Napisala je roman o obiteljskom nasilju. Marina Vujčić za Telegram: 'Živimo u društvu s kojim nešto ozbiljno nije u redu'

TELEGRAM: “Ubila si muža” – prva je rečenica romana. Je li u njezinoj tjeskobi i fatumu zapravo sazdan cijeli roman?

VUJČIĆ: Prva je rečenica kobni epilog svega onoga što je u romanu kasnije opisano i što je do te rečenice dovelo. Nažalost, u situacijama obiteljskog nasilja epilog je obično drukčiji, jer u većini slučajeva sa smrtnim ishodom žena je ta koja završi mrtva. Navikli smo da je tako uobičajeno pa kad se dogodi suprotno, imamo “senzaciju” umjesto tragedije. Zato cijela Hrvatska zna tko je Ana Magaš, a nitko ne pamti imena svih onih muškaraca koji su ubili svoje žene.

Njihova imena i imena njihovih žrtava brzo se zaboravljaju jer to su “uobičajene” vijesti koje će se na naslovnicama zadržati nekoliko dana. Ako je žena preživjela na račun svog nasilnika, ona više ne može biti žrtva iako je nasilje koje je proživljavala trajalo godinama. Prema javnom mnijenju, žena je žrtva samo ako je mrtva, a onda joj odmah slijedi zaborav. Ako se obranila, to se ne zaboravlja, to je neoprostivo.

Za razliku od ubojica, o kojima se nakon femicida piše kako su lijepo pozdravljali susjede, o ženama koje su se našle u situaciji da ih jedino ubojstvo može spasiti od vlastite smrti piše se da su sumnjivog morala, promiskuitetne i nezahvalne, i insinuira se da su zapravo kučke koje su se samo htjele riješiti muža. Od svega što su proživjele, ostaje samo ta rečenica kojom moj roman započinje: “Ubila si muža”. Cijela njihova biografija svede se na tu jednu činjenicu koja ih zauvijek određuje.

TELEGRAM: Priznajem da sam čitajući roman nosio kamenje u grlu a u finalu sam se katarzično rasplakao… Možete li zamisliti neku od nesretnih žena, kojima ste i posvetili roman, kako prolaze kroz priču, osjećajući njen terapeutski učinak?

VUJČIĆ: Roman sam posvetila ženama koje su u crnoj kronici završile kao žrtve obiteljskog nasilja. I moja bi junakinja završila tako da u zadnjem trenutku, kad je shvatila da će on ubiti nju, nije smogla snage da se obrani. Te nesretne žene, i da su preživjele, vjerojatno pored svojih nasilnika ne bi ni smjele čitati roman koji se zove “Sigurna kuća”, osim poskrivećki.

Ali nadam se da će ga čitati neke žene za koje još nije kasno da u svojim vezama ili brakovima prepoznaju naizgled benigne zabrane ili poniženja koja vode prema još većem nasilju i životnoj opasnosti. Nadam se da će ga čitati i oni koji pod vijestima o novom femicidu pišu komentare tipa “Pa zašto ga nije ostavila” ili “Baš je znala izabrati”… Nadam se da će ga čitati mlade cure koje će na prve znakove upozorenja pobjeći glavom bez obzira. Pisala sam ga u ime žena koje nisu preživjele, za sve one koje mogu preživjeti.

TELEGRAM: Strava je da vas je stvarnost gotovo na dnevnoj bazi snabdijevala ovakvim užasnim pričama… Ali kad je već tako, imam osjećaj da se ovaj roman naprosto morao dogoditi u vama, da ste ga nosili kao neku misiju?

VUJČIĆ: Vijesti iz crne kronike o obiteljskom nasilju nisu me prestajale proganjati. Već sam neko vrijeme razmišljala o tome da se bacim u ovu temu, a onda sam, baš na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, gledala na televiziji intervju sa zlostavljanom ženom koja je nasilje prijavila. Kad ju je novinarka pitala što bi poručila ženama koje u ovom trenutku proživljavaju situaciju obiteljskog nasilja, ona je rekla: “Poručila bih im da šute i trpe.”

Strahovito me potresla ta izjava i ta poruka odaslana u javni prostor, jer je ona bila posljedica očaja žene koja je u tom trenutku smatrala da je sve ono što je doživjela nakon što je nasilje prijavila puno gore od tog nasilja koje je prijavila. A doživjela je osudu sredine, čak i vlastite obitelji, jer se usudila svog “uglednog” muža prokazati kao nasilnika i onda ostala sama na vjetrometini tog zamjeranja, nerazumijevanja, nedostatka podrške institucija do mjere da je zaključila da bi bilo bolje da nije ništa poduzimala, da bi lakše bilo da je i dalje šutjela i trpjela.

To je bio prijeloman trenutak za moju odluku da taj roman moram napisati, jer ako živimo u društvu u kojem žena koja se ohrabrila prijaviti nasilje mora poslati takvu poruku drugim zlostavljanim ženama, onda nešto ozbiljno nije u redu s tim društvom i sustavom suzbijanja nasilja nad ženama i zaštite žrtava.

TELEGRAM: Iz veličanstvene, plemenite škrtosti u kojoj ste gusto i tvrdokuhano ispisali “Sigurnu kuću” nije nimalo vidljivo da li ste u procesu pisanja imali dileme o eksploataciji teme? Da vas užas teme i zazivanje pravde za žrtve ne odvuče u paradoksalnu poziciju eksploatatora?

VUJČIĆ: Pisala sam o onome što me duboko uznemiruje i sigurno bih se puno gore osjećala da sam izabrala ne pisati o tome, nego što ću se osjećati ako me netko “optuži” za eksploataciju teme. Štoviše, kao autorica koja se ne može požaliti na čitanost, smatrala sam da imam i odgovornost pisati o temi koja je društveno važna. Mislim da bismo se svi trebali zapitati što možemo učiniti da obiteljsko nasilje doista postane neprihvatljivo, da se sprječava, osuđuje i kažnjava u društvu ne samo deklarativno, nego i u praksi.

Netko će možda učiniti puno više od mene tako što će prijaviti policiji zapomaganje iz susjednog stana ili time što će prijateljicu kod koje primjećuje zabrinjavajuću promjenu u ponašanju otkad je u vezi ili u braku, posjesti i pomoći joj da se otvori i sagleda stvar iz prave perspektive. Ja sam napravila ono što ja znam i mogu napraviti. Svaki glas koji progovara o nasilju je važan i moramo ga čuti, a ja sam sigurna da nitko tko u javnom prostoru istupa na tu temu ne čini to zbog vlastite vidljivosti.

Previše je mučno da bi se tumačilo kao “marketinški potencijal”. Kad mi izađe roman, bilo koji, najradije bih se sakrila i pustila knjigu da živi svojim životom bez mene, ali i ovaj razgovor s vama sad doživljavam kao priliku da naglas govorim o stvarima o kojima se jednostavno ne smije šutjeti. Nemam se pravo sakriti dok god postoje žene koje su ušutkane i koje trebaju nas da progovaramo o onome što proživljavaju.

TELEGRAM: Impresivna je rekonstrukcija života unutar zatvorskih zidova. Poduzimali ste iscrpna istraživanja na terenu?

VUJČIĆ: Bila sam u više navrata u požeškoj kaznionici, ali, kad je istraživanje u pitanju, odlasci tamo pomogli su mi da shvatim jedino atmosferu zatočenosti i neslobode, i da upoznam žene s kakvima će moja junakinja kasnije možda dijeliti spavaonicu. Zatvorski sustav ima stroga pravila, koja sam poštovala, pa tamo zapravo nisam puno saznala o tome kako izgleda jedan kažnjenički dan ili kako zatvorski život izgleda iznutra.

Ali nije stvar samo u tim pravilima po kojima kažnjenice ne smijete pitati ništa o njihovim sudskim procesima, pa ni zašto su tamo završile, nego i o tome da se na licu mjesta perspektiva potpuno promijeni. Dođete u kaznionicu s nekom svojom misijom, u ulozi spisateljice koja istražuje za svoj roman, a onda vas posrami sva ta tuđa nevolja i nesloboda do mjere da sve ideje s kojima ste došli prestaju biti važne. Ma kakav roman? Te žene pitaju se ima li života poslije takvog života, hoće li ih rođena djeca zaboraviti, i imaju li se gdje vratiti nakon odsluženja kazne.

Na kraju sam odlazila tamo ohrabrivati ih za budućnost, a roman ostavljala pred kapijom kaznionice. Već sam se bila pomirila s tim da ću o praktičnim stvarima zatvorskog života u romanu samo nagađati, ali sam imala veliku sreću da me jedna kažnjenica koju sam tamo upoznala potražila nakon što je odslužila kaznu i da je bila voljna provesti sa mnom puno sati u razgovoru o tome kako život u kaznionici izgleda. Njezina mi je pomoć bila zbilja dragocjena.

TELEGRAM: Odmah u startu ste riješili rušiti stereotip da predatori i zlostavljači dolaze iz slabije obrazovanih slojeva?

VUJČIĆ: Da, i oko toga uopće nisam dvojila, to mi je bila jedina autorska odluka koju ni trenutka nisam preispitivala. To je jedan od važnijih stereotipa koje moramo razbiti – da se obiteljsko nasilje događa samo u takozvanim “nižim” slojevima društva. Imali smo mi u ovoj zemlji i ministre i župane prokazane za obiteljsko nasilje, pa i mnoge druge s diplomom koja im nije nimalo pomogla da ne budu nasilnici.

Obrazovaniji ljudi puno su vještiji manipulatori, spretniji u provođenju psihičkog nasilja, temeljitiji u postupnom navikavanju svoje žrtve na oblike torture, vještiji u tome da je zadrže. U statističkom prikazu femicida u Republici Hrvatskoj koji se odnosi na razdoblje od 2016. do 2020., objavljenom na stranicama MUP-a, vidljivo je da 16,41 posto počinitelja femicida ima visoko obrazovanje.

Dakle, 16,41 posto visokoobrazovanih muškaraca u ukupnom zbroju femicida ubilo je svoje žene i partnerice, a tko zna koliki je postotak teških priča koje nisu završile ubojstvom i neprijavljenih zlostavljanja. U toj statistici vidljivo je i da je najmanji broj počinitelja femicida sa završenom osnovnom ili bez završene osnovne škole. Toliko o tome da su zlostavljači iz slabije obrazovanih slojeva.

TELEGRAM: Da li mentalno nasilje po svojim posljedicama često nadrasta ono fizičko?

VUJČIĆ: S mentalnim nasiljem sve počinje. Posljedica psihičkog nasilja je stanje u kojem je onda moguća i sva kasnija manipulacija kojom nasilnici zadržavaju svoje žrtve. Jedan od glavnih razloga zašto sam napisala ovaj roman bio je i onaj da sama shvatim kako se bilo kojoj ženi dogodi da ne ode nakon prvog šamara ili zabrane. To mi je bio najveći zadatak u istraživanju – ući u glavu žene koja postupno, ne shvaćajući zapravo što joj se događa, prihvaća oblik života koji nitko nije zaslužio kao nešto što se podrazumijeva i što je “normalno”.

Pored istraživanja postupaka pravosuđa, policije i socijalne skrbi u slučajevima obiteljskog nasilja, najviše sam vremena posvetila istraživanju stanja uma zlostavljane žene. Ni sama ne znam koliko sam takvih ispovijesti pročitala, poslušala, pogledala, ali one su mi pomogle da shvatim obrazac i da razumijem kako se ženi to može dogoditi. Sjećam se ispovijesti jedne Amerikanke koja je preživjela nasilnu vezu i sad drži predavanja na tu temu.

U jednom od njih ispričala je kako joj je njezin suprug držao pištolj na sljepoočnici, a ona i dalje nije mislila da je to zlostavljanje, nego je sebe uvjerila kako je potresno koliko je on voli kad ga ljubav prema njoj do te mjere izbezumljuje da će posegnuti za oružjem. Zvuči toliko strašno da ćemo na prvu pomisliti da nitko normalan ne bi razmišljao na taj način, ali nakon što vam netko godinama ispire mozak i sustavno vas “poučava” svojoj verziji ljubavi, vi više i ne možete “normalno” razmišljati. Vaš vas je zlostavljač izolirao od svih koji bi vam mogli objasniti što je normalno i postao vaš bog i batina. I jedno i drugo doslovno.

TELEGRAM: Pripovjedačicu – ženu prisilnu osvetnicu, raspolutili ste na dva dijela: u pojedinim dionicama kao da samu sebe promatra… To nije tek model pripovijedanja?

VUJČIĆ: Ona u cijelom romanu sebe promatra izvana, osim kad piše svom pokojniku. Od početka mi se to drugo lice nametnulo kao jedini pravi glas, jedini način na koji moja junakinja može pokušati shvatiti što joj se dogodilo. Ona je sa svojim zlostavljačem i živjela u drugom licu, i to je ono što je urednik Seid Serdarević jako dobro istaknuo u tekstu na koricama knjige – da je ovo nadasve roman o tome da uvijek trebamo biti prvo lice svog života. Lada Lončar toliko dugo nije živjela u prvom licu da ga sad iznova mora pronaći, ali, da bi to učinila, prvo se mora suočiti s tom ženom koja je protiv svoje volje bila. Ona se obraća njoj kao da se radi o nekome drugome, jer to i jest bio netko drugi, oblikovan po mjeri svog zlostavljača.

TELEGRAM: Na jednom mjestu lucidno podsjećate na generiranje rodnog nasilja čak i u slojevima benignih bajki. Svjesni ste da će notorna mizoginija u kakvu je uljuljkano naše društvo ovo dočekati kao sitničarenje i pretjerivanje?

VUJČIĆ: Vjerojatno će biti onih koji će to doživjeti kao pretjerivanje, ali možda je problem upravo u tome što mnoge bajke smatramo benignima, da uopće nismo svjesni toga koliko rade u korist mizoginije. Ali razmislimo malo o tome što nam one poručuju i čemu uče naše djevojčice, ali i naše dječake. Da se Snjeguljica morala sakriti u šumi jer je bila previše lijepa pa ju je druga žena htjela ubiti zbog toga. Da će Trnoružicu iz obijesti prokleti “vila” koja nije pozvana na zabavu, a onda je iz stogodišnje uspavanosti i hibernacije može probuditi jedino poljubac princa.

Da će Pepeljuga biti sluškinja zloj maćehi i sestrama –jer zlo je u takvim bajkama uvijek ženskog roda– a onda će je od njih opet spasiti princ, pozitivac muškog roda o kojem ovisi sva njezina budućnost i sreća. Da će (ne)majka Ivicu i Maricu ostaviti u šumi da bi ona imala više hrane, a onda će ih druga spodoba ženskog roda toviti da bi ih pojela. Da je Mala sirena mogla zaslužiti ljubav svog princa jedino ako se odrekne svog predivnog glasa i svijeta u kojem je prije njega živjela. Da Ljepotici samo treba vremena da shvati da se u obličju Zvijeri zapravo krije divan muškarac vrijedan zaljubljivanja…

Evo, i sad dok ovo nabrajam mučno mi je od pomisli da neka djeca tonu u san s ovim porukama, da im se one duboko urezuju u obrasce razmišljanja po kojima će sutra nesvjesno živjeti. “Pretjerivat” ću koliko god treba ako će zbog tog pretjerivanja neka djeca biti pošteđena ove vrste “obrazovanja”.

TELEGRAM: “Jeziva je ta ljubav kad je više nema”, pišete na jednom mjestu u romanu. Podsjeća me to na onu Fassbinderovu: “Ljubav je hladnija od smrti”. Prelako odustajemo od borbe za ljubavlju nasušnom?

VUJČIĆ: Ljubav je jeziva ako te netko na nju prisiljava, a upravo se to mojoj junakinji dogodilo. Ne možeš više imati emocije prema čovjeku koji te ponižava i zlostavlja, ali preduvjet “mira u kući” jest to da mu ih pokazuješ. Jer ako se njemu učini da mu ne pružaš dovoljno ljubavi, imat će materijala za nove optužbe i zamjeranja zbog kojih će te kažnjavati. Ne preostaje ti drugo nego spašavati život glumeći da ga i dalje voliš.

Jer on sve radi “u ime ljubavi”. Da te toliko ne “voli”, bilo bi mu svejedno. Kad te preklinje da mu oprostiš ono od jučer, poziva se na tu “ljubav”, koja ga pretvara u monstruma. Ljubav u ovom romanu nije bila ljubav za koju se vrijedilo boriti, jer to nije bila ljubav. To je podčinjavanje i posjedovanje. To je čista ucjena: “Voljet ću te ako budeš onakva kako sam te ja zamislio.” Nasilnik će potrebu za “ljubavlju nasušnom”, koja je svima prirodna, dobro iskoristiti dok nastoji svoju žrtvu uvjeriti da je to ljubav.

TELEGRAM: Idemo malo u optimističnije predjele… Ovogodišnja ste selektorica za bosanskohercegovačke predstave u konkurenciji uglednog MESS-a. Intrigira li vas taj potez festivalskog vodstva da “izvana” procjenjujete tamošnje teatarske domete?

VUJČIĆ: To mi je zbilja velika čast! To me sad drži i dalje vezanom za moj teatarski život, koji je uvijek negdje prisutan. Zapravo je praksa da bosanskohercegovačke predstave procjenjuje netko iz regije i zahvalna sam što sam to ove godine ja, jer mi je to divna prilika da steknem punu sliku jednogodišnje bosanskohercegovačke kazališne produkcije, što kao “obična” gledateljica sigurno ne bih imala priliku.

TELEGRAM: Svježe ste na novom radnom mjestu umjetničke voditeljice trogirskog Kantuna kulture. Mi smo se ovdje već navikli na likvidaciju ili zanemarivanje centara kulture koji su početkom 80-ih itekako imali snažnu ulogu. Koje su vam ambicije i planovi iz tog kantuna?

VUJČIĆ: Plan mi je da Kantun kulture postane mjesto kulture u koje će rado dolaziti ne samo Trogirke i Trogirani, nego i posjetitelji iz drugih gradova. Oduševljava me kako su ga građani Trogira toplo dočekali i kako se u gradu oko njega od prvog dana stvorio šušur, lijepa atmosfera kakvu smo priželjkivali. Već imamo u programu niz kazališnih gostovanja, uskoro počinju i redovite filmske projekcije u suradnji s Kinom Mediteran, edukacije i radionice, koncerti, te ono što je meni posebno važno – književni susreti, koji započinju gostovanjem Miljenka Jergovića na Noć knjige, 23. travnja.

Želja mi je u sljedećoj godini pokrenuti i mali književni festival sa sajmom knjiga, razne umjetničke radionice za mlade, čitateljski klub, a s vremenom ću valjda ostvariti i san da imamo vlastite kazališne produkcije. Sad još sve postavljamo na noge pa je glava malo u balunu, ali bit će svega u Kantunu.

TELEGRAM: Naposljetku, od žestokog stvaralačkog i organizacijskog tempa, trpi li vaša bašta sljezove boje?

VUJČIĆ: O da, bašta trpi, trenutno u njoj raste samo malo peršina i celera, a ostatak je obrastao u travu. Ove godine sam jednostavno morala kapitulirati i pomiriti se s tim da ne mogu stići baš sve. Neka se i zemlja malo odmori. Sad je sjeme posijano na nekim drugim područjima pa će i tamo valjda nešto izrasti.