Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Molièreova Škola za žene nevjerojatno je aktualna. Pred premijeru u osječkom HNK razgovarali smo s autorima

Komedija koja se bavi mizoginijom i rodnom neravnopravnosti zastrašujuće je aktualna i za današnje društvo

ZADNJA IZMJENA: sij 31, 2020
Foto: Igor Vasiljev

“Tekst je jezivo aktualan. Nevjerojatno je da je i u Molièreovo vrijeme prijeporno bilo pitanje edukacije i to je pitanje sada u Hrvatskoj opet itekako bitno, jer ga preko priče o Zdravstvenom odgoju nasilno pokušavaju kontrolirati razne konzervativne udruge. Miješaju se u obrazovanje i, kao i Molièreov Arnolphe, voljele bi da djevojke ne znaju ni gdje im je klitoris”, užareno mi iznosi dojmove dramaturginja Dora Golub o radu na Molièreovoj komediji koja se bavi mračnim stranama mizoginije i rodne neravnopravnosti.

“Svaka mizoginija kreće iz straha od žena, straha od ravnopravnosti sa ženom koja se i danas još uvijek shvaća kao niže biće. ‘Škola za žene’ se nažalost slabije izvodi u Hrvatskoj i sve nas je ponovo zapanjila izuzetna aktualnost i lakoća kojom Molière plete svoju mrežu, njegove rečenice su jako potentne i u 21. stoljeću”, kaže Dora. Ona sa svojim ljubavnim i profesionalnim partnerom Nikolom Zavišićem, jednim od najizazovnijih srpskih redatelja srednje generacije, upravo privodi kraju rad na predstavi (premijera 31. siječnja) u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.

Praizvedena je 1662. godine u pariškom Palais-Royalu

“Škola za žene” (L’École des femmes) Jean-Baptiste Poquelin Molièrea praizvedena je 1662. u Kazalištu Palais-Royal. Groteskno zračeća, a gorka priča o paranoičnom Arnolpheu koji doslovce uzgaja štićenicu Agnes, strpavši je još kao djevojčicu iza samostanskih zidina, da bi mu u budućnosti postala androidna supruga, lišena svijesti o vlastitom tijelu i duši… izazvala je ogorčene napade reakcionarne javnosti. Posebice suparničkih konzervativnih kazališnih trupa.

Mladi Kralj Sunce, Louis XIV., tek se učio apsolutizmu (tek je godinu dana vladao bez tutorstva moćnog kardinala Mazarina) i još uvijek se volio smijati. Daje nalog da se Molièreu isplati neki sitniš (1.000 livra) za subvenciju, a pisac se kralju zahvaljuje oduševljenim pismom. S osporavateljima se duhovito i otrovno obračunava odmah sljedeće godine, napisavši komad “Kritika škole za žene”.

“‘Škola za žene’ očigledno je za tadašnju javnost bila prelascivna zbog načina na koji je Molière tretirao temu mizoginije i mačizma”, kaže redatelj Zavišić, objašnjavajući viziju predstave: “Mi smo u našoj predstavi na neki način i ‘Kritiku škole za žene’ inkorporirali, kroz dva lika, Zakon – muški princip i Slučaj – ženski princip, koji imaju mogućnost da interveniraju u okviru scenskog vremena. Tako da imamo i V-efekt s ironijskom distancom u odnosu na pitanja roda i odnosa prema rodu, ujedno u svrhu osuvremenjavanja samog toka Molièreove priče.”

Zavišićev gard je podatan za tretman Molièrea

Što se tiče redateljskih alata, čini mi se da je Zavišićev neobuzdani (a strašno temeljen na znanju) postbarokni gard upravo podatan za tretman Molièrea. “Tako je”, potvrđuje Nikola, odmah zaneseno opisujući snagu autorskog tima koji s njim stvara taj energetski manirizam.

“Njihov je doprinos nemjerljiv za moj redateljski postupak. Počev od dramaturginje, zatim scenografa Igora Vasiljeva koji nam je ponudio maštovite građevinske ideje za tretman prostora kao Arnolpheove podsvijesti koja pri kraju metastazira u šizofreniju. Također i kostimi Sune Kažić tu šizofreniju vrlo jasno podcrtavaju. Zatim muzika Willema Miličevića, pa koreografija Maje Huber koja je napravila veliki posao s neverbalnim scenama Arnolpheove noćne more proganjanja… Zaista sam sa svima njima ostvario epohu baroka, ali prošaranu uplivima trenutka u kojem živimo. Mislim da smo dobili neku švedsko-češku estetitku”, kaže Zavišić.

Ansambl “Škole za žene” Kristijan Cimer

Bogdanovićeva smrt je napravila strašan rascjep

Pitam Doru kako to ide konkretno u njihovom radu. Kako njih dvoje balansiraju ideje? Nikola je kao redatelj po nekoj tradicionalnoj hijerarhiji ipak boss, a za ovu je priču itekako dragocjena jaka ženska ruka.

“Uvijek je teško procijeniti tko je došao s kojom idejom, pogotovo kad i glumci dođu sa svojim idejama… Recimo, glumac Antonio Jakupčević donosi nam svakodnevno milijun ideja. Kao žena sam, naravno, u zanimljivoj poziciji, a pogotovo kao dramaturg koji je uvijek ‘drugi’ u odnosu na redatelja držimo li se tradicionalne hijerarhije. Ti, naime, kao dramaturg gledaš kako bi ‘podvalio’ svoje ideje redatelju, ha, ha…”, šeretski Dora pojašnjava proces. Ističe da joj je užasno bitno što su na audiciji za Agnes izabrali mladu glumicu Antoniu Mrkonjić: “Njena Agnes nije ni naivna ni nevina nego je itekako samosvjesna i snažna. Radi se o glumici kojoj nisu potrebne nikakve dodatne upute. Ona je već sad snažna glumačka osobnost.”

Nesumnjivo posvećenu atmosferu u procesu na predstavi, krajem prosinca prošle godine poremetila je tragedija. Glumac Aleksandar Bogdanović, prvi predani graditelj Arnolphea u ovoj novoj osječkoj produkciji, usmrćen je pod naletom terenca bjesomučnog mladog vozača koji je u deliriju noćnog provoda i pobjegao s mjesta nesreće. Strašan rascijep pogodio je ansambl, stavljajući ih pred nadrealna iskušenja.

Na dan nesreće su ugrubo završili postavku

“Nestvarno je da smo doživjeli takvu tragediju. Samo nas je ogromna količina međusobne ljubavi uspjela održati da prođemo kroz kolektivno žalovanje. Aco je izgradio veliki dio mosta prema Arnolpheu…”, ganuto se sjeća Dora, a Nikola tužno nastavlja: “Ivan Ćaćić je nastavio put koji je probio Aco. Bilo je strašno i Čaji i nama. Upravo na dan kad se dogodilo to ubojstvo… ja ne želim ni upotrijebiti drugu riječ, jer to što se desilo naprosto je ubojstvo s predumišljajem, te subote smo ugrubo završili našu postavku”.

“I nekako smo baš bili veseli, i sad kako iz te pozicije ljubavne veselosti koja nas je obuzela, kako uopće naći motive da nastavimo s radom dalje? Naravno da je iz svih tih replika govorio Aco, dok smo nastavljali bez njega… Ne želim nikad nikome da doživi takvu neljudsku situaciju. Svojim predanim i užasno talentiranim bićem Čajo je uspio napraviti svog Arnolphea, ali na stazi koju je probio Aco. I sigurno nitko od nas neće do kraja svog života zaboraviti to iskustvo”, priča Nikola.

Redatelj Nikola Zavišić Igor Vasiljev

Brišu granice između pozornice i svakodnevnog realiteta

Po prirodi stvari vjerujem da Dora i Nikola nose posao kući, odnosno hotel, kad su na terenu. Je li to prednost ili može biti bumerang? “Meni je to prirodno”, smješka se Nikola poput nekog mece-samuraja: “Uopće nemam nikakvu vrstu frke, kod kuće samo još dodajemo stvari na ono što smo izmaštali na sceni. Meni je to korisno.” Dora je fakat navikla na brisanje granica između pozornice i svakodnevnog realiteta.

Praktički je odrasla u backstageu Kazališta Virovitica. Njezini roditelji, Vlasta i Igor, sjajni su glumci, a mama još i proizvodi tankoćutnu društvenoodgovornu literaturu za djecu. Elem, nije bilo šanse da Dora krene drugim nego umjetničkim putem. “Moja obitelj je kazalište, ja sam odrasla u kazalištu i nisam nikada iz njega izašla. Nekako mi se evo i po inerciji događa da ta linija ide dalje, A, šta se može, ha, ha…”, zeza se Dora i opisuje slike prvih doživljaja teatra:

“Zapravo mi je najdraže sjećanje na virovitički teatar iz onog gadnog vremena devedesetih kada su zaista bili kao neka putujuća trupa u raspadnutom kombiju, išli su po zabitima pronoseći teatar… A, kasnije, kako sam odrastala, došli su novi utjecaji iz obitelji: mislim da me izvedbene umjetnosti ne bi ni zanimale da mi otac nije usadio ljubav prema rock ‘n’ rollu. Nažalost, u nas je vrlo malo kazališta kakvo u svojim predstavama odražava vrijednosti rock muzike.”

Upoznali su se i zaljubili prije tri godine

Upoznali su se i ljubav uhvatili prije tri godine, kad je Nikola došao u Kazalište Virovitica režirati “Nevidljivu” Maje Pelević. “Ravnatelj mi je rekao da ću dobiti kućnu dramaturginju, mislim si okej, nemam ništa protiv kućne dramaturginje, nema tu šta da puno prčka, tekst je zadan…”, evocira Nikola kako je to bilo: “Kad ono, pojavila se tamo neka klinka, ha, ha… Za koju se ispostavilo da je baš interesantna, ja sam se taman bio razveo…”

Opa, škola za žene? – ne izdržim a da ne povučem paralelu. “Ne znam baš, teška sam ja za školovanje, ha, ha..”, enigmatski spucava moju duhovitost Dora. “Spontano je bilo prilično, nismo mi ni planirali da će to trajati, ha, ha… A evo trajemo već tri godine“” mudruje Nikola.

Nikola je tip redatelja kojem svi instinktivno vjeruju

“Na stranu sad to privatno, ja mislim da bismo mi profesionalno svakako počeli surađivati”, veli Dora, a Nikola se folira: “Ne znam baš, ha, ha…” Dora ističe da je Nikola tip redatelja kojemu suradnici instinktivno vjeruju: “U njemu nema nikakve agresije, što je predivna osobina za redatelja. Nema ni lažne hijerarhije, ni lažnog autoriteta. On je osoba kojoj ostatak tima može vjerovati.”

Dora je i talentirana dramatičarka, prije dvije godine njezina je drama ‘Klasa iznad’ bila u užem izboru za uglednu regionalnu nagradu Hartefakt fonda. Da li dila svoje tekstove Nikoli, vrši li presing na njega da ih režira? „Ne vršim presing, to ne volim, ali Nikola naravno pročita stvari koje ja napišem. Razgovaramo uvijek o tome, apsolutna mi je podrška“, odgovori mi Dora i povede Nikolu u „Školu za žene.“ Proba samo što nije počela.

Davor Špišić
Telegram autor
78 članaka Više o autoru
Više s weba