Kultura

Naša mlada redateljica briljirala je u Cannesu svojim debitantskim filmom. Telegram je nedavno razgovarao s njom

Murina, film Antonete Alamat Kusijanović, jučer je u Cannesu dobio prestižnu nagradu Camera d’Or. Podsjećamo na nedavni intervju

Film Antonete Alamat Kusijanović Murina dobio je u subotu na svečanom proglašenju pobjednika ovogodišnjeg Filmskog festivala u Cannesu prestižnu nagradu Camera d’Or, što je jedan od najvećih uspjeha hrvatskog filma u inozemstvu. Camera d’Or dodjeljuje se najboljem debitantskom filmu unutar svih festivalskih programa, a u konkurenciji je ove godine bio 31 film.

Telegram je prije 15-ak dana razgovarao s mladom redateljicom, dok se još pripremala za odlazak na Cannes. Našem Mladenu Plešeu otkrila je detalje nastanka sad već nagrađenog filma, ključne momente u karijeri i daljnje planove. U nastavku podsjećamo na razgovor:


Mlada dubrovačka redateljica Antoneta Alamat Kusijanović izbor svojeg prvog igranog filma Murina u program “15 dana autora”, Quinzaine des réalisateurs, Filmskog festivala u Cannesu, doživjela kao veliko priznanje, jer se u toj konkurenciji predstavljaju nova redateljska imena i autori snažnih i jedinstvenih poetika. Iako je u poodmakloj trudnoći, uvjerena je da do sada najvažniji događaj u svom umjetničkom životu neće propustiti.

Puno je razloga za takav optimizam: unatoč trudnoći, Antoneta Alamat Kusijanović svakodnevno je u punom radnom pogonu. Termin razgovora više smo puta u posljednji trenutak odgađali, jer je cijeli dan na mobitelu, piše mailove ili pak s brojnim suradnicima komunicira više sati dnevno preko Zooma. I za vrijeme intervjua propustila je nekoliko poziva, no na jedan poziv, na koji je, objasnila je, čekala danima, ipak se morala javiti. Potom je desetak minuta razgovarala hodajući gore dolje po sobi.

Priprema još dva nova važna projekta

“Puno je posla, moramo prezentirati film na festivalu u Cannesu u što boljem svjetlu, što je važno za Murinu, ali, i hrvatski film, a moram se, dakako, pripremiti i za porod”. No nije to sve: uz brojne obveze, Kusijanović istodobno još priprema dva nova, vrlo važna projekta.

Kao i u svom iznimno uspješnom i nagrađivanom kratkom filmu “U plavetnilo”, tako se Kusijanović u prvom igranom filmu Murina bavi položajem žene u obitelji i društvu. Odnosno odgovara na pitanje je li nasilje nešto iskonsko u nama ili je riječ o društvenom konstruktu, naučenom ponašanju. U filmu “U plavetnilo” Kusijanović je ispričala priču o trinaestogodišnjoj Juliji i njezinoj majci koje, bježeći od obiteljskog nasilja, dolaze na idilični otok gdje je Julija provela djetinjstvo.

Za sobom ima jedan super uspješan projekt

Scenarij za taj film nastao je tijekom studija na američkom sveučilištu Columbia, a film je nominiran u kategoriji najboljeg kratkog igranog filma za studentskog Oscara. Svjetsku premijeru imao je u programu Generation 14plus na festivalu Berlinu gdje je nagrađen posebnim priznanjem, a na Međunarodnom festivalu kratkoga filma u Oberhausenu osvojio je nagradu mladog žirija.

Prikazan je na više od dvjesto festivala diljem svijeta, a dobio je još važne nagrade: Srce Sarajeva na Sarajevo Film Festivalu te je proglašen najboljim filmom na festivalu u Chicagu. Posebno je upečatljiv podatak da je film “U plavetnilo” na YouTubeu do sada imao više od milijun pregleda, što je rijetkost u svijetu kratkog nezavisnog filma, posebno na hrvatskom jeziku.

Protagonistice ulaze u sukob sa starim tradicijama i mentalitetom

Temu kojom se bavila u filmu “U plavetnilo” Kusijanović je nastavila proučavati i tematizirati u filmu Murina. U oba filma žene dolaze u sukob s mentalitetom i starim tradicijama, priča je to o odrastanju i sazrijevanju mladih žena koje su u sukobu sa svojom prirodom, svojom seksualnošću i obitelji.

Kusijanović u svojim filmovima tematizira tamnu stranu strasti, obiteljska ograničenja i opasnost koju donose tajne. Odabrala je dalmatinski otok i ljepote prirode i mora na Kornatima, Hvaru, Koločepu, dubrovačkom otočju, koji su doista raj na zemlji kako bi pokazala da je taj ambijent u potpunoj suprotnosti sa sudbinama mladih žena u macho-dominantnoj sredini.

U filmu Murina u središtu priče je obiteljsko psihološka drama, a dolaskom stranca na otok na površinu izlaze nemiri i mračne obiteljske tajne. “Nisam krenula s idejom raditi film o šovinizmu i kritici društva, to je jednostavno realnost koja se iznjedrila iz te priče i s kojom se svakodnevno susrećemo” objašnjava Kusijanović.

Inozemna publika lako razumije tematiku

Film Murina na upečatljiv način govori o teškim uvjetima života žena u patrijarhatu te upozorava da je šovinizam duboko ukorijenjen u naše društvo, premda ga se često netočno naziva mentalitetom. Iako je priča strogo lokalna, njene su poruke univerzalne, što dokazuje uvrštavanje Murine u jednu od konkurencija festivala u Cannesu.

“Tematiku i dinamiku filma potpuno su razumjeli moji kolege iz Koreje, Indije, Egipta, Turske, Amerike. Iako je film rađen na našim prostorima, seksizam i šovinizam prema ženama prisutni su svugdje u svijetu, pa inozemna publika lako razumije tu tematiku. To pokazuje da je film, koliko autentičan i lokalan, toliko i univerzalan”, ističe Kusijanović.

U programu “15 dana autora” u Cannesu, prikazuju se kratkometražni, igrani i dokumentarni filmovi, a tu su sa svojim radovima debitirali i takvi velikani poput redatelja Wernera Herzoga, Martina Scorsesea i Kena Loacha, a na njemu je 1973. prikazan film Društvene igre Rajka Grlića i Srđana Karanovića.

Šest producenata iz četiri države

Murina je po mnogo čemu izniman film. Među ostalim, šest producenata dolazi iz četiri države. Jedan od producenta je kuća Sikelia Prods, slavnog redatelja Martina Scorsesea te RT Features Rodriga Teixeire. Martinu Scorsese svidio se kratki film U plavetnilo, zainteresirao se za rad mlade redateljice te je odlučio koproducirati Murinu.

Zajedno s Kusijanović scenarij je napisao Frank Graziano, a producenti filma su Danijel Pek iz Antitalent i Rodrigo Teixeira iz RT Features, a koproducenti su Zdenka Gold iz Spiritus movensa, Jožko Rutar iz SPOK Films i Miha Černec iz Staragara. Glavne uloge igraju Gracija Filipović, Leon Lučev, Danica Ćurčić i Cliff Curtis.

Unatoč krizi, film je nastajao prirodno

Unatoč financijskoj krizi koja zbog pandemije korona virusa potresa svjetsku filmsku industriju, Kusijanović je prije početka snimanja, zahvaljujući uspjehu filma U plavetnilo, bila u relativno komotnoj situaciji.

“Producenti su bili izuzetno zainteresirani za Murinu od samog početka razvoja projekta pa je film nastajao prirodno, a poprilično brzo zatvorena je financijska konstrukcija, posebno u odnosu na neke druge filmove koji nastaju u europskom sustavu financiranja”.

Drži da je tomu pripomoglo i to što je Murina svojevrsni nastavak već uspješnog kratkog filma. “Također razvijala sam odnose između europske i američke filmske industrije, a posebno je bilo važno povezati hrvatske fondove s privatnim novcem inozemnih producenata”.

Imala je potpuno odriješene ruke

Na scenariju je radila dvije godine, a pripremala ga je i rezidencija Cinefondation u Cannesu. Kusijanović kaže kako cijeli pothvat ne bi uspio bez potpore HAVC-a i razumijevanja Ministarstva kulture i medija koji su pomogli da se snimi film. Iako ponekad producenti diktiraju redateljima sve, od izbora scenarija i glumaca do lokacija i casta, u slučaju filma Murina nije bilo tako.

“Jako sam zadovoljna jer sam imala potpuno odriješene ruke za sva kreativna pitanja, birala sam sama svoj autorski tim i glumce. Produkcija je uvažila sve moje želje, iako sam se morala prilagoditi financijskim i vremenskim uvjetima, ali to je isto dio redateljske kreativnosti”, napominje Kusijanović.

Unatoč sjajnom uspjehu, ne smatra da je ulazak u tako prestižnu konkurenciju na festivalu u Cannesu ostvarenje njenog sna. “Ono što sam željela postići ostvarila sam puno prije ulaska u Cannes. Film nikad nisam režirala za selekciju ijednog festivala, radila sam ga s drugim emocijama i razlozima.” No priznanja drži vrlo važnim jer osim što je to nagrada za dugogodišnji rad i trud, dolazi i do stanovitog olakšanja, ali i otvara vrata za nove projekte. “Na tomu se temelje slijedeći koraci, u financijskom, kreativnom i produkcijskom smislu, priznanja kao što je ovo omogućuju lakšu realizaciju sljedećeg projekta”

Nikada nije radila filmove isključivo za sebe

Uvjerena je da redatelj ne treba raditi film za slavu ili festivale, ali također ni samo za sebe jer ga je, prije nego li je došao na set, već snimio u glavi. “Ako ne snimaš film za publiku, onda ga nemoj raditi, bolje je uzeti platno i slikati, pisati pjesme, ili neki naći neki drugi izražaj koji ne zahtijeva suradnju velikog tima. Ako redatelj radi filmove koje nitko nikada ne vidi, to je zatvoren krug u kojem kreativnost neminovno odumire”, upozorava Kusijanović te dodaje kako je film kolektivno djelo velikog broja ljudi koji iziskuje jako puno javnog novca pa je odgovornost redatelja da njoj ili njemu blisku tematiku približi publici.

Ističe kako nikada nije radila filmove isključivo za sebe, već za publiku koja je jedan od glavnih elemenata filma. “U filmu mi je važno graditi emocije i karaktere kako bi provela publiku kroz jedno iskustvo. Gledatelji trebaju biti jasno vođeni iz jednog emotivnog prostora u drugi, moraju doživjeti promjenu, odnosno katarzu i to smatram najvažnijim dijelom svog posla”, kaže redateljica.

Ako sam sebe ne znaš predstaviti, nitko te drugi neće bolje predstaviti

Biti redatelj u nas iznimno je težak posao, jer se od njega očekuje da bude organizator, skupljač novaca i sve drugo što je potrebno. Zanimalo nas je stoga kako se mlada redateljica nosi s tom situacijom?

“Redatelj mora dosta toga realizirati sam, posebno na početku karijere, ali to ne bih nazvala ‘skupljanjem novaca’. To je svojevrsno predstavljanje projekta koje je nužno za realizaciju filma. Ako sam sebe ne znaš predstaviti u svakom trenutku, nitko te drugi neće bolje predstaviti”, napominje, te dodaje kako nije teško biti redatelj samo u Hrvatskoj. “Jednako je izazovno i u američkoj i europskoj industriji. To je posao koji traži cijelog čovjeka, koji nikada ne prestaje, uzima cijelog tebe, bez obzira na uspjeh i tim”.

Scenarij određuje koje će glumce birati

Ne smatra da je u nas problem to što nema scenarija i scenarista, već je nevolja u tomu što ljudi kreću u produkciji već nakon prvog ili trećeg drafta scenarija. “Nikad ne krećem u pripreme za snimanje filma dok nisam napisala najmanje deset verzija scenarija”. Priča kako scenarij određuje kakvog će i kojeg glumaca odabrati.

Za Murinu joj je bilo važno pronaći glumce koji će podržati mladu glumicu kojoj je to bio prvi dugometražni film. Zato je bilo bitno da među četvero glumaca postoji kemija i sinergija, jer su oni zajedno u kadru gotovo cijeli film. Primjerice, na Danicu Čurćić, dansku glumicu rođenu u Beogradu, ukazao je producent Danijel Pek nekoliko godina prije snimanja i od tada je pratila njezin rad. “Radile smo dugo na liku i Danica je provodila tjedne s Gracijom i Leonom u pripremama, mislim da je bila odličan izbor za Murinu”.

Ima velike ambicije na setu

Za sebe kaže da ima vrlo velike ambicije na setu, da uvijek nastoji dobiti i ostvariti sve što želi te da je pri tomu iznimno ustrajna. Napominje kako se puno bolje osjeća na snimanju nego za kompjutorom te da je njeno prirodno stanje biti na setu. No, na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti ipak nije upisala režiju već produkciju.

“Zapravo nisam imala nikakvu predodžbu o režiji s obzirom da sam željela producirati filmove”. Režiju je upisala tek kad je prvi put uzela kameru u ruke i počela snimati na filmu na kojem radila produkcijski posao. “Odmah sam shvatila da želim pisati i režirati”.

Odabir redateljskog posla došao je prirodno

Upisala je Columbia Univerzitet u New Yorku, jedan od najprestižnijih svjetskih sveučilišta, na kojem je i magistrirala filmsku režiju i scenarij. “Kad imaš Columbiju za Alma Mater lakše se otvaraju poneka vrata filmske industrije i krugova koji se bave filmom, ali to nije presudno za uspjeh. Na kraju, uvijek je sve u radu i trudu, a ne u pedigreu jednog sveučilišta”. Do odabira redateljskog posla došlo je, kaže, prirodnim putem. “Uvijek sam pisala priče i eseje, potom se bavila produkcijom pa se nakon toga logičnim putem razvila želja za režiranjem”.

Najveća razlika između studija na zagrebačkoj Akademiji i na univerzitetu Columbia bila je u tomu što je u Americi bila okružena kolegama koji iz cijelog svijeta. “Oni dolaze na studij s raznim iskustvima i znanjima, a to je iskustvo bitno jer obogaćuje network i mogućnost razvoja projekata u budućnosti”.

Različiti filmovi između Amerike i Europe

Dok su u europskoj filmskoj industriji najvažniji autori, u Americi o svemu odlučuju producenti. Stoga nije čudno da je u Americi film veliki biznis, dok je u Europi to umjetnost koja se financira iz državnih i privatnih institucija. Zbog toga, kaže, puno se različitih stvari zove filmovima. “Imate spektakle, blockbustere, znanstvenu fantastiku, sve što kod gledatelja izaziva strah ili podiže adrenalin. Istodobno imate nezavisne filmove, koji su intimniji, približavaju nas onom što jesmo, što smo iskusili ili što nismo iskusili, ali želimo. To su dva potpuno različita produkta, a ti su filmovi blizu europskog nezavisnog filma”.

Za razliku od Zagreba, u New Yorku se okuplja umjetnička elita svijeta pa je interakcija s takvim gradom krucijalna za razvoj ideja, objašnjava Kusijanović te upozorava: “Bitno je za razvoj svakog mladog umjetnika imati mogućnost prezentirati svoj rad u takvoj internacionalnoj konkurenciji”.

Umjetničko sazrijevanje u multinacionalnoj sredini kao što je New York omogućilo je Kusijanović da se upozna s raznim svjetskim kinematografijama. “Jako volim zaviriti u razne internacionalne kinematografije. Vrlo često u drugim kinematografijama i drugom mentalitetu, pronađeš nešto jako autentično samom sebi. To će se nadam se dogoditi s mojim filmom.”

Dubrovnik joj je pravi dom

Dio godine Kusijanović provodi u New Yorku, a dio vremena živi u Dubrovniku. “Moj pravi dom je uvijek Dubrovnik, tu mi je obitelj, to čini Dubrovnik i Hrvatsku mojim domom. New York je moj drugi dom, tamo sam izbrusila svoja znanja i pripremila se za karijeru i posao kojim se bavim, tamo su moji suradnici, kolege i neki od mojih najdražih umjetnika…”

Ne krije želju da nastavi raditi u New Yorku, ali i u Dubrovniku. Pri takvom odabiru važnu ulogu igra njena obitelj, bez koje, kaže, ne bi išlo. Oni su je cijelo vrijeme podržavali te stajali iza nje, a njena none Antonija čuva sve novine, sluša radio, gleda televiziju, kad njena unuka nije u Dubrovniku.

Budući film “Stane” još nije krenuo u produkciju

Uvjerena je da će joj uspjesi s kratkim filmom U plavetnilo te igranim filmom Murina predstavljati odskočnu dasku i bolju platformu za sljedeće projekte. No, svjesna je da će i dalje biti potrebno puno truda i rada da bi se pokrenuo neki projekt te da bi ga se izguralo do kraja. “Pri tomu je bitno da ostanete odani svojoj viziji, a za to odgovornost uvijek leži na redatelju”. O novom američkom projektu ne može puno govoriti jer se na to obvezala ugovorom, dok za drugi film “Stane”, upravo piše scenarij s koscenaristom Ivorom Martinićem.

“Postavili smo Stanku, ženu u četrdesetim godinama, u milje hrvatske dijaspore u New Yorku. To je jedan skriveni, konzervativni život u sjeni metropole. Kad Stanka sazna da je muž vara ona za sebe traži jednaka prava kako bi vratila izgubljeni dignitet i seksualnu snagu, međutim, suočava se s brutalnim patrijarhatom u kojem su pravila za žene i muškarce različita. Stani oduzimaju njena ljudska prava te joj prijete izbacivanjem iz “plemena”. Kusijanović nije krenula u fazu produkcije, jer, kaže, još uvijek kontempliraju na koji način najbolje predstaviti projekt i zapakirati film.


Tekst je originalno objavljen 3. srpnja, možete ga vidjeti OVDJE.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu