Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nakon 21 godinu u Hrvatskoj se konačno opet radi Cigla Filipa Šovagovića. Premijera je sutra u Gavelli

Davor Špišić o novoj predstavi prema suptilnom, drčnom, mučnom i pankoidnom tekstu

ZADNJA IZMJENA: svi. 9, 2019
Foto: Gavella

U banana-državi Hrvatskoj sve je moguće. Ono što inače spada u žanrove apsurda i groteske, kod nas su javne službene izjave političara „elitnog ešalona“, koji mrtvi-ladni za govornicama ispaljuju da je „rat najbolje što nam se dogodilo“!! Da je rat, uvijek i zauvijek, samo gomila užasa, dreka i krvi s dugoročnim kasnijim metastazama, do njihovih mozgova jednostavno ne dopire. I to s razlogom.

Naime, oni su se predatorski obilno namirili plijenom, baš lešinareći nad žrtvama rata. Suptilna, drčna, mučna i pankoidna drama „Cigla“ Filipa Šovagovića upravo govori o tom dugom putovanju u noć. O predugim ratovskim i postratovskim ožiljcima i unutrašnjim krvarenjima koja na Balkanu nikada ne staju. Nego, vječno podgrijana, tinjaju i krčkaju. Najčešće se pretvarajući u letargičnu svakodnevicu – sklepane slamovske kulise za svaku novu izgubljenu generaciju.

 

Komad u dvadeset godina nije izgubio ni mrvicu aktualnosti

Nevjerojatno zvuči podatak da Šovagovićeva „Cigla“ (jedan od najosebujnijih i ponajboljih tekstova hrvatskog dramskog pisma) nakon praizvedbe u HNK Split u prosincu 1998. nikad više nije dobila šansu na scenama Hrvatske. Ali, zato su za ovu vibrantnu egzistencijalnu „bauštelu“ interes pokazala njemačka kazališta, izvedena je u Konstanzu (u režiji Nade Kokotović) i Osnabrücku.

Priča je to o luzerskim sudbinama disfunkcionalne zagrebačke obitelji Ciglenečki, siročadi koja se kroz život probijala bez roditelja, najmlađeg Cigle i njegova tri brata, u vremenskom rasponu od ljeta 1991. do ljeta 1995. Uz svu autentičnu balkansku aromu, priča i majstorski oblikovani antijunaci itekako su univerzalni. I u njoj se zrcale svi prezreni na svijetu. Srećom, Gradsko dramsko kazalište Gavella vraća „Ciglu“ iz zaborava.

 

U režiji Krešimira Dolenčića ondje se (premijera 10. svibnja) gradi revival drame koja u dvadesetak godina otkako je napisana, nije izgubila ni mrvicu aktualnosti. Naprotiv, Šovagovićeva je autorska i ljudska filozofija zabrinutosti nad slabima, danas još ranjivija. Još robusnija u izrazu a nježnija u nutrini iznurenih lica. Šanse raznoraznih Ciglenečkih mršavije su no ikad. Ratom se i dalje zvecka kao navodnim alibijem za beznađe, a kičasti domovinski snovi bacaju se poput suzavca u potištene oči ljudi koji su otpali u stampedu tranzicije. Onih pogubljenih ljudi koji sve više tonu u stupor odustajanja. Završivši na rubovima, daleko od trpeze moćnih.

Magellijeva verzija u ruševinama splitskog hotela

Šovagovićeve spisateljske klice „Cigle“ (faktički prve drame, nakon ranog radijskog teksta „Zvonimir Zajc“ iz 1994.) nekako se naziru u njegovom majstorskom glumačkom klesanju Shakespeareova Tita Andronika. Dogodilo se da je u listopadu 1992. Mani Gotovac svoju uzbudljivu eru na mjestu ravnateljice Teatra ITD otvorila predstavom „Tit Andronik“ u izvanrednoj redateljskoj viziji Nenni Delmestre. Bila je to beskompromisna performerska gesta koja se usred ratnog magnovenja duboko pitala o smislu poklane i žrtvovane mladosti, smaknute na oltaru državotvorne fikcije.

Pametnim dramaturškim potezom i Filipovom potresnom igrom, Tit je tada postao preokrutno sazreo mladić kojemu više nema povratka s puta nasilja i iz tog pakla ne uspijeva spasiti sestru i braću. Šest godina kasnije, Mani Gotovac se obrela u ulozi intendantice Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, otvarajući tamošnju scenu hrabrom, provokativnom i ludičkom teatru. Tako je i ohrabrila i davala producentsku podršku Šovagovićevom neobuzdanom neimarstvu „Cigle“. U rukama redatelja Paola Magellija i dramaturginje Željke Udovičić, smještena u ruševine hotela Ambasador, praizvedba je proročanski najavila raspad društva smrvljenih iluzija. I pustila prvu dalekosežniju informaciju o rađanju rasnog pisca pod kožom rasnog glumca.

Tena Nemet Brankov i Ivana Bolanča Gavella

‘Je li se 1991. godine dogodio samo rat, ili još ponešto?’

„Što god ja napisao o toj magičnoj ’91. nikada se i nitko neće oteti dojmu da se te ’91. dogodio rat, ili kako se to već zvalo. Ali mene je već i tada, a ponajviše danas zanimalo što se još događalo te godine“, odgovara mi Filip na pitanje kako danas gleda na pečenje „Cigle“, i dodaje: „Da li se tu dogodio baš samo taj rat, ili i još ponešto. Gdje su te priče na marginama rata? Jel moguće izdvojiti neku malu pričicu bez pretenzija da bude epohalna i ispričati ju na način da se u njoj rat u Hrvatskoj ’91. godine uopće ne spomene? Eto to me zanimalo.“

Dolenčićevi gavelijanski neimari su Filip Križan (Cigla), Enes Vejzović (Adam), Ivan Grčić (Stanko), Ranko Zidarić (Levi), Tena Nemet Brankov (Đana), Ivana Bolanča (Elvira), Đorđe Kukuljica (Picek). Dramaturg je Dubravko Mihanović, scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin, kostimografkinja Tea Bašić, a skladatelj Ivan Josip Skender.

„Ratovanje, mobiliziranje i pucanje nije prestalo i kako stvari stoje, niti neće. Barem za te male ljude, malu braću, na periferiji bilo kakvih važnih odluka i događanja“, veli Dolenčić koji ističe da se sa svojim graditeljima posve odrekao „ugođene glume i uređene pozornice“: „Rastvorili smo Filipa, preskočili u vrijeme i vratili se Filipu, Cigli, Stanku, Adamu, Leviju, Đani, Elviri i Piceku, s objektivom kroz koji se nazire uvijek isti protok uvijek istog vremena i uvijek isti događaji. Braća Ciglenečki su nam postali dobri prijatelji, a mi njihovi glasnogovornici. Makar na kratko. Do prve sljedeće uzbune.“

Davor Špišić
Telegram autor
14 članaka Više o autoru
Više s weba