Kultura

Može li čovjek danas uopće biti sretan? Bobo Jelčić govori o svojoj novoj predstavi u Kerempuhu

Veliki intervju uoči praizvedbe 'Hrvatskog puta ka sreći' / Snima Vjekoslav Skledar

FOTO: Vjekoslav Skledar

Satiričko kazalište Kerempuh na pragu je još jednog od svojih metažanrovskih, za zdravlje društva terapeutskih projekata. Da je Kerempuh oaza koja ne krčmi svoj spremni izazovni ansambl nego ga istraživački osluškuje, dokaz je nova izvedbena avantura koja će se praizvesti danas, 26. studenog pod enigmatskim naslovom: „Hrvatski put ka sreći“.

Jedna od posljednjih proba prije praizvedbe Vjekoslav Skledar

Autorski je to projekt Bobe Jelčića (Mostar, 1964.), jednog od nekolicine naših istinskih, nekalkulantskih i nepokolebljivih istraživača, stvarnih neimara scenske misije. U razgovoru za Telegram, Jelčić je nesebično podijelio svoja traganja za krhotinama sreće i ljudskog smisla u vremenu besmisla, svoju jedinstvenu ljubavnu vezu s glumcima kao prapočelu teatra, i organsku privrženost Čehovu bez trunka beatifikacije… Osim toga, pojadao se na sudbinu valjda jedinog Hercegovca koji je ugrožen u Zagrebu.

Bobo Jelčić na probi u gledalištu

TELEGRAM: Taj naslov „Hrvatski put ka sreći“ isključivo je ironijskog karaktera ili uključuje i svojevrsnu nadu?
JELČIĆ: Ne mogu govoriti bez tog odmaka, čak i kad nema ironije u nekoj svakodnevnoj situaciji, ja je po defaultu tražim. Ona jest olakšavanje, eskapističko, ali je i izraz nepovjerenja prema svijetu takvom kakav je, prema njegovim proklamiranim vrijednostima. A opet, bez nade, pak, ne ide. I u ovoj situaciji u kojoj smo sada zaključani krizom, reklo bi se beznadnoj, jedino što imamo je baš nada. Čak i u puno beznadnijoj situaciji, opet je nada jedina nada.

Svi čekamo da se nešto završi i da dođe nešto novo, da otpočne, kako bismo bez toga… I svi se nadamo i brojimo brojke raznorazne, kao u vojsci ko je u njoj bio, kad brojiš dane od prvog dana kad obučeš uniformu… Tako se i u ovom komadu smjenjuju te periode, dobrog i lošeg, sreće i nesreće, dok pratimo likove negdje od početka prošlog stoljeća do prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj.

Maja Posavec
Marko Makovičić u prvom planu

TELEGRAM: Je li ovo društvo toliko ogrezlo u destrukciju svih vrijednosti da mu je oporavak ipak utopija?
JELČIĆ: Ako ja odem kupiti nešto preko puta za jednu cijenu a vama ga prodam za duplo veću, je li to prevara ili vještina? Sustav vrijednosti koji mi živimo počiva upravo na toj dilemi. Naravno, da je to prevara i krajnje nemoralan čin, ali mi to prihvaćamo kao pravilo igre u svijetu koje honorira upravo to – profit, zapravo sposobnosti da se on stekne.

Šta mislite da li to razara vrijednosni sustav? Taj obrazac? Ili zar profit, ili bolje profiteri, ne vladaju našim životima a samim tim i vrijednosnim sustavima u kojima živimo? Pa u našem malom nebitnom cehu kazališnom lako ćete naći one koji namještaju nagrade i slične stvari, nekog profita radi. Vjerojatnije je da već živimo vlastitu distopiju – utopije kojoj smo nekad slijepo vjerovali, a da toga nismo ni svjesni. Radije se samozavaravamo, a to nam najbolje ide, iz svojih intimnih razočarenja, čime? Novim američkim predsjednikom i svijetom koji će on popraviti? Ili novim izborima na kojima će pobijediti – tko?

Ana Maras Harmander Vjekoslav Skledar
Jerko Marčić

TELEGRAM: Što je za vas intimno sreća i koliko se ona razlikuje od društvene ili političke sreće?
JELČIĆ: Ja sreću nalazim, kao u pjesmi, u malim stvarima, zapravo pokušavam je prepoznavati u stvarima oko sebe, koje donedavno nisam smatrao takvima…

TELEGRAM: Može li se prepoznavanje sreće naučiti kao vještina?
JELČIĆ: I to se još učim tim vještinama prepoznavanja. Taj osjećaj bi trebao biti čist, a je li, može li biti, može li čovjek biti sretan sad, izdvojiti se iz situacije koju živimo i biti začas sam sa sobom i sa svojima u nekoj izdvojenoj sreći…

Jer, već kad ujutro izađe na ulicu, dočekaju ga ljudi s maskama i ruševine Donjeg grada koji ljudi o kojima nažalost ovisi naša sreća, još nisu obnovili, a ni neće tako skoro. Zanimljivo bi bilo otići u domove gdje su privremeno smješteni ljudi koji su stradali u nedavnom zemljotresu pa ih priupitati o njihovoj sreći. Šta mislite kako bi se takav jedan dokumentarac završio, i u kojem bi tonu bio intoniran?

Ana Maras Harmander
Nataša Dangubić i Jerko Marčić

TELEGRAM: Vaš prethodni projekt u Kerempuhu „Govori glasnije!“ imao je duboke trase u razobličavanju ksenofobične svakodnevice. Možete li iz tog iskustva definirati ksenofobiju, da li je ona ksenofobija ravnodušnosti prema drugom i drukčijem, katkad još opasnija od izravne mržnje?
JELČIĆ: Negdašnja, ratna i postratna netrpeljivost prema drugom, recimo prema osobi druge nacionalnosti, nije nestala vremenom ili zaboravom, niti je prevaziđena, to vidimo danas iz niza situacija, nego se civilizirala, omekšala… Postala je dio svakodnevice, što bi se danas reklo novim rječnikom – postalo je „novo normalno“.

Osjećaji se u građanskom društvu suptiliziraju bez obzira jesu li pozitivni ili negativni, zapravo ne osjećaji nego njihove manifestacije. Jako je naglašen osjećaj prema drugačijem, drugačijosti se gomilaju po raznim osnovama, ali netrpeljivosti se pritom ne smanjuju nego naprotiv, čak i prema osobama s drugačijom frizurom ili prema feminiziranom muškarcu, da ne govorim o izbjeglicama specijalno onima koji imaju zbog boje kože ili nečeg sličnog lako uočljivu razliku.

Komoditet i društvo obilja jako potenciraju tu razliku. Još uvijek se borimo za ravnopravnost spolova ili istospolnih zajednica, i tako dalje… Ponavljam fraze koje već znate, koje dnevno izlaze po tisućama medija a koje u isto vrijeme ne mijenjaju ništa, ili ne mijenjaju puno. „Govori glasnije!“ zapravo želi govoriti glasnije o toj, da tako kažem, našoj toploj i domaćoj netrpeljivosti, ušuškanoj u tradiciji, utkanoj u naša odrastanja i stavove. Netrpeljivosti koja je blaga i razumljiva svima, kojom majke uspavljuju djecu, koja se pjeva na svadbama, i koja je, naravno, samim tim teško iskorjenjiva. Postoje stvari koje su dio nas a da često nismo toga ni svjesni, koje su ukorijenjene tko zna kad u naše biće i naš gen.

Nataša Dangubić

TELEGRAM: Sjajni Kerempuhov ansambl vrlo je energičan i podatan za istraživanja, za iskorake izvan žanrovskih odrednica. Na koje ih rizike sada vodite u „Hrvatskom putu ka sreći“, što novo i neslućeno otkrivate?
JELČIĆ: Pokušavamo pričati jednu priču na jedan poseban način, zgusnuti vrijeme kako bi bilo vidljivije, razvidnije, preglednije. Puno godina u malo više od sat vremena predstave, i onda sve što samim tim ili uslijed toga mora isto tako biti zgusnuto zbijeno. Događaji smjenjuju jedan drugi kao na pokretnoj vrpci, emocije se redaju, plač u smijeh, sve je brzo, brzo kao život koji prolazi sve brže čini mi se. I ovo vrijeme koje se u ovoj krizi jako relativiziralo.

Kako je sve zapravo efemerno, pa i ta sreća, sloboda, što li već, za čime čovjek toliko teži. Odnosi su svedeni na elementarno. Govor je potisnut, ugašen, javi se tu i tamo kao reakcija ili krik, psovka, poziv, pozdrav, kad mora, kad je neizbježan. Put do sreće ovdje je put do države, što je taj put donio, je li se isplatio…? Htio sam reći kako je taj niz događaja koji znači jedan život zapravo puno brži od svoje stvarne brzine, da je zapravo samo trenutak, manje od trenutka, jedna produžena dramska situacija.

Ozren Opačić

TELEGRAM: Specifična metoda koju njegujete mora da iziskuje ogromnu ljubav prema glumcima? Da li vam se dogodilo da ta ljubav nije bila uzvraćena, ili je ostala neshvaćena? Što onda, kako u tom nesporazumu dalje vodite proces?
JELČIĆ: Postavljam stvari tako da ne ovise o ičijim osobnostima, da sadržajem, zapravo našom postavkom tog sadržaja, garantiraju same za sebe, bez obzira na naš loš dan ili slično. Moraju postojati činjenice, argumenti i u nekom umjetničkom stvaranju nešto fiksno što ne ovisi o našoj interpretaciji pa ako i dođe do nesporazuma onda ga je upravo zbog toga lako detektirati i riješiti. Izvana to može izgledati neozbiljno, kao zezanje, ali je zapravo pravljenje predstave ili filma – teška matematika, vrlo organiziran sustav. U kome pojedinačni elementi ovise jedni o drugom.

Tu nema improvizacije ili improvizacija može nastati tek kad se sve to posloži. Tako se smanjuje manevarski prostor za nesporazume. Tu nema puno prostora za sentiment, stvari jesu i moraju biti vrlo racionalne, da bi se kolektiv imao oko čega skupiti. I da bi uopće mogao funkcionirati kao kolektiv. Moja ljubav prema njima, glumcima, ne ide iz nečeg kurtoaznog , nego ide iz ljubavi prema suštini, a to je u kazalištu – čovjek, glumac, sve ostalo ide poslije toga. I zapravo je drugoplanski efekt.

Ja sam čak u svom radu potpuno relativizirao, da ne kažem isključio te efekte, koji potenciraju iluziju, kako bi ga, glumca, centrirao i ogolio do kraja, kako bi to što ja mislim da je suština, bilo vidljivije. Ja kazalište doživljavam kao proces, u kome se nešto kontinuirano bez prestanka, događa. Kao nešto što je u stalnom nastanku i mijeni, a ne kao gotovu ideju koja je dovršena i samo još treba da se aplicira na ansambl ili na scenu. A za to mi je potreban čovjek, stabilan, siguran, moćan… I nesiguran.

Nataša Dangubić
Marko Makovičić

TELEGRAM: Neka od svojih najznačajnijih ostvarenja, kao što su „Galeb“ u Zagrebačkom kazalištu mladih ili „Tri sestre“ u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, radili ste prema Čehovu. Nije to bez vraga, vi imate tu čehovljansku dubinsku pronicljivost ljudskih nesavršenosti. Vaš prvi susret s Čehovom ikad, kakav je bio?
JELČIĆ: Ne znam koji je bio prvi ali gledao sam dosta toga i bio često dešperatno nemoćan. Jer je bio napravljen po uvriježeno, uvijek u istom ključu melankolične tragike visokonatrualističkog građanskog teatra, s mnoštvom pauza i lirike… Ključu teatra koga je baš Čehov baš tim istim djelima žestoko i temeljito ironizirao, te trajno uzdrmao njegove temelje.

Zato moj interes za to da moj dijalog s dramskom literaturom – jer dotad sam radio samo autorski – ide baš preko Čehova. Kao nekog tko ironizira, da kažem tako figurativno, samog sebe. Iz tog dijaloga su proizašle male radionice koje sam pokušao stvoriti unutar ansambala ZKM-a i sad nedavno i HNK-a, baveći se prvo „Galebom“ a onda i sa „Tri sestre“.

Ali, avaj! Zastupnicima Čehova za Hrvatsku nikako ne odgovara tolika “sloboda” i narušavanje uvriježenih normi, niti natruha drugačijeg mišljenja. Skloniji su beatifikaciji i to ne Čehova, nego svojih skromnih čitanja istog, te nastoje skrajnuti, kako te predstave tako i moj rad na razne načine. Recimo, „Galeb“, kojeg spominjete, nije bio ni na jednom, dakle, doslovno i bukvalno ni na jednom domaćem festivalu, niti u regionu. Doslovce su ga izignorirali oni koji su pozicionirani da mogu da ignoriraju, tako da nije mogao ući u utrku za eventualna priznanja ili naprosto biti viđen, tu gdje ga zbog jezika razumiju.

Uspjeh je doživio vani, na inozemnim festivalima u Beču, Bruxellesu, Modeni…, gdje nema lokalnih šerifa koji nam kroje sudbinu, uostalom, kao i mnoge moje predstave. Recimo, vrhunac je bio na Wiener Festwochen, ali čak i tad, neposredno nakon tog uspjeha, skinut je trajno s repertoara. Vjerojatno zato da ne bi nastavio turneju po drugim festivalima koju je upravo bio započeo. Isto mogu pričati i o „Tri sestre“ ili o nekoj drugoj predstavi, uopće o tretmanu mog rada.

Nekad se zbog toga osjećam nelagodno, ili osjećam sram. Recimo, kad vidim na nominacijama za Nagradu hrvatskog glumišta niz manipulacija koje su skrivene od javnosti ali su nama iznutra dobro poznate… Sram što znam da predstave koje su nominirane nisu najbolje predstave ali je zbog nama nedostupnog razloga važno da su tu. No takva je tu situacija. Ako tako nastave, bit ću jedini Hercegovac koji je ugrožen u Zagrebu.

 

Nastavite čitati