Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Damir Jančin / TG Ilustracija

Nepoznati život Mihajla Arsovskog, neponovljivog hrvatskog dizajnera kojeg se nitko nije usudio kopirati

O Arsu za Telegram govore Dejan Kršić i Marko Golub

Nepoznati život Mihajla Arsovskog, neponovljivog hrvatskog dizajnera kojeg se nitko nije usudio kopirati

O Arsu za Telegram govore Dejan Kršić i Marko Golub

FOTO: Damir Jančin / TG Ilustracija

Nerijetko je svojim postupcima zbunjivao pa i ljutio naručitelje. "Na jednom je natječaju za plakat bijenala u Ljubljani dobio prvu nagradu, svi su bili su super zadovoljni, no on je otisnuo oko tisuću plakata posve drugog sadržaja. Slovenci su bili zaprepašteni, pa mu je navodno Uprava poslala pismo u kojem je stajalo da se smije javljati na sljedeće natječaje, ali mu obećavaju da više nikada neće dobiti realizaciju plakata."

Nedavno preminuli Mihajlo Arsovski, (83), od 1959. svojim je plakatima, grafičkim dizajnom brojnih časopisa, knjiga, publikacija, novina, zajedno sa slikarima Ivanom Piceljem i Borisom Bućanom, udario temelje moderne grafičke i vizualne kulture. No, dok je bio iznimno cijenjen u stručnim i umjetničkim krugovima te uzor generacijama grafičkih dizajnera, dotle u široj javnosti nije uživao ugled koji zaslužuje.

Dijelom je to posljedica njegove samozatajne ličnosti, iskrene nezainteresiranosti za promociju svojeg stvaralaštva, a dijelom i toga što je, za razliku od, primjerice, Bućana i Picelja, koji su se afirmirali kao likovni umjetnici, Arsovski ostao vjeran isključivo plakatu i grafičkom dizajnu. Nikad nije crtao na plakatima, koristio je često fotografije i ilustracije, a njegovo glavno izražajno sredstvo bila je tipografija slova, stari klišeji, citati i slike iz razdoblja Art decoa i secesije.

Naslovnica Arsenovog albuma iz 1969.

Arsovski je bio sarkastičan, nisu ga zanimali vrijednosni sudovi

Kako ističe Dejan Kršić, grafički dizajner, publicist i prevoditelj te izvanredni profesor na odsjeku dizajna vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu, Picelja i Bućana uvijek se više cijenilo jer su izgradili zavidne slikarske karijere, dok je Arsovski kao dizajner, ostao zakinut i u percepciji javnosti i u interpretaciji stručnjaka.

Sjajni plakati Mihajla Arsovskog ponekad su ostali u sjeni njegovih nerijetko otkačenih i hermetičkih radova koji nisu nailazili na previše razumijevanje kritike. Tomu je i sam kumovao jer je, kad je bila riječ o njegovim plakatima, često govorio da je riječ “igri”, “zafrkanciji”, “štosu”, nečemu što “i nije tako važno”. Bio je sarkastičan, nisu ga zanimali vrijednosni sudovi niti je tumačio svoje stvaralaštvo.

Arsovski za Picelja 1969.

Obilježio je grafički dizajn i vizualne komunikacije u Hrvatskoj

Arsovski je bio mlađi od Ivana Picelja, a stariji od Borisa Bućana, pa ih se često predstavlja kao tri stupnja u razvoju dizajna plakata u nas. To, tvrdi Kršić, ima logike. “Oni su bili suvremenici, u drugoj polovici 60-ih, 70-ih i 80-ih, u doba najveće dinamike, produktivnosti i kreativnosti, natjecali su se tko će napraviti veći iskorak i inovaciju. Njih trojicu međutim ne može se gledati kroz linearni razvoj, nego kroz međusobne utjecaje. Svaki je od njih istodobno bio jedinstven, poseban, različit, umjetnik koji je imao svoje poimanje plakata, svoje ideje i jezik. Tako se zarana i Arsovski isticao svojom prepoznatljivošću i osobnošću”.

Arsovski koji je svojim radovima obilježio grafički dizajn i vizualne komunikacije u Hrvatskoj, ali i puno šire, u svom stvaralaštvu bavio se gotovo svim područjima grafičkog dizajna. Među ostalim, osmislio je vizualni identitet aviokompanije Pan Adria, signalizacije na aerodromu Pleso, radio je scenografije i filmske špice, namještaj i interijere. Ipak najviše se bavio grafičkim oblikovanjem knjiga.

Itd; fotografija Žike Stojanovića

Arsovski je bio autoritet kojeg nitko nije pokušao imitirati

Marko Golub, kritičar, kustos i voditelj galerije Hrvatskog dizajnerskog društva kaže kako je s Arsovskim bila čudna situacija. “Bio je voljen, autoritet, svi su se ugledali na njega, bio je dizajnerski dizajner, ali unatoč tome nitko ga nije ni pokušao imitirati. To je, naime, bilo vrlo teško, jer je bio toliko originalan da su svi bili svjesni da nikad neće napraviti ništa slično originalu.”

Golub kaže kako je Arsovski sve radio manualno, koristio slova iz različitih izvora, isto tipografsko pismo, ali dvije različite varijante. “Pokazao je koliko je snažna i važna vizualna dimenzija teksta. Kod njegovih plakata i knjiga događa se jedinstvena integracija teksta i slike. Nitko nije znao sa slovima kao on, stvarao je u pred digitalnoj fazi kad nije bilo fotosloga, sve se slagalo ručno, užasno puno manualnog rada, svaku je stranicu sam prošao, a unatoč toga njegov je opus nevjerojatno velik. I od početka je jednaku pozornost posvećivao oblikovanju teksta kao i koricama. Uspio je, što se tipografije tiče, uspostaviti prepoznatljiv jezik, pa kad danas dođete u antikvarijat, odmah po hrbatu prepoznate rukopis Arsovskog”, ističe Golub.

Biblioteka razlog

Čuveni crni čovječuljak sa šeširom

U široj javnosti Arsovski će ostati najviše zapamćen kao autor vizualnog identiteta čuvenog Teatra ITD koji je gradio čitavo desetljeće. Taj identitet, po Dejanu Kršiću, bio je fluidan, promjenjiv, nestalan, izvan čvrstog sustava grafičkih standarda.

“Plakati Mihajla Arsovskog ne vizualiziraju predstavu niti izražavaju neku njenu duboku istinu, pa čak niti bit samog kazališnog projekta. Ne postoji neki unaprijed zadani Teatar ITD kojem on ‘izvana’ kreira vizualni identitet, upravo obratno. Njegov angažman na vizualnim komunikacijama konstruira ono što su Teatar ITD, pa čak i Studentski centar u cjelini danas i kako su ostali u kulturnoj memoriji sredine.”

“Tako će u dokumentarnom filmu Radovana Ivančevića i sam direktor Vjeran Zuppa priznati da je Teatar ITD ‘jednim dijelom uspostavljen na svom repertoaru, a drugim na vizualnom identitetu…’ Na svakom plakatu je uvijek njegov čuveni crni čovječuljak sa šeširom, ali je također uvijek drugačiji logo, uvijek je Teatar ITD, ali nekako različit. Bila je to nevjerojatna sloboda koja je danas teško zamisliva, njegovi radovi po današnjim konvencionalnim uzusima ne bi prošli, to danas naprosto ne hoda”, zaključio je Kršić.

Plakat za predstavu Kaspar 1970.

Često je bio autoironičan

Marko Golub kaže kako je Arsovski često bio autoironičan, pa nikad nisi bio siguran koliko je ozbiljan, a koliko nije. “Unatoč introvertiranosti i samozatajnosti Arsovski je ipak gradio mitove o sebi pa je, primjerice, govorio da je lijen, spor da uvijek kasni iako je bio iznimno produktivan. U dokumentarnom filmu Arsovski je autoru Ivančeviću čak pokazao plakat iz ITD-a za koji je tvrdio da je bio završen poslije premijere, a za jedan drugi je rekao da nikada nije ugledao svijetlo dana jer ga je dovršio kad predstava više nije išla.”

Dejan Kršić kaže kako je Arsovski uvijek težio perfekcionizmu, no nerijetko je svojim postupcima zbunjivao pa i ljutio naručitelje. “Na jednom je natječaju za plakat bijenala u Ljubljani dobio prvu nagradu, svi su bili su super zadovoljni, no on je otisnuo oko tisuću plakata posve drugog sadržaja. Slovenci su bili zaprepašteni, pa mu je navodno Uprava poslala pismo u kojem je stajalo da se smije javljati na sljedeće natječaje, ali mu obećavaju da više nikada neće dobiti realizaciju plakata.”

Dovodio je u pitanje dominantne postavke dizajna i visokog modernizma

Mihajlo Arsovski pripada generaciji i skupini dizajnera, umjetnika i teoretičara koji su polovicom 60-ih bili povezani pop artom, rock kulturom i psihodelijama, te počinju preispitivati pa i dovoditi u pitanje dominantne postavke dizajna i umjetnosti visokog modernizma. Arsovski je tijekom bogate karijere oblikovao časopis Razlog, kreirao je grafički izgled Studentskog lista, radio na prvim izdanjima Poleta iz 1965., potom je dizajnirao kultni Pop Express.

Naslovnica Pop Expressa iz 1969.

Paralelno s tim radio je na tjedniku za kulturu Telegram, na časopisu Život umjetnosti, na kazališnom časopisu Prolog. Napravio je također bezbroj knjiga za izdavačku kuću Liber Slavka Goldsteina te za Centar za kulturnu djelatnost omladine. “Svi ti njegovi stalni angažmani pružali su mu materijalnu sigurnost pa je mogao mirno”, kaže Kršić, “uživati u svojim eksperimentima i ludostima”.

Polet 1966.

Iz tog vremena potječe priča kako je napravio tri toma sabranih djela Bertolta Brechta koje je uredio književnik Slobodan Šnajder. No, nakon što je prve dvije knjige napravio u jednom stilu, treću je napravio na posve drugačiji način.

Nije želio sudjelovati u stvaranju monografije o svom radu

Dejan Kršić već dugo priprema monografiju o Arsovskom. Opisuje kako se Arsovski nije bunio kad mu je došao s idejom o knjizi, ali nije želio sudjelovati u njenom stvaranju. Kad su razgovarali tada je vješto izbjegavao odgovore. “Pitaš ga jedno, on odgovara drugo, zanimljivo, duhovito, ali nema veze s pitanjem. Gotovo na svako pitanje o svojim radovima ili vremenu kad su nastali, odgovarao bi da se ne ničega sjeća. Bio je iznimno ljubazan i drag, ali iza njega se nije dao izvući niti jedan podatak, datum ili vrijednosni sud. Zbog toga, primjerice, nikada nećemo saznati kakav je bio njegov odnos s Piceljem i zbog čega su se razišli.”

Teka iz 1974.

Kršić već dugo muku muči kako bi pronašao što više njegovih radova. Arsovski, naime, nije čuvao svoje plakate i knjige, tek ih je nekoliko ostavio koji su njemu bili važni, ostale je bacao. Nije bila rijetkost da Arsovski neki plakat nije potpisao, a s druge strane nerijetko su njegove radove potpisali drugi. Arsovski nikada o tomu nije vodio računa, znao je govoriti – ako je neki plakat dobar onda je moj, a ako je loš onda ga je napravio netko drugi.

Upisao je arhitekturu kako bi izbjegao vojsku

Nerijetko je znao dovršavati plakate koje je započinjao Picelj, ali ih, dakako, nikad nije svojatao. Takav nemaran odnos razlog je što su se mnogi krivi podaci o njemu ponavljali u beskraj, a da ih oni nije ni pokušao ispraviti. Tako se pisalo da je studirao arhitekturu, no Arsovski je govorio kako je to uvreda za svakog tko je bio na arhitekturi, jer ju je on upisao kako bi izbjegao vojsku.

Doduše, znao se pohvaliti kako je jedan njegov crtež pohvalio Josip Vaništa koji je u to doba predavao. Neko je vrijeme studirao povijest umjetnosti i pravo, a najviše se veselio kad su znali napisati da je akademski umjetnik, premda nikada nije ni upisao Likovnu akademiju.

Uvijek je bio korak ispred svojih suvremenika

Roditelji Mihajla Arsovskog doselili su iz Makedonije u Zagreb 1947. i tu je njegov otac otvorio fotografsku radnju. Mihajlo mu je pomagao jer je imao navodno dobro oko za fotografiju i retuširanje, no kad je otac sa starijim sinom odlučio otići u Njemačku, zauvijek su se posvađali. Ostao je u Zagrebu zajedno s majkom i sestrom, pa se zaposlio u sitotisku Studentskog centra kako bi ih mogao uzdržavati. Tu se upoznao s grafičarom Branom Horvatom, a vjerojatno i s Piceljem. Tu se prvi puta susreo s dizajnom. Ubrzo se osamostalio te je vrlo brzo stekao ugled kao vrstan grafičar i dizajner.

Plakat za legendarnu predstavu Hamlet u selu Mrduša donja

Dejan Kršić objašnjava kako je Arsovski bio uvijek korak ispred njegovih suvremenika u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, ali da pritom nije kopirao zapadne uzore. “Bio je originalan kako u odnosu na istočne umjetnike tako i u odnosu na one sa zapada. Ponekad je to teško izgovoriti da se krivo ne shvati, no Arsovski je doista bio genije koji zaslužuje mjesto i u nenapisanoj svjetskoj povijesti grafičkog dizajna druge polovice 20. stoljeća. Vjerojatno najutjecajniji britanski kritičar dizajna i osnivač Eye magazina, Rick Poynor 2013. je na portalu Design Observer objavio tekst u kojem izražava svoje oduševljenje dizajnom Arsovskog i žaljenje što su takvi autori uglavnom još uvijek nepoznati široj međunarodnoj publici.”

S dolaskom ere kompjutera, počeo je raditi sve manje

Arsovski nikad nije bio sklon promociji i nastupima u medijima, nije jurio za nagradama, a tek je prošle godine dobio nagradu za životno djelo Vladimir Nazor. Samo je jednom 1972. priredio izložbu plakata u Galeriji SC. Izložbu turističkih plakata iz serije Mala zemlja za veliki odmor, priredio mu je Ivan Picelj, dok su Dejan Kršić i Marko Golub organizirali izložbe u HDD-a, ali bez njegova sudjelovanja. To je također jedan od razloga zašto je izostala sustavna valorizacija njegovog stvaralaštva.

Početkom 90-ih bilo je sve manje naručitelja koji su Arsovskom davali odriješene ruke, a većina izdavača koji su mu davali poslove naprosto je nestala. Osim toga, dogodila se tehnološka revolucija koja je iz temelja promijenila način rada. Iako je Arsovski nabavio kompjutor, nastavio je raditi na starinskim špaltama, cijelu bi knjigu sam ručno složio, no kad bi je donio u tiskaru, kompjutor bi je otiskao na svojim standardiziranim slovima, a ne onima koja je odabrao Arsovski.

Kampanja Mala zemlja za veliki odmor 1994.

Stoga je radio sve manje, tek poneku knjigu za prijatelje. Početkom 90-ih za agenciju McCann-Erickson Croatia i Hrvatsku turističku zajednicu napravio je dvije velike serije turističkih plakata pod sloganom Mala zemlja za veliki odmor koji ni do danas nisu nadmašeni što najbolje potvrđuje koliko je Arsovski bio veliki umjetnik.