Naš kritičar bio je na premijeri Tartuffea; izgleda da je Eduard Miler opet uspio napraviti super stvar

Fascinantan početak

Iako u originalu ima pet činova, kirurg Miler drastično ju je skratio, ali s pravom mjerom, tako da ona u sat i pol ni sekunde ni trenutka ne pada, niti nam kao gledateljima popušta koncentracija. Još kad bi se premijerna publika, uvijek puna istih faca, disciplinirala da tijekom izvedbe ne svjetli svojim mobitelima, kazališni doživljaj bio bi zasigurno potpuniji.

Toliko smo se nagledali Tartuffea unazad tridesetak godina, koliko sustavno odlazim u kazalište, da im ne znam broja. Mileru je ovo, nakon Splitskog ljeta i Dusseldorfa, treći susret s ovim Molièreovim klasikom. Režirao je ovaj komad, s jedne strane, kao obiteljsku dramu, a ne klasičnu komediju, pritom ta njegova operacija u nekim segmentima podsjeća na režiju opere. Već je sam početak fascinantan. Iza staklene stijene (sjajna je scenografija Branka Hojnika), vidimo Tartufea kako koracima u pravilnim razmacima govori božju molitvu i djeluje pomalo nadrealno.

Redatelj koji ansambl drži u šaci

Ispred stijene, prema publici stoje svi akteri ovog komada u blatu, skockani kao da su se zamjenili s premijernom publikom. Orkestar kojeg nema počinje muzicirati, a uvodni čin ima gospođa Pernelle, kao Orgonova majka. Većina aktera je u trendovskom crnom, osim mladog Damisa u baršunastom crvenom sakou, Valerea u plavoj majici, hlačama i mokasinkama, koji kao da je sad išetao sa Straduna, te Elmire, fatalne Orgonove supruge, u seksi zelenoj opravi, koja potencira njezine zanosne obline, prema zamisli vrsne kostimografkinje Jelene Proković.

Svi oni, bosi, na štiklama, ili u lakastim cipelama, stoje u blatu. Neki će reći: to smo već sto puta vidjeli, nema tu ničega novog. Ne razmišljajući kako su blatnjavih cipela i ušli u teatar, jer sve ono po čemu danas hodamo u ovoj zemlji, ovom gradu i ovom teatru jest blato, u kojem smo zaprljani do koljena. Samo to ne vidimo, ili ne želimo priznati. Furiozan početak monologa majke glavne žrtve ovog komada maestralan je zbog Milerova načina kako drži ansambl u šaci i vodi svakog glumca ponaosob.

Vlasta Ramljak izašla iz sjene

Vlasta Ramljak, kao najstarija članica ansambla pokazala je već u prvim minutama predstave kako treba igrati na velikoj sceni HNK-a, jer pripada generaciji glumaca koja je itekako godinama brusila stil, izgovor i jačinu glasa, kojim može zavladati ovom opasnom scenom. U svega nekoliko sekundi, kad Ramljakica zagrmi, u dvorani nastaje apsolutna tišina, a ti momenti podsjetili su me na neke bisere iz prošlosti ove kuće, kad su na njoj isto tako grmile jedna Ervina Dragman, Mira Župan ili Neva Rošić.

Prije dolaska generacija, koje itekako imaju problem s tim da nikako nije isto stajati na velikoj sceni ovog teatra, ili Gavelle. Drago mi je da je Miler odabrao baš Vlastu Ramljak, glumicu koja je više ostala zapamćena po svojedobnom skandalu sa Sedlarom (u vrijeme njegova direktorovanja), nego po repertoaru, koji je tijekom odigrala na ovoj sceni, u teatru u koji je došla kao prvakinja osječke drame. U ovim godinama, zrela je dramska glumica, koju treba koristiti u ulogama primjerenoj njenoj dobi.

Miler je to sjajno nanjušio, izvukao je iz sjene, bacio pod svjetlo reflektora, a zauzvrat dobio glumicu, koja je napravila jednu od četiri najbolje uloge te večeri. Da, prije toga koristio ju je i Pippo Delbono, ali u toj besmislenoj autorskoj papazjaniji, nije ni imala što pokazati. Velika većina redatelja kad igra Molièrea, upadne u istu zamku. Kako igrati komediju karaktera, kako te kaćiperke i rogonje pokazati na sceni. I mahom pretjeruju, drže se doslovno originala, a u vođenju glumaca redatelji pretjeruju, pa glumci karikiraju bez granica, preokreću očima, rade grimase, belje se, urlaju, trče pozornicom, jer kad igraju Molierea, “tako se mora, tako su nas učili na Akademiji…”.

Ovaj put slab doseg mlade Luce Anić

Miler sve to poništava. Kod njega nema kreveljenja, ni pretjerivanja. Pitanje je samo mjere koju u dogovoru sa samim glumcem izgrađuje pojedini karakter, koji je tako dobro postavljen u tekstu, da ga treba samo pravilno modulirati. I svaki od jedanaestero glumaca ovog ansambla u tome je, manje-više, uspio. Uz vrhunski prijevod legendarnog Vladimira Gerića, posve je jasno koliko Miler obraća pozornosti na način izgovora svojih interpreta. Pritom je gušt kako se neki, uglavnom oni iskusniji, lagano nose s time, dok se oni mlađi vidno muče i promašuju. Te genijalne Molièreove rečenice, treba izgovarati što prirodnije, kako bi se dobio dojam predstave koja po svemu savršeno korespondira s današnjicom.

Goran Grgić, Vlasta Ramljak i Jadranka Đokić čine to najbolje, a za njima malo kaskaju Nina Violić i Mislav Čavajda. Mladi stipendisti Luca Anić i Ivan Colarić, kao buduće snage ove kuće, uz svoje kolege, u svakoj premijeri dobivaju prostor i to je velika privilegij, koju im ravnateljstvo ove kuće pruža. No, čini se kako trebaju još puno žganaca pojesti, kako bi se al pari mogli nositi na sceni s jednim Grgićem. Lucu Anić, tu visoku, markantnu talentiranu djevojku zapazio sam u Tri zime i ishvalio je (neki su mi zamjerili da sam u tome bio nepravedan, u odnosu na njene iskusnije kolegice). No, ovog puta dosezi njezine Mariane, Orgonove kćeri znatno su slabiji od prethodne predstave.

Probuđeni Livio Badurina

Iako je na sceni markantna, dobro izgleda, mora jako paziti na to da joj glas ne krene u meketanje u višim tonovima, mora još dosta poraditi na govoru, baš kao i njen kolega Colarić, koji ima pojavnost, energiju, ali mu nedostaje plastičnosti i tekst izgovara odviše školski, kao da ga priprema za ispit na Akademiji. Očito Miler nije imao dovoljno vremena da se dodatno bavi njima i izbrusi ih bolje od viđenog. Ovo je predstava iznimnog vizuelnog doživljaja, maksimalne usklađenosti scenografije i majstorskih modernih kostima, s malim odmakom, kad su u pitanju dva glavna muška lika, s efektnim korištenjem trendovske glazbene kulise, prema afinititetu samog redatelja. No ovo je, prvenstveno, glumačka predstava.

Miler mi je to i priznao u intervjuu. Nema tu puno filozofije, pitanje je samo kako iščitati ovaj tekst 2016. i kako iz jakog glumačkog orkestra odabrati najbolje svirače. Goran Grgić kao Orgon, napravio je maestralnu ulogu, možda najbolju u posljednjih desetak godina. Svom svojom zrelošću, primjerenim izgledom, minucioznim gestama i igranjem glasovnim tonalitetima, a da nikad ne upadne u zamku preteatralnosti, njegov je Orgon prava žrtva Tartuffeove manipulacije. A Grgić ga s mjerom, fino i filigrantski opravdava do samog grand finala. Jadranka Đokić kao Dorine, Marianina družbenica sjajna je.

Ona je igra toliko moderno, njezine rečenice teku prirodno, bez grča, a pri tom je toliko jaka na sceni, da se vidi kako je prebrodila problem transformacije sa manje scene ZKM-a u ovu velebnu dvoranu. Đokićka ni momenta ne pretjeruje, igra zapravo ozbiljno, ali svakim izlaskom na scenu, uloga je u njenim sigurnim rukama. Livio Badurina kao Cleante, Orgonov šurjak napravio je jednu od kvalitetnijih rola posljednjih godina. Imao sam problem, odnosno, već mi je neko vrijeme ta ikona Pandurovih predstava djelovao prilično nezainteresirano na matičnoj sceni i njegovo nezadovoljstvo time što nije posljednjih sezona adekvatno iskorišten, baš je bilo nekako primjetno.

Zbog čega je Mislav Čavajda čudna biljka

Očito je trebao doći Miler da ga probudi i na pravi način stimulira, kako bi Badurina, kao zasluženi prvak Drame, mogao dati najbolje od sebe. Od prvog izlaska na scenu, onako skockan s naočalima, u sivom poslovnom odijelu, s lakastim cipelama, Badurina sjajno razigrava svoj karakter, pokušavajući svo vrijeme Orgonu otvoriti oči i ukazati na problem zvanog Tartuffe. Sitna glumačka rješenja (stavljanje kapice kad pada kiša, štitnika za cipele, ili bijele maramice koju stavlja na zemlju, kako se ne bi zamazao prilikom sjedanja), samo govore o pametnom glumcu, koji itekako razmišlja o karakterizaciji svog lika, a ne slijedi slijepo redateljeve upute. Dobro funkcionira i Nikša Kušelj kao Marianin prosac.

Nina Violić pokazala je još jednom kako nema uloge koju ona nije u stanju savladati. Iako je ponekad treba kontrolirati, pa joj se uloga starice iz Tri zime prometnula u karikaturu, sad je u punoj zrelosti odigrala Elmire, fatalnu crvenokosu Orgonovu ženu, koja postavlja stupicu Tartuffeu. Njezina samosvijest, sigurnost kojom kroči po sceni, kontroliranje glasa, ali i savršeno vladanje tijelom, u kojem bez ikakve napadnosti, ili afektacije, u jednom momentu ostaje u grudnjaku, podiže suknju do točke usijanja, širi noge, ili skida gaćice, ne čini to ni jeftino, ni vulgarno. Čini mi se da je Miler najviše uživao u njezinoj rasnoj ženstvenosti i da je igrajući baš na tu kartu dao joj prostor da se razmaše u punoj veličini svog talenta.

Izgleda kao da je redatelj s njom bio na kraju najzadovoljniji, jer na poklonu nije se mogao suspregnuti i od svih svojih interpreta iskreno je, spontano izljubio. Ključna scena u kojoj Orgona drži skrivenog ispod zemlje, dok svojim čarima i klikerima postavlja stupicu Tartuffeu, kako bi njezin muž napokon shvatio o kakvom se moralnom čudovištu radi, koji mu se uvukao u četiri zida, zapravo jest i najbolji dio komada. Violićka rastura, a u Grgiću i Čavajdi ima dostojne partnere.

Kako je Miler prepoznao Mislava Čavajdu

I last, but not least, Mislav Čavajda. Prilično čudna biljka u ovom našom glumištu, u koji je zakoračio već u šestoj godini, kao jedan od brojnih talentiranih klinaca iz dramskog studija Zvjezdane Ladike. Sjećam se da sam ga prvi puta registrirao kao sina tajkuna Juraka u prvoj hrvatskoj telenoveli. Već tad me je taj urbani dečko prepoznatljivog ožiljka iznad usne, dječačkog izgleda, tanke kosice i markantnog glasa fascinirao prirodnošću i lakoćom s kojom se nosio u kadru s jednom Ksenijom Pajić. I kao da godinama nije imao sreće, filmski i kazališni redatelji su ga nekako zaobilazili, nije uspio dobiti angažman ni u jednoj kući, godine su prolazile, a teatarska publika je ostala bez prilike da prati kontinuirano razvoj njegova neosporna talenta.

I onda bi ga prepoznao Miler. Dao mu ulogu Othella na Splitskom ljetu, kojom postaje sasvim jasno da je Čavajda jedan od boljih hrvatskih dramskih glumaca, koji naprosto do tada nije imao dovoljno sreće. I kad su Vrgočica i Buljan preuzeli nacionalnu kuću, jedan od prvih poteza bio im je da dovuku Čavajdu, te mu pruže šansu da napokon zaigra klasičan dramski repertoar, koji mu najbolje i pristaje. Debitirao je u epizodi Tri zime, u kojoj nije imao dovoljno prostora. Prostor je dobio tek sad, u 36. godini, kad ga lukavi Miler uzima za Tartuffea, drukčijeg od svih koje smo do sada vidjeli.

Užitak je promatrati Čavajdu kako samodopadno šeće scenom, onako obrijane glave, bos, u crnom kostimu koji dovoljno nagovještava njegov seksepil, kojeg je itekako svjestan redatelj. Za razliku od velike većine hrvatskih glumaca srednje i mlađe generacije, Čavajda je izrazito njegovan i osvještenog tijela (kojim se, itekako, bavi u slobodno vrijeme). Miler to lukavo koristi i svjesno ga razodijeva u sceni kiše. Dok s kretanjem i vladanjem scenom nema nikakvih problema, kao glumac koji inače sjajno i pleše, ali i pjeva, Čavajda još mora poraditi na scenskom govoru.

Ogledalo naše svakodnevnice

Ponekad mu rečenice nisu dovoljno čiste, ima neku prirodnu šuškavost, koja na momente može zasmetati, a u par prizora loše ga se čulo, bio je pretih. Sjedio sam u sedmom redu parketa, ako sam tamo imao problem, kako je tek bilo publici u udaljenijim ložama, ili na balkonu. Upravo stoga, ovo je bio Tartuffe Grgića i Čavajde, a ne Čavajde i Grgića. U tome je razlika. S velikim redateljima, poput Milera, Čavajda je itekako sposoban iz svog registra izvući najbolje, ali mu treba adekvatna uloga i dobar vođa. Baš me zanima koliko će ovaj moderan i urbani zagrebački glumac imati prilike razvijati se i u naslovima, koji predstoje do kraja sezone: Zimskoj priči Shakespearea, Čehovljevom Ivanovu i Matišićevim Ljudima od voska.

Čavajda je na dobrom putu da nakon dugogodišnje vladavine Despota, preuzme repertoar u narednim sezonama i razvije se u rasnog dramskog prvaka. Kada na sceni u finalu, zakorače vrlo dobra Mirta Zečević kao sudska bilježnica i Lana Barić kao predsjednica (velika glumica koja i ovime potvrđuje tezu kako nema velikih i malih uloga), Tartuffe doista postaje ogledalo naše svakodnevice. U završnom prizoru ovršnog oduzimanja svog kapitala glavnog junaka koji u roku jednog dana mora iseliti iz kuće, jer sada i zakonski pripada Tartufeu, a potom od strane predsjednice slijedi vraćanje iste vlasniku i njegovoj obitelji i procesuiranje monstruoznog manipulatora, kao da imamo izravno uključenje u Dnevnik.

U trenutku kad je svjetska javnost zaokupljena velikim manipulatorima poput Putina, Erdogana, ili Trumpa, a hrvatska dilemama oko toga tko će nam voditi zemlju, koji likovi iz brojnih kadrovskih križaljki uskočiti u sjajno plaćene saborske i vladine fotelje krojeći nam sudbinu naredne četiri godine, ukoliko uopće toliko izdrže, dok HRT od danas više nema ravnatelja i u bezvlašću je do konstituiranja Sabora, a jedna od sportskih ikona ostaje ovršena i bez svih nekretnina zbog nadrealnog dugovanja od 57 milijuna kuna, ovakav Tartuffe Eduarda Milera itekako ima smisla. I tim više je sjajan grand finale ove velike predstave u kojemu nakon što predsjednica, ovršiteljica i Tartuffe odlaze sa scene, Dorine uzima komad blata i baca ga za njima. Ništa nije riješeno, u blatu smo bili, u blatu i ostajemo. Čini se kako ništa drugo ni ne zaslužujemo.