Nakon dugo vremena ne čitanja poezije, pročitao sam novu zbirku pjesama Kristine Posilović
Možda se čitanje poezije treba trenirati, ali ponekad autori znaju pretjerati
Pisati poeziju danas o danas za danas čini se kao Sizifov posao, vjerojatno još i trunku besmislenije. Napisati šest knjiga poezije govori o čovjeku mnogo više od bilo koje druge biografske crtice koju bi se ikad moglo iskopati. No, nisam baš siguran u kojem bi smjeru dijagnoza temeljena na ovom simptomu otišla.
Jučer sam shvatio da postoji jedna žena koja može reći da je u dugih deset godina provela više vremena s riječima ukalupljenim u rigidno strukturirane kompozicije od bilo koje druge žene koju ja znam. Uronjenost Kristine Posilović u apsolutno rezultirala je naslovom “Kuga i njezine kćeri”.
O sadržaju iz druge ruke
Formalni sadržaj ove zbirke navodno je svediv na apstraktnu pjesničku analizu “mentalnog i intelektualnog propadanja jugoistočne Europe koje se premrežuje s fizičkom boli ljudskoga tijela koje odumire. Pitanje emigracije, društvenoga i političkoga položaja nekih zemalja europskoga jugoistoka samo su neka od onih koje kruže uokolo osnovne istraživačke misli, a to je: postoji li neka geopolitička sila Europe koja dominira tim zemljama i je li taj odnos majčinski ili maćehinski? Koja je srž tog odnosa, može li se iz tog odnosa očitati antropologija incesta koja je zamijećena?”
Kristina Posilović autorica je koja inzistira na eksperimentu. Cijeli je njezin dosadašnji opus fiksiran na istraživanje poetskih mogućnosti djelovanja jezičnih i stilskih elemenata na, kako je to ona sama rekla, skroman krug čitatelja čiji je ponekad ona jedini pripadnik. Ali, kad govorimo o poeziji danas govorimo o produkciji koja ne samo da je izgubila veći dio svoje subverzivne revolucionarne snage, nego i ljudi koji redovito konzumiraju te sadržaje zaključane u same sebe.
Stoga bi vjerojatno bilo sasvim legitimno kad bi netko tek odmahnuo rukom i tiho protisnuo kroz zube: Pa to je ionako samo poezija. Da, to je samo poezija. No, postoji li smisao u književnosti, umjetnosti općenito, koja postoji samo autora radi? Kad bi tome bilo tako, književnost bi samu sebe dokinula i degradirala se na proces svojevrsne (psiho)terapeutske tehnike. I upravo je to moja najveća zamjerka tekstu kroz koji sam se mazohistički opetovano probijao na svim frontama.
Problem hermetične poezije
Rečeno je da je za čitanje poezije potreban trening, da je poezija stvarnost čiji ključ otjelovljuje ekstenzivne pripreme. Možda tome i jest tako. Ali. Inzistiranje na hermetičnosti pjesničkog labirinta uređenog u stilu kompleksnog i teškog čitanja znači svjesno isključivati mogućnost gradnje mostova u bilo kakve produktivne stvarnosti.
Što se formalnoga ustroja same zbirke tiče, on je izrazito zanimljivo strukturiran. Posilović je gotovo arhitektonskim umijećem izgradila vizualno robustan sustav preciznih konceptualnih cjelina. Tri tematski različita tkiva teksta stilski međusobno su dobro povezana i objedinjena kroz medij filmskih sekvenci. Premda autorica pismom koje je izrazito osobne naravi progovara o gotovo dehumaniziranim mjestima općih društveno-povijesnih mjesta, njezin je jezik pitkiji no što bi se to iz mojih riječi dalo iščitati, a daleko najuspjelije pjesme pronaći ćete u središnjem dijelu ove zbirke – onom dijelu koji sama autorica u ovu zbirku zbog autobigrafičnosti teksta nije uopće planirala uvrstiti.
Ne osjećam se pozvanim ponuditi vam svoje tumačenje autoričinih misli. Na kraju krajeva, možda je u ovom slučaju ipak točna ona njezina: To je ipak samo poezija – grana literarnog izraza krajnje autoreferncijalne prirode koja čitatelja poziva da svoju vlastitu subjektivnost projicira u mjesta neodređenosti i tako otkrije djelićak sebe u tuđim mislima.