Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Kultura

Nenad Rizvanović na Telegramu priča o novoj knjizi koja je proizašla iz davnog svijeta muzike, filmova i literature

S poznatim osječkim književnim urednikom i kritičarem razgovarali smo o njegovoj knjizi 'Longplej'

FOTO: Adrijana Vidić

„Najsretnije su one porodice u kojima se nitko u nikome ne prepoznaje“, rečenica je iz otvorne priče u knjizi „Longplej“ Nenada Rizvanovića, nedavno objavljene u produkciji sarajevsko-zagrebačkog Buybooka. Na sceni češće prisutan kao kritičar, esejist i književni urednik, Rizvanović (rođen 1968. u Osijeku) je i tankoćutni osebujni prozaik („Trg Lava Mirskog“, „Dan i još jedan“, „Zemlja pleše“) i pjesnik („Valceri iz Translajtanije“).

Nakon što sam s užitkom odslušao „Longplej“ kažem mu da mi ona rečenica o porodicama zvuči kao parafraza legendarne Tolstojeve rečenice. „Negdje sigurno postoje sretne porodice, slobodne od trauma prošlosti, no pisci se još ovdje bore za svoje pravo na priču i traume. Porodične i osobne pripovijesti su važne i nezaobilazne. Priče se moraju ispričati, i likovi iz ‘Longpleja’ traže svoje mjesto pod osječkim nebom“, komentira Rizvanović moje prizivanje kultnog Rusa.

TELEGRAM: Iako knjiga nominalno egzistira kao zbirka priča, meni baca prema romanu. Elem, krije li se u „Longpleju“ roman i to bildungsroman?

RIZVANOVIĆ: Volio sam i volim nečiste, hibridne žanrove, koji plutaju negdje rubovima različitih formi, novela, romana, putopisa, eseja… što je uvijek bio savršeni izbor za nemirnog i nestrpljivog čitatelja poput mene. Istovremeno, volio sam i bildungsromane i romane o odrastanju, sve one tekstove koji se ne obaziru na granice između autobiografije, memoaristike i fikcionalizacije prošlosti.

Ponekad mi se čini da pisci pišu samo o svom odrastanju: Tolstoj, Proust, Rilke… Popis je, čini mi se, beskonačan. U formativnim godinama znatan je utjecaj na moj čitateljski identitet imao Zlatko Crnković koji je u biblioteci HIT objavio mnoštvo sjajnih romana o odrastanju, autora Ballarda, Doctorowa, Canettija, Milosza, Pagnola… Naposljetku, Bruno Schulz i Danilo Kiš su mi ipak istinski književni uzori.

TELEGRAM: Dječak koji priča ove priče, i kao da pluta kroz društvene i političke mijene, podsjetio me na Baneta Bumbara iz mitske Karanovićeve i Grlićeve TV-serije „Grlom u jagode“. Ima li tu analogije? Jeste li voljeli tu seriju?

RIZVANOVIĆ: Mnogo toga što mi se činilo važnim, u međuvremenu je izblijedjelo i nestalo, što nije bila sudbina nevinog i slatkog eskapizma Grlićevog i Karanovićevog. Bane Bumbar je važan lik jugoslavenske omladinske kulture, no podsjetio bih i na naratora iz Balaševićeve pjesme „Nikad kao Bane“, dakle ne-Baneta. „Longplej“ je proizišao iz tog davnog svijeta muzike, filmova i literature – tekstualni patchwork sastavljen od emocija, utisaka i citata. „Longplej” je ujedno „muzički“ uvod u opsežniji roman „Osijek, Jugoslavija”, kojeg još pišem. Zanimljivo kako je, u međuvremenu, jedno sasvim obično socijalističko odrastanje postalo provokativno i subverzivno.

TELEGRAM: Fragilnost, ranjivost vašeg mladog junaka često je na granici straha od vršnjačkog nasilja. Danas bi bio zlostavljan zbog svoje drukčijosti?

RIZVANOVIĆ: Pa „drukčiji” su uvijek zlostavljani! Žrtva je uvijek netko debeo, ružan, bolestan, riđokos, ženskast ili muškobanjast, netko sumnjivog političkog, religijskog i nacionalnog podrijetla. I sam sam oduvijek bio „sumnjiv” po mnogim od navedenih točaka -ne doduše baš po svima- a vremenom se mijenja samo hijerarhijski poredak trenutnih prioriteta. U Osijeku i osječkoj književnosti ove teme se rado guraju pod tepih, osim ako, naravno, nisu politički podobne. Osijek nikada nije bio naročito tolerantan grad, unatoč svom vedrom i nasmiješenom licu i navodnoj multikulturalnosti, uključujući čak i „muzealizirani” Gornji grad gdje sam rođen i odrastao.

TELEGRAM: Nostalgija kao uzbudljiv i topao alat kod vas proizvodi i vrlo konkretna upozorenja o standardima, društvenim i tehnološkim, koje smo jednom dosegnuli,a kasnije smo ih glupo raskrčmili.

RIZVANOVIĆ: Dometi nostalgije su ograničeni i varljivi, no čak i bez alata nostalgije znamo da je Osijek u 1970-ima i 1980-ima živio svoje zvjezdane društvene i kulturne trenutke. „Osijek, Jugoslavija” je velika i važna tema o kojoj nije lako pripovijedati. Poznata konstatacija Danila Kiša: „Zanima me samo istina književnosti“, za mene je prvi književni poučak. Pisac danas vodi bitku protiv pogubne estradizacije i komodifikacije, protiv ideje da se književnost svede na robu i zabavu. Sloboda pisca i čitatelja preduvjet je bilo kakve književnosti.

TELEGRAM: Osijek kroz vašu vizuru ima kontradikciju živog urbaniteta i melankolije zabačenosti. Može li se ta matrica primijeniti i na današnju Hrvatsku?

RIZVANOVIĆ: Mislim da ne može. Osijek iz „Longpleja” dio je jednog starog svijeta koji ima više veze s Drohobičem Brune Schulza ili nekim drugim austrougarskim gradom u Galiciji i Bukovini, nego, primjerice, s Vinkovcima ili Šokadijom. Želio sam pisati o starom „zlatnom”, pomalo ustajalom vremenu koje je stajalo na istom mjestu valjda još od 19. stoljeća. Nismo možda morali ni putovati u Lavov ili Drohobič da bismo shvatili da su Bruno Schulz, Paul Celan ili Gregor von Rezzori naši zavičajni pisci i da Vilma Vukelić pripada tom krugu.

TELEGRAM: Soundtrack je jako važna dramaturška spona „Longpleja“. Kad ste postali svjesni glazbe kao pogonskog goriva?

RIZVANOVIĆ: “Pogonsko gorivo“ se zvao i kompilacijski album osječkih rock grupa koji je izašao 1987., a danas može biti suvenirčić ili možda nečija porodična uspomena. Ja danas više i ne mogu pričati o sebi i drugima a da nije povezano s nekim muzičkim doživljajem ili događajem, što je zapravo i književna ideja knjige.

Nisam, naravno, jedini koji pati od ovog specifičnog sindroma ili poremećaja „muzikofilije” – nesposobnosti da bilo što ispriča o sebi i drugima, a da ne uplete neku ploču, bend ili rock koncert. „Longplej“ je eskapistička knjižica u kojoj introvertirani narator prepričava kada je prvi puta preslušao Velvet Underground ili XTC ili ploču Iggyja Popa „Party“ koje se sjećaju valjda samo fanatični diskofili. Naravno, i „Longplej“ ima svoje uzore i prethodnike, kao što su „The Commitments” Roddyja Doylea ili „Hi-Fi” Nicka Hornbyja.

TELEGRAM: Da je punk ostvario svoje beskompromisne utopije gdje bi nam danas bio kraj?

RIZVANOVIĆ: Perković je točno konstatirao da su punk i novi val naša sedma „muzička” republika. Azra, Šarlo Akrobata, Paraf, Termiti, Pankrti, SexA…, artikulirali su autentični društveni i politički bunt i alternativu i stvorili relevantne modele kritičkog mišljenja. Punk i novi val u Jugoslaviji su bili antisistemski vapaj za slobodom i demokracijom koji je otvorio nove teme, žarišta i frontove. I što je najvažnije, stvorio je kulturni prostor u kojem i danas živimo.

TELEGRAM: Iako se često približavate irealnom u dokumentiranju prošlosti, završna dionica „Pismo“ posve je pulpovska priča o našem tipu po imenu Elvis kojeg u Londonu vrbuju tajne službe da dublira poginulog Paula McCartneyja.

RIZVANOVIĆ: U „Longpleju“ sam, naravno, morao imati Elvisa i Beatlese, no ujedno sam poželio zaobići opća, svima poznata mjesta. Nakon „Revolution in the Head“ Iana Mcdonalda i „MysteryTrain” Greila Marcusa, Elvis i Beatlesi su postale „teške” teme o kojima je teško napisati nešto novo ili originalno. „Pismo“ je književna varijacija na temu Paul is Dead, jednu od upečatljivijih fikcija i teorija zavjere stvorenih na planeti Beatles. Moj tekst je bezazlena fikcionalna varijacija na ovu temu. Ili možda točnije, tvrdokorna fanovska posveta Paulu McCartneyju.

Telegram Klub kolaž Telegram Klub kolaž
Telegram Klub logo

Klub ekskluzivnih ponuda, pogodnosti i popusta,
samo za pretplatnike Telegrama.

Saznajte više