Njemačku kulturnu scenu upravo razdire velika i važna diskusija o propasti kritike
Jedni tvrde da ima nade za kritiku, dok drugi žele da se sve preseli na blogove
Već se duže vrijeme društvom provlači pitanje je li književna kritika, ali i kritika generalno, konačno došla do točke u kojoj se slobodno može reći da je mrtva. Činjenica je da se isključivo od kritike gotovo nemoguće živi, potvrdit će vam to bilo koji kritičar (ako još uvijek i postoji). No, u posljednje se vrijeme čini da je ova debata doživjela neku svoju novu renesansu, a osobito što se tiče Njemačke – o čemu svjedoči i najnovija svađa koja hara njihovom kulturnom scenom.
Kritika se iz nekakvih formalnih medija preselila na blogove, što samo po sebi znači da su i format i publika doživjeli svojevrsnu promjenu. “Blogovi dospjevaju i do ljudi koji inače vjerojatno ne bi znali što i kamo s klasičnom kritikom – bilo to zbog toga što im se literatura koju kritičari predstavljaju ne sviđa, možda imaju problema sa samim kritičarima ili pak ih to jednostavno ne zanima. Blogovi su u pravilu pisani jednostavnije i osobnije. Njihovi se pokretači ne libe izraziti emocije i govoriti u prvom licu. Na blogovima se stoga zapravo događa prava komunikacija.” rekla je Caterina Kirsten, i sama blogerica.
Dio je to članka koji je pokrenuo najživlju debatu oko smisla i besmisla književne kritike za koju sam ja ikad u životu čuo. U tu se je raspravu uključio cijeli niz profesionalnih književnih kritičara, od kojih je Thomas Wörtche doduše bio najglasniji, ali dužni nisu ostali niti sami blogeri. Padale su svakakve riječi, ali je sve u svojoj osnovi teklo poprilično civilizirano, baš kako jednoj kulturnoj temi i dolikuje.
Koliko je ova rasprava zapravo ozbiljna
Ova je diskusija otvorila cijeli niz bolnih tema koji nameću zaključak da je postalo očito da nestaju standardi, a s njima nestaje i kritika. Sve je manje medija koji ostavljaju prostora za istu (srećom, mi nismo jedan od njih). Ono što se danas preferira su intervjui s određenim autorima ili pak njihovi portreti. U tome leži i najveći problem. Redakcije diljem svijeta režu najprije u Kulturi, ali to nikako ne znači da ne postoji zajednica koju bi takvi sadržaji i dalje privlačili pa se stoga čini logičnim da se otvaraju neki novi kanali koji će omogućiti zainteresiranoj javnosti da se bavi svojim strastima.
No kad se u obzir uzme sama definicija kritike slobodno se može postaviti pitanje kako kritika uopće stoji ili imaju li blogovi ove vrste svoje mjesto unutur domene kritike. “Najveći dio blogova književnokritičke prirode ima usmjereniji je na preporuke nego što je kritike”, rekao je dr. Graf za jedne njemačke novine. To je ujedno i najveća boljka protivnika književnih blogova – izostanak književno-znanstveno utemeljene kvalitete radova.
Odgovor na otvorena pitanja neće se još neko vrijeme pojaviti. No, cijela situacija govori dovoljno o tome koliko nam je kao društvu sve manje o njemu kritički razmišljamo.