Neđo Osman, jedan od najčudesnijih glumaca u regiji: 'Kako prijateljima, intelektualcima, objasniti da me ne zovu Cigan?'

Prijelomna uloga Othella

Jedan od utemeljitelja Ulyssesa, Rade Šerbedžija, član je i osnivačkog kvarteta (uz Nadu Kokotović, Ljubišu Ristića i Dušana Jovanovića) legendarnog KPGT-a, u čijoj je produkciji 1986. izveden “Othello”, ambijentalno na Palićkom jezeru, u ingenioznoj režiji Nade Kokotović. Uloga Othella bila je prijelomna na početku Osmanove glumačke karijere. “Da, bila je prijelomna kako za moju karijeru tako i za moj život”, potvrđuje Neđo moje opažanje i nastavlja: “Već sam prije toga igrao u Teatru Roma Pralipe, išao sam već po festivalima i gostovanjima. Zbog čega je važan moj odlazak u Suboticu i KPGT, zbog čega je važan Nadin poziv i uloga Othella?”

“Upravo zbog toga jer tko god je pisao po novinama, ili govorio o Teatru Roma, spominjao nas je samo kao članove Pralipea, ili kao glumce Rahima Burhana i Teatra Roma, kao da mi ostali nismo imali imena. Mojim dolaskom u Suboticu a posebno ulogom Othella to se odmah promijenilo, i za ubuduće nisam više bio samo član trupe nego glumac Neđo Osman. Zatim, u KPGT-u je bilo puno toga drugačijeg nego u Pralipeu. Uz mogućnost da radim imao sam priliku i da se družim i učim od velikih glumaca Radeta Šerbedžije, Ljube Tadića, Miodraga Krivokapića… Othello mi je razjasnio puno stvari koje su mi do tada bile nejasne, a ono što je najvažnije s tom ulogom, jeste da sam sreo ženu svog života. I od toga ništa ne može biti važnije”.

---

TELEGRAM: “Othello” se od svih Shakespeareovih komada možda najizravnije bavi i mračnom temom rasizma. Kako ste doživjeli tu dimenziju drame?

OSMAN: “Othello” je bio i uvijek će biti aktualna tema. Shakespeare je izvrsno prikazao ljudsku slabost, osvetu, prevaru, izdaju, ljubomoru, a temeljni motiv mu je rasizam. Nije mi bilo lako u početku, nisam ni bio svjestan, bio sam mlad, nedovoljno iskusan… S vremenom, u toku proba sve sam više osjećao Othella u sebi. Bio mi je jako emotivan cijeli taj rad. Činilo mi se na momente da ne radimo predstavu nego da je sve realnost, jer su se dešavale neke stvari oko mene koje su se Othellu također dešavale. Osjećao sam pritisak, ogovaranja, taštinu, ljubomoru, neku vrst latentne diskriminacije. S druge strane, slušao sam o sebi toliko divnih riječi, i od kolega i od javnosti.

U jednim novinama izašao je naslov “Neđo Osman, lep ko Ciganin”, bilo mi je jako nezgodno kad sam to pročitao i bio sam pomalo ljut. Zašto govore o tome koliko sam lijep, a ne o meni kao glumcu? Kasnije sam se na to privikao. Pored svega osjećao sam koliko sam drugačiji od ostalih i da nekima smetam. Mi jesmo svi bili različiti, u KPGT-u je bilo glumaca sa svih strana Jugoslavije, ali ja sam među njima bio nekako najrazličitiji. Na primjer, jedan kolega koji je igrao u “Othellu”, izvrstan glumac, često me je “minirao”, kako se to kaže među nama glumcima, vrijeđao me, a sve kao u šali, da bi onda pitao zašto baš ja igram Othella? Bio sam jako iznenađen, ali ne i uvrijeđen. Slična situacija dogodila mi se i u jednoj drugoj predstavi od jednog kolege koji je također pokušao da me vrijeđa i to u prisustvu ostalih glumaca.

Takve situacije srušile su mi iluziju da umjetnici pripadaju nekom drugom, posebnom svijetu. Ja i danas mislim da to jeste poseban svijet, ali s istim ljudskim karakteristikama kao i u ovom drugom “normalnom” svijetu. Nažalost, svijet nije samo ružičast, sve to što sam tada doživljavao me učvrstilo, sve to mi je pokazalo put kako dalje. Bio sam presretan što sam izabrao svijet umjetnosti, svijet teatra, svijet glumaca… Zato što biti glumac, umjetnik, je luksuz. Brže živiš, tvoje predstave, uloge i sve unaokolo što se dešava, je kao prozor kroz koji vidiš svijet.

TELEGRAM: Kada ste postali svjesni rasizma? Sjećate li se kad ste prvi put u životu osjetili taj gadni nasilnički kompleks na svojoj koži?

OSMAN: Nažalost osetio sam ga jako rano, kad sam krenuo u osnovnu školu. U razredu od svojih malih prijatelja sam doživljavao gorke situacije i uvredljive riječi… Od toga da sam tamnoput, da sam drugačiji, do toga da me ne smiju ni dotaknuti da se ne bi se isprljali. Za dijete od osam godina sve to nije bilo lako. Vi ste napisali dramu “Crni kruh” koju smo mi u našem TKO Theateru radili, i upravo ste opisali ono što sam i ja doživio. Vaš komad je jedna od najistinitijih romskih priča koje su se desile u teatru i na filmu…

TELEGRAM: Uh, hvala, nadam se da sam makar malo u tome uspio…

OSMAN: Nitko nije opisao romski problem kao vi u tom komadu. Ja sam u djetinjstvu svaki dan slušao pogrdnu riječ Cigan, i sve ostale teške riječi kako samo djeca mogu da te povrede. Bilo je čudno jer sam bio najljepši u razredu. I najčistiji. Ovo nisam nikad javno rekao ovako, ali jeste tako, moja majka nikada nije dozvolila da idem dva puta u istim hlačama, ili neopranoj košulji, ali svejedno su oni meni pjevali ružne pjesme. To se nastavilo i u srednjoj školi, i u puno drugih životnih situacija. Sve ovo doživljava svako romsko dijete. Razlika je samo u tome što netko od svega ovoga očvrsne, napravi sebi strategiju kako dalje. Samopouzdanje postane jače i stigneš do cilja.

Ono kao što Novak Đoković često kaže, kad navijaju za Nadala, on to sluša kao da skandiraju njegovo ime. Upravo sam ja imao tu tehniku, kad mi neko kaže da sam Cigan, ja to čujem kao da on sebe tako naziva. Ljudi nisu svjesni kako i kada vrijeđaju, kako i kada diskriminiraju… Jako me iznenadi kad to primijetim čak i kod mojih prijatelja. Toliko je to ponekad teško objasniti, jer oni kažu da tako od milja Rome zovu Cigani, ili da cijeli život znaju samo za taj naziv. Kao i u filmovima romske tematike i tamo nas nazivaju Ciganima. Razumijem kad to ne mogu objasniti jednom nepismenom čovjeku, ali jednom intelektualcu, nekom mom prijatelju, kako da objasnim?

Ako nekome kažem da ja nisam Cigan, da taj naziv ne postoji u našem jeziku, ne postoji u bilo kojoj formi, da li onda taj čovjek treba ovo respektirati ili će po svom nastaviti dalje. Ako nastavi dalje i to je svojevrsni rasizam. U Njemačkoj za ovu riječ kažnjavaju, mogu te blokirati na Facebooku, možeš ga prijaviti, jer u Njemačkoj je zakonom zabranjena riječ Cigan. To ne znači da je Njemačka sjajna i da ne postoji ovaj problem, ali zakonom je zabranjeno. Svaki rasizam doživljavam istom mjerom, bez razlike da li se radi o Romima ili o nekom drugom. Volio bih živjeti u svijetu gdje jedna boja kože bez druge ne može opstati, gdje jezik postaje jezik muzike.

TELEGRAM: Rad na predstavi “Othello”, suradnja s Nadom Kokotović, otvorila je i važnu intimnu priču za vas dvoje. Otada ste životni partneri. Životne i umjetničke strasti kod vas su, čini mi se, tijesno isprepletene?

OSMAN: Othello je moja sudbina. Othello mi je puno toga promijenio u životu. Ponekad kažem: Othello to sam ja. I igram ga još uvijek. Bila je presudna jedna riječ Ljubiše Ristića. Stigao sam navečer iz Skoplja u Suboticu. U teatru je bila premijera “Filokteta”, bilo je puno publike. Ljubiša me primijetio i rekao naglas: “Nado, stigao ti je Othello!” Mislim da nije pogriješio (smijeh). Zaista postoje stvari koje su sudbonosne. Svako ima svoj roman, život ih piše a mi ih samo igramo, takva je i ova naša priča. Da se ova priča nije dogodila bio bih uskraćen za jedan život. Naša priča je kao bajka, puna je iznenađenja, puna neizvjesnosti, lijepih i strasnih.

Naša priča je kao filmski scenario, ništa se ne bi desilo da nije bilo predodređeno. Kao nevjerojatno lijepa žena Nada je tih 80-ih muškarcima zadavala probleme, sjekli su vene zbog nje, penjali se na drveće da je promatraju… Žene su bile ljubomorne, imitirale su je, mnogi su je osporavali. Pitali su se kako može biti žena lijepa, pametna, inteligentna i još tako svoja i svojeglava. I u teatru nikad im nije do kraja bilo jasno je li ona plesačica, koreografkinja ili režiserka, da li ona radi dramu ili ples, a pogotovo što je svoje predstave nazivala koreodramama. Nada je uvijek bila drugačija, uvijek ispred vremena, takva je i danas. Mnogima je teško bilo da je slijede, nisu to mogli ni oni koji su mislili da je poznaju, nije lako Nadu poznavati a kamoli je slijediti.

Pa zar bi neko u to vrijeme s takvom karijerom mogao sebi dozvoliti da se zaljubi u jednog Roma, ne bi sigurno, upravo zato je Nada to što jeste. A sve to među nama ne bi bilo da nisam i ja takav kakav jesam. Naša je ljubav opstala upravo zato što je sve isprepleteno. U početku su prijatelji i neki kolege osporavali, i gledali jako pesimistički na našu vezu. I s moje romske strane je bilo isto tako, jednoglasno pesimistički. Svi su šutjeli i čekali kad će proći. Rekao bih da se ljudi ne razlikuju u nekim stvarima – posebno kad se osporavaju ljubav i sloboda. Naša priča je opstala jer je uvijek bilo i ljubavi i razumijevanja.

TELEGRAM: Da li ste vas dvoje ikada morali učiniti kompromis, makar i podsvjesni, između vaših umjetničkih emocija i ljudskih?

OSMAN: Između umjetničkih i ljudskih emocija nema razlike. Stvarali smo ih i stvaramo, nekad nisu lake, ali ako imaš odgovor i smisao, mislim da kompromis uvijek treba da postoji. Nadam se da je to kod svih svjesnih ljudi, a posebno ovakve veze koje itekako traže kompromise. Različite kulture, različita iskustva životna, nije to samo jezik i tradicija, nego i sve ono poznato čime se ljudi obično opravdavaju kad krenu nešto osporavati. U ovakvim situacijama kad dvoje ljudi žive zajedno i dolaze iz različitih kultura, najvažnija je ljubav. Ona je kompromis a prije svega respekt prema svakom i prema svemu.

 

TELEGRAM: Glumu ste, kao prvi Rom u tadašnjoj Jugoslaviji, diplomirali na novosadskoj Akademiji, u klasi Radeta Šerbedžije. Bila je to sjajna generacija, u klasi su bili Branka Katić, Filip Gajić… Velika je obaveza i privilegija imati za učitelja jednog takvog Barda?

OSMAN: Privilegija u svakom slučaju. Moj razlog studiranja bio je drugačiji od ostalih, ja sam već bio glumac. U to vrijeme sam već igrao Othella, kad sam došao na prijemni u hodniku sam pripremao neke od kandidata za prijemni, dosta njih me je već znalo po Othellu i gledali su me u teatru. Kad su studije u pitanju imam jednu anegdotu. Došao sam na red ispred komisije, a bilo ih je nekoliko, Šerbedžija, Rade Marković, Petar Banićević, Branko Pleša… Uglavnom, morali smo spremiti monolog i ja sam za tu priliku izabrao monolog kralja Edipa, ali sam svoj monolog izgovorio na romskom, što je kod nekih profesora izazvalo nerazumijevanje.

Rade je primio moj monolog sa simpatijom i kroz smijeh je zapitao profesoricu koja je problijedila da li je čitala “Kralja Edipa”, što je ona potvrdila. “Onda u čemu je problem?” kaže Rade, a profesorica: “Nisam razumjela jezik.” Na to će Rade: “Edip je isti u svakom jeziku.” Onda sam za profesoricu izgovorio monolog Othella na srpskom jeziku, što je ona bez problema razumjela (smijeh).

TELEGRAM: Koja je prva lekcija koju ste naučili od majstora Radeta?

OSMAN: Zaista je privilegija imati ovakvog profesora, čovjeka, glumca. Od Radeta možeš puno naučiti već time da ga samo pratiš i ništa drugo. Ako ne znaš gledati, ništa nećeš naučiti. Jednom prilikom mi je rekao “Dragi moj Neđo, ostani to što jesi. Bilo gdje, u bilo kom prostoru, kad uđeš svako se treba okrenuti i primijetiti da si ušao.” Rade je imao svoj stil, on nije bio klasičan profesor. Naučit ćeš puno ako znaš kako da ga pratiš i kako da ga slušaš. Jer, on je uvijek profesor i uvijek glumac, na svakom mjestu i u svakoj situaciji.

TELEGRAM: Još jedna je zanimljiva sličnost između vas dvojice, obojica ste i sjajni pjesnici. Da li je gluma zapravo jako slična poeziji?

OSMAN: Kao prvo, niti ja, a vjerujem ni Rade, se ne bavimo poezijom na klasičan način. Mislim da glumac po prirodi ima senzibilitet za govor i za pisanje. U smislu da svaki osjećaj i emociju, sve ono što vidimo i osjetimo, možemo pretočiti u riječi. Ja volim pisati poeziju, volim je govoriti, ne mogu se usporediti s Radetom, ali mi je u svakom slučaju uzor kako u glumi tako i u poeziji. Sličnost između poezije i glume zapravo i ne postoji, osim u govoru, ali to se više može pripisati glumcima, jer u praksi oni govore mnogo bolje i ljepše.

TELEGRAM: Vaša glumačka tehnika, talent i instinkt jako su autentični. Imate neku dvostrukost u svojoj igri: tvrdokuhana vanjština a molska, glazbena i koreografirana osjećajnost izviru iz vas. Kako je u vama sazrijevao takav habitus?

OSMAN: Znate, nitko me nije na ovakav način opisao. Lijepo ste ovo rekli, a ja sad moram odgovoriti i naći bliskost između ovoga što ste nabrojali. Glumac nosi sa sobom svoju posebnost, to što nosi se ne može naučiti ni od Radeta Šerbedžije, jer i on što nosi nije ni od koga naučio. Neću ništa novo reći, njih hiljadu su prije mene isto rekli, možeš naučiti neke osnove koje će ti pomoći u glumi, ali ne znači da ćeš zbog toga postati dobar glumac. Ta autentičnost, emocija i energija koju nosiš je nešto što razlikuje glumce. Gluma je jako teško opredjeljenje, sve je u glavi, ali nije matematika, jer je duša također važna. Svakako da treba vremena za sve. Sve se gradi, sve je proces… Glumac se ne postaje za kratko vrijeme, što više traješ to više postaješ glumac. To što čini moj habitus, sa svom mojom tvrdokuhanom vanjštinom pomiješnom s nekom molskom, glazbenom i koreografiranom osjećajnošću, je upravo to što izvire iz mene. I sad da zaokružim: to moje Romsko, moje Makedonsko i moje Jugoslavensko i moj talent je upravo to kako ste vi mene opisali a ja ponovio.

TELEGRAM: Imali ste prilike u Theater an der Ruhr surađivati sa slavnim Robertom Ciulliem, jednim od korifeja europskog i svjetskog teatra. Bije ga glas da je tiranin u odnosu s glumcima. Kakva su vaša iskustva?

OSMAN: Lijepo je da sam imao tu priliku da budem u njegovom teatru, da ga slušam, da gledam njegove probe, da razgovaram s njim… On je velik, on je drugačiji, on živi teatar, on ne dolazi u teatar, on je uvijek u teatru. Slični Robertu su Nada i Ljubiša, ljudi koji žive teatar. Neću govoriti kakav je Ciulli redatelj, to svi znaju, ne režira više toliko kao prije, ali još uvijek traje. Da li je tiranin, neću ga takvim nazvati, ali sigurno nije lak. Nikome nije bilo lako raditi s njim. Po senzibilitetu nama ne odgovara, mislim da mi brzo razmišljamo, volimo brzo doći do rezultata, emocije ne volimo previše kontrolirati i kalkulirati. Mislim da taj stil rada odgovara posebno njemačkim glumcima. Možda, kad bi više radio s našim glumcima, možda bi se i on promijenio. On je izvrstan u svakom slučaju, ako mu nešto zamjeram onda je to što je s vremenom postao više Nijemac a manje Talijan.

TELEGRAM: Kada ste 1995. u Kölnu osnivali TKO Theater, odmah ste odlučili da vas isključivo angažirani teatar zanima? Je li to bila hrabra odluka, posebno kad znamo kolika je konkurencija na njemačkoj teatarskoj sceni?

OSMAN: Nismo previše vremena gubili na to kakav teatar želimo raditi. Nada nije ništa promijenila od toga što je ponijela sa sobom, uvijek je radila angažirani teatar. Jedino što je promijenila jeste da je postala još angažiranija i što je više dramu režirala nego koreodramu. Što je jako interesantno, upravo ta angažiranost i stil koji Nada gaji je postao autentičnost našeg TKO Theatera i nemamo konkurenciju. Ako već moram reći da postoje neke razlike, onda je stvar u tome da pored svih rezultata i kvaliteta koje naš teatar posjeduje, gledaju nas kao strance. Pored svega toga naš teatar je opstao i ubraja se među deset najboljih nezavisnih teatara, ili Freie Theater, od devedeset koliko ih ima u Njemačkoj.

TELEGRAM: Unatoč i egzistencijalno nezavidnoj situaciji na početku boravka u Njemačkoj, niste pristajali na kompromisne “mrvice”, pa da na filmu i televiziji igrate stereotipe obojenih negativaca?

OSMAN: Tako je, nisam htio pristati da igram negativca, trebalo mi je vremena dok sam shvatio da i negativce neko mora da igra. Postoji toliko velik broj glumaca u Njemačkoj koji čekaju ulogu, a ja ih imam u velikom broju. Što se tiče uloge gdje moram igrati Rome ili filmove s romskim temama pokazanim kroz stereotipe, na to nisam nikad pristao i neću nikad. Mislim da se treba prekinuti snimati takve filmove o Romima. Poseban razlog što se takvi filmovi i dalje rade je upravo “Dom za vešanje” i “Crna mačka, beli mačor”. Ne mislim da su ti filmovi bili loši, ali su donijeli Romima jedan negativni pristup u filmovima.

I skoro svaki redatelj svjesno ili nesvjesno želi raditi “Crna mačka, beli mačor”, a pošto je Kusturica jedinstven, onda su ostali kopija a kopija nikad nije dobra. Ja sam nedavno odbio jednu ulogu upravo zbog svega ovoga: klišeji i egzotika. Redatelji uvek imaju svoj odgovor i opravdanje, oni ne misle šta će film provocirati i kakav efekt će donijeti Romima. Oni u takvim filmovima mogu dobiti samo Rome naturščike jer su njima prioritet neke druge stvari. U svakom slučaju, u Njemačkoj, kao što sam rekao, nisam nikada prihvatio pod svaku cijenu bilo kakvu ulogu, jer mi honorar nikad nije bio prioritet.

TELEGRAM: Mogu li stereotipi o rasnoj, spolnoj ili kakvoj drugoj različitosti, ponekad izazvati dublje rane od izravnog nasilja?

OSMAN: Ja mogu reći da stereotipi o rasnoj, spolnoj ili drugoj različitosti mogu izazvati veće traume od izravnog nasilja. Ne opravdam izravno nasilje, to je isto brutalnost, ali su rasne i druge različitosti dugotrajne i stereotipi o njima mogu dovesti do raznih psihotrauma i agresije. Svako nasilje dovodi do neželjenih posljedica. Svako tko je doživio bilo kakvo nasilje nosi ranu u duši, i upravo je ona veća od tjelesne, jer se ona ne liječi, ili traje duže od tjelesne, ostaje za cijeli život. Moje iskustvo je upravo dokaz da se to ne može izbrisati i koristim svaku priliku da govorim o tome, jer sam ja imao tu snagu i moć da prevaziđem to iskustvo, ali puno drugih Roma nisu i oni žive s tim, a to su velike rane. Zbog toga se treba govoriti i pisati o tome, jer nikad nije dosta, svaki dan se pojavi jedan novi potencijalni rasist, svaki dan se desi neka nova agresija.

TELEGRAM: Što je u planu TKO Theatera? Kojim društvenim traumama se još namjeravate baviti?

OSMAN: Upravo smo u pripremi jednog projekta, zapravo Teatarske radionice za mlade Rome i neRome. Od 4. do 7. maja ćemo držati radionice o glumi, teatru i pokretu. Bit će diskusije o romskom teatru i umjetnosti, koncerti, izložbe, teatarske predstave… Nakon toga, u jesen će Nada režirati jedan novi komad, “GRM” njemačke dramatičarke Sibylle Berg.

TELEGRAM: Upravo ste se vratili iz Beograda sa snimanja nove televizijske serije. O čemu je riječ?

OSMAN: Snimao sam pilot-epizodu za seriju pod naslovom “Ljubav u tišini”, u režiji Sretena Jovanovića i produkciji JMS koja bi se trebala snimati u velikom broju nastavaka. Scenario se upravo razlikuje od svega ovoga što smo govorili kad su u pitanju romske teme, ovo je nešto neobično, nešto novo i drugačije i konačno nešto normalno o Romima. Da nitko ne leti, nema zlatne zube, šešire, da se ne pjeva samo i svira, da nema burleske, ni kiča, ni klišea. Moram reći da me jako raduje što zadnjih par godina snimam u Srbiji, to me posebno raduje, bila je velika puza. Snimao sam i tv-seriju “Pet” sa Balšom Đogom, gdje sam igrao interesantnu ulogu i imao jako zanimljiv rad s redateljem. Moja predzadnja serija je bila “Močvara” u režiji Olega Novkovića, igrao sam uz Gorana Bogdana i što je jako interesantno, igrao sam njegovog oca a on policijskog inspektora. Nadam se da će ih biti više, jer je velika razlika snimati na jeziku koji poznaješ za razliku od svih ovih godina na njemačkom jeziku.

TELEGRAM: Rekli ste mi da vam je velika želja na filmu utjeloviti lik Kralja romskog bluesa Šabana Bajramovića.

OSMAN: Da, jako bih volio da igram Šabana Bajramovića. Nisam nikad imao želje igrati takve uloge, ali Šaban nije bio samo pjevač. On je zanimljiv, složen karakter, a posebno je uzbudljiva njegova životna priča, šta je sve prošao i doživio… Čini mi se da je njegova priča slična priči o Ray Charlesu. Čudi me da su već krenuli da rade film o Džeju Ramadanovskom, što je naravno jako dobro, ali nisu još o Šabanu. Da li zato što je Šaban previše Rom ili je preozbiljna priča? U svakom slučaju, ja sam tu, imamo i Šabana. Kraj.