No, kako je knjigu nemoguće čitati bez spomenutog uvoda u kojem je i sam autor objasnio motivaciju za bavljenje ovom temom, a kako je u zadnjoj rečenici tek lakonski zaključio da su devedesete zapravo posljedica osamdesetih, stvari postaju kompleksnije.
Najbolji povjesničar državotvorne provenijencije
Nikica Barić je nedvojbeno najbolji povjesničar državotvorne provenijencije i jedan od ključnih zaposlenika Hrvatskog instituta za povijest, nevjerojatno vrijedan autor čiji izbor tema pokazuje da je izabrao braniti pozicije društva i politike nastale devedesetih godina upravo na svim neuralgičnim mjestima prijepora. Još od najpoznatije i nagrađivane ‘Srpske pobune u Hrvatskoj 1990.-1995.’, preko ‘Ustaša na Jadranu’ i ‘Raspada Jugoslavije i stvaranje hrvatske države’ u koautorstvu s Davorom Marijanom, Barić neumorno producira ono što bi trebala biti službena povijesna istina.
I, kao što rekoh, radi to najkvalitetnije od povjesničara te provenijencije. Ta historiografija u metodološkom smislu je takva da u njoj ima obilje podataka, citata i dokumenata, a malo tekstualnog autorskog doprinosa i ne računa na širi krug čitatelja, u čemu se temeljno profesionalno razlikujem u odnosu na Barića, ali je upravo zbog sve te izvorne građe ne bi trebalo zaobilaziti.
Knjiga puna zanimljivih detalja
Kao i u svakoj od njegovih knjiga i u ovoj ima puno zanimljivih detalja, poput akcije potrage za davno zakopanom partijskom zastavom na Kmanu, partijske rasprave o postavljanju Titovog spomenika na Rivu u povodu stote godišnjice rođenja 1992. iz koje se vidi da čak ni godinu dana uoči prvih višestranačkih izbora ne postoji svijest o svijetu koji dolazi, zatim uvida Silvija Bombardellija, koji još 1984. jasno vidi poraz crvene Dalmacije i turistifikaciju koja će uništiti regiju.
Tu je i zanimljivo sociološko istraživanje Borisa Vuškovića o povećanoj religioznosti mladih koji se već neprijateljski odnose prema sistemu i njegovim vrijednostima iz 1985., a koje je izazvalo veliku buru u javnosti, ali i nespremnost da se ti rezultati prihvate. Barić nas vodi i kroz potpuni raspad Socijalističkog saveza omladine, neuspjeh delegatskog sistema i samoupravljanja u velikim firmama, ali i kroz činjenicu da je Služba državne sigurnosti aktivno pratila i prisluškivala čak i visoke partijske funkcionere, intelektualce, Nikolu Viskovića, Vorisa Vuškovića i Srđana Vrcana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vodi nas kroz klasni i identitetski sukob
Koristeći se tekstovima iz Slobodne i Nedjeljne Dalmacije, novina Brodosplita i Jugoplastike, ali i partijskim arhivskim dokumentima te onima Službe državne sigurnosti, Barić čitatelju pruža detaljan uvid u nemogućnost sistema da spriječi vlastitu propast, u činjenicu da je, npr. kultna Amorella izgrađena u škveru generirala ogromne gubitke, da mnogi nisu uspijevali riješiti stambeno pitanje, da se partija nije znala ispravno postaviti prema nacionalizmu među mladima i u navijačkom pokretu, ali i to da su pronicljiviji ljudi u njoj vidjeli o čemu je riječ.
A vodi nas i kroz klasni pa i identitetski sukob između Splićana od kolina i onih koji su došli iz Zagore ili Bosne i Hercegovine, kao i kroz sukobe novinskih autora Smoje i Josipa Jovića te kroz rana pisanja Ferala. Ukratko, kroz četiri velike cjeline: Organizirane subjektivne snage, Udruženi ne(rad), Društvo i priroda i Blijede li baklje AVNOJ-a, autor nas vodi kroz realni poraz crvenog Splita, sve do njegovog formalnog kraja.
Nedostaje poglavlje o sportskom životu grada
Iz svega je vidljivo i to da su se idejni sukobi začeti osamdesetih nastavili i kroz devedesete, no knjiga osim vlastite, već spomenute, tendencioznosti, ima još jedan problem. To je izostanak petog poglavlja u kojem bi se prikazao nevjerojatan sportski život grada i, npr. uspjesi Jugoplastike, ali i kulturna scena osamdesetih, što je veliki propust, budući da je i gradski HNK tada dosegnuo svoje najveće trenutke. Nemoguće je znati zbog čega je Barić izostavio ovo poglavlje, iako je svjestan te činjenice, budući da je i napomenuo da nije opširnije pisao o kulturi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali, realnom mi se čini pretpostavka da ga nema jer ruši ključnu tezu o općoj propasti osamdesetih. On se, istina, može vaditi na to da na tim poljima nije bilo društvenih sukoba iz podnaslova, ali bez njih slika grada u tom dobu je evidentno manjkava. No, kao što u knjizi nema ni Đavola, ni teatra Ljubiše Ristića, iz nje izostaje i jedan prijelomni događaj s Poljuda, a to je paljenje jugoslavenske zastave na utakmici s Partizanom u rujnu 1990. Pri čemu se on opet može vaditi da to više nisu osamdesete, ali knjiga je svakako ušla duboko u 1990., sve do okončanja izbora, da bi onda stala. Što nas opet dovodi do pitanja zbog čega nema ovog bitnog događaja koji je jasno nagovijestio ono što će se u gradu događati devedesetih.
Ozbiljan, tendenciozan nedostatak: 90-e jednostavno ignorira
Sad je vrijeme da se vratim na uvod i tendencioznost knjige. U njemu Barić jasno govori da mu se iz pisanja i javnih nastupa nekih splitskih novinara, književnika i povjesničara i ostalih javnih osoba u kojima su devedesete prikazane kao razdoblje potpune destrukcije grada, a socijalističko razdoblje u svijetlim tonovima, ta teza činila nepodnošljivom i netočnom te ju je odlučio s ovom knjigom demistificirati. Čak konkretno spominje zamjerke na urbanistički nered i ružne cementne crkve u opreci s komunalno osviještenim ranijim razdobljima.
Budući da sam i osobno o splitskim devedesetima i planskom pretvaranju Splita iz crvenog u crni grad pisao u svojoj knjizi ‘Između crvenog i crnog: Split u Mostar u kulturi sjećanja’, pa se posredno osjećam prozvanim, činjenica jeste da ova Barićeva knjiga ima ozbiljan nedostatak, koji je posve sigurno tendenciozan, a to je da ona te iste devedesete jednostavno ignorira. Sama po sebi, kao što sam već rekao, funkcionira kao vjerni dokument vremena i zapravo se djelomično nadopunjava sa ‘Smijehom slobode: uvod u Feral Tribune’, Borisa Pavelića, ali ovdje fale devedesete, za koje sam siguran da ih Barić neće ispisati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A zašto neće? Pa zato jer sve ovo o čemu je pisao, o nedostatnoj društvenoj stanogradnji, o industriji koja je neodrživa, o raspadu financija nakon Mediteranskih igara, o nedostatku medijskih sloboda i ideološkim sukobima te slabom ulaganju u javnu infrastrukturu i dalje izgleda kao svemirski brod prema svemu onome što je došlo kasnije, s izuzetkom nominalnih političkih sloboda.
U 80-ima su krenuli ozbiljni problemi, ali uslijedio je užas
Društvena stanogradnja devedesetih više ne postoji, kompletna industrija izručena je najvećim dijelom Miroslavu Kutli i Bruni Orešaru i od nje uskoro nije ostalo gotovo ništa, hosovci su izbacivali ljude iz stanova isključivo zbog njihove nacionalne pripadnosti, a danas u ulici u kojoj su to masovno radili imaju spomenik, u Lori je postojao logor-mučilište, u svih ovih trideset godina napravljena je tek jedna nova osnovna škola i proširen je sveučilišni kampus.
Od ostalih javnih zgrada imamo tek Spaladium arenu, sa svim dubiozama koje je donijela, Slobodna Dalmacija je nakon uspješne privatizacije političkom odlukom i grubom silom oteta radnicima i izručena Miroslavu Kutli, zato jer se Tuđmanu nije svidjelo pisanje tih novina ratnih godina, Feral Tribune je u organizaciji tajnih službi javno spaljivan na Pjaci, u središtu grada, opozicijskoj Dalmatinskoj akciji je podmetnut bombaški proces, a uži centar grada, s naglaskom na Bačvice, kao i Žnjan su urbanistički unakaženi, dok je tzv. duhovni prsten doista dubiozno izgrađen s očitim nepoštovanjem ikakvih urbanističkih planova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugim riječima, da, u osamdesetima su krenuli ozbiljni problemi na svim poljima i sistem je došao do zida, ali ono što je uslijedilo nakon toga je bio apsolutni užas kojeg neće izbrisati ni ova knjiga, ni spomenik Tuđmanu ni kompletna mitologizacija devedesetih koja nije ništa manja od svojevremenog mita o crvenom Splitu.
Nikica Barić u knjizi ‘Split 1980-ih' kao da brani devedesete. Ali to ne može izbrisati užas koji su donijele tom gradu
Dragan Markovina recenzira knjigu koja je mogla biti odlična studija o splitskim osamdesetima. Da nije par ključnih problema
'U osamdesetima su krenuli ozbiljni problemi na svim poljima i sistem je došao do zida, ali ono što je uslijedilo nakon toga je bio apsolutni užas kojeg neće izbrisati ni ova knjiga, ni spomenik Tuđmanu ni kompletna mitologizacija devedesetih koja nije ništa manja od svojevremenog mita o crvenom Splitu'
Da nije uvoda i zadnje rečenice, iscrpna, gotovo 900 stranica duga knjiga Nikice Barića, ‘Split 1980-ih: društveni sukobi u sutonu samoupravnoga socijalizma’ bila bi isključivo odlična studija o splitskim osamdesetim i o tome kako je jedno doba došlo do svog logičnog kraja, umnogome zato što sistem nije mogao riješiti probleme koje je sam prouzrokovao, ali i zbog toga što su u njegove ideološke postavke mnogi prestali vjerovati i na koncu zbog toga što je, pored svega navedenog, opća situacija u Jugoslaviji i uspon srpskog nacionalizma omogućila pobjedu HDZ-a.
No, kako je knjigu nemoguće čitati bez spomenutog uvoda u kojem je i sam autor objasnio motivaciju za bavljenje ovom temom, a kako je u zadnjoj rečenici tek lakonski zaključio da su devedesete zapravo posljedica osamdesetih, stvari postaju kompleksnije.
Najbolji povjesničar državotvorne provenijencije
Nikica Barić je nedvojbeno najbolji povjesničar državotvorne provenijencije i jedan od ključnih zaposlenika Hrvatskog instituta za povijest, nevjerojatno vrijedan autor čiji izbor tema pokazuje da je izabrao braniti pozicije društva i politike nastale devedesetih godina upravo na svim neuralgičnim mjestima prijepora. Još od najpoznatije i nagrađivane ‘Srpske pobune u Hrvatskoj 1990.-1995.’, preko ‘Ustaša na Jadranu’ i ‘Raspada Jugoslavije i stvaranje hrvatske države’ u koautorstvu s Davorom Marijanom, Barić neumorno producira ono što bi trebala biti službena povijesna istina.
I, kao što rekoh, radi to najkvalitetnije od povjesničara te provenijencije. Ta historiografija u metodološkom smislu je takva da u njoj ima obilje podataka, citata i dokumenata, a malo tekstualnog autorskog doprinosa i ne računa na širi krug čitatelja, u čemu se temeljno profesionalno razlikujem u odnosu na Barića, ali je upravo zbog sve te izvorne građe ne bi trebalo zaobilaziti.
Knjiga puna zanimljivih detalja
Kao i u svakoj od njegovih knjiga i u ovoj ima puno zanimljivih detalja, poput akcije potrage za davno zakopanom partijskom zastavom na Kmanu, partijske rasprave o postavljanju Titovog spomenika na Rivu u povodu stote godišnjice rođenja 1992. iz koje se vidi da čak ni godinu dana uoči prvih višestranačkih izbora ne postoji svijest o svijetu koji dolazi, zatim uvida Silvija Bombardellija, koji još 1984. jasno vidi poraz crvene Dalmacije i turistifikaciju koja će uništiti regiju.
Tu je i zanimljivo sociološko istraživanje Borisa Vuškovića o povećanoj religioznosti mladih koji se već neprijateljski odnose prema sistemu i njegovim vrijednostima iz 1985., a koje je izazvalo veliku buru u javnosti, ali i nespremnost da se ti rezultati prihvate. Barić nas vodi i kroz potpuni raspad Socijalističkog saveza omladine, neuspjeh delegatskog sistema i samoupravljanja u velikim firmama, ali i kroz činjenicu da je Služba državne sigurnosti aktivno pratila i prisluškivala čak i visoke partijske funkcionere, intelektualce, Nikolu Viskovića, Vorisa Vuškovića i Srđana Vrcana.
Vodi nas kroz klasni i identitetski sukob
Koristeći se tekstovima iz Slobodne i Nedjeljne Dalmacije, novina Brodosplita i Jugoplastike, ali i partijskim arhivskim dokumentima te onima Službe državne sigurnosti, Barić čitatelju pruža detaljan uvid u nemogućnost sistema da spriječi vlastitu propast, u činjenicu da je, npr. kultna Amorella izgrađena u škveru generirala ogromne gubitke, da mnogi nisu uspijevali riješiti stambeno pitanje, da se partija nije znala ispravno postaviti prema nacionalizmu među mladima i u navijačkom pokretu, ali i to da su pronicljiviji ljudi u njoj vidjeli o čemu je riječ.
A vodi nas i kroz klasni pa i identitetski sukob između Splićana od kolina i onih koji su došli iz Zagore ili Bosne i Hercegovine, kao i kroz sukobe novinskih autora Smoje i Josipa Jovića te kroz rana pisanja Ferala. Ukratko, kroz četiri velike cjeline: Organizirane subjektivne snage, Udruženi ne(rad), Društvo i priroda i Blijede li baklje AVNOJ-a, autor nas vodi kroz realni poraz crvenog Splita, sve do njegovog formalnog kraja.
Nedostaje poglavlje o sportskom životu grada
Iz svega je vidljivo i to da su se idejni sukobi začeti osamdesetih nastavili i kroz devedesete, no knjiga osim vlastite, već spomenute, tendencioznosti, ima još jedan problem. To je izostanak petog poglavlja u kojem bi se prikazao nevjerojatan sportski život grada i, npr. uspjesi Jugoplastike, ali i kulturna scena osamdesetih, što je veliki propust, budući da je i gradski HNK tada dosegnuo svoje najveće trenutke. Nemoguće je znati zbog čega je Barić izostavio ovo poglavlje, iako je svjestan te činjenice, budući da je i napomenuo da nije opširnije pisao o kulturi.
Ali, realnom mi se čini pretpostavka da ga nema jer ruši ključnu tezu o općoj propasti osamdesetih. On se, istina, može vaditi na to da na tim poljima nije bilo društvenih sukoba iz podnaslova, ali bez njih slika grada u tom dobu je evidentno manjkava. No, kao što u knjizi nema ni Đavola, ni teatra Ljubiše Ristića, iz nje izostaje i jedan prijelomni događaj s Poljuda, a to je paljenje jugoslavenske zastave na utakmici s Partizanom u rujnu 1990. Pri čemu se on opet može vaditi da to više nisu osamdesete, ali knjiga je svakako ušla duboko u 1990., sve do okončanja izbora, da bi onda stala. Što nas opet dovodi do pitanja zbog čega nema ovog bitnog događaja koji je jasno nagovijestio ono što će se u gradu događati devedesetih.
Ozbiljan, tendenciozan nedostatak: 90-e jednostavno ignorira
Sad je vrijeme da se vratim na uvod i tendencioznost knjige. U njemu Barić jasno govori da mu se iz pisanja i javnih nastupa nekih splitskih novinara, književnika i povjesničara i ostalih javnih osoba u kojima su devedesete prikazane kao razdoblje potpune destrukcije grada, a socijalističko razdoblje u svijetlim tonovima, ta teza činila nepodnošljivom i netočnom te ju je odlučio s ovom knjigom demistificirati. Čak konkretno spominje zamjerke na urbanistički nered i ružne cementne crkve u opreci s komunalno osviještenim ranijim razdobljima.
Budući da sam i osobno o splitskim devedesetima i planskom pretvaranju Splita iz crvenog u crni grad pisao u svojoj knjizi ‘Između crvenog i crnog: Split u Mostar u kulturi sjećanja’, pa se posredno osjećam prozvanim, činjenica jeste da ova Barićeva knjiga ima ozbiljan nedostatak, koji je posve sigurno tendenciozan, a to je da ona te iste devedesete jednostavno ignorira. Sama po sebi, kao što sam već rekao, funkcionira kao vjerni dokument vremena i zapravo se djelomično nadopunjava sa ‘Smijehom slobode: uvod u Feral Tribune’, Borisa Pavelića, ali ovdje fale devedesete, za koje sam siguran da ih Barić neće ispisati.
A zašto neće? Pa zato jer sve ovo o čemu je pisao, o nedostatnoj društvenoj stanogradnji, o industriji koja je neodrživa, o raspadu financija nakon Mediteranskih igara, o nedostatku medijskih sloboda i ideološkim sukobima te slabom ulaganju u javnu infrastrukturu i dalje izgleda kao svemirski brod prema svemu onome što je došlo kasnije, s izuzetkom nominalnih političkih sloboda.
U 80-ima su krenuli ozbiljni problemi, ali uslijedio je užas
Društvena stanogradnja devedesetih više ne postoji, kompletna industrija izručena je najvećim dijelom Miroslavu Kutli i Bruni Orešaru i od nje uskoro nije ostalo gotovo ništa, hosovci su izbacivali ljude iz stanova isključivo zbog njihove nacionalne pripadnosti, a danas u ulici u kojoj su to masovno radili imaju spomenik, u Lori je postojao logor-mučilište, u svih ovih trideset godina napravljena je tek jedna nova osnovna škola i proširen je sveučilišni kampus.
Od ostalih javnih zgrada imamo tek Spaladium arenu, sa svim dubiozama koje je donijela, Slobodna Dalmacija je nakon uspješne privatizacije političkom odlukom i grubom silom oteta radnicima i izručena Miroslavu Kutli, zato jer se Tuđmanu nije svidjelo pisanje tih novina ratnih godina, Feral Tribune je u organizaciji tajnih službi javno spaljivan na Pjaci, u središtu grada, opozicijskoj Dalmatinskoj akciji je podmetnut bombaški proces, a uži centar grada, s naglaskom na Bačvice, kao i Žnjan su urbanistički unakaženi, dok je tzv. duhovni prsten doista dubiozno izgrađen s očitim nepoštovanjem ikakvih urbanističkih planova.
Drugim riječima, da, u osamdesetima su krenuli ozbiljni problemi na svim poljima i sistem je došao do zida, ali ono što je uslijedilo nakon toga je bio apsolutni užas kojeg neće izbrisati ni ova knjiga, ni spomenik Tuđmanu ni kompletna mitologizacija devedesetih koja nije ništa manja od svojevremenog mita o crvenom Splitu.