Nekad je nužno odabrati stranu

Nina Ivančić: ’Danas je gore nego što je bilo, u svemu. U isti rang stavljaju se prave vrijednosti i kič’

Donosimo razgovor s cijenjenom slikaricom čija je velika retrospektivna izložba u Splitu otvorena do 5. veljače

NINA IVANCIC-foto cetkovic
FOTO: Sasa Cetkovic

Ako se za nekog umjetnika može reći da njegovim žilama teče slikarska krv, onda je to, svakako, Nina Ivančić. Ne samo zbog toga što spada u sam vrh suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika, nego i po tome što su njeni otac i majka također bili slikari. Ljubo Ivančić bio je iznimno značajan predstavnik egzistencijalnog i enformel slikarstva, koji je ostavio duboki trag u hrvatskoj likovnoj umjetnosti nakon Drugog svjetskog rata. Majka je pak bila profesorica likovnog odgoja. “Malo je slikala, ali bila je potpuno u umjetnosti,” napominje Nina Ivančić.

Na pitanje koliko su roditelji, posebno otac, utjecali na njenu odluku da se bavi slikarstvom, ističe da podsvjesno vjerojatno puno. “Svaki otac je velik. Slikao je, pa sam i ja htjela. Radio mi je cijele gradove od papira i kostim mačke za priredbu u vrtiću. Mirisao je na boje. Kad to prestaneš osjećati, odrastao si, ali već saživljen s umjetnošću.”

Pobijedila je njena tvrdoglavost

Otac i majka upoznali su se tijekom studija na Akademiji likovnih umjetnosti. “Tata me nije u to gurao, naprotiv, pokušao me odgovoriti od slikarstva jer bio je svjestan nedaća profesije”. Unatoč toga, pobijedila je, kaže, njena tvrdoglavost.

“Kako se oduprijeti tom ‘zovu’ kad je takav život ono što oduvijek poznaješ i voliš? I znaš da iza svih stvari oko nas ima još nešto, i da se to može naslikati. O tome govorim, o još mnogo umjetnika koje volim i cijenim i njihovoj vjeri o tome “još nečemu” koja je podsvjesno postala i moja. Ozbiljni ljudi eto, slikaju drugačiju stvarnost nego što je samo oko vidi.”

Foto Saša Ćetković Sasa Cetkovic

Retrospektiva je bila velik izazov

Povod za posjet Nini Ivančić, iznimno cijenjenoj likovnoj umjetnici i profesorici na Umjetničkoj akademiji u Splitu, njena je retrospektivna izložba u Galeriji umjetnina u Splitu. Kustos izložbe Božo Majstorović zapisao je kako je stotinjak radova koji su nastali od sredine 70-ih godina prošlog stoljeća do recentne serije kolaža geometrijskog sloga, bez ikakve dvojbe jedan od najznačajnijih opusa u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti. “Unatoč svim stilskim i motivskim mijenama, poetskoj i medijskoj različitosti, prepoznaje se dosljedna umjetnička misao,” ističe kustos Majstorović.

Nina Ivančić ističe kako je za nju retrospektiva bila veliki izazov jer se morala suočiti sa svim što je stvorila u 45 godina djelovanja. “Kad vidim sve te slike na jednom mjestu, s obzirom na to da sam se stilski često mijenjala, okrenem se preko ramena i pogledam pa zaključim: tempi passati. No, istodobno te ugrije toplina kad se sjetiš što se događalo kada si radio neku sliku, iskrsne neko sjećanje, drugačija vizura.”

S izložbe

Savršen prostor za izlaganje

S kustosom izložbe Božom Majstorovićem dobro surađuje već godinama, ima potpuno povjerenje u njega, a prostor u kojem izlaže je savršen. “Pregled mog umjetničkog života od početka do danas, namjerno neću reći kraja. Mislim da se umjetnici teško prihvaćaju retrospektive jer to je posve različita izložba od onih na kojima pokazuješ nove radove,” napominje Ivančić te dodaje da su retrospektive pola arheologija, pola vremeplov.

Njezini poznati motivi

“Tražiš gdje su radovi, osupneš se kad neki izroni iz potpunog zaborava i sjetiš se pri tome milijun stvari – ljudi, situacija, mjesta… Traži to specifični pristup i strpljenje, ali jednom kad je gotovo, a radovi su na zidovima, bude poticaj za nešto novo.”

Posebno joj je bilo zanimljivo, priča, gledati puno mladih ljudi koji se nisu ni rodili kada je ona počela slikati. “Čudom su se čudili kada su vidjeli što sam sve radila protekli četrdesetak godina, jer poznaju samo moje recentne radove brodova i aviona i njihovih silueta.”

Foto: Saša Ćetković Sasa Cetkovic

Mijenjala je stilove, za razliku od oca

Za razliku od oca, kroz čije su se radove uvijek prepoznavali tradicionalni motivi, pejzaž, mrtva priroda, interijer, portret, akt, Nina Ivančić mijenjala je stilove. Nakon koloristički bogatih transavangardnih slika iz kraja sedamdesetih godina, sredinom 80-ih godina bila je bliska geometrijskoj apstrakciji.

Kasnije je, 90-ih godina, koristila brodove i zrakoplove kao lajtmotive za istraživanje odnosa slikarstva prema umjetnosti i tehnologiji u današnjem društvu. Također je eksperimentirala različitim medijima radeći fotokopirane kolaže od izrezanih isječaka iz knjiga i časopisa, brodove-objekte rezane od forexa i crteže brodova i aviona u olovci i ugljenu.

Premda su u vrijeme njenih umjetničkih početaka sredinom 70-tih godina u modi bili novi mediji i materijali te performansi, hepeninzi, prostorne intervencije i umjetničke akcije, Ivančić se odlučila zadržati unutar tradicionalnog slikarskog medija.

Ideja se mora razvijati slobodno

Objašnjenje za takav odnos spram svog stvaralaštva je, kaže, vrlo jednostavno. “Otkako slikam, prvo mi je na umu bilo da ne mislim ni na koga. Ni na potencijalne kupce, ni na kritičare, ni na publiku… Oduvijek sam se nastojala osloboditi svih utjecaja koji bi mogli djelovati na komercijalizaciju stvaralaštva ili koketiranje i taktiziranje s trendovima”. Nina Ivančić držala se načela da se ideja mora isključivo slobodno razvijati, bez ograničenja.

Napominje kako su različite faze u njenom stvaralaštvu nastajale nekom svojom logikom, sa zasićenjima i obratima interesa. “Nema ravnog puta. Mijenjaju te ushiti, doživljaji, ljudi, putovanja, jaka umjetnička djela svih vrsta umjetnosti i životni sugovornici koje srećeš, koji sigurno nisu bili dosadnjakovići.”

Prisjeća se kako je njen otac samo krajičkom oka gledao njene radove, ali nikad se nije miješao.” Doduše bio mi je profesor na Akademiji i to na prvoj godini, na početku kada se uče bazične stvari. Pa u Majstorskoj radionici, na kraju školovanja gdje se dolazi nakon diplome”.

4.0.1

Brak joj funkcionira nadopunjavajuće

Ljubo Ivančić nikada nije htio voditi klasu, jer je to, objašnjava njegova kćer, dio školovanja gdje utjecaj i pečat profesora može biti najjači. “To govori o njegovom karakteru, o toleranciji koju se sasvim pogrešno ponekad naziva samozatajnošću”.

No, Nina Ivančić nije bila okružena samo majkom i ocem slikarima. Uz njih, tu je njen suprug Damir Sokić, slikar, skulptor te pisac zapaženih tekstova o umjetnosti. Među ostalim, osnivač je Galerije Proširenih medija, voditelj galerije Academia moderna, a do umirovljenja bio je redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nina Ivančić napominje kako se u takvom intimnom okruženju osjećala normalno, logično, prirodno. “Svi smo srećom imali dovoljno tolerancije da uvažavamo ono po čemu se razlikujemo. Umjetnost je u svakom trenutku bila prisutna kao zrak koji je stalno ispunjen nekim zvukom”.

Objašnjava da brak u njihovom slučaju, funkcionira nadopunjavajuće. “Opsesije, ma kako različite bile, čak zahvaljujući različitosti, ohrabruju jedna drugu. Naravno, nemoguće je izbjeći međusobni utjecaj, a i ne treba. Zajednički život je melting pot”, objašnjava Ivančić te dodaje kako je dobro da imaš oštrog, a dobronamjernog kritičara stalno pri ruci. “Kad nije tu, fali ti. Jedino je važno da razina primjedbi mora biti ista, ali to se dogodi samo od sebe. Zapravo se i suprotnosti bruse”.

Stan u zelenilu, uređen s puno ukusa

Njihov prostran obiteljski stan u Jurjevskoj ulici, u kojem se nalazi i atelje Nine Ivančić, uređen je s puno ukusa. Sav je u staklu s prekrasnim pogledom na zelenilo i vrt, a zidove krase brojna umjetnička djela. “Ima tu tatinih i naših slika koje često mijenjamo, radova prijatelja, Eugena Fellera, Jandrića, Goge Bralić, Snježane Ban, grafike Aleksandra Srneca, Julije Knifera, Ivana Picelja pa skulpture Gorana Petercola, Šime Vulasa, Petra Smajića, barokni anđeo, umjetnost posvuda…”

U Galeriji Kranjčar Nina Ivančić i Damir Sokić imali su prošlog ljeta jedinu zajedničku izložbu, i to nakon gotovo 50 godina prisutnosti na domaćoj i međunarodnoj sceni. Sokić je, među ostalim, izložio instalaciju Kolekcija 2022. koja se sastoji od petnaestak starih kartona koji vise na vješalicama i na kojima su kopije slika najvećih majstora epohe modernizma, Maljeviča, Légera, Mondriana, Picabije, Albersa.

Foto: Saša Ćetković Sasa Cetkovic

‘Prije mi se ta ideja činila glupom’

Rad ‘Amnezija’ je modernistička stolica s apliciranim valovitim tkaninama, a instalacija ‘To smo mi’ ima pet vertikalnih metalnih šipki s minijaturnim zastavicama pri vrhu u mondrianovskoj gami crne, bijele, žute, crvene i plave boje. Nina Ivančić izložila je pak kolaže kod kojih, kako je zapisao kustos izložbe Vanja Babić, odmah upada u oči preciznost i kompozicijska usklađenost njihovih geometrijskih formi te kolorit.

Njeni radovi su kombinacija precizno izrezanih papira i boja. Nina Ivančić, zapisao je Babić, unutar korpusa suvremene hrvatske umjetnosti prepoznata je kao najistaknutija predstavnica neekspresionističkog vizualnog izričaja. Kritičari su pak njene kolaže ocijenili kao minimalizam s čistim plohama i bojama.

“Imala sam potrebu disciplinirati se, reći nešto s jedva išta. Ti kolaži koje sam izložila izgledali su kao veliki poliptih. Strogi su i odmjereni nasuprot svojeglavom suprugu Roku i njegovim objektima”. Na pitanje zašto i prije nisu zajedno izlagali, Ivančić kaže kako im se prije ta ideja činila glupom. “Sad imamo dosta godina, imali smo radove koji su jako različiti, a opet kompatibilni i dobro je ispalo, nisu se nimalo tukli.”

Sedam godina života u New Yorku

Nina Ivančić diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Šime Perića. Završila je Majstorsku radionicu za slikarstvo u Zagrebu kod profesora Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Dobitnica je Fulbrightove stipendije za slikarstvo MFA Program in Painting, Columbia University, New York. Sedam godina živjela je i radila u New Yorku.

Od 1999. predaje slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Izlagala je na više od trideset samostalnih i brojnim grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, uključujući Biennale mladih u Parizu, i Bijenale u Veneciji. Dobitnica je niza nagrada, od Binney and Smith Inc. Fine Art Achievement Award u New Yorku do Vjesnikove nagrade za likovnu umjetnost Josip Račić.

Premda se u medijima spominje da je pripadala grupi Nova slika u kojoj se najčešće spominje pet slikarica, Nina Ivančić to opovrgava te tumači da se početkom osamdesetih kod nas po prvi put pojavilo dosta slikarica na sceni. “Nakon suhe konceptuale početkom osamdesetih, buknulo je slikarstvo puno emocija, metafora doživljaja, neodgovornosti, inata. Mislim čak da se muška ozbiljnost, pa čak i sklonost patetici, tako bar malo dovela u ravnotežu. To su samo usputne opservacije, bez želje za generaliziranjem”.

Boravak u New Yorku ju je ohladio

Boravak u New Yorku ju je, ističe, malo ohladio, vratio sintagmi manje je više. “Iskreno rečeno već sam i prije kretala u tom smjeru, hlapio je Genius loci sveprisutan u vrijeme Transavangarde, Bad paintinga, Nove Slike već kako se pokret u kojoj zemlji zvao. Ne znam kako točno opisati, ali imala sam potrebu ukrotiti, civilizirati, počešljati razbarušenost Nove slike”. Objašnjava kako je tomu pridonio kozmopolitizam New Yorka. “Smanji doživljaj, upozori na uvažavanje različitosti kao društvenu vrijednost”, podsjeća Nina Ivančić.

Opisuje da je boravak u New Yorku prije svega bio uzbudljiv. “Na početku sam imala stipendiju i svoj atelje na Columbia University. Tada sam mogla najviše raditi i to sam iskoristila maksimalno. Više puta smo se selili od Manhattana i Queensa do Brooklyna, upoznali smo grad dobro na mnogo razina.”

Radila je neko vrijeme u Guggenheim muzeju u knjižnici. “To mi je omogućio Thomas Messer, tadašnji ravnatelj Guggenheima, ujedno i dobar prijatelj Bože Beka, povjesničara umjetnosti, direktora Galerije suvremene umjetnosti te osnivača pokreta Nove tendencije, koji nas je upoznao”. Ispričala je kako nitko ne bi vjerovao koliko je tada njihova knjižnica bila prašna i staromodna. “Prava špilja za razliku od vizura i života ulice, ljudi, galerija, dućana u New Yorku. Nevjerojatna količina kontrasta u jednom danu; mentalno i svako drugo čeličenje”.

Izabrani da budu bez prostora i vremena

U Americi se definitivno okrenula geometrijskoj apstrakciji. “Privukla me sloboda koju je ona pružala. Otvoreni, rasterećeni prostor, širina i oslobođenost od tijela, od svakodnevice. Možda i bezbrižnost usprkos egzistencijalnim zahtjevima življenja u takvom gradu”.

Nakon toga Ivančić je krenula posve dugim putem pa su se na njenim slikama pojavili motivi brodova i aviona. “Ma to su pojmovi o predmetima, Predmeti jesu, ali su svedeni na shemu. Tako ih postavljam u kadar slike ili crteža. Brodove u profil, s kobilicom koja se inače ne vidi, avione okomito, na rep kao leptire, kao primjerke iz nekog tehničkog herbara.”

Takvi su, priča Ivančić, izabrani da budu bez prostora i vremena, da te ne vežu za konkretnu asocijaciju. “Svi su isti, a istovremeno svaki je drugačiji do zadnjeg detalja. Uglavnom ne u funkciji, ni u letu niti u plovidbi, mirni inženjerski proizvod, a lijep i moćan. Vitruvijev sklad. Ugljen, olovka, boja, pažljivo sam birala materijale.”

Kod nas se ne može živjeti od slikarstva

Ističe kako se u nas samo od slikarstva ne može živjeti. “Ne znam može li itko, ako ne pristaje na sumnjive kompromise, ako ne trči za zaradom ili komercijalom. Moj otac je na početku ilustrirao udžbenike, knjige, enciklopedije, časopis Svijet oko nas, a kasnije je postao profesor na Akademiji. Mama je do tada radila pa nismo imali financijskih problema. Ako želiš biti umjetnik, a ne samo likovnjak ili mazalo, moraš imati siguran izvor prihoda ili ćeš se mučiti kao pas ili ćeš odustati.”

Treba naći, kaže, ravnotežu, a najpristojnija verzija je biti profesor na Likovnoj akademiji. “U tom slučaju ostaješ vezan uz umjetnost, komuniciraš s njom, mladima prenosiš svoja znanja o umjetnosti i vidiš odjek onoga što radiš”. To je vrlo važno, napominje, jer je puno slikara i kipara bilo prisiljeno osigurati svoju egzistenciju izvan umjetnosti, a to je bio kraj njihova stvaralaštva.

I u bogatijim sredinama, priča, gdje pršte nevjerojatni milijunski iznosi, kompromisi imaju svoju cijenu. “Tu mislim na mlađe umjetnike, ne na pokojnike. Onaj tko krene s tom premisom, da samo od toga mora živjeti, sigurno neće završiti kao umjetnik.”

Kritika nije presudno djelovala na nju

Što se pak tiče odnosa spram likovne kritike, Ivančić kaže kako ona nikad nije presudno djelovala na nju. “Kritičari imaju sklonosti i svoje ukuse, neki su me podržavali, nekima sam bila manje zanimljiva, a ja sam se uvijek trudila dati svoj maksimum. Kad sam to postigla bila sam zadovoljna bez obzira na to što je tko o tome mislio. Ja se ni na što ne žalim.”

Stručna likovna kritika u nas je gotovo nestala, odnosno nema medija koji bi ju objavljivali. No, dok je postojala bila je važna jer je obrazovala publiku, upozoravala na prave vrijednosti. “I ozbiljni povjesničari umjetnosti nemaju danas gdje iznijeti svoje mišljenje jer ovakvom društvu ozbiljno mišljenje sigurno ne treba. Sada je glavna vijest koliku je cijenu postigla neka slika, a sve ostalo je u drugom planu,” objašnjava Ivančić te dodaje kako u ovo doba dominiraju interesi kolekcionara, galerista, aukcijskih kuća, novac određuje što je dobro ili važno.

“Teško je valorizirati prave vrijednosti, jer je sve nivelirano. U isti se rang svrstavaju prave vrijednosti i kič, a mnoge su stvari podcijenjene. Gore je nego što je bilo, svugdje”.

Foto: Saša Ćetković Sasa Cetkovic

Teško joj je prodavati vlastite slike

Priznaje kako joj je užasno teško prodavati svoje slike. “Slikari nisu trgovci, već sama ta činjenica da postoji neka razmjena za mene nije ugodna. Dodatni mi je problem što sam se ponekad teško odvajala od svojih slika.” No, svjesna je da među umjetnicima ima talentiranih trgovaca, slikara i kipara koji sustavno i promišljeno grade svoje karijere u javnosti, koji se prilagođavaju aktualnim trendovima i koji, zahvaljujući tomu, postaju popularni.

Za Ninu Ivančić važno je postići ravnotežu između utjecaja emocija i racija na njeno stvaralaštvo. “Jedno bez drugoga ne može. U početnoj fazi stvaranja nekog djela više je emotivnog, a manje racionalnog, zatim se isprepliću, a na kraju može prevladati racio”.

Kulturne institucije bore se s požarom kiča

U razgovoru nakon zajedničke izložbe u galeriji Kranjčar njen suprug je izjavio da je požar kiča planuo u svim kulturnim institucijama. “Slažem se s njegovom ocjenom, to je evidentna činjenica ne samo kod nas nego planetarno. Politička korektnost do karikature, masovnost bez kriterija, nivelacija svega i svačega, nametnuta skala vrijednosti gdje je isključivo novac mjera uspjeha pa onda i “kvalitete”. Gledam na to kao izazov da budem drugačija, Roko kaže da sam strpljivija nego on.”

Iako je sada iznimno važna prisutnost u javnosti Nina Ivančić rijetko se pojavljuje u medijima. “Nisam samozatajna samo biram kad i gdje će me biti. Pokazivanje vlastitog rada je pokazivanje najdubljeg sebe i ne ide uz samozatajnost. Budući da traje moja retrospektiva u Splitu u Galeriji umjetnina, to ima smisla.”

Susrela mnogo zanimljivih mladih ljudi

Kao profesorica na Likovnoj akademiji u Splitu Nina Ivančić je susrela, kako kaže, puno izuzetno zanimljivih mladih ljudi. “U početku nisu umjetnici, treba vremena da se tome približe. Od želje do realizacije zanimljivo ih je pratiti, nekad gurati, a ponekad puštati da se sami snalaze. Šašavosti ne fali, ali ona nije dovoljna za uspjeh. Mora se imati jaki fokus na problem koji će isprovocirati njihov karakter i njihovo rješenje. Tu sve počinje, i autentičnost i identitet.”

Na pitanje jesu li spremni na sve ono što ih čeka kad odaberu slikarstvo kao životni poziv, Nina Ivančić odgovara kako sumnja da su svjesni u što ulaze. “Nije lagan put gdje baš sve ovisi o tebi samom u ovom nesigurnom svijetu. Nisam ni ja kao studentica na Akademiji bila spremna na sve što slikarstvo kao poziv traži, pa otkud mi pravo da ikoga obeshrabrujem. Ionako svatko ima svoj put, a pronalaženje životnih i umjetničkih rješenja je vrijednost pojedinca, a njegov rezultat je njegovo djelo. Svaka generacija ima svoje izazove,” zaključila je Nina Ivančić.