Kultura pomalo, ali sigurno nestaje sa stranica naših medija. Zato i ne znamo da se u svijetu, osim nogometaša, jer to je manje više sve što trebamo za nacionalni identitet, spominju i neke druge vrijednosti koje dolaze iz male nam i zabačene domovine.
Boraveći momentalno u tom „svijetu“, primijetio sam da su u Francuskoj, koja je spremna zapaliti pola zemlje kako bi što ranije išli u mirovinu, s velikim uspjehom i zavidnom nakladom, objavljene dvije knjige Ante Tomića: „Što je muškarac bez brkova“ i „Čudo u Poskokovoj Dragi“.
Za razliku od domaće kritike koja s malim odstupom i tihim intelektualnim gađenjem gleda na tog „komedijaša“, francuska književna kritika nema tih problema. Dapače, oni su s njim više nego oduševljeni. Dva najveća francuska lista, Le Monde i Le Figaro, ovih su dana tim povodom objavili kritike koje morate pročitati da vidite kako kritika zvuči kad ne ovisi o lokalnim „ljubavima i mržnjama“.
Le Figaro magazine
Recenzija: Nicolas Ungemuth
Slavlje u dalmatinskom selu
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izgradnja priče u kojoj sve vrvi od idiota umijeće je koje izumire. Talijani su bili majstori toga žanra u kinematografiji šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. U Americi su braća Farrelly otkrila tu genijalnu vježbu prije nego što je nestala. U književnosti se nikome ne žuri upuštati u to.
Ona je sveprisutno cmizdrenje (Édouard Louis, “knjige o žalovanju” itd.). Odolijeva tek nekoliko autora, među kojima je francuski majstor Olivier Maulin, koji je, čini se, razvio tropizam za zaostale. I eto nam Ante Tomića, genijalnoga Hrvata, kojemu je sada preveden prvi roman.
Vatromet… U jednom dalmatinskom selu žive sve sorte idiota. Župnik alkoholičar, “emigrant” koji se obogatio u Njemačkoj, vlasnik Mercedesa, pomalo pohotna mlada udovica, glupan koji piše haiku poeziju i pjeva ustaške pjesme cvijeću da bi bolje cvalo, jednonogi čovjek pijan od jutra do mraka, luđak koji recitira crnu kroniku iz novina (umirovljeni policajac ubio je susjeda i rođaka “privezavši ga lisicama za gromobran u oluji”, među ostalim radostima), gorljivi general koji se borio protiv Srba, usput, ima i gorih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pojavit će se i ljubavne priče u toj grotesknoj avanturi, križancu između “Dobar loš zao” i “Crna mačka, beli mačor”. Sve se odvija u kafiću ili u dućanu, svi jedu janjetinu s lukom i puno piju. Izvrsno je, a autor piše božanstveno. Svaka je stranica urnebesno smiješna, toliko da do kraja knjige već imamo grčeve.
Le Monde
Recenzija: Denis Cosnard
Urnebesna hrvatska komedija
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ante Tomić potpisuje razbarušenu komediju koja, iza smiješnih slojeva, donosi prikaz Hrvatske nakon 1995., razorene ratom Don Stipan bio je župnik kakvoga nema. Mlad, dinamičan, blizak svojem stadu. Prije svega je dobro podnosio alkohol. Čak i mrtav pijan mogao je krstiti novorođenčad i slušati ispovijedi. Sve dok, jednoga dana, usred mise, nakon uobičajenoga “uzmite i pijte od njega svi jer ovo je kalež moje krvi”, nije ispio i zadnju kap iz kaleža i rekao: “Dobro! Jako dobro! Preslatka kapljica, ali svetog bukea!” I onda se srušio.
Dobro došli u Smiljevo. Selo u Dalmatinskoj zagori, u Hrvatskoj, tako zabačeno da ga se jedva pronalazi na karti. Tu je don Stipan premješten nakon svojih liturgijsko-etilnih pustolovina. Tu se, alkoholičar koji se gotovo pokajao, susreo s drugim kušnjama. I to je selo, koje se jedva može pronaći na karti, Ante Tomić, jedan od najplodnijih pisaca hrvatske književnosti, izabrao za okvir svojega prvoga romana, objavljenog 2000. godine, po kojemu je 2005. snimljen film i koji je sada objavljen i na francuskome.
Zabavna kronika, satirična, iskričava. Sjajna komedija pristigla iz zemlje koja je u vrijeme objavljivanja knjige izišla iz četverogodišnjega rata (1991.-1995.). Pomalo poput avantura don Camilla, koje su tako dobro zabavljale Italiju i Francusku nakon 1948.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U tom slatko-gorkom bombonu, kojim je počela književna karijera Ante Tomića, može se uživati na najmanje tri načina. Čitatelj kojemu se žuri moći će steći prvi dojam čitajući naslove dvadeset jednoga poglavlja: “gdje se upoznajemo s ovim šarmantnim naseljem, u kojemu sretniji uho čačkaju ključem od Mercedesa, a oni manje sretni crvenim vrškom šibice”, “koje počinje teološkom raspravom o silikonskim sisama i završava svađom”, “u kojemu se ništa pod milim Bogom ne događa, pa slobodno možete preskočiti sljedećih nekoliko stranica”.
Druga mogućnost: čeprkati po crnoj kronici koja služi kao začin priči. Krčmar čita naglas tragikomične priče koje nam daju dobar uvid u seoski život Smiljeva. Poput one o suđenju koje je kupac kuće pokušao pokrenuti protiv prodavatelja, kojega optužuje da nije predvidio prisutnost duha “posebno nepodnošljivoga kada, u tri ujutro, sluša svašta”.
Lijepa galerija likova
Članak se nastavlja ispod oglasa
Možda je došao trenutak i za to da u potpunosti uronite u knjigu “Što je muškarac bez brkova” i otkrijete lijepu galeriju likova. U Smiljevu se sreću uznemireni svećenik, pametna udovica, dvojica suparničkih trgovaca, poslovni čovjek koji je preživio tri atentata, liječnik spreman potpisati sva bolovanja ovoga svijeta u zamjenu za pršut, pa čak i Ludwig Wittgenstein… da ne zaboravimo Stanislava, nedužnu dušu, etnologa amatera, nesposobnog dovršiti i najmanji projekt, no koji piše neočekivanu hrvatsku haiku poeziju.
Ova frenetična komedija opisuje i osebujne likove, nevjerojatne situacije, ali i karikaturalno, sliku siromašne Hrvatske razorene ratom. Usput, sve institucije dobivaju svoje, od crkve do obitelji, preko države, utjelovljene u ministru obrane koji je lud za janjetinom i na nju troši znatan dio vojnoga proračuna!
Ante Tomić, međutim, ostaje optimist. U Smiljevu se ponekad možeš izvući uz pomoć snalažljivosti i korupcije. Neke žene uspijevaju se osloboditi patrijarhalnog jarma. I sve završava gozbom. Kao i u Asterixu, ali s originalnijim menijem: janjetinom s ražnja, rakijom i ručnom bombom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da neki hrvatski nogometaš ili političar (nemoguće je, ali uzmimo samo kao teoretski primjer) dobije ovakav panegirik, središnji bi dnevnik HRT-a s tim započeo svoje javljanje. Ovako samo čitatelji Telegrama mogu pročitati ono što medijima, a ni vlasti kojoj uglavnom služe, više nije važno, nešto iz tzv. „kulture i umjetnosti“.
Najugledniji francuski listovi hvale Antu Tomića: 'Genijalan pisac koji piše prekrasne priče o idiotima'
Da neki hrvatski nogometaš ili političar (nemoguće je, ali uzmimo samo kao teoretski primjer) dobije ovakav panegirik, središnji bi dnevnik HRT-a započeo time
Za razliku od domaće kritike koja s malim odstupom i tihim intelektualnim gađenjem gleda na tog „komedijaša“, francuska književna kritika nema tih problema. Dapače, oni su s njim više nego oduševljeni. Dva najveća francuska lista ovih su dana tim povodom objavili kritike koje morate pročitati da vidite kako kritika zvuči kad ne ovisi o lokalnim „ljubavima i mržnjama“
Da se razumijemo odmah na početku, Ante Tomić je pisac, kolumnist, moj scenaristički suborac i dobar mi prijatelj. Bilješku koju sam našao u džepu traperica objavljujem jer vjerujem, koliko god to nekome zvučalo kao „artistički nepotizam“, da je on to i te kako zaslužio.
Kultura pomalo, ali sigurno nestaje sa stranica naših medija. Zato i ne znamo da se u svijetu, osim nogometaša, jer to je manje više sve što trebamo za nacionalni identitet, spominju i neke druge vrijednosti koje dolaze iz male nam i zabačene domovine.
Boraveći momentalno u tom „svijetu“, primijetio sam da su u Francuskoj, koja je spremna zapaliti pola zemlje kako bi što ranije išli u mirovinu, s velikim uspjehom i zavidnom nakladom, objavljene dvije knjige Ante Tomića: „Što je muškarac bez brkova“ i „Čudo u Poskokovoj Dragi“.
Za razliku od domaće kritike koja s malim odstupom i tihim intelektualnim gađenjem gleda na tog „komedijaša“, francuska književna kritika nema tih problema. Dapače, oni su s njim više nego oduševljeni. Dva najveća francuska lista, Le Monde i Le Figaro, ovih su dana tim povodom objavili kritike koje morate pročitati da vidite kako kritika zvuči kad ne ovisi o lokalnim „ljubavima i mržnjama“.
Le Figaro magazine
Recenzija: Nicolas Ungemuth
Slavlje u dalmatinskom selu
Izgradnja priče u kojoj sve vrvi od idiota umijeće je koje izumire. Talijani su bili majstori toga žanra u kinematografiji šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. U Americi su braća Farrelly otkrila tu genijalnu vježbu prije nego što je nestala. U književnosti se nikome ne žuri upuštati u to.
Ona je sveprisutno cmizdrenje (Édouard Louis, “knjige o žalovanju” itd.). Odolijeva tek nekoliko autora, među kojima je francuski majstor Olivier Maulin, koji je, čini se, razvio tropizam za zaostale. I eto nam Ante Tomića, genijalnoga Hrvata, kojemu je sada preveden prvi roman.
Vatromet… U jednom dalmatinskom selu žive sve sorte idiota. Župnik alkoholičar, “emigrant” koji se obogatio u Njemačkoj, vlasnik Mercedesa, pomalo pohotna mlada udovica, glupan koji piše haiku poeziju i pjeva ustaške pjesme cvijeću da bi bolje cvalo, jednonogi čovjek pijan od jutra do mraka, luđak koji recitira crnu kroniku iz novina (umirovljeni policajac ubio je susjeda i rođaka “privezavši ga lisicama za gromobran u oluji”, među ostalim radostima), gorljivi general koji se borio protiv Srba, usput, ima i gorih.
Pojavit će se i ljubavne priče u toj grotesknoj avanturi, križancu između “Dobar loš zao” i “Crna mačka, beli mačor”. Sve se odvija u kafiću ili u dućanu, svi jedu janjetinu s lukom i puno piju. Izvrsno je, a autor piše božanstveno. Svaka je stranica urnebesno smiješna, toliko da do kraja knjige već imamo grčeve.
Le Monde
Recenzija: Denis Cosnard
Urnebesna hrvatska komedija
Ante Tomić potpisuje razbarušenu komediju koja, iza smiješnih slojeva, donosi prikaz Hrvatske nakon 1995., razorene ratom Don Stipan bio je župnik kakvoga nema. Mlad, dinamičan, blizak svojem stadu. Prije svega je dobro podnosio alkohol. Čak i mrtav pijan mogao je krstiti novorođenčad i slušati ispovijedi. Sve dok, jednoga dana, usred mise, nakon uobičajenoga “uzmite i pijte od njega svi jer ovo je kalež moje krvi”, nije ispio i zadnju kap iz kaleža i rekao: “Dobro! Jako dobro! Preslatka kapljica, ali svetog bukea!” I onda se srušio.
Dobro došli u Smiljevo. Selo u Dalmatinskoj zagori, u Hrvatskoj, tako zabačeno da ga se jedva pronalazi na karti. Tu je don Stipan premješten nakon svojih liturgijsko-etilnih pustolovina. Tu se, alkoholičar koji se gotovo pokajao, susreo s drugim kušnjama. I to je selo, koje se jedva može pronaći na karti, Ante Tomić, jedan od najplodnijih pisaca hrvatske književnosti, izabrao za okvir svojega prvoga romana, objavljenog 2000. godine, po kojemu je 2005. snimljen film i koji je sada objavljen i na francuskome.
Zabavna kronika, satirična, iskričava. Sjajna komedija pristigla iz zemlje koja je u vrijeme objavljivanja knjige izišla iz četverogodišnjega rata (1991.-1995.). Pomalo poput avantura don Camilla, koje su tako dobro zabavljale Italiju i Francusku nakon 1948.
U tom slatko-gorkom bombonu, kojim je počela književna karijera Ante Tomića, može se uživati na najmanje tri načina. Čitatelj kojemu se žuri moći će steći prvi dojam čitajući naslove dvadeset jednoga poglavlja: “gdje se upoznajemo s ovim šarmantnim naseljem, u kojemu sretniji uho čačkaju ključem od Mercedesa, a oni manje sretni crvenim vrškom šibice”, “koje počinje teološkom raspravom o silikonskim sisama i završava svađom”, “u kojemu se ništa pod milim Bogom ne događa, pa slobodno možete preskočiti sljedećih nekoliko stranica”.
Druga mogućnost: čeprkati po crnoj kronici koja služi kao začin priči. Krčmar čita naglas tragikomične priče koje nam daju dobar uvid u seoski život Smiljeva. Poput one o suđenju koje je kupac kuće pokušao pokrenuti protiv prodavatelja, kojega optužuje da nije predvidio prisutnost duha “posebno nepodnošljivoga kada, u tri ujutro, sluša svašta”.
Lijepa galerija likova
Možda je došao trenutak i za to da u potpunosti uronite u knjigu “Što je muškarac bez brkova” i otkrijete lijepu galeriju likova. U Smiljevu se sreću uznemireni svećenik, pametna udovica, dvojica suparničkih trgovaca, poslovni čovjek koji je preživio tri atentata, liječnik spreman potpisati sva bolovanja ovoga svijeta u zamjenu za pršut, pa čak i Ludwig Wittgenstein… da ne zaboravimo Stanislava, nedužnu dušu, etnologa amatera, nesposobnog dovršiti i najmanji projekt, no koji piše neočekivanu hrvatsku haiku poeziju.
Ova frenetična komedija opisuje i osebujne likove, nevjerojatne situacije, ali i karikaturalno, sliku siromašne Hrvatske razorene ratom. Usput, sve institucije dobivaju svoje, od crkve do obitelji, preko države, utjelovljene u ministru obrane koji je lud za janjetinom i na nju troši znatan dio vojnoga proračuna!
Ante Tomić, međutim, ostaje optimist. U Smiljevu se ponekad možeš izvući uz pomoć snalažljivosti i korupcije. Neke žene uspijevaju se osloboditi patrijarhalnog jarma. I sve završava gozbom. Kao i u Asterixu, ali s originalnijim menijem: janjetinom s ražnja, rakijom i ručnom bombom.
Da neki hrvatski nogometaš ili političar (nemoguće je, ali uzmimo samo kao teoretski primjer) dobije ovakav panegirik, središnji bi dnevnik HRT-a s tim započeo svoje javljanje. Ovako samo čitatelji Telegrama mogu pročitati ono što medijima, a ni vlasti kojoj uglavnom služe, više nije važno, nešto iz tzv. „kulture i umjetnosti“.