Dok se zgroženi dio javnosti naslađivao raspravama o tome može li biti i trunčice morala u čovjeku koji tako bespoštedno iskorištava dano mu povjerenje pokojnika – i uz to čovjeku koji se izdaje za pravoga vjernika i iskrenoga prijatelja! – tim tekstom, Mate je zapravo pokazao koliko je duboko ispravan i moralan čovjek
Kad je prije sedam godina u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu praizvedena predstava „Ljudi od voska“ redatelja Janusza Kice, u likovima jedne od triju isprepletenih drama Mate Matišića u kojoj se ovaj cijenjeni dramatičar, scenarist i glazbenik jasno referira na stvarnost u kojoj je postao skrbnik dviju djevojčica nakon smrti njihovih poznatih roditelja, pritom u liku majke prikazujući manipulatornu zlostavljačicu, javnost je odmah prepoznala pokojnog Krstu Papića i njegovu drugu suprugu, tada također već pokojnu Jadranku.
Predstava je, očekivano, izazvala prilično veliku buru u čašici vode hrvatske kulturne javnosti, nakon početnog šoka itekako spremne na kuloarsko polemiziranje oko etičnosti uvlačenja maloljetnih djevojčica u neku vrstu javne rasprave. Papićeva kći iz prvog braka Matu je čak optužila za klevetu, a u nekim medijima predstava je opisivana kao jeftini tračerski obračun s mrtvacima.
No, ako i izuzmemo bjelodanu činjenicu da je ovdje riječ o kazalištu, dakle po definiciji iluziji, fikciji čak i kad sadrži neke autobiografske elemente (ili unatoč tome), niti jedna rasprava nije se ni izdaleka dotakla zapravo ključnog aspekta ovog Matinog „javnog razotkrivanja“: njegove odluke, koju je morao donijeti posve svjestan svih njezinih implikacija, pa stoga dakle i potpune spremnosti, da kompromitira svoj imidž velikog dobrotvora, divnog i nesebičnog čovjeka koji je spremno preuzeo brigu nad sirotim djevojčicama, kako su o njemu i njegovoj supruzi do tada pisali i govorili ti isti cijenjeni mediji i kuloari.
Antonija Stanišić Šperanda, Živko Anočić, Sven Šestak, Franjo Dijak Mak Vejzović
Čin istinskog umjetnika
Dok se zgrožena javnost naslađivala raspravama o tome može li biti i trunčice morala u čovjeku koji tako bespoštedno iskorištava dano mu povjerenje pokojnika – i uz to čovjeku koji se izdaje za pravoga vjernika i iskrenoga prijatelja! – tim tekstom, Mate je zapravo pokazao koliko je duboko ispravan i moralan čovjek. Jer čovjek koji do te mjere propituje sve da je i sebe spreman ponuditi kao žrtvu bogovima javnoga mnijenja, i to na oltaru umjetnosti, ne samo da je čovjek visokih moralnih načela, već je i hrabar (ako nije lud ili naivan!) i uz to istinski umjetnik.
Da će biti neshvaćen – ili pogrešno shvaćen – Mate je morao znati. Krimen je svakog umjetnika da će ga se nužno neprestano nastojati svrstati u ladice, i to prema kategorijama razumljivima većini, dakle uglavnom posežući za manje ili više informiranim pojednostavljivanjima. Već na press konferenciji kojom je HNK u Zagrebu najavljivao svoju veliku praizvedbu te 2016. godine, nakon podugačke teoretičarski hermetične logoreje Lea Rafolta o „Ljudima od voska“, Mate se podbočio o desnu ruku, duboko uzdahnuo i izjavio da je s tim dramskim triptihom zapravo imao sasvim drugo od dosad rečenog na umu.
Iako je morao znati da priča – s očitom aluzijom na stvarnost, u kojoj otvoreno upire osuđujući prst u umiruću ženu prikazujući je kao patološku, amoralnu manipulatoricu – ima potencijal da se s kazališnih dasaka prelije u stvaran život u obliku moralne osude njega samoga, Matišiću je vjerojatno morao ostati trpak okus nakon te gorke pilule.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šarmantni crni humor
Da je tome tako dokazuje i činjenica da je sedam godina kasnije napisao novi komad, svojevrsni eho ili nastavak „Ljudi od voska“, u kojem ide još dalje u propitivanju porozne granice između zbilje i fikcije, biografije i teatra, stvarne osobe i izmišljenog lika.
„Moji tužni monstrumi“, predstava po Matišićevu tekstu kojom je u režiji Vite Taufera zagrebačka Gavella u srijedu, 15. studenog, otvorila vrata svoje velike dvorane nakon punih šest godina obnove i radova, šarmantni je crnohumorni pandan svojoj mračnoj preteči prepun duhovitih replika i inteligentne satire, u predstavi koja ovog dramskog pisca još jednom otkriva kao majstora komičnih zapleta, maštovitoga humorista, vrhunskoga ironičara koji lakopero, posežući pritom za svim onim odreda velikim tematskim kategorijama kao što su moral, dobrota, poštenje, ljubav, povjerenje, plete gustu dramsku pletenicu svojeg novog komada, sazdanu od – propitivanja.
Ponovo su tu tri priče, tri jasno odvojene cjeline, koje međusobno povezuje provodni lik autorova alter ega, nekadašnje pop-rock zvijezde a danas poznatog dramatičara, samo mu što ovaj puta, u činu krajnje samoironije, autor posuđuje vlastito ime. Matu u predstavi igra Živko Anočić, koji je do te mjere u kretanju i ophođenju preuzeo osobine koje prepoznajemo kao autentično matišićevske da se na trenutke čini da nam se s pozornice obraća pravi Mate Matišić.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sven Šestak Mak Vejzović
Makabrična maštovitost
U pozadini svih triju dijelova „Tužnih monstruma“ iste su tematske preokupacije kao i u „Ljudima od voska“: prošlost koja dolazi u obliku progonitelja i obračunavanje s mentalitetom Matinih rodnih Ričica. Sve je u ovom komadu odraz prethodnoga, ili u strukturnom smislu, ili kao svojevrsna interpretacija, no ovdje je otpočetka jasno postavljen lagan, duhovit ton, uz maštovito koketiranje s grotesknim, a rezultat je šaljiva parodija puna nepretenciozno zabavnih obrata praćenih lucidnim opservacijama glavnoga protagonista.
Od prve scene u kojoj Mate ironizira sam sebe i svoje tvrdoglavo odbijanje intervjua (predstavu otvara prizor u kojemu duboko koncentriranog pisca za radnim stolom ometa zvonjava telefona – još jedan dosadni novinar koji pokušava dobiti intervju), sve je u ovom komadu krcato nepretencioznih provokacija.
Jelena Miholjević Mak Vejzović
Progonitelji se pojavljuju u obliku psihijatrijske bolesnice i ljubomorna muža. Prva je uvjerena da su joj presadili rožnicu pokojne majke djevojčice iz prethodne predstave – pokojnica se kroz nju vraća iz mrtvih i progoni Matu zbog načina na koji ju je predstavio u „Ljudima od voska“. Na granici jezive tragikomike izvrsno ju je utjelovila Jelena Miholjević, koja u ovoj predstavi igra još dva ženska lika, oba komično karikaturalna i timburtonovski makabrično maštovita. Progonitelj – ljubomorni muž (Franjo Dijak), koji se pojavljuje u trećem dijelu, uvjeren je da je Mate kao popularni glazbenik u davnoj mladosti razdjevičio njegovu suprugu – a na njemu je da istjera pravdu podvrgavajući Matu detektoru laži.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Filip Šovagović Mak Vejzović
Režija plošna, predstava uspješna
Kao i u „Ljudima od voska“ – koji se u ovom komadu izravno i spominju – centralna priča predstave vodi nas u Matin rodni kraj, ali ovaj puta u fantazmagoričnu scenu na groblju, gdje ništa nije kako se čini a sve je upravo onako kako nas Mate tjera da vidimo, problematizirajući za tog pisca trajnu opsesiju nazadnim nacionalistički obojanim svjetonazorom pasivnih krajeva od kojega se on jasno uvijek iznova distancira.
Osim Anočića i Antonije Stanišić-Šperanda u standardno za tu glumicu dobrom glumačkom ostvarenju u ulozi Matine supruge, čiji likovi povezuju sva tri dijela predstave, ostali se glumci izmjenjuju u različitim ulogama i svi su na premijeri ispraćeni ovacijama: tu su još Filip Šovagović, Sven Šestak, Mada Peršić i Ivica Pucar.
Tauferovoj bi se režiji moglo zamjeriti svojevrsnu plošnost, neinventivnost, pa tako predstava povremeno gubi na tempu, neke su scene nepotrebno prerazvučene, među glumcima nije ostvaren puni potencijal suigračke sinergije. No, Matin je predložak razigran, iskričav, glumačke izvedbe pojedinačno i izvrsne i uvjerljive, a scena Lazara Bodrože, svjetlo Zdravka Stolnika i glazba Šimuna Matišića efektno stvaraju sugestivnu atmosferu crnohumorne parodije koja nas istodobno tjera na smijeh i na duboko promišljanje o velikim temama. Ako je ovim komadom želio odgovoriti na kritike i osude izazvane „Ljudima od voska“ Mate Matišić to je i uspio, pritom ne odstupajući od sebe. A koliko ćemo od toga razumjeti i kako na to reagirati, ostaje na nama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Nova hit predstava u Gavelli crnohumorni je obračun Mate Matišića sa sobom i s nama
U srijedu je u Gavelli održana praizvedba komada 'Moji tužni monstrumi'
Dok se zgroženi dio javnosti naslađivao raspravama o tome može li biti i trunčice morala u čovjeku koji tako bespoštedno iskorištava dano mu povjerenje pokojnika – i uz to čovjeku koji se izdaje za pravoga vjernika i iskrenoga prijatelja! – tim tekstom, Mate je zapravo pokazao koliko je duboko ispravan i moralan čovjek
Kad je prije sedam godina u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu praizvedena predstava „Ljudi od voska“ redatelja Janusza Kice, u likovima jedne od triju isprepletenih drama Mate Matišića u kojoj se ovaj cijenjeni dramatičar, scenarist i glazbenik jasno referira na stvarnost u kojoj je postao skrbnik dviju djevojčica nakon smrti njihovih poznatih roditelja, pritom u liku majke prikazujući manipulatornu zlostavljačicu, javnost je odmah prepoznala pokojnog Krstu Papića i njegovu drugu suprugu, tada također već pokojnu Jadranku.
Predstava je, očekivano, izazvala prilično veliku buru u čašici vode hrvatske kulturne javnosti, nakon početnog šoka itekako spremne na kuloarsko polemiziranje oko etičnosti uvlačenja maloljetnih djevojčica u neku vrstu javne rasprave. Papićeva kći iz prvog braka Matu je čak optužila za klevetu, a u nekim medijima predstava je opisivana kao jeftini tračerski obračun s mrtvacima.
No, ako i izuzmemo bjelodanu činjenicu da je ovdje riječ o kazalištu, dakle po definiciji iluziji, fikciji čak i kad sadrži neke autobiografske elemente (ili unatoč tome), niti jedna rasprava nije se ni izdaleka dotakla zapravo ključnog aspekta ovog Matinog „javnog razotkrivanja“: njegove odluke, koju je morao donijeti posve svjestan svih njezinih implikacija, pa stoga dakle i potpune spremnosti, da kompromitira svoj imidž velikog dobrotvora, divnog i nesebičnog čovjeka koji je spremno preuzeo brigu nad sirotim djevojčicama, kako su o njemu i njegovoj supruzi do tada pisali i govorili ti isti cijenjeni mediji i kuloari.
Čin istinskog umjetnika
Dok se zgrožena javnost naslađivala raspravama o tome može li biti i trunčice morala u čovjeku koji tako bespoštedno iskorištava dano mu povjerenje pokojnika – i uz to čovjeku koji se izdaje za pravoga vjernika i iskrenoga prijatelja! – tim tekstom, Mate je zapravo pokazao koliko je duboko ispravan i moralan čovjek. Jer čovjek koji do te mjere propituje sve da je i sebe spreman ponuditi kao žrtvu bogovima javnoga mnijenja, i to na oltaru umjetnosti, ne samo da je čovjek visokih moralnih načela, već je i hrabar (ako nije lud ili naivan!) i uz to istinski umjetnik.
Da će biti neshvaćen – ili pogrešno shvaćen – Mate je morao znati. Krimen je svakog umjetnika da će ga se nužno neprestano nastojati svrstati u ladice, i to prema kategorijama razumljivima većini, dakle uglavnom posežući za manje ili više informiranim pojednostavljivanjima. Već na press konferenciji kojom je HNK u Zagrebu najavljivao svoju veliku praizvedbu te 2016. godine, nakon podugačke teoretičarski hermetične logoreje Lea Rafolta o „Ljudima od voska“, Mate se podbočio o desnu ruku, duboko uzdahnuo i izjavio da je s tim dramskim triptihom zapravo imao sasvim drugo od dosad rečenog na umu.
Iako je morao znati da priča – s očitom aluzijom na stvarnost, u kojoj otvoreno upire osuđujući prst u umiruću ženu prikazujući je kao patološku, amoralnu manipulatoricu – ima potencijal da se s kazališnih dasaka prelije u stvaran život u obliku moralne osude njega samoga, Matišiću je vjerojatno morao ostati trpak okus nakon te gorke pilule.
Šarmantni crni humor
Da je tome tako dokazuje i činjenica da je sedam godina kasnije napisao novi komad, svojevrsni eho ili nastavak „Ljudi od voska“, u kojem ide još dalje u propitivanju porozne granice između zbilje i fikcije, biografije i teatra, stvarne osobe i izmišljenog lika.
„Moji tužni monstrumi“, predstava po Matišićevu tekstu kojom je u režiji Vite Taufera zagrebačka Gavella u srijedu, 15. studenog, otvorila vrata svoje velike dvorane nakon punih šest godina obnove i radova, šarmantni je crnohumorni pandan svojoj mračnoj preteči prepun duhovitih replika i inteligentne satire, u predstavi koja ovog dramskog pisca još jednom otkriva kao majstora komičnih zapleta, maštovitoga humorista, vrhunskoga ironičara koji lakopero, posežući pritom za svim onim odreda velikim tematskim kategorijama kao što su moral, dobrota, poštenje, ljubav, povjerenje, plete gustu dramsku pletenicu svojeg novog komada, sazdanu od – propitivanja.
Ponovo su tu tri priče, tri jasno odvojene cjeline, koje međusobno povezuje provodni lik autorova alter ega, nekadašnje pop-rock zvijezde a danas poznatog dramatičara, samo mu što ovaj puta, u činu krajnje samoironije, autor posuđuje vlastito ime. Matu u predstavi igra Živko Anočić, koji je do te mjere u kretanju i ophođenju preuzeo osobine koje prepoznajemo kao autentično matišićevske da se na trenutke čini da nam se s pozornice obraća pravi Mate Matišić.
Makabrična maštovitost
U pozadini svih triju dijelova „Tužnih monstruma“ iste su tematske preokupacije kao i u „Ljudima od voska“: prošlost koja dolazi u obliku progonitelja i obračunavanje s mentalitetom Matinih rodnih Ričica. Sve je u ovom komadu odraz prethodnoga, ili u strukturnom smislu, ili kao svojevrsna interpretacija, no ovdje je otpočetka jasno postavljen lagan, duhovit ton, uz maštovito koketiranje s grotesknim, a rezultat je šaljiva parodija puna nepretenciozno zabavnih obrata praćenih lucidnim opservacijama glavnoga protagonista.
Od prve scene u kojoj Mate ironizira sam sebe i svoje tvrdoglavo odbijanje intervjua (predstavu otvara prizor u kojemu duboko koncentriranog pisca za radnim stolom ometa zvonjava telefona – još jedan dosadni novinar koji pokušava dobiti intervju), sve je u ovom komadu krcato nepretencioznih provokacija.
Progonitelji se pojavljuju u obliku psihijatrijske bolesnice i ljubomorna muža. Prva je uvjerena da su joj presadili rožnicu pokojne majke djevojčice iz prethodne predstave – pokojnica se kroz nju vraća iz mrtvih i progoni Matu zbog načina na koji ju je predstavio u „Ljudima od voska“. Na granici jezive tragikomike izvrsno ju je utjelovila Jelena Miholjević, koja u ovoj predstavi igra još dva ženska lika, oba komično karikaturalna i timburtonovski makabrično maštovita. Progonitelj – ljubomorni muž (Franjo Dijak), koji se pojavljuje u trećem dijelu, uvjeren je da je Mate kao popularni glazbenik u davnoj mladosti razdjevičio njegovu suprugu – a na njemu je da istjera pravdu podvrgavajući Matu detektoru laži.
Režija plošna, predstava uspješna
Kao i u „Ljudima od voska“ – koji se u ovom komadu izravno i spominju – centralna priča predstave vodi nas u Matin rodni kraj, ali ovaj puta u fantazmagoričnu scenu na groblju, gdje ništa nije kako se čini a sve je upravo onako kako nas Mate tjera da vidimo, problematizirajući za tog pisca trajnu opsesiju nazadnim nacionalistički obojanim svjetonazorom pasivnih krajeva od kojega se on jasno uvijek iznova distancira.
Osim Anočića i Antonije Stanišić-Šperanda u standardno za tu glumicu dobrom glumačkom ostvarenju u ulozi Matine supruge, čiji likovi povezuju sva tri dijela predstave, ostali se glumci izmjenjuju u različitim ulogama i svi su na premijeri ispraćeni ovacijama: tu su još Filip Šovagović, Sven Šestak, Mada Peršić i Ivica Pucar.
Tauferovoj bi se režiji moglo zamjeriti svojevrsnu plošnost, neinventivnost, pa tako predstava povremeno gubi na tempu, neke su scene nepotrebno prerazvučene, među glumcima nije ostvaren puni potencijal suigračke sinergije. No, Matin je predložak razigran, iskričav, glumačke izvedbe pojedinačno i izvrsne i uvjerljive, a scena Lazara Bodrože, svjetlo Zdravka Stolnika i glazba Šimuna Matišića efektno stvaraju sugestivnu atmosferu crnohumorne parodije koja nas istodobno tjera na smijeh i na duboko promišljanje o velikim temama. Ako je ovim komadom želio odgovoriti na kritike i osude izazvane „Ljudima od voska“ Mate Matišić to je i uspio, pritom ne odstupajući od sebe. A koliko ćemo od toga razumjeti i kako na to reagirati, ostaje na nama.