Nitko nije tako slatko odbijao intervjue kao Gregurević. Ovo su njegovi najurnebesniji istupi
Ljudi su ga obožavali jer je kao glumac bio iskren. Takav, nepatvoren, bio je i s novinarima kojima nikada nije govorio gotovo ništa
U srijedu 2. siječnja poslijepodne umro je Ivo Gregurević, obožavani glumac koji je rijetko pristajao biti u medijima. Slabo je davao intervjue, a kad bi i pristao naći se s novinarima, uglavnom biste imali dojam kako jedva čeka da razgovor završi.
Primjerice, kad su ga pitali što bi takva legenda poručila mladima na Akademiji, odgovorio je: “Ako se žele time baviti, neka se bave”; na pitanje po čemu želi da ga ljudi pamte, rekao je: “Isključivo po ulogama. Nemaju me po čemu drugome pamtiti”; kad je jednu novinarku zanimalo koga će povesti na dodjelu nagrade za koju je konkurirao, odgovorio joj je: “Ne znam koga ću povesti jer ne znam ni hoću li ja doći”.
Kad bi ga uhvatili posebno raspoloženog, otvoreno bi rekao kako mu se naprosto više ne da govoriti jer unaprijed zna što će ga pitati.
‘Neću vam govorit’ ništa. Ja vam ništa govorit’ neću’
Neke trač novine u jednom su trenutku objavile da on traži novac za intervjue. Bila je to naravno glupost, ali njemu se dopala pa ju je sam podgrijavao, izjavama da želi 10.000 eura, samo kako bi se riješio medija. Znao je za sebe pričati i da je bahat, uobražen i zajeban pa je i to, u jednom od rijetkih koliko toliko smislenih intervjua koji je dao Dobroslavu Silobrčiću za Jutarnji prije par godina, obrazložio istim argumentima. Nije želio medije blizu.
Na pitanja je uglavnom odgovarao u godišnjem ritmu, vezano uz svoj filmski festival u Orašju, ili kad bi naletjeli na njega na filmskom setu. I tada bi uglavnom bila ista priča; novinare bi zanimalo što misli o svojoj ulozi, a on bi odgovarao: “O filmu vam neću govorit’ ništa. To nek’ publika vidi. Ja vam ništa govorit’ neću”. Osim tih trač novina, nitko ga se nije usudio kritizirati zbog takvog odnosa. Uostalom, bilo je logično da mu budete beskrajno skloni; toliko nepatvorenom, u smeđem kožnjaku ili traper košulji s rejbanicama zataknutim pod kragnom.
U nekoliko navrata ipak je izjavio kako na filmu nema više od šest ili sedam dobrih uloga. “Sve je ostalo ili prosjek ili loše”. Smatrao je kako je imao boljih rola u kazalištu, o kojima se logično bitno manje pričalo. A glumio je dosta, primjerice i Hamleta na Dubrovačkim ljetnim igrama neposredno prije rata. Igrao je i Čehova, Gogolja, Krležu, Držića.
Profesor koji mu je odredio život
O njegovom privatnom životu javno se znalo vrlo malo, osim možda iz razdoblja koje je proveo uz Dolores Lambašu. Znao je ipak spominjati sina Marka, kojeg je dobio u mladenačkom braku prije 40 godina. Mama mu je bila domaćica, a tata obućar, zidar i poljoprivrednik koji je umro dok je Ivo još bio na faksu i nije ga uspio gledati ni u jednom filmu.
Odrastao je u Bosni, u Donjoj Mahali u općini Orašje. Život mu je odredio srednjoškolski profesor Himzo Nuhanović koji mu je sugerirao da ode na Akademiju. I došao je u Zagreb, a ovo u nastavku su neki od najbriljantnijih trenutaka koje nam je ostavio: