Naš kritičar bio je na premijeri u ZKM-u. Kaže da je Folk acts mogla biti hit predstava ali nije uspjela
Gledali smo autorski projekt Saše Božića i Petre Hrašćanec
Nataša Dangubić u dugoj haljini boje breskve, podignute kose, jako našminkana, na visokim potpeticama, spušta se na samom početku predstave, stepeništem ZKM-a i grleno pjeva narodnjak. Šarolika, netipična premijerna publika, koja sjedi za malim crnim stolovima i ispija čaše bijelog vina, osjeća se kao da je u nekom narodnjačkom klubu, smije se, komentira, dobacuje, sudjeluje od samog početka aktivno u ovom kazališnom performansu Folk acts, kojega autorski potpisuju Saša Božić i Petra Hrašćanec.
Zaplet započinje čim Nataša, koja je uistinu ovdje odlična, iako nisam baš njezin fan u nekim drugim projektima, prestane pjevati i počne objašnjavati, da ne bi došlo do zabune, kako ona nije turbo folk pjevačica, kako se zove Nataša Dangubić, po profesiji je glumica i dio je projekta o fenomenu turbo folka u Zagrebu, na koji još uvijek svaku noć po klubovima hrle mladež, objašnjavajući genezu svog učešća u istom.
Fenomen naroda s ovih prostora
Tih prvih petnaest minuta njezinog monologa, Nataša na mjestima odlično improvizira i u sekundi reagira na upadice publike, recimo redateljice Dore Ruždjak Podolski, koja je u prvom redu najglasnije komentirala i zabavljala se, ujedno je i najbolji dio predstave. Ukazuje na bavljenje politikama izvedbe, folkom i actsom dakle, svojevrsnom fenomenološkom događanju naroda na ovim prostorima.
Nataša pritom nekoliko puta naznačuje kako je glumica koja oduvijek ima problem s tremom i izlaskom na pozornicu, s popriličnom dozom nesigurnosti, koje se ne uspijeva riješiti ni poslije godina iskustva. Najbolje glumi, tvrdi, samo na probama, (“tad sam fantastična!”), ali čim se digne zastor i mora biti pred publikom na sceni, gubi samopouzdanje, kaže. Tad uvodi u komad i drugi glavni lik, Višnju Vitas, autentičnu “kafansku pevaljku” koja već trideset godina baš svaku noć (između ponoći i šest ujutro), uključujući nedjelje i praznike, bez odmora pjeva po narodnjačkim klubovima.
Problem je u dramaturgiji i režiji
Višnja je dobrodržeća 50-godišnjakinja, plavuša snažne konstitucije i osobnosti, dubokog glasa istrošenog cigaretama i neurednim načinom života, ali i sjajan interpret. Čak i kad ima govorne dijelove, dobro parira Dangubićki, prirodno se kreće i govori. Njih dvije imaju baš zajedničku dobru energiju. Nije problem u njima, one su odlične, svaka u svom fahu i ulozi. Problem je u dramaturgiji i režiji.
Nije jasno zašto dvije žene, umjesto da pjevaju i pričaju o sebi, razmontiraju kompletnu scenografiju, skidaju zastor, odnose biljke, demontiraju stol, nose stolice, rolaju tapison… Trebala je to biti priča o dvije žene, dvije profesije, iz dvije sredine, različitog socijalnog i društvenog bacgrounda (Nataši čak u nekoliko momenata pobjegne dubrovački dijalekt pa i stepenice naziva skalinama), koje se prvi put u životu zajedno nađu na istoj pozornici. No, to nije iskorišteno.
Nedostatak osobnih drama
Posve je nepotrebno da Višnja pjeva standard Barbre Streisand Woman in love (kojemu, kao, ne zna tekst) te izvede samo jedan narodnjak. To je jedini moment u predstavi kad nastane dernek, kad i oni najukočeniji u publici otpuste kočnice i pokažu kako su prikriveni konzumenti ove glazbe i kulture, jer znaju baš sve riječi pjesme koju s puno energije, šarma i odlično komunicirajući s publikom, izvodi Vesna.
Nataša je također pokazala da dobro pjeva, no predstava postaje monotona i zamorna negdje na polovici, pa sve prema flah kraju reciklirajući iste teze. Višnja je, kao osoba, sigurna u sebe i radi taj posao za novac, dok je Nataša nesigurna, posao radi iz ljubavi i posvećenja umjetnosti. Tu nastaje velika rupa. Nedostaju osobne drame. Nedostaju ispovijesti ove dvije žene, o njihovim životima, promašenim i sretnim ljubavima, muškarcima, seksualnim iskustvima, usponima, padovima, brakovima, rastavama, djeci, krizama, menopauzama…
Što bi učinio Almodovar
Zamislite samo što bi jedan Almodovar učinio s ovom pričom o dvije takve žene i u kojim bi sve slojevima skidao ljušture s njihovih života, usput im skinuvši u nekoliko poteza i svu šminku s prenašminkanih lica! Trebalo je suočiti te dvije žene, sa svim njihovim različitostima, da bi se tijekom predstave spoznalo da su, u suštini, mnogo sličnije, nego što misle. I da su samo žene. Ovako je teoretiziranje o fenomenu turbo folka ( ili iščitavanje fenomenološkog teksta), znatno nezanimljivije i nepotrebno guta minutažu predstave.
Nije mi jasno zašto se Nataša čak tri puta presvuče tijekom predstave, dok Višnja ostaje u istoj odjeći: crnoj majici, razrezanim, preuskim trapericama i crvenim štiklama. Time nismo stekli dojam kako je ona, primjerice, odjevena u tri ujutro, kad u sceni kluba nastane dernek, dok pjeva megahit Seke Aleksić Aspirin. U promo materijalu projekta stoji rečenica kako “dvije izvođačice suprostavljaju različita iskustva i intimne svjetove”. No, toga u predstavi nema.
Šteta, mogla je ovo biti odlična predstava
Treba, ipak, pozdraviti hrabrost nekolicine mladih ljudi koji stoje iza ovog projekta, scenografkinje i kostimografkinje Zdravke Ivandije Kirigin, koja je napravila dobar posao. Ovim projektom diplomira producent Mario Gigović, na odjelu produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti, pod mentorstvom dr. Darka Lukića. Sve u svemu, simpatična mi je ova koprodukcija ZKM-a (treba pozdraviti tu kuću što im je otvorila prostor), kazališne grupe De Facto, nastavljajući poslije Božićeva projekta Born to Please u &TD-u istraživanje odnosa izvođača i publike, te Akademije.
Autori predstave propustili su sjajnu opciju koja im se nudila, nisu otišli znatno dublje u odnosu ove dvije žene jake osobnosti na sceni, a Saša Božić, definitivno, mora se još brusiti kao redatelj.
Ovako, ne mogu biti zadovoljni čak ni oni koji su očekivali da će biti puno više Višnjinih narodnjaka i da će završiti u tri ujutro, općim dernekom. Jer, ni to se nije desilo. Šteta. Mogla je to biti odlična predstava, sa svim predispozicijama kazališnog hita.