“Zrinko, smiri se!” nervozno zakriči ženski glas, izvan Miljenkova vidnog polja. “Ne smiješ ovčicu gađati čokoladom, ljubavi!”

“Dobro”, spremno dočeka mali farizej.

I ubrzo za čokoladicom doleti papirnata čaša, a ljepljivi shake oblije Miljenkove obraze. Stoički izdrži novi napad. Ne trepnuvši, i dalje zuri prema blještavom izlogu punom bahatih cipela. Tamo su, na purpurnim jastucima, bile ispisane cijene od kojih se Miljenku grčio stomak. Svaka je barem trostruko nadilazila njegovu mjesečnu plaću.

“Zrinko, je l’ mamica nešto rekla?! Tolika djeca u svijetu gladuju…!”

Zrinko se nije dao impresionirati globalnim ekonomskim nepravdama. Uleti u kadar, isplazi jezik ispred Miljenkova nosa, za rastanak mu još istrese kantu masnih kokica na glavu i energično udari na drugu stranu.

“Kugleee!!”

“Čekaj, Zrinko!” vrisne dječakova majka, lipšući pod tonom vrećica i kutija. “Ne vuci kugle, srušit ćeš jelku! Dolazi ovamo, kad ti kažem!”

Džinovska jelka propinjala se duž sve četiri etaže potrošačkog hrama. Bila je nakrcana bijelim medvjedima i zlatnim kuglama veličine Zrinkove glave. Idealan plijen za neumornog gremlina.

Bojažljivo, jedva primjetno, Miljenko svrne oči prema centru improvizirane betlehemske štalice. Ondje ugleda Gospino lice. Čudesno je svjetlucalo, uokvireno plavim velom. Kao da je neka kozmička koprena lelujala oko nje. Gipko se sagnula i pomilovala uvojke čeda na slami. Spavalo je spokojno. Uopće mu nije smetalo okolno ludilo šopingholičara. Od svih “glumaca” jedino je Danki bilo dopušteno da se koji put pomakne iz hibernacije, jer te večeri nije imala kome ostaviti četveromjesečnog Relju. Tako je Relja dobio čast da u megasuperživim jaslicama dublira lutku Isusekovu. Mališa je udarnički punio pelene i smješkao se Badnjaku.

Trgovački centar radio je neskraćeno i na Badnjak, što će reći do devet navečer. Sve raspoložive snage bile su alarmirane. Do posljednjeg daha. Ambicioznom šefu odjela ljudskih resursa pala je na pamet ingeniozna ideja: najšljakerskiji dio zaposlenika, oni posljednji u kastinskom lancu tvrtke, uz svoje redovne poslove dobili su zadatak da predstavljaju žive jaslice. Tjednima prije adventa vježbali su pod stresom napornih ponoćnih proba. Da bi početkom prosinca spremno istrčali na teren.

“Ni u Vatikanu takvih nema!” vizionarski ih je drilao šef ljudskih resursa. Osobno se prihvatio režije. Za masni šesteroznamenkasti bonus – tako se šaputalo u pauzama. Princip kadrovske popune Jaslica bio je jednostavan: na kraju svake redovne šihte po trgovinama, radnici bi smjenjivali one u betlehemskom prizorištu. Uz svjetlosnu zavjesu i spektakularne dimne efekte od suhog leda, sam čin izmjene momčadi odvijao se neprimjetno.

Elem, do tri popodne i oblačenja kostima šeste ovce slijeva, Miljenko je prebacio nekoliko normi na odjelu mesnice i delikatesa, preslagao zalihe najnovijeg turboefikasnog deterdženta po oblakoderskim policama u skladištu te uskočio na blagajnu 8, kao hitna zamjena za onesviještenu kolegicu. Kad se naposljetku obreo u Jaslicama, tik do nakresanog Franje u nezgrapnoj kopiji deve, Miljenku se na trenutak učinilo da umire. Toliko je krepan bio.

Ulovivši njegov pogled, Danka dobrohotno trepne dugim baršunastim trepavicama. Miljenku smjesta planuše obrazi. Hitro zatvori oči. Imao je osjećaj da ga je samo nebo dotaknulo. Bila je nova u tvrtki, radila je ovdje tek par mjeseci. Najčešće na blagajnama samoposluge. Osim nekoliko usputnih uljudnih pozdrava, nisu ni riječi progovorili. Miljenko je maštao da zajedno piju kavu s iscrtanim srcima u pjeni, u onom skupom kafiću na drugom katu, onom s egzotičnim ribama u akvariju. Žestoko si ugrize usnu na tu pomisao. Morao se nekako kazniti. Osjetio je navalu stida što se drznuo i pomisliti da bi ova krasotica htjela na kavu s njim. Uostalom, sigurno je udana. Nije joj beba s neba pala.

Miljenko polako prebaci težinu na lijevu podlakticu. Desnu više nije ni osjećao. Pred očima su mu titrali svjetlaci, a grlo ga je opako greblo. Stisne zube. Jednom mora i ovome doći kraj. Preostalo je pola sata do zatvaranja. Posljednji fanatici još su se muvali po galerijama, ali trgovački centar se polako praznio. Miljenko se veselio trenutku kad će napokon protegnuti obamrle udove, ali mu se zapravo nije išlo kući. Nije imao nikoga.

Relja zakmeči. Danka ga nježno uzme u naručje. Priljubi nos uz njegov svileni obraščić, topliji od prve jutarnje kifle. Lecne se sjetivši se dvorišnog stana u kojem su njih dvoje živjeli. Jedino se u kuhinji nalazila plinska peć. U sobi pljesnivih zidova nije bilo peći, a gazda nije dopuštao nikakve grijalice. Stoga je Reljinu kolijevku namjestila u kuhinju, a ona bi se dugo u noć tresla, u bunilu ledenih snova.

Prije negoli se razmile kućama, zaposlenicima je još preostalo uzeti zapakirane jelke s paleta kod skladišta. Ravnodušna plastična kineska drvca uknjižena su im od strane Uprave kao jedini bonus za blagdansko udarništvo. Red se sporo pomicao. Miljenko ugleda Danku kako preuzima duguljastu kutiju iscrtanu sobovima i anđelima.

“Sretan Božić!”, umorno dobacuju radnici jedni drugima, odlazeći u noć.

Danka odloži kutiju pored klupe. Poljubi Relju u čelo, sjedne na klupu i raskopča vestu. Mališan veselo prihvati majčinu dojku i zahvalno se uputi na Mliječnu stazu. Miljenko se tamo u redu zacrveni, kradomice brišući suzu ganuća. Napokon i on stigne na cilj.

“Stari, i za tebe jedna Kineskinja u dijelovima”, lascivno se naceri voditelj skladišta Miljenku, zabubnjavši dlanom po paketu. “Pazi da ju ne polomiš.”

Miljenko šutke preuzme kutiju i pođe doma.

Maleni stan je gluho odjeknuo dok je ulazio i po navici viknuo: “Heeeej, stigao sam!”

Nije imao volje ni svlačiti ovčju maskaradu. Samo smakne krznenu kapuljaču s ušesima i u kupaonici ispljuska lice vodom. Nekako je uspio spojiti dijelove iskrivljenog božićnog drvceta. Ali bio je preumoran da sad vješa i kuglice po njemu. Iz dnevnog boravka, zapravo jedine sobe u stanu, prijeđe u tijesni kuhinjski dio. Isfriga dva panirana riblja odreska, lažna kao i ta jelka golotinja. Na pultu pored štednjaka smjestila se oljuštena kolijevkica od šperploče. U njoj je spavala kovrčava beba sa sićušnom aureolom boje zlata. Miljenko pomiluje bebu-Isusa po okrhnutom nosiću.

“Naradiš se ti, mali, ha?” obrati se figurici. “Pogotovo večeras.”

Jednom davno, još je u osnovnu išao, dobio ga je od majke za Božić. Napatila se, jadna, u tvornici kože, moždani ju je pokosio u pedesetoj. Da nije prije smrti uspjela od mršave ušteđevine otkupiti stanarsko pravo, sad bi se Miljenko potucao po podstanarskim jazbinama. Ovako bar ima svojih vlastitih par kvadrata. Nije to malo. Otvori limenku piva. Sjedne na kauč. Zagleda se u plakat s Poguesima, jedini ukras na golom zidu. Tiha noć je počela. Još malo pa će i Spasitelj među nevoljnike.

So happy Christmas
I love you baby
I can see a better time
When all our dreams come true

Pjevušio je s Kirsty i Shaneom, odlazeći nekamo daleko.

Skočio je kao oparen. San se raspadao u zvonjavi. Otvorio je vrata, a Gospa Marija, zapravo Danka, stajala je tamo s Reljom na rukama. Milijuni snježnih pahuljica topili su se na njihovim srcima.

“Drugi put ćete glavu izgubit”, smijuljila se, pružajući mu novčanik.

“Isuse, kako…? Gdje ste ga našli?”

Propustio ju je da uđe, još uvijek se ne usuđujući primiti novčanik.

“Našla sam ga odmah pored ulaza u našu firmu. No, uzmite ga”

Osjetio je udar panike. Oblije ga hladan znoj od šoka. U novčaniku su bili svi njegovi dokumenti, kartica tekućeg računa i cijela plaća koju je jutros podigao s tekućeg – 3.000 kuna.
Padne na koljena pred njom, ljubeći joj ruke.

“Vi ste moja spasiteljica!”

“Joj, nemojte, molim vas, nije to ništa…”, nelagodno se pokušavala izvući, balansirajući s Reljom koji je sve to živahno promatrao. “Pa, to bi svatko učinio na mom mjestu.”
“Ovaj, sjednite malo…”, pokaže Miljenko na jedinu fotelju u sobi.

Ona sjedne na pod a Relju položi na fotelju i svuče mu jaknicu. Zatim i sebe oslobodi kaputa i šala.

“Vruće je ovdje kod vas”, otpuhnula je.

“Gradsko centralno. Nema boljeg.”

“Nije to baš zdravo”, odvrati ona. “U hladnom se najbolje spava.”

“Ovaj… jeste li za pivo?” blebne Miljenko, omađijano zureći u nju.

“Joj, nisam baš…”, slegnula je ramenima. “Ionako žurimo…”

“Malo se još zagrijte”, rekao je i dodao, tek da nešto kaže: “Ne bojte se, neće muž bez vas na spavanje.”

“Nemam muža”, opet Danka slegne ramenima.

“Čuj mene budale, lupim ja uvijek tako nešto i ostanem živ.”

Zašutješe. S ulice su dopirali rafali iz automatskog oružja i sijevale bengalke. Ona se zagleda u snuždeno napušteno drvce.

“A jelku niste okitili?”

“Sad ću ja to, začas!” skoči Miljenko i nestane u kuhinjici.

“Dajte, pomoći ću vam.”

Ubrzo se on vrati s kutijom od cipela, punom rasparenih kuglica. Teško bi se našlo dvije iste.

Kleknuli su oboje u podnožju kineskog lažnjaka. Dok su radili s kuglicama, Relja im je gugutao na svom tajnovitom jeziku. Danka je vješto raspoređivala kuglice, kao da je svakoj nešto nježno i s povjerenjem šapnula prije nego bi je ugnijezdila na čupavoj sintetičkoj grančici. U jednom sićušnom trenu prsti im se slučajno dodirnuše. Koža joj je bila mekša od nade. Miljenku je zamalo srce stalo. “U štalici prostoj leži djetešce, na slamici oštroj, kao janješce…”, pjevušila je, a one grane kao da su zamirisale.

Kad je i posljednja kuglica dobila svoje mjesto u galaksiji, a nekadašnji polimerski mutant preobrazio se u najljepše božićno drvce Miljenkova života, Danka je tiho prišla Relji. Obzirno ga je poljubila u sklopljene vjeđe i stala mu oblačiti kaputić.

“Idemo mi. Kasno je.”

“Hvala vam…”, izdade Miljenka glas. “Na svemu…”

Nasmiješila se sjetno, zagrlila Relju i otišla.

Miljenku su noge zadrhtale. Sjeo je na pod i zario lice u iskrzanu fotelju. Nije znao da li sati lete ili sekunde, ili godine neumitno cure… Nekoć davno, vraćao se iz škole. Sumrak, snijeg i led zakivali su sve pred sobom. Grupa derana iz škole maltretirala ga je, rugajući mu se da je kopile, da ga je ćaća ostavio. Plakao je, preklinjao ih da ga puste na miru. Pokušao im je pobjeći, okliznuo se i završio u građevinskom jarku punom vode. Kad se napokon domogao kuće, mokar i prozebao, strepio je što će mu majka reći jer je posve uništio odjeću. Majka ga je zagrlila čvrsto i rekla: “Ne brini, dušo, ovo nije naš život. Mi smo tu samo privremeno.”

Podigao je glavu. Skočio na noge, nošen nekom neobičnom snagom i izletio iz stana. Strčao je niz stepenice, a ovčje krzno lepršalo je oko njega. Vani se snijeg kupao u vatrometu. Slavljenički rafali parali su nebo. U prvi mah nije ju vidio. A onda se, kroz mećavu, ukazala. Šćućurena pod nadstrešnicom autobusnog stajališta. Mutni farovi autobusa nazirali su se u dubini ulice. Miljenko sumanuto potrči kroz snježne nanose.

“Danka!”

Ni sam ne zna otkud je smogao hrabrosti ali dotrčao je do nje, i očajnički je zgrabio u zagrljaj, drhteći od pomisli da bi opet mogla nestati. Utiskivao je nespretne poljupce i njoj i onoj božićnoj bebi zagnjurenoj u njenom kaputu. Autobus se, uz klizanje, zaustavio pored ove trojke. U svjetlu farova Miljenko ugleda njene oči i tamo pronađe svoju dušu.

“Šta čekate, limun?!” proderao se vozač, sam samcat u autobusu.

“Dođi”, Miljenko povuče Danku za ruku. “Idemo kući.”

Vozač bijesno zaprijeti šakom, opsuje im mater gotovansku, vrata se zatvore i autobus ode. Svijet je zakoračio u novi dan. U novu šansu iskupljenja.