Nakon 27 godina na kazališne daske vraća se 'Tena', antologijska drama koju su zamele olovne devedesete
Riječ je o drami Borislava Vujčića rađenoj na motivima novele Josipa Kozarca
Željezna zavjesa službeno više nije postojala početkom posljednjeg mjeseca 1992. Ali su svjetovi i dalje bili brutalno podijeljeni i poniženi. Posebno na pustopoljinama Balkana. Kazališni željezni zastor kvrgavo je zaškripao u noći 7. prosinca ’92. i podigao se, otkrivši spaljeno gledalište Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Demolirano stvarnim granatama apsurdnog bratoubilačkog rata.
Na sceni, gdje je tada bila smještena i publika, skutrila se Tena, žigosana boginjama. Iz tame onog skeleta dolazi Jaroslav, jednoruki obogaljeni ratnik. Miluje Tenu praznim rukavom šinjela, i poljupcima joj predaje nadu očajnika. Dvoje bivših u crnilu budućnosti. Tako je u završni fade out iscurila antologijska predstava Tena – kronika raspada jedne ljepote, jedna od najvažnijih u povijesti HNK Osijek. A, bogme, mjesto joj je i u svim antologijama pozorničenja u Hrvatskoj. Posebno jer je iznjedrila jednu dalekosežnu proročansku dramu, punokrvni tekst Borislava Vujčića (rađen prema motivima novele Josipa Kozarca) koji se ovim suspregnutim draguljem zauvijek upisao u memoriju našeg moderniteta.
Nakon praizvedbe, Vujčićeva drama postavljena je još samo jednom, 1994. u HNK Mostar, u režiji Bobe Jelčića i zatim ju je nezasluženo prekrila ignorancija. Zato je iznimno važno što se Tena – kronika raspada jedne ljepote ponovo resetira. U režiji Dražena Ferenčine, u čak peterostrukoj koprodukciji GDK Gavella, GK Joza Ivakić Vinkovci, koprivničkog Ludens teatra, Centra za cjeloživotno učenje i kulturu Bjelovar i Gradskog kazališta Požega; žestoka i nježna Vujčićeva kronika opet se ubrizgava u naše duše.
Nepoželjno ozračje 1992.
No, recimo nešto o kontekstu praizvedbe. Finale 1992. godine nikako nije bilo poželjno ozračje za ovakvu samosvojnu Ten(zij)u. Naprotiv, sve je radilo protiv nje. I po kazališnim repertoarima i po vašarskim štandovima Hrvatske, krčmile su se bljutave masovke nacionalističkog kiča. Kult ratništva, macho supremacije i bezgrešnog začeća Domovine okivao se u vrišteću dogmu. Stoga su Zvonimir Ivković, intendant HNK Osijek, i Želimir Mesarić, direktor Drame, tada pokazali ljudsku i umjetničku hrabrost, otvarajući gradnju provokativnog teatarskog čina posve suprotnog vladajućem narativu. Odlučivši se za Kozarčev predtekst koji je već sam po sebi kultna oda ikoni ženske individualnosti, povukli su i potez dalje.
Naručili su od Borislava Vujčića autorski tekst koji će sjajnu prethodnikovu prozu koristiti kao poticajnu matricu za nova istraživanja neslućenog svemira Tenine utrobe. Daleko od prigodničarskog tezgarenja, Vujčić se majstorijom ljudske i spisateljske odvažnosti beskompromisno upustio u ispisivanje asketski svedene priče o Ženi kao okomici žilave drukčijosti.
Ženi drčno nadmoćnoj nad zluradom gomilom pohlepe i ravnodušja. Poput svog kreativnog i socijalnog pobratima Fassbindera, Vujčić dvostruko prilazi Teninoj enigmi: i kao mitskom amblemu zemlje/zavičaja i kao rebelijanskoj samurajki snažnijoj od proklamirane mizogine stvarnosti. Tena je ona koja se usudi biti svoja, bez obzira na prokleto visoku cijenu koju plaća.
”Jebite se, patuljci!’ svevremenska je poruka’
Oko njenog intimističkog tvrdokuhanog spleena ponosa i slave, Vujčić je ispisao sirovu preciznost zemljane kvantne fizike. Toj dramatičarevoj tjeskobnoj i čulnoj ravnici ogoljenosti, redatelj Zoran Mužić pristupio je jednakim asketizmom. Minuciozno, jednostavan u mizanscenu kabuki likovnosti scenografa Darka Bakliže, Mužić je podastro monaškom ansamblu poligone čulne elementarnosti. Mlada, 24-godišnja Vesna Tominac tada se neustrašivo bacila u Tenina veličanstvena proturječja, oblikujući njen eros, pobunu, ego i ranjivost, dekadenciju tla i tjeskobu nad provincijalnim blatom.
Darko Milas (Jaroslav), Anita Schmidt (Ivka), Davor Panić (Joza), Ico Tomljenović (Jerko), Velimir Čokljat (Leon), Đorđe Bosanac (Đorđe), markantnim i uzbudljivim glumačkim žetvama učinili su Vujčićevu Tenu nezaboravnu za našu duhovnu izdržljivost. “Jebite se, patuljci!“ svevremenska je poruka koju je Vesna Tominac, plešući na stolu, u ime svoje i Borine Tene dobacivala patrijarhalnom čoporu što je kidisao s ciljem da zatre svaku klicu pobune. Ta poruga tako snažno odjekuje i danas. Nadam se da ju čujemo.