Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Naša cijenjena autorica Marina Vujčić ima novi roman; ‘Pedeset cigareta za Elenu’. Nastajao je, priča, neobično teško

Osim o novom romanu, sa Špišićem je pričala o daljnjim planovima

ZADNJA IZMJENA: ruj 1, 2019
Foto: Vjekoslav Skledar

Trogiranka rodom a, još od studija kroatistike, Zagrepčanka doseljenjem, Marina Vujčić u spisateljskom biću nosi jednake doze mediteranske strasti i srednjoeuropske melankolije. Čitateljske fanove, kritiku i žirije osvaja iznimnom pronicljivošću i iskrenošću u izmaštavanju fiktivnih junaka tako bliskih svakome od nas. Ispod površina njezinih prividno jednostavnih priča bujaju višestruka značenja i trajno nas okupiraju.

Ona podjednako stvara veličanstvene proze i osebujne dramske (dvostruka je dobitnica Nagrade Marin Držić) tekstove. Kao profesionalna književnica i urednica disciplinirano i zaneseno živi ritam neprekidne proizvodnje snova. Marinino najnovije ostvarenje, kafkijanski britko, a nježno privrženo sporednicima života, roman „Pedeset cigareta za Elenu“ (objavljen kod Frakture) tek je uzbudljiv povod. Napričasmo se, bogme, o ljubavi koja je jača i od smrti, o jalovim mržnjama koje nikako da uminu, o ljepotama i prokletstvu pisanja…

TELEGRAM: Dok smo dogovarali intervju, priznali ste mi da je i vama samoj „išlo na živce“ koliko je taj Oliver Radman ispražnjen od smisla.

MARINA: Da, nitko me od mojih junaka dosad nije tako namučio.

TELEGRAM: Mora da je vraški teško voditi takvog antiantijunaka?

MARINA: Cijelo sam se vrijeme pokušavala s njim zbližiti, ali ta se ljubav nije dogodila. Ostao mi je kao neka vrsta skretničara na tračnicama priče, netko tko omogućuje da se drugim junacima dogodi ono što im se treba dogoditi. No tako je i moralo biti jer sam se kroz njega uvjeravala da svaki čovjek, koliko god „neupotrebljiv“ i iritantan bio, ima neku ulogu u svijetu. Oliver Radman nikad neće saznati da je pokrenuo važne stvari u životima troje ljudi koje ne poznaje – a njima bi trebalo pribrojiti i mene jer mi je pomogao svladati lekciju da se ne mora baš uvijek voljeti svoje junake.

Itekako ću dobro razumjeti svakog čitatelja kojega će Oliver iznervirati, ali se nadam da ću dobiti koji bod za hrabrost da im isporučim junaka kojega neće simpatizirati. Neki dan sam dobila lijepu poruku od čitateljice koju je roman duboko potresao, a na kraju te poruke pisalo je: „Vi ste moj Oliver Radman.“ U prvi mah sam se lecnula. Jer, tko bi želio biti taj i takav Oliver? Ali ako moja knjiga u nekome pokrene unutrašnje procese kao što ih je Oliver nehotice pokrenuo u drugima, onda je sve imalo smisla.

TELEGRAM: Ispada da Musilovski ljudi bez svojstava danas niču žešće no ikad?

MARINA: Niču, da, valjda zato što u ovom i ovakvom svijetu čovjek, odnosno njegov kapacitet za misao, stalno gubi na vrijednosti i važnosti. Čovjek je sve više tek dio neke statističke cjeline i nije mu zadaća da misli i ima osobine nego da troši, da plaća poreze i namete, da se razmnožava, da skrola i klika tamo gdje netko plaća reklamu, da usvaja kolektivne sadržaje i norme ponašanja, da kamatama na kredite opslužuje banke, da se koji put razboli radi prosperiteta farmaceutske industrije i da onda, po mogućnosti prije mirovine, pristojno umre kako bi oslobodio mjesto za nove radno i kreditno sposobne.

Oduprijeti se tom programu i misliti svojom glavom gotovo je neka vrsta junaštva u društvu u kojem je izvorna misao nepoželjna. Nije ni čudo da influenceri dobro zarađuju – u nemislećem svijetu baš je „zgodno“ imati nekoga tko će ti objasniti što trebaš misliti, jesti, obući, kupiti ili zastupati. No moj junak nema zajedničkog nazivnika s Musilovim Ulrichom. On nema ni osjećaj za stvarnost ni osjećaj za mogućnost – ima samo trajnu ogorčenost zbog jedne smrti koja mu služi kao izgovor za izbjegavanje života.

TELEGRAM: Iako je struktura romana građena u majstorskom i koncentriranom pletivu između potpunih stranaca u 24 sata, imam dojam da ste ga pisali u jednom dahu, nagonski.

MARINA: Lijepo je čuti da se tako čini, ali nije ni izbliza tako. Ovaj sam roman počela pisati prije nekoliko godina, a onda sam ga privremeno napustila zbog „Pitanja anatomije“, da bih mu se kasnije ponovno vratila. Nisam znala da je tako teško reanimirati davno započetu priču. Kako je vrijeme prolazilo, mijenjala mi se i autorska namjera i doživljaj vlastitog teksta pa je roman u procesu nastajanja doživio najmanje tri velike preobrazbe.

U fajlu u kojem je završilo sve što sam izbacila ima još cijela jedna linija priče od koje sam odustala, i teksta vjerojatno dovoljno da se započne nešto novo. Urednik Seid Serdarević puno mi je pomogao u toj fazi neodlučnosti, kad više nisam mogla objektivno prepoznati viškove jer sam predugo bila u romanu, s pauzama koje su me uvijek iznova udaljavale od prethodne verzije. Ovaj ću roman pamtiti po tome da sam prvi put otkad pišem pomislila da pisati nije uvijek lako.

TELEGRAM: Priča o tragično izgubljenoj Oliverovoj sestri blizanki ima i nečeg mitskog u sebi?

MARINA: Elena je morala biti blizanka jer je Oliver samo u toj slučajnoj, biološkoj množini mogao biti donekle kompletna osoba. Morala je biti blizanka i zbog njegove opsjednutosti brojevima i datumima. U blizanačkom odnosu ne mora biti ništa mitsko, ali definitivno ima nešto drukčije, moćnije od „obične“ bratske veze.

To znam iz prve ruke jer sam i sama blizanka pa mi je taj osjećaj dvojine, koji počinje još u plodnoj vodi, dobro poznat. No tu prestaje svaka sličnost s mojim životom u ovome romanu. Moj brat blizanac i ja oboje smo živi i zdravi, a ni s drugim junacima ne mogu se poistovjetiti, osim na razini empatije za ljude u nevolji.

TELEGRAM: Novim romanom kao da ste prvi put zakoračili u onostrano, u diskretna područja metafizičkog?

MARINA: Kad sam ušla u ovaj roman, osjećala sam se otprilike kao da sam s cvjetne livade pune tratinčica zakoračila u duboku, mračnu šumu. Volim te izazove u pisanju, kad se odvažim na nešto potpuno drukčije, bez jamstva i bez sigurnosti poznatoga.

U ovom procesu jezik mi je bio jedini saveznik, sve drugo je bilo nepoznanica – i karakteri, i njihove životne priče, i struktura romana koja ovisi o kazaljkama, i teorija kaosa koja se mora potvrditi u dvadeset četiri sata, i glasovi kakvima dosad nisam progovorila. No baš u tom neznanju pronalazim „gorivo“ za svaku sljedeću knjigu. Kad osjetim da više nemam što novo reći, da više ni sebe ni druge ne mogu iznenaditi, sigurno ću prestati s pisanjem.

TELEGRAM: Nekako su svi vaši junaci luzeri. Osjećate li posebnu naklonost prema gubitnicima?

MARINA: Nije to naklonost, nego znatiželja prema stanju uma koji zaglavi u neželjenim životnim okolnostima i više se ne zna iz toga iskobeljati. Mnogim sam svojim junacima ipak dala priliku da se „preobrate“, da nevolju pretvore u priliku i okrenu je u svoju korist. Ima u mom opusu i takvih primjera. No ljudi kojima je teško zahvalni su junaci. Ne znam što bih uopće sa zadovoljnim, sretnim i ispunjenim protagonistom – vjerojatno bih digla ruke od njega već na desetoj stranici romana, i kao spisateljica i kao čitateljica.

TELEGRAM: „Prokleta nada. Još je gora od beznađa“ – rečenica je iz romana koja baš onako zakucava. Niste baš nikome odškrinuli vrata happy endu?

MARINA: Meni se čini da sam ih odškrinula svima osim Oliveru. Sve se događa u dvadeset četiri sata, tijekom kojih junaci prožive svatko svoj registar emocija, stanja, misli koje im određuju raspoloženje i stav prema životu. Neki od junaka dan ipak završavaju s optimizmom s kojim će krenuti u sljedeći dan i lako nam je povjerovati da ih čeka nešto bolje. Volim otvorene završetke koje čitatelj može zamisliti po svome kad zatvori knjigu. Od svog prvog romana nikad više nisam napisala klasičan, transparentan happy end, iako vjerujem da je život pun malih, privremenih „hepiendova“ koji nemaju doživotno jamstvo – kakve sam ispisala, recimo, u „Susjedu“ i „Pitanju anatomije“.

Rečenica koju spominjete nije dio mog osobnog vokabulara jer mi beznađe nije prirodan osjećaj, ali junaku koji je izgovara prirodno je nadošla oko 6:30 ujutro, kad se bio ponadao da će uspjeti ući u zaključan stan. Na kraju dana ni on je više ne bi izgovorio. Zanimljivo je kako sa svojim junacima proživimo neke emocije koje nisu naše, ali osvijestimo koliko su moguće. Puno sam puta kroz ovaj roman bila zahvalna na tome što je moj mentalni sustav baždaren za optimizam i što nemam ništa zajedničko s ljudima o kojima sam pisala.

TELEGRAM: Kao i u „Susjedu“, romanu nagrađenom VBZ-ovom nagradom, zabrinuto analizirate sve veće distance između ljudi koji stanuju faktički vrata do vrata.

MARINA: Ne mogu reći da sam zabrinuta zbog toga jer mislim da je sasvim u redu da imamo distancu s ljudima koji žive vrata do nas. Nismo ih izabrali, niti su oni izabrali nas. Dovoljna je određena doza solidarnosti u kriznim situacijama, i čini mi se da ona funkcionira kad je potrebno. Više sam puta doživjela da susjedi koje jedva poznajem priskoče u pomoć kad treba nositi namještaj ili prtljagu, a i meni su znali pozvoniti na vrata kad im je zatrebalo, iako nikad nismo zajedno popili kavu.

Više me brine distanca s ljudima koji su nam važni, onaj prividan osjećaj prisutnosti i povezanosti jer se pratimo na društvenim mrežama, a prođu mjeseci dok uspijemo dogovoriti odlazak na piće. Mnoga prijateljstva održavamo lajkovima jer se minutaža borbe za egzistenciju povećava na štetu vremena koje imamo za sebe i druge. Evo, to me zaista brine jer često uzimamo u obzir samo idealiziranu verziju života koja je vidljiva na Facebook i Instagram profilima, a kad netko tamo utihne jer proživljava teško razdoblje, u „šumi“ objava to nećemo ni primijetiti.

TELEGRAM: Ravnodušno okretanje glave od nesreća koje su nam pred očima, to je i ozbiljan problem ovog društva?

MARINA: S jedne strane imamo ravnodušnost, a s druge neumjerenu i neumjesnu znatiželju prema tuđoj nesreći. Vijesti iz crne kronike najčitanije su štivo našeg vremena. Ispada da je za „popularnost“ najproduktivnije postati mrtav ili zločinac. Od zvukova mlaćenja u susjednom stanu susjedi će okrenuti glavu, a kad nasilnik tu ženu jednom ubije, pa onda još i cijelu njezinu obitelj i sebe, kreće temeljito informiranje o njemu: kako je izgledao, kakav je bio od djetinjstva do tragičnog događaja, je li ljubazno pozdravljao susjede, kakav je auto vozio i što je rekao prijatelju u kafiću prije nego je krenuo u krvavi pohod… S društvenih mreža već su preuzete njegove fotografije, i to one iz vremena dok su on i žrtva „bili sretni“. Nju posthumno zlostavljaju objavljujući zajedničke fotografije s čovjekom koji ju je ubio, a njemu u biografiji pronalaze podatke koji su ga „doveli do toga“, kao da se traži opravdanje za to što je učinio.

Ponekad stvarno imam osjećaj da u ovom društvu mrtav čovjek vrijedi više nego živ – jer dok je živ nikome nije stalo. Mrtav postaje tema, a to je već iskoristivo. Društvene mreže u početku su se činile kao mjesto na kojem se može čuti i naš glas, ali problem je da taj glas i ostaje tamo, zaglušen bukom svih drugih glasova, i da isti taj prostor dijelimo i sa svima koji ne misle kao mi. Imamo platformu za gunđanje, zgražanje i svađanje, svako malo neku Facebook revoluciju koja utihne kad se pojavi nova tema koja nas uznemiri, a kad treba izaći na ulice, okupi se šačica istinskih revolucionara. Tresu se brda, a rađaju se miševi. Nerijetko i štakori.

TELEGRAM: Kako reagirate na klimu netrpeljivosti i otvorene ksenofobije koja je zapljusnula Hrvatsku?

MARINA: Reagiram sramom. Imam poriv ispričati se svakome tko je doživio bilo koju vrstu omalovažavanja, napada, šikaniranja ili provokacije u ovoj zemlji, objašnjavati da u njoj ima drugih i boljih, da su samo naletjeli na pogrešne ljude. Reagiram i ljutnjom koju prati osjećaj strašne bespomoćnosti.

I uvijek se iznova čudim kako je moguće da cijele generacije zapnu u mržnji, da netko doista tako odgaja djecu, da taj korov uvijek iznova pronalazi plodno tlo u zemlji na kojoj je toliko krvi i žuči već proliveno. A cijenu plaćamo svi, jer društvo koje stalno gleda unatrag, koje inzistira na ovoj ili onoj interpretaciji povijesti, koje obračun s neistomišljenicima njeguje kao program, koje napravi tri koraka unatrag umjesto jedan naprijed, ne može napredovati ni u kojem pogledu.

TELEGRAM: Da li se vaš spisateljski talent posve otvorio iz bezdana boli? Nakon smrti vašeg supruga Borislava Vujčića, jednog od naših najznačajnijih dramatičara i prozaika.

MARINA: Ne znam je li se tu radilo o talentu, prije bih rekla da je u pitanju bila disciplina na koju me ta bol i praznina natjerala. Tada mi je očajnički trebala stvarnost u koju se mogu skloniti od vlastite neželjene, pa sam je počela izmišljati. Oduvijek sam znala da sam pisac po vokaciji, ali nisam to postala dok mi nije zatrebalo da preživim.

Možda i nije bilo u pitanju samo spašavanje sebe, nego i neki podsvjesni nagon da silom sačuvam njegov svijet, pišući umjesto njega. U svakoj mojoj knjizi neki je detalj koji ga tiho održava prisutnim. Još nitko nije primijetio, recimo, da se radnja romana „Pedeset cigareta za Elenu“ događa na datum njegova rođenja. Taj petnaesti svibnja nije slučajno odabran.

TELEGRAM: U čovjeku mora biti uskladištena golema količina ljubavi u venama da bi se prebrodio gubitak voljene osobe. Na nekoj vagi koju bi vam ponudio cinični Bog, biste li pristali na manje ljubavi u zamjenu za manje boli od rastanka?

MARINA: Nikad, naravno, jer iskustvo ljubavi čak ni smrt ne može poništiti. Može ti biti oduzeto samo ono što imaš, ali to onda znači da si to i imao. Postalo je lakše kad sam upravo to shvatila – da sam dvadeset godina imala nešto što mnogi ne nađu ni na pet minuta u cijelom životu. To donosi posebnu vrstu emocionalnog mira, čak i kad se moraš pomiriti s tim da je nepovratno izgubljeno.

TELEGRAM: Iz uredničkog nerva, razmišljate li možda o radu na monografiji o Borislavu? Dobro bi nam došla knjiga takvog kalibra.

MARINA: Pouzdano znam da Borislav ne bi želio takvu knjigu o sebi. Znam kakvu bi želio, a nju ću jednog dana napisati. Trenutno se bavim zbrinjavanjem njegove ostavštine u rukopisima i dnevnicima i o tome razgovaram s nadležnima u njegovom rodnom Vrgorcu. Umjesto monografije, radije bih da mogu nešto učiniti s njegovim nedovršenim rukopisima. Govorim o tri nedovršena romana i nekoliko započetih drama. Ti svjetovi zaustavljeni u hodu imaju posebnu težinu i ne želim misliti da nikad neće ugledati svjetlo dana.

TELEGRAM: Geni nisu šala. I vaš sin Borna sjajan je dramatičar i prozaik. Uspijevate li kao majka zadržati kritičnost? I kako vam sin vraća, kad čita vaše nove proizvode?

MARINA: Moj sin mi je najiskreniji kritičar. Nakon čitanja nekog mog rukopisa, on se pojavi s bilješkama, s cijelim popisom primjedbi koje ja najozbiljnije shvatim. I obratno je tako. Zbilja nastojim biti objektivna, ne unatoč tome što sam mu majka, nego baš zato. Mislim da se kao kolege dobro nadopunjujemo jer on ima dramaturško obrazovanje koje meni nedostaje, a ja prozno iskustvo koje on tek treba steći.

Naši razgovori o projektima koje smo započeli uvijek su jako poticajni jer znamo pretresati svoje labave ideje koje ili dobiju jasan oblik ili ne prežive takav razgovor. Ali najljepše u svemu tome je kako se međusobno podržavamo u pisanju kao životnom izboru. U nekim životnim odlukama koje su se činile nerazumnima, a od mene su na koncu učinile pisca, jedino me Borna bezrezervno podržao.

TELEGRAM: Koliko pratim vaš stvaralački ritam, sad nam dugujete novu dramu. Elem, rađa li se štogod iz dramskog medija?

MARINA: Rađa se, rađa. Zasad samo u glavi, ali sad već znam da to nikad nije bez vraga. Ne znam koliko će ovaj put inkubacija trajati jer nikad ne nosim samo jednu priču u glavi pa je uvijek pitanje koja će se prije izboriti za život. Već sam se upustila u istraživanje za novi roman – priču o ženi koja služi zatvorsku kaznu jer je u samoobrani ubila nasilnog partnera. Tema je zahtjevna i teška pa je vrlo vjerojatno da ću povremeno morati predahnuti od nje uz neku dramu. Ili možda od drame predahnem uz roman, tko zna. Divna je ta stvaralačka neizvjesnost.

Davor Špišić
Telegram autor
23 članka Više o autoru
Više s weba