Kad su nacisti ranih tridesetih spaljivali knjige koje nisu imale mjesta u njihovoj viziji budućnosti i interpretaciji prošlosti, svoje mjesto na lomačama među prvima je dobio treći roman Ericha Marije Remarquea, pisca, a prije toga veterana Prvog svjetskog rata. Objavljen 1929. godine, od kada je dostupan i u engleskom prijevodu, roman Na Zapadu ništa novo u nešto više od godinu dana nakon tiskanja prodan je u preko 2 milijuna primjeraka.
Drugačiji od većeg dijela postojeće ratne proze, Remarqueov roman donosi distanciranu, nepatriotsku perspektivu ratnih stradanja i razbijanja iluzija generacije najmlađih vojnika, generacije kojoj je i sam pripadao kad je u kasno proljeće 1917. – temeljito izmanipuliran vještom ratnom propagandom – poslan na Zapadnu frontu.
Remarqueov roman momentalno je zaintrigirao Hollywood i već iduće godine redatelj Lewis Milestone pod istim je imenom snimio izuzetnu adaptaciju, za što je dobio Oskare za najbolji film i režiju. Kad je iste godine film stigao u Njemačku, još prije konačnog uspona Hitlera, nacistički smeđekošuljaši prekidali su projekcije i fizički napadali gledatelje u kinu. Ubrzo je uslijedila zabrana prikazivanja: ni režim predsjednika Hindenburga nije namjeravao tolerirati “defetističke” i “antinjemačke” poruke.
Po prvi puta na njemačkom jeziku, u izvedbi redatelja Edwarda Bergera (zapažen po serijama Patrick Melrose i Deutschland 83) na Netflixu se upravo prikazuje nova adaptacija Remarqueova romana, možemo odmah nadodati, svakako dobrodošla (nekako sumnjam da je Gen Z upoznata s romanom ili Milestonovim filmom) i neosporno uspjela, bez obzira na to što, u skladu s naslovom, ne unosi nešto posebno novo u žanrovsko polje ratnog filma.
Moderni rat kao nezaustavljiva industrija smrti
U svojevrsnom mini prologu, nakon nekoliko izuzetnih kadrova moćnih panorama gotovo dokumentarne estetike, kamera se s neba spušta na smrznuta tijela u snijegu, u sredini se ističe poveća lokva krvi. Krećemo u akciju, kamera se polagano spušta u rov, a potom ubrzava i prati proboj na neprijateljske linije. Pratimo mladog njemačkog vojnika Heinricha; nekoliko trenutaka kasnije nastupa rez, Heinrich je mrtav.
Događa mu se potom ono što se događalo tisućama svakog dana, svlače mu odjeću i polažu ga u neku od masovnih grobnica. Prljava i oštećena roba masovno se utovara na vlakove i šalje na pranje, potom i krpanje. Stotine njemačkih djevojaka i žena radi na tome; nema vremena za gubljenje, nove žrtve već čekaju svoju odoru.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Moderni rat nezaustavljiva je industrija smrti, Berger nam pokazuje tek jedan segment ciklusa koji se bezbroj puta izvrtio tih tužnih godina.
Heinrichova odora stiže u nove naivne ruke. Kao i u romanu, priča prati Paula Bäumera (impresivni Felix Kammerer), njemačkog mladića koji se sa skupinom svojih prijatelja zanese romantičarskom idejom slavnog rata i jedva punoljetan odlazi na njemačko-francusku bojišnicu. Odmah po dolasku, dok pomoću svoje kacige iz rova izbacuje hladnu vodu, jedan od njegovih prijatelja kaže da nije tako zamišljao rat. Nitko nije, a još ništa nisu ni vidjeli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U odnosu na roman, struktura i radnja su izmijenjeni
Ovdje se radi o prilično slobodnoj adaptaciji, pa film od romana odudara radnjom i strukturom izlaganja: izostaju Paulovi posjeti doma koji su u knjizi veoma uvjerljivo pokazivali kakav se zapravo lom dogodio u glavama tih dječaka i koliko je civilna perspektiva rata promašena, zbog čega im se tijekom dopusta život u takvom okruženju često čini nepodnošljivim. Kako im objasniti da ništa ne razumiju? Da je sve što su pročitali i čuli od političara i cenzuriranih medija laž, da u blatu, prljavštini i krvi nema ničega veličanstvenog ni junačkog?
Hororu rovova Berger suprotstavlja scene mirnijeg vojničkog života u pozadini fronte, tijekom rijetkih dopusta, kad se ovi tinejdžeri pokazuju kao ono što uistinu jesu, tek malo veći dječaci, s izuzetkom gotovo dvostruko starijeg Katczinskog (Albrecht Schuch) koji postaje Paulov dobar prijatelj. Dok se oni i njihovi vršnjaci na suprotnoj strani kolju po blatnim poljima, političari i časnici koji su ih tamo poslali uživaju u svojim raskošnim sobama, toplim odrescima i finim buteljama, i govore o časnoj smrti za Domovinu.
Ta je narativna linija najveća Bergerova intervencija u romaneskni predložak, i u njoj se prije svega oslanja na izvedbu Daniela Brühla, međunarodno najpoznatijeg glumca postave, koji je ovdje sjajno utjelovio stvarnog socijaldemokratskog političara Mathiasa Erzbergera, čovjeka koji je bio među inicijatorima, a kasnije i potpisnicima kapitulacije u Compiègneskoj šumi, u vagonu francuskog maršala Focha, što će Hitlera toliko proganjati da će više od 20 godina kasnije natjerati Francuze na predaju u tom istom vagonu, na istom mjestu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stravična dehumanizacija u borbi za život
Bergerov je film prilično nekonvencionalno strukturiran, pa tako dolazimo do 7. studenoga 1918. –svega četiri dana prije kraja rata – i prije nego što dođemo do polovice od 147 minuta koliko film traje. Prije svega, redatelj to ponajviše radi da još jednom naglasi koliko je života izgubljeno u trenucima kad je svima bilo jasno da je rat gotov, samo zato što su nositelji moći s obje strane bili toliko nezainteresirani za cijenu ljudskog života.
Scenarij je tek solidan, ponegdje možda suviše obilježen općim mjestima, no priča ionako snagu uglavnom izvlači iz brutalne korporalnosti rata, iz scena koje dramatiziraju vojničko nošenje s posljedicama onoga što su vidjeli, što im je učinjeno, i ponajviše, što su učinili. Jedan od najsnažnijih elemenata čine bliski okršaji bajunetama, noževima i drugim priručnim sredstvima, gdje Berger izuzetno vješto dočarava teror u njihovim očima, njihovu stravičnu dehumanizaciju u borbi za život, i u konačnici, devastaciju njihove psihe.
Neosporno mjesto u korpusu važnijih filmova o ratu
Na tehničkoj razni, radi se o virtuozno komponiranom filmu, s čudesno raskošnom fotografijom Jamesa Frienda, toliko moćnom da ponekad i ogoljeni, artiljerijom devastirani krajolici izgledaju lijepo, na što se veoma dobro naslanja minimalistička skladba Volkera Bertelmanna. Obojica su raniji Bergerovi suradnici na seriji Patrick Melrose.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nikada si u potpunosti nećemo moći predočiti kakav je pakao bio Prvi svjetski rat, kako je zvučala prva linija bojišnice, i kako je bilo ležati u blatu, snijegu i hladnoći pored rasutih tijela svojih suboraca. Ovaj film, inače ovogodišnji njemački kandidat za Oskara, sigurno ulazi u korpus važnijih filmova koji nam prikazuju kako je to otprilike moglo izgledati. Kao takav, sa sobom možda povlači i svojevrsni moralni imperativ, gotovo dužnost da ga pogledamo.
'Na Zapadu ništa novo': njemački kandidat za Oskara najbolji je Netflixov film ove godine
Antiratna drama Edwarda Bergera tehnički je virtuozno komponiran film, s čudesno raskošnom fotografijom
Nikada si u potpunosti nećemo moći predočiti kakav je pakao bio Prvi svjetski rat, kako je zvučala prva linija bojišnice, i kako je bilo ležati u blatu, snijegu i hladnoći pored rasutih tijela svojih suboraca. Ovaj film, inače ovogodišnji njemački kandidat za Oskara, sigurno ulazi u korpus važnijih filmova koji nam prikazuju kako je to otprilike moglo izgledati. Kao takav, sa sobom možda povlači i svojevrsni moralni imperativ, gotovo dužnost da ga pogledamo
Kad su nacisti ranih tridesetih spaljivali knjige koje nisu imale mjesta u njihovoj viziji budućnosti i interpretaciji prošlosti, svoje mjesto na lomačama među prvima je dobio treći roman Ericha Marije Remarquea, pisca, a prije toga veterana Prvog svjetskog rata. Objavljen 1929. godine, od kada je dostupan i u engleskom prijevodu, roman Na Zapadu ništa novo u nešto više od godinu dana nakon tiskanja prodan je u preko 2 milijuna primjeraka.
Drugačiji od većeg dijela postojeće ratne proze, Remarqueov roman donosi distanciranu, nepatriotsku perspektivu ratnih stradanja i razbijanja iluzija generacije najmlađih vojnika, generacije kojoj je i sam pripadao kad je u kasno proljeće 1917. – temeljito izmanipuliran vještom ratnom propagandom – poslan na Zapadnu frontu.
Remarqueov roman momentalno je zaintrigirao Hollywood i već iduće godine redatelj Lewis Milestone pod istim je imenom snimio izuzetnu adaptaciju, za što je dobio Oskare za najbolji film i režiju. Kad je iste godine film stigao u Njemačku, još prije konačnog uspona Hitlera, nacistički smeđekošuljaši prekidali su projekcije i fizički napadali gledatelje u kinu. Ubrzo je uslijedila zabrana prikazivanja: ni režim predsjednika Hindenburga nije namjeravao tolerirati “defetističke” i “antinjemačke” poruke.
Po prvi puta na njemačkom jeziku, u izvedbi redatelja Edwarda Bergera (zapažen po serijama Patrick Melrose i Deutschland 83) na Netflixu se upravo prikazuje nova adaptacija Remarqueova romana, možemo odmah nadodati, svakako dobrodošla (nekako sumnjam da je Gen Z upoznata s romanom ili Milestonovim filmom) i neosporno uspjela, bez obzira na to što, u skladu s naslovom, ne unosi nešto posebno novo u žanrovsko polje ratnog filma.
Moderni rat kao nezaustavljiva industrija smrti
U svojevrsnom mini prologu, nakon nekoliko izuzetnih kadrova moćnih panorama gotovo dokumentarne estetike, kamera se s neba spušta na smrznuta tijela u snijegu, u sredini se ističe poveća lokva krvi. Krećemo u akciju, kamera se polagano spušta u rov, a potom ubrzava i prati proboj na neprijateljske linije. Pratimo mladog njemačkog vojnika Heinricha; nekoliko trenutaka kasnije nastupa rez, Heinrich je mrtav.
Događa mu se potom ono što se događalo tisućama svakog dana, svlače mu odjeću i polažu ga u neku od masovnih grobnica. Prljava i oštećena roba masovno se utovara na vlakove i šalje na pranje, potom i krpanje. Stotine njemačkih djevojaka i žena radi na tome; nema vremena za gubljenje, nove žrtve već čekaju svoju odoru.
Moderni rat nezaustavljiva je industrija smrti, Berger nam pokazuje tek jedan segment ciklusa koji se bezbroj puta izvrtio tih tužnih godina.
Heinrichova odora stiže u nove naivne ruke. Kao i u romanu, priča prati Paula Bäumera (impresivni Felix Kammerer), njemačkog mladića koji se sa skupinom svojih prijatelja zanese romantičarskom idejom slavnog rata i jedva punoljetan odlazi na njemačko-francusku bojišnicu. Odmah po dolasku, dok pomoću svoje kacige iz rova izbacuje hladnu vodu, jedan od njegovih prijatelja kaže da nije tako zamišljao rat. Nitko nije, a još ništa nisu ni vidjeli.
U odnosu na roman, struktura i radnja su izmijenjeni
Ovdje se radi o prilično slobodnoj adaptaciji, pa film od romana odudara radnjom i strukturom izlaganja: izostaju Paulovi posjeti doma koji su u knjizi veoma uvjerljivo pokazivali kakav se zapravo lom dogodio u glavama tih dječaka i koliko je civilna perspektiva rata promašena, zbog čega im se tijekom dopusta život u takvom okruženju često čini nepodnošljivim. Kako im objasniti da ništa ne razumiju? Da je sve što su pročitali i čuli od političara i cenzuriranih medija laž, da u blatu, prljavštini i krvi nema ničega veličanstvenog ni junačkog?
Hororu rovova Berger suprotstavlja scene mirnijeg vojničkog života u pozadini fronte, tijekom rijetkih dopusta, kad se ovi tinejdžeri pokazuju kao ono što uistinu jesu, tek malo veći dječaci, s izuzetkom gotovo dvostruko starijeg Katczinskog (Albrecht Schuch) koji postaje Paulov dobar prijatelj. Dok se oni i njihovi vršnjaci na suprotnoj strani kolju po blatnim poljima, političari i časnici koji su ih tamo poslali uživaju u svojim raskošnim sobama, toplim odrescima i finim buteljama, i govore o časnoj smrti za Domovinu.
Ta je narativna linija najveća Bergerova intervencija u romaneskni predložak, i u njoj se prije svega oslanja na izvedbu Daniela Brühla, međunarodno najpoznatijeg glumca postave, koji je ovdje sjajno utjelovio stvarnog socijaldemokratskog političara Mathiasa Erzbergera, čovjeka koji je bio među inicijatorima, a kasnije i potpisnicima kapitulacije u Compiègneskoj šumi, u vagonu francuskog maršala Focha, što će Hitlera toliko proganjati da će više od 20 godina kasnije natjerati Francuze na predaju u tom istom vagonu, na istom mjestu.
Stravična dehumanizacija u borbi za život
Bergerov je film prilično nekonvencionalno strukturiran, pa tako dolazimo do 7. studenoga 1918. –svega četiri dana prije kraja rata – i prije nego što dođemo do polovice od 147 minuta koliko film traje. Prije svega, redatelj to ponajviše radi da još jednom naglasi koliko je života izgubljeno u trenucima kad je svima bilo jasno da je rat gotov, samo zato što su nositelji moći s obje strane bili toliko nezainteresirani za cijenu ljudskog života.
Scenarij je tek solidan, ponegdje možda suviše obilježen općim mjestima, no priča ionako snagu uglavnom izvlači iz brutalne korporalnosti rata, iz scena koje dramatiziraju vojničko nošenje s posljedicama onoga što su vidjeli, što im je učinjeno, i ponajviše, što su učinili. Jedan od najsnažnijih elemenata čine bliski okršaji bajunetama, noževima i drugim priručnim sredstvima, gdje Berger izuzetno vješto dočarava teror u njihovim očima, njihovu stravičnu dehumanizaciju u borbi za život, i u konačnici, devastaciju njihove psihe.
Neosporno mjesto u korpusu važnijih filmova o ratu
Na tehničkoj razni, radi se o virtuozno komponiranom filmu, s čudesno raskošnom fotografijom Jamesa Frienda, toliko moćnom da ponekad i ogoljeni, artiljerijom devastirani krajolici izgledaju lijepo, na što se veoma dobro naslanja minimalistička skladba Volkera Bertelmanna. Obojica su raniji Bergerovi suradnici na seriji Patrick Melrose.
Nikada si u potpunosti nećemo moći predočiti kakav je pakao bio Prvi svjetski rat, kako je zvučala prva linija bojišnice, i kako je bilo ležati u blatu, snijegu i hladnoći pored rasutih tijela svojih suboraca. Ovaj film, inače ovogodišnji njemački kandidat za Oskara, sigurno ulazi u korpus važnijih filmova koji nam prikazuju kako je to otprilike moglo izgledati. Kao takav, sa sobom možda povlači i svojevrsni moralni imperativ, gotovo dužnost da ga pogledamo.