Kultura

Na prvi dan 2022. poklanjamo vam 'Crnu stazu', novogodišnju priču pisca i Telegramovog kolumnista Davora Špišića

Književnik i Telegramov stalni suradnik za vas je napisao kratku priču čija radnja završava prvog dana nove godine

A crew member skis slowly down the slopes after the Women's Giant Slalom was cancelled because of strong winds at the Jeongseon Alpine Center during the Pyeongchang 2018 Winter Olympic Games in Pyeongchang on February 12, 2018. (Photo by Martin BERNETTI / AFP)
FOTO: AFP

Pršti, pršti crna staza, evo nama Djeda Mraza.

Sklapao je pjesmicu Zvjezdan duboko u sebi, ustajući iz kreveta. Stopala mu urone u raskošnu mekoću tepiha. Lena se nije ni pomaknula, tamo na drugoj strani posteljnog kozmodroma. Imala je san neprobojniji od atomskog skloništa.

Odšulja se u tami do salona. Polako zatvori vrata spavaće sobe i upali svjetlo. Golemi salon apartmana bio je optočen elegantnim egzotičnim drvetom. Na impozantnoj kožnoj sofi ležalo je skijaško odijelo plameno crvene boje.

Dežurna recepcionerka, iza koje se nakupila besana noć, spremno mu je zaželjela dobro jutro. Zapitala ga je treba li narediti da mu začas spreme doručak, ili možda košaru s delikatesama koju bi mogao ponijeti na stazu, no, uljudno je otklonio ponude. Usluga je doista vrijedila tri hiljade švicarskih franaka dnevno. Osoblje se panično trudilo ugoditi gostu na svakom koraku.

Još je vladao mrkli mrak kad je vrškom skijaškog štapa zagrebao početak staze. Kao i uvijek, za sreću. Nigdje nikoga nije bilo pod moćnim nizovima reflektora. Zvjezdan Pešić najviše je volio trenutke kad sam može prohujati stazom. Ovdje ste teško i po danu mogli vidjeti one koji bi se usudili baciti na tu ludu crnu stazu, opakog nagiba od osamdesetpet posto. Ali u ovo gluvo doba zore, pista je pripadala samo njemu.

Duboko udahne kristalni zrak. Spusti vizir na kacigi, zguri se i nagne poput taneta, lagano poskoči i surva se niz blještavu ledenu padinu. Jurio je demonskim adrenalinom. Srce mu je tuklo i uzvraćalo zahvalnim eksplozijama. Imao je osjećaj da leti. Vozio je graciozno a divlje i riskantno. Tehnički bez greške. Na sebi je imao basnoslovnu opremu izbalansiranu u najelitnijim svjetskim laboratorijama. Sa sve onim ludim mogućnostima smanjivanja trenja u dodiru bridova skija i leda, ili otpora vjetra ili regulacije optimalne temperature odijela u odnosu na tijelo i trenutnu vanjsku klimatsku situaciju…

Nego, pogrešno bi bilo Zvjezdanov skijaški ludizam vezati uz nebeske platežne razrede njegove opreme. On je virtuozno skijao i na davnašnjoj, pretpotopnoj opremi. Kao da su stoljeća prohujala od onog i današnjeg Zvjezdana. Današnji je Zvjezdan bio megauspješni bankar. Jedan od trojice izvršnih direktora UBS Group AG iz Basela. Onaj petnaestogodišnjak iz zagrebačke Dubrave, u oguljenoj sintetičkoj jakni, starom džemperu i na polovnim skijama, jurio je u nekom drugom vremenu. Njih dvojica neće se nikada sresti na stazi.

Načini nekoliko kockarskih doskoka.

Adrenalin mu skoro raznese srce u paramparčad. Imao je sjajno prolazno vrijeme. Iako je ljetos ugasio šezdesetu svijeću na torti, forma mu je bila izvrsna. Nije se mogao požaliti.
Kasnije se još pošteno isplivao u olimpijskom bazenu s pogledom na glečer, dok se sunce rađalo. Zatim se popeo u apartman. Lena se baš protezala u krevetu. S dražesnom muzikom buđenja u očima.

“Jutro, ljubavi”, prišao je i prepustio se njenim poljupcima.

Bila je mirisnija od rose.

“Opet si divljao po planini, kao vuk samotnjak”, nasmijala se, uštinuvši ga za obraz.

“Malo”, slegnuo je ramenima.

“Zloćko.”

Lena je više preferirala trope, tirkizna mora i bijele pješčane plaže. Ali iskreno je uživala u njegovoj dječačkoj opsesiji skijanjem i često ga je pratila na tim snjegovima.

“Kad smo već kod vukova, gladan sam da bi cijeli tepih pojeo.”

Spustili su se na doručak. Bakanalije ovdašnjeg švedskog stola bile su nadaleko čuvene. I legenda je odgovarala stvarnosti. Šef sale po karizmi bi se mogao mjeriti s legendarnim Karajanom. Podsjetio je Zvjezdana na slavnog dirigenta, dok se ceremonijalno naklonio, pridržavajući stolicu Leni. Zvjezdanova mama obožavala je onaj bečki koncert koji se emitirao u podne prvog januara. I kao zanesena, uzela bi ga za ručice i plesala valcer po sobi, dok je crno-bijeli televizijski ekran sipao snijeg preko fraka slavnog dirigenta.

***

Kad je Zvjezdan upisao četvrti razred gimnazije te jeseni je pala ideja da će maturalnu ekskurziju organizirati tako da ju spoje s novogodišnjom žurkom. U sastavu njegovog razreda većinom su bila djeca lovarnih roditelja, pa je opcija jednotjednog skijanja u Kranjskoj Gori, s uključenim silvestarskim partyjem, prihvaćena euforično. S neskrivenom namjerom da budu izopćeni svi oni koji ne mogu ići.

Iako im je kućni budžet bio skroman, Zvjezdanova majka Mila – koja je udovica ostala prije njegovog trećeg rođendana – čudesno se svakodnevno dovijala da njen sin ne zaostaje za stopama drugih. Marljivo je učio, nikada s njim ni sekunde problema nije imala i srce joj se kidalo ako mu je katkad morala uskratiti neki dječački san. U slučaju maturske ekskurzije znala je da nema uzmaka.

Nekako je dobila kredit i uspjela na vrijeme uplatiti putovanje. Njegove stare skije pune ožiljaka (kad su ih u osmom osnovne kupili već su dotad promijenile tri vlasnika) i pancerice, bili su još u držećem stanju. Zvjezdan je skakao od sreće i zahvalno grlio mamu, pogotovo jer neće morati razočarati svoju djevojku Tanju. Jedva je dočekao da se ukrcaju u autobus i da sjedne pored nje.

Kretali su u rano jutro. Mama je cupkala pored autobusa i držala vrećicu sa sendvičima. Zvjezdan ubaci skije i torbu u bunker.

“Daj mami pusu”, protegla se na prste Mila.

Poljubio ju je u oba obraza i čvrsto zagrlio.

“Ljudi, pogledajte na kojim trulim daskama će dronjo skijat!”, proderao se razredni superstar Siniša, sav napuhan od silne bogate opreme.

Razred je kao po komandi prasnuo u zlokobni grohot. Kesili su se i zlurado domunđavali dok su se bacali na sjedala.

„Čuvam ti mjesto!“, pozvao je Tanju.

Ništa nije rekla, samo je oborila glavu, provukla se kroz prolaz između sjedala i smjestila se pored Siniše, u stražnjem dijelu vozila.

Mila je dugo mahala za autobusom. Sve dok se nije pretvorila u pahuljicu. Još nisu ni izašli iz Zagreba a Zvjezdanovo srce sledilo se u lanac nebrojenih glečera. Do kraja ekskurzije jurio je stazama Kranjske kao furija, pobjeđivao ih sve na internim natjecanjima, ali njihov otrovni smijeh nikako se nije gasio.

Na silvestarskom tulumu jedva je nešto probrljavio po tanjuru. Po prvi put u svom mladom početničkom životu shvatio je da srce zaista može boljeti, da to nije pusta fraza. Svaki pogled na Tanju u Sinišinom zagrljaju ispod rotirajuće disco kugle, bio je kao rez britvom po Zvjezdanovom srcu.

Otišao je u sobu a da ni ponoć nije dočekao. Negdje u kutku njegove duše, čučao je Balašević i pjevao umjesto njega:

Ne daj da nam snegovi zaveju trag…
Pogledaj kroz prozor kad sklopi se sat…
Nosiće te mašta ko čarobni sag…
Ne daj da nam snegovi zaveju trag.

***

Lena je izgledala fantastično u haljini boje mjedi.

Uznosito je nosila svoje godine a oči su joj se vječno smijale.

Držali su se za ruke i nakon svih bračnih maratona.

Na ulazu u glavnu hotelsku salu prošli su kroz brojne specijalne detektore osjetljive na bilo kakav trag virusa. Dvorana ogledala presvučena je nekom vrstom antiseptičnog mjehura, tako da se uzvanici nisu morali sputavati maskama.

Ona s užitkom srkne ostrigu i dotakne mu dlan.

“Hoćemo nazvat djecu?”

“Može”, složio se.

Damir je bio neurokirurg u Chicagu a Nastasja arhitektica u Berlinu.

“Znaš tatu, jurca na skijama ko nespašen”, rekla je Nastasji i namignula mužu.

Poslije su dugo plesali. Lena je bivša balerina i cijela dvorana zaustavila je dah od njezinih koraka.

***

Prvog dana nove godine, nakon obilne večere u hotelu, spustili su se u mjesto.

Nakon kraće šetnje i grudanja, ušli su u jednu krčmu na piće. Smjestili su se za stol pored kamina. Vatra je bacala odsjaje u Leninim očima.

Gužva je bila prilična, pa Zvjezdan nije htio čekati da se konobar probije do njih.

“Idem po cugu. Šta ćeš ti?”

“Kuhano vino, ljubavi.”

Prišao je šanku. Kad se šankerica okrenula i približila se, imao je osjećaj da se opet ukrcava u onaj maturski autobus. Na pregači je nosila zakačenu pločicu s imenom. Ali, ionako bi je prepoznao i nakon milijardu godina.

Donijela mu je kuhano vino za Lenu. Cimet i klinčići opojno zamirisaše. Gurnula je čašu ispod pipe za njegovo pivo.

“Oprostite, jel se mi znamo?”, zapitala je, a s njenih očiju kao da se dizala koprena sjećanja.

Ne vjerujem”, suho odvrati on.

“Ma, Zvjezdan, je li tako… Išli smo skupa u razred. Zvjezdan Pešić, da, da, sjećam se… Oh, Bože… Nakon toliko godina…”

Ruke su joj bile ispucale od vode. Imala je tamne podočnjake.

“Žao mi je, ali zamijenili ste me s nekim”, rekao je.

“Izgleda…”, razočarano je slegla ramenima.

Balašević mu obloži srce.

Možda novi januar donosi spas…
Pomisli u ponoć na mene, na nas.

Ostavio je gomilu novčanica na šanku, uzeo pića i otišao.

“Ko je bila ona šankerica?”, živo se nagne Lena prema mužu.

“Nemam pojma”, odgovori i srkne pivo.

“Učinilo mi se da se poznajete.”

“Glupost.”

Nije bio siguran osjeća li se bolje.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu