Nenad Rizvanović na Telegramu priča o novoj knjizi koja je proizašla iz davnog svijeta muzike, filmova i literature
S poznatim osječkim književnim urednikom i kritičarem razgovarali smo o njegovoj knjizi 'Longplej'
„Najsretnije su one porodice u kojima se nitko u nikome ne prepoznaje“, rečenica je iz otvorne priče u knjizi „Longplej“ Nenada Rizvanovića, nedavno objavljene u produkciji sarajevsko-zagrebačkog Buybooka. Na sceni češće prisutan kao kritičar, esejist i književni urednik, Rizvanović (rođen 1968. u Osijeku) je i tankoćutni osebujni prozaik („Trg Lava Mirskog“, „Dan i još jedan“, „Zemlja pleše“) i pjesnik („Valceri iz Translajtanije“).
Nakon što sam s užitkom odslušao „Longplej“ kažem mu da mi ona rečenica o porodicama zvuči kao parafraza legendarne Tolstojeve rečenice. „Negdje sigurno postoje sretne porodice, slobodne od trauma prošlosti, no pisci se još ovdje bore za svoje pravo na priču i traume. Porodične i osobne pripovijesti su važne i nezaobilazne. Priče se moraju ispričati, i likovi iz ‘Longpleja’ traže svoje mjesto pod osječkim nebom“, komentira Rizvanović moje prizivanje kultnog Rusa.
TELEGRAM: Iako knjiga nominalno egzistira kao zbirka priča, meni baca prema romanu. Elem, krije li se u „Longpleju“ roman i to bildungsroman?
RIZVANOVIĆ: Volio sam i volim nečiste, hibridne žanrove, koji plutaju negdje rubovima različitih formi, novela, romana, putopisa, eseja… što je uvijek bio savršeni izbor za nemirnog i nestrpljivog čitatelja poput mene. Istovremeno, volio sam i bildungsromane i romane o odrastanju, sve one tekstove koji se ne obaziru na granice između autobiografije, memoaristike i fikcionalizacije prošlosti.
Ponekad mi se čini da pisci pišu samo o svom odrastanju: Tolstoj, Proust, Rilke… Popis je, čini mi se, beskonačan. U formativnim godinama znatan je utjecaj na moj čitateljski identitet imao Zlatko Crnković koji je u biblioteci HIT objavio mnoštvo sjajnih romana o odrastanju, autora Ballarda, Doctorowa, Canettija, Milosza, Pagnola… Naposljetku, Bruno Schulz i Danilo Kiš su mi ipak istinski književni uzori.
TELEGRAM: Dječak koji priča ove priče, i kao da pluta kroz društvene i političke mijene, podsjetio me na Baneta Bumbara iz mitske Karanovićeve i Grlićeve TV-serije „Grlom u jagode“. Ima li tu analogije? Jeste li voljeli tu seriju?
RIZVANOVIĆ: Mnogo toga što mi se činilo važnim, u međuvremenu je izblijedjelo i nestalo, što nije bila sudbina nevinog i slatkog eskapizma Grlićevog i Karanovićevog. Bane Bumbar je važan lik jugoslavenske omladinske kulture, no podsjetio bih i na naratora iz Balaševićeve pjesme „Nikad kao Bane“, dakle ne-Baneta. „Longplej“ je proizišao iz tog davnog svijeta muzike, filmova i literature – tekstualni patchwork sastavljen od emocija, utisaka i citata. „Longplej” je ujedno „muzički“ uvod u opsežniji roman „Osijek, Jugoslavija”, kojeg još pišem. Zanimljivo kako je, u međuvremenu, jedno sasvim obično socijalističko odrastanje postalo provokativno i subverzivno.
TELEGRAM: Fragilnost, ranjivost vašeg mladog junaka često je na granici straha od vršnjačkog nasilja. Danas bi bio zlostavljan zbog svoje drukčijosti?
RIZVANOVIĆ: Pa „drukčiji” su uvijek zlostavljani! Žrtva je uvijek netko debeo, ružan, bolestan, riđokos, ženskast ili muškobanjast, netko sumnjivog političkog, religijskog i nacionalnog podrijetla. I sam sam oduvijek bio „sumnjiv” po mnogim od navedenih točaka -ne doduše baš po svima- a vremenom se mijenja samo hijerarhijski poredak trenutnih prioriteta. U Osijeku i osječkoj književnosti ove teme se rado guraju pod tepih, osim ako, naravno, nisu politički podobne. Osijek nikada nije bio naročito tolerantan grad, unatoč svom vedrom i nasmiješenom licu i navodnoj multikulturalnosti, uključujući čak i „muzealizirani” Gornji grad gdje sam rođen i odrastao.
TELEGRAM: Nostalgija kao uzbudljiv i topao alat kod vas proizvodi i vrlo konkretna upozorenja o standardima, društvenim i tehnološkim, koje smo jednom dosegnuli,a kasnije smo ih glupo raskrčmili.
RIZVANOVIĆ: Dometi nostalgije su ograničeni i varljivi, no čak i bez alata nostalgije znamo da je Osijek u 1970-ima i 1980-ima živio svoje zvjezdane društvene i kulturne trenutke. „Osijek, Jugoslavija” je velika i važna tema o kojoj nije lako pripovijedati. Poznata konstatacija Danila Kiša: „Zanima me samo istina književnosti“, za mene je prvi književni poučak. Pisac danas vodi bitku protiv pogubne estradizacije i komodifikacije, protiv ideje da se književnost svede na robu i zabavu. Sloboda pisca i čitatelja preduvjet je bilo kakve književnosti.
TELEGRAM: Osijek kroz vašu vizuru ima kontradikciju živog urbaniteta i melankolije zabačenosti. Može li se ta matrica primijeniti i na današnju Hrvatsku?
RIZVANOVIĆ: Mislim da ne može. Osijek iz „Longpleja” dio je jednog starog svijeta koji ima više veze s Drohobičem Brune Schulza ili nekim drugim austrougarskim gradom u Galiciji i Bukovini, nego, primjerice, s Vinkovcima ili Šokadijom. Želio sam pisati o starom „zlatnom”, pomalo ustajalom vremenu koje je stajalo na istom mjestu valjda još od 19. stoljeća. Nismo možda morali ni putovati u Lavov ili Drohobič da bismo shvatili da su Bruno Schulz, Paul Celan ili Gregor von Rezzori naši zavičajni pisci i da Vilma Vukelić pripada tom krugu.
TELEGRAM: Soundtrack je jako važna dramaturška spona „Longpleja“. Kad ste postali svjesni glazbe kao pogonskog goriva?
RIZVANOVIĆ: “Pogonsko gorivo“ se zvao i kompilacijski album osječkih rock grupa koji je izašao 1987., a danas može biti suvenirčić ili možda nečija porodična uspomena. Ja danas više i ne mogu pričati o sebi i drugima a da nije povezano s nekim muzičkim doživljajem ili događajem, što je zapravo i književna ideja knjige.
Nisam, naravno, jedini koji pati od ovog specifičnog sindroma ili poremećaja „muzikofilije” – nesposobnosti da bilo što ispriča o sebi i drugima, a da ne uplete neku ploču, bend ili rock koncert. „Longplej“ je eskapistička knjižica u kojoj introvertirani narator prepričava kada je prvi puta preslušao Velvet Underground ili XTC ili ploču Iggyja Popa „Party“ koje se sjećaju valjda samo fanatični diskofili. Naravno, i „Longplej“ ima svoje uzore i prethodnike, kao što su „The Commitments” Roddyja Doylea ili „Hi-Fi” Nicka Hornbyja.
TELEGRAM: Da je punk ostvario svoje beskompromisne utopije gdje bi nam danas bio kraj?
RIZVANOVIĆ: Perković je točno konstatirao da su punk i novi val naša sedma „muzička” republika. Azra, Šarlo Akrobata, Paraf, Termiti, Pankrti, SexA…, artikulirali su autentični društveni i politički bunt i alternativu i stvorili relevantne modele kritičkog mišljenja. Punk i novi val u Jugoslaviji su bili antisistemski vapaj za slobodom i demokracijom koji je otvorio nove teme, žarišta i frontove. I što je najvažnije, stvorio je kulturni prostor u kojem i danas živimo.
TELEGRAM: Iako se često približavate irealnom u dokumentiranju prošlosti, završna dionica „Pismo“ posve je pulpovska priča o našem tipu po imenu Elvis kojeg u Londonu vrbuju tajne službe da dublira poginulog Paula McCartneyja.
RIZVANOVIĆ: U „Longpleju“ sam, naravno, morao imati Elvisa i Beatlese, no ujedno sam poželio zaobići opća, svima poznata mjesta. Nakon „Revolution in the Head“ Iana Mcdonalda i „MysteryTrain” Greila Marcusa, Elvis i Beatlesi su postale „teške” teme o kojima je teško napisati nešto novo ili originalno. „Pismo“ je književna varijacija na temu Paul is Dead, jednu od upečatljivijih fikcija i teorija zavjere stvorenih na planeti Beatles. Moj tekst je bezazlena fikcionalna varijacija na ovu temu. Ili možda točnije, tvrdokorna fanovska posveta Paulu McCartneyju.