pomalo se i zaljubiti u tekst na kojem radite kao i u njegov unutarnji mehanizam, jer jedino to zapravo garantira pravu razinu temeljitog poznavanja predloška, a koja je potrebna kao točka od koje se kreće u proces rada na tekstu. Adaptacija je pritom uvijek susret kroz dijalog i o kojem god predlošku bila riječ taj proces mora biti prostorom neprestanog su-pisanja.

TELEGRAM: Vi i redateljica Dora Ruždjak Podolski već ste dobro uigran tandem, izvrsno se nadopunjujete u vizijama. Koji su bili početni impulsi za „Škrca“? Niste se povodili za radikalnim osuvremenjivanjem?

ZAJEC: Dorina je ideja od samog početka bila baviti se Molièreom kao klasikom te pritom što dublje ući u mehanizam Molièreove dramaturgije i pokušati ga izvedbeno pročitati iznutra te pritom istražiti sve one elemente tog klasičnog i dobro poznatog komada, a ne ga koristiti parcijalno ili motivski tek kao predložak za radikalno osuvremenjivanje. Usputni razlog svakako je i činjenica da ovaj komad nikad nije igrao u Kazalištu Kerempuh, što je samo po sebi zanimljiv podatak.

Međutim, puno važnija od toga je činjenica da je riječ o nevjerojatno zavodljivom i duhovitom komadu u kojem brzina dramskih obrata stvara komične efekte toliko bliske suvremenosti, da ih je zapravo bilo potrebno samo dodatno istražiti, pojačati i zaoštriti prema senzibilitetu našeg vremena. U tom smislu je jezično a onda i ritmičko ubrzavanje teksta, a kod „Škrca“ u pitanju je proza a ne stih, bio jedan od prvih dramaturških zadataka.

TELEGRAM: Sočan mi je vaš adaptacijski postupak kojim dokazujete da je barok podatna matrica za brojne transvremenske reference. Čak se ludički poigravate s nekim današnjim estradnim hitovima i žanrom sapunice.

ZAJEC: Upravo tako, komedija baroknog vremena obožava pretjerivanje svake vrste, pri čemu je brzina situacijske dramaturgije kao i raspodijeljenost unutarnjih žudnji samih likova jedan od osnovnih dramaturških alata, čime se sam predložak uzbudljivo naginje kako prema današnjim popularnim žanrovima, tako i prema različitim eksponentima trivijalizacije. U tom smo smislu hvatali upravo te momente unutar samog teksta te pokušali ponuditi nadogradnje koje su komplementarno pratile unutarnju logiku samoga komada.

Moram priznati da mi je u tom smislu rad na ovoj adaptaciji ali i na samoj predstavi bio jedan od uzbudljivijih i radosnijih projekata, na što je divno odgovorio i ansambl predstave, pa se svi zajedno nadamo da će i publika barem na trenutak osjetiti sličnu radost, iako se nalazimo u vremenu koje zbog svih svojih okolnosti i nije najradosnije.

TELEGRAM: Otkud Molière glavom u ovoj kerempuhovskoj verziji?

ZAJEC: Pojava Molièrea zapravo je samo nastavak ili produžetak klasicističkog mehanizma raspleta, u kojem počesto neočekivan obrat ili situacija, a u ovom slučaju iznenadna pojava lika kao katalizatora za sve unutarnje silnice i odnose, zapravo otključa radnju i donese toliko potreban sretan kraj za one koji ga zaslužuju. Ukazivanje na taj dramaturški postupak toliko čest u povijesti dramske literature, ali i njegovo parodiranje u smislu propitivanja prava na sretan kraj pod svaku cijenu, pa i u temeljno nesretnim okolnostima, bila je točka od koje smo krenuli u istraživanje raspleta, što je na kraju na scenu dovelo i najvećeg „Boga iz stroja“ samog Molièrea.

TELEGRAM: Epilog ste ipak crnohumorno zavrnuli. Podsjeća me na jedan gorki vic, pričao ga je pisac George Tabori, o uljudnom Židovu koji se u logoru duboko naklanjao stražarima i govorio: „Pardon, poslije vas, samo poslije vas…“

ZAJEC: Čitav zadnji prizor drame zapravo upravo tematizira način na koji „Škrtac“ ali i slični tekstovi promišljaju svršetak te sve implikacije koje donosi njegova iznenadnost. Za neke od likova on svakako jest sretan, a za neke druge znači nastavak unutarnje borbe s vlastitim manama, strahovima i propustima. Međutim, ono što me prije svega zanimalo kod samoga kraja je do koje se mjere mogu hipertrofirati elementi kojima se služi sam Moliere kako bi se kao prvo pojačao osjećaj za postupak iznenadnosti prepoznavanja, a preko njega dakako i komični efekt takvog tretiranja kraja.

TELEGRAM: Rekao bih da ste grotesku Harpagonova karaktera, taj usud njegove pohlepe, raširili u raster preko svih ostalih junaka. Uz njihovo komedijanje stalno treperi egzistencijalna strepnja. Jesam li u pravu, hoće li ta dvostrukost biti prisutna u predstavi?

ZAJEC: U pravu ste, samo uz dodatak da je takvo suvremeno tretiranje tipskog karaktera zapravo već upisano i u originalni tekst. Naime, mislim da je Molière uzbudljiv upravo zbog toga što temeljnu i tipsku karakternu pogrešku ne koristi samo kako bi joj se narugao ili je upotrijebio za temeljni zaplet, već kako bi je gotovo psihodramski iskoristio za prokazivanje svih onih stvari koje ostali likovi zapravo pokušavaju zatomiti, sakriti, ili ih u sebi zapravo nisu do kraja ni osvijestili.

Utoliko je Harpagonova sudbina zapravo duboko tragična, a u ovoj predstavi i dodatno podcrtana načinom na koji ga izvrsno i neodoljivo tumači Hrvoje Kečkeš. Čini mi se da je u tome zapravo i najsnažnija poveznica ove predstave s nama danas. U vremenu u kojem živimo a da nismo sigurni što nas čeka sutra zapravo svi osjećamo nesigurnost i strepnju te nastojimo učiniti sve da iz situacije koja nas je zatekla nekako izvučemo živu glavu, na način na koji to čine i apsolutno svi Molièreovi likovi.

TELEGRAM: Kao autor zapravo dugo izbivate iz žanra komedije, još tamo od komada „John Smith, princeza od Walesa“ i „Svinja“. Iako, poput Čehova, brojne svoje dramske elegije nazivate komedijama, a mi u publici sve pucamo od kamenja u grlu.

ZAJEC: Mislim da se zapravo nikad u pravom smislu tog pojma nisam ni bavio komedijom. Prvi komadi koje sam pisao još za vrijeme studija više spadaju u žanr groteske, u kojemu je svekoliko pretjerivanje jedan od temeljnih dramaturških modusa. Komedija poput ove, s druge strane, nikad ne smije u tom smislu prekoračiti granicu te je puno zahtjevnija i za obradu i za izvedbu.

TELEGRAM: Elem, je li vam ovaj povratak u smijeh bio ljekovit?

ZAJEC: U potpunosti! Da, Molière zaista nudi veliki broj situacija koje djeluju ljekovito upravo zbog toga jer su toliko dobro poznate, dok je s druge strane predivno raspoložen ansambl Kazališta Kerempuh napravio sve da te tipske situacije uz duhovitost učini i osobnima i toplima. Čini mi se kao da je vedri duh Molièrea jednostavno nekom nevidljivom rukom prešao na sve sudionike u ovom procesu i pomogao nam barem na trenutak zaboraviti stvari iz svakodnevice koje nas okružuju, zaista smo uživali.

TELEGRAM: Od moćnog i mučnog „Lunaparka“, objavljenog 2009., niste se bavili romanesknom proizvodnjom. Kad ćete opet prebaciti komande u prozni mod? I hoćete li?

ZAJEC: Nisam siguran. I možda je to najtočniji odgovor kojeg u ovom trenutku mogu ponuditi. Ali zanimljivo je da baš ovih dana, slijedom nekih neobičnih ali divnih okolnosti, ponovno intenzivnije razmišljam o prozi, pa sam postao svjestan i činjenice da je od tog posljednjeg romana prošlo sad već i prilično vremena. Ipak, pisanje romana iziskuje neku drugu vrstu posvećenosti i zapravo apsolutne samoće, a mene s druge strane u ovom trenutku puno više zanima umjetnički rad kao suradnja, za što su upravo izvedbene umjetnosti i stvorene. Vjerojatno sam se napokon usudio dovoljno otvoriti prema drugima, pa me pisanje proze kao prostor ultimativne izolacije više toliko ni ne privlači.