Netko je pronašao fenomenalni video na kojem veliki Jorge Luis Borges recitira vlastite stihove

Malo tko nam može ponuditi zadovoljavajuću definiciju poezije. Isticanje zanatske vještine sricanja stihova, o kojoj engleski nastavnici pripovijedaju svaki dan svojim učenicima, čini se tek polovičnim objašnjenjem onoga što poezija jest. Čak su se i sami pjesnici stoljećima mučili s određivanjem obrisa vlastite umjetnosti, da bi završili u egmatičnim koanima ili površnim opservacijama. Archibald MacLeish u svojoj pjesmi o poeziji ‘Ars Poetica’ u posljednjim stihovima zaključuje: “Pjesma ne treba značiti / Nego biti”, i to nakon što nam je poručio kako pjesma treba biti i “glupa”, “tiha” ili “bez riječi”. Njegova slavnija generacijska kolegica Marianne Moore provela je čak pedeset godina radeći na jednoj od svojih pjesama, ‘Poeziji’. Naposljetku ju je svela na svega tri stiha u kojima priznaje da svoju vlastitu granu umjetnosti prezire, koliko god uzvišena bila.

Modernisti se nisu pobunili samo protiv didaktičkih ili bolje rečeno namjenskih stremljenja klasične poezije (poput ljubavne, prigodne i tome slično), nego i protiv grandiozne retorike romantika, koji su prema nezaboravnim riječima Percya Shelleya pjesnike vidjeli kao “nepriznate zakonodavce svijeta”. Možda to oni doista jesu ili su barem bili. No, zasigurno postoji i pregršt drugačijih pristupa u poeziji, među kojima želim podsjetiti na onaj velikog i osebujnog umjetnika Jorgea Luisa Borgesa. Nitko od poeziji ne bi mogao govoriti tako inspirativno i uvjerljivo kao Borges u njegovoj vlastitoj ‘Arte Poetici’. Poezija je, poručuje nam on, znanje o vremenu, o smrti i vječnosti, te o nama samima. “Ranjivima i besmrtnima”, poezija nam omogućava da vidimo “simbol u svakom danu godine”.