Umro je mitski jazzer Ornette Coleman, a ovo su 4 pjesme koje će vam pokazati zašto je bio bitan
Jedan od najvećih glazbenika 20. stoljeća umro je u četvrtak, 11. lipnja
Legendarni jazz glazbenik Ornette Coleman (1930. – 2015.) danas je iznenada preminuo u New Yorku u 85. godini života, prenijeli su svjetski mediji. Dok oplakujemo kultnog saksofonista koji je promijenio lice i naličje jazza, prisjetimo se posebnosti njegovog glazbenog izraza i najboljih kompozicija i pjesama. Coleman je bio pionir vrlo osobnog stila koji široj publici baš i nije bio pristupačan – free jazza, visoko eksperimentalnog čak i za jazz, kaotičnog i često namjerno disonantnog. Coleman je potpuno odbacio uobičajene obrasce tonaliteta i ritma, pa free jazz katkad nastupa više kao umjetnički pokret nego glazbeni stil. No, free jazz također može biti i zabavan, uz njega isto tako možete mrdati nogama i pjevušiti.
U svojim klasičnim albumima poput ‘The Shape of Jazz to Come’ iz 1959. Ornette Coleman je pronašao stil koji je podjednako umjetnički relevantan i prijemčiv za slušanje, unatoč rasprostranjenim predrasudama o opskurnosti free jazza. Ako barem malo volite klasični jazz, itekako dugujete sebi da poslušate Colemanovu glazbu (naravno, ako već niste). Bilo da ste njegov fan koji se želi prisjetiti zašto ga voli ili namjernik znatiželjan saznati hoće li mu se svidjeti Colemanova glazba, četiri pjesme koje vam donosimo nadasve su vrijedne slušanja. Slušajući ih, postat će vam jasno zašto su njegovi nastupi na vrhuncu slave izazivali ogroman entuzijazam publike, a shvatit ćete i zašto su u New York Times o njemu rekli da “simbolizira nezavisnost američkog duha možda više nego ijedan drugi umjetnik prošlog stoljeća”.
1. ‘Ramblin’ (‘Change of the Century’, 1960.)
Ovo je dobra pjesma za početak – ima blues ugođaj, prijemčivu i pamtljivu melodiju, ali je svejedno prepoznatljivo Colemanova, sa svojim neobičnim taktovima i ritmovima.
2. ‘Chronology’ (‘The Shape of Jazz to Come’, 1959.)
Colemanov nesvakidašnji zvuk, isprva pomalo uznemirujuć, postaje manje stran ako ga pokušate doživjeti kao neku vrstu pjevanja, jer je uspoređivan sa urlicima blues pjevača. Sve postaje zaista bizarno kada bend završi s refrenom i krene improvizirati. Prvi solo na ovoj snimci počinje više-manje prepoznatljivo i potom postaje sve slobodniji i slobodniji, dok drugi Colemanov solo potpuno ruši sve jazza konvencije, zbog čega ga i jest takvo zadovoljstvo slušati.
https://www.youtube.com/watch?v=5EJzQjehOPs&feature=youtu.be
3. ‘Law Years’ (‘Science Fiction’, 1971.)
U Colemanovom opusu podjednako važnu ulogu kao on sam ima i basist Charlie Haden, koji je umro prošle godine. Privatno sramežljiv ali spektakularno samouvjeren na pozornici, smatra ga se jednim od najvećih jazz basista svoga vremena, što se ovdje savršeno čuje.
4. ‘Faces and Places’ (‘At the Golden Circle Stockholm’, 1965.)
Na ovoj snimci Coleman nastupa u triju radije nego u kvartetu, uživo umjesto u studiju i naravno – zvuči odlično! Nije ga uvijek bilo lako pratiti, ali njegova beskompromisna kreativnost i pustolovnost su neporecive. Uostalom, zbog toga je još i za života postao legendom.