Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nova hrvatska literarna zvijezda za Telegram priča o uspjehu posljednje knjige i intenzivnom životu koji je doveo do nje

Špišić intervjuira Luizu Bouharaou čija je knjiga 'Jesmo li to bili mi' doživjela drugo izdanje

ZADNJA IZMJENA: srp 31, 2020
Foto: Ema Bednarz

U nepunih godinu dana knjiga “Jesmo li to bili mi”, objavljena u Nakladi Jesenski i Turk, doživjela je drugo izdanje. Publika je s pravom prigrlila ranjiva čeda Luize Bouharaoue, njene uporne tragače za ljubavlju i posljednjim krhotinama smisla. “Ne mogu vjerovati da će me neko jebat u mojoj ulici” – rečenica je zapisana u prvom odlomku romana, jedna od najogoljenijih, najerotskijih i najtjeskobnijih koje sam ikada pročitao.

Rečenica sublimat neobuzdanog uličnog seksa i nade za utočištem, bijegom u djetinjstvo i zaštitu od grubosti svijeta. Čitati spisateljicu (rođenu u Splitu, 1985.) jedinstvene tvrdokuhane kaligrafije, i potom raditi intervju s njom, blagoslov je od kojega se, srećom, nikada neću oporaviti. Otvorila se nesebično. Snabdjela me istinama i čuvstvima, kao što oaza napaja namjernika.

TELEGRAM: Imate opojnu moć apsorbiranja najsićušnijih krhotina svijeta oko sebe, lica i naoko usputnih zbivanja. Kada ste postali svjesni tog instinkta, još kao djevojčica?

BOUHARAOUA: Je li ta potreba da pažljivo promatram svijet instinkt ili je obrambeni mehanizam, naučeni način uspostavljanja kontrole nad kaotičnom stvarnošću, teško mi je reći, ali ne sjećam se života bez nje. Ima to sigurno veze s tim što je jedna od prvih stvari koju sam kao djevojčica naučila bilo šutjeti. Moja je obitelj jedna od onih u kojoj su traume trajno prešućene, naši su odnosi vječito kruženje oko velike neizgovorene praznine. Tome valja pridodati i to da sam odrastala u 90-ima kao dijete samohrane majke i oca stranca druge vjeroispovijesti, s najčudnijim prezimenom u ulici, školi, gradu pa i šire…

Ta se šutnja, na inicijativu moje majke, prelila i na vanjski svijet – zajedno smo šutjele o tome da je moj otac otišao, i jer se to smatralo sramotom i jer je ona, sasvim opravdano, zaključila da smo tako same i imenom obilježene, još očitija meta. Tako nastala šutnja idealna je pozicija za promatranje koje te otvara za percipiranje života drugih i u tebi rano rađa spoznajom da je najveći dio naših života “usputan”. Jedan veliki korpus dana sačinjen od međuvremena, sati, tjedana, godina između velikih, formativnih prijelomnih događaja, koje vrlo često tek naknadno shvaćamo kao takve. Iz te se pozicije i procesa rodila potreba da se konci svakodnevice povežu, da se tamo gdje je to nemoguće ispletu novi, i da se nad tom neizgovorenom i neispričanom prazninom podigne tanki most fikcije.

TELEGRAM: “Vodenim žigom” završavate knjigu. Možete li se prisjetiti koji je to prvi “vodeni žig” na vašoj koži, tko ili što ga je utisnulo?

BOUHARAOUA: Dva su: žene koje su me odgojile i more. Na početku knjige “Sanjarije divlje žene” Helene Cixous ima divnu rečenicu koja glasi: “Cijelo vrijeme dok sam živjela u Alžiru, sanjala sam o tome da živim u Alžiru”. Cijelo svoje djetinjstvo i mladost u Splitu sanjala sam o moru kao o prostranstvu. Nismo nikad o tome razgovarale, ali je činjenica da nikamo nismo išle, pa čak ni za vrijeme godišnjeg odmora moje majke, sigurno imala veze s umorom, obavezama oko kuće i životom od jedne plaće. Ljeta u Splitu ljeta su asfalta, prašine i žege, igre i dernjave na ulici isprekidane odlascima na betonske gradske plaže sa svojim ili tuđim roditeljima i drugom djecom iz ulice.

To su dani u kojima se vrijeme razvlači kao žvaka koju si ispljunuo na asfalt po popodnevnoj omari, spori sati u kojima zavidiš onima što odlaze brodovima isto onako kao što djeca iz unutrašnjosti tebi zavide što živiš na obali. Zavist se pretvori u žudnju, a ona rodi fantaziju o nepreglednom plavom prostranstvu, slobodi otoka i odlasku preko mora. Kad kažem žene koje su me odgojile – ne mislim samo na svoju majku i tetku, već i na različite susjede koje su na nas pazile s prozora dok smo jurcali ulicom, na majke koje su na plažu vodile svoju i još sedmero tuđe djece.

Mislim na kolektiv žena s kojima je moja majka radila u Društvenoj prehrani splitskog KBC-a a koje su me u rotacijama obilazile svakih petnaest minuta onih meni dugih dva do tri sata nakon vrtića, u kojima je još teklo radno vrijeme moje majke. Koje su se sa mnom šalile i smijale, donosile slatki čaj od šipka i krafne, za mene postavile stol u kancelariji i kupile mi bojice da mogu tamo crtati. Rituali hranjenja i organizirane brige za druge koje izlaze iz okvira vlastite obitelji, taj glasni smijeh žena koje kuhaju, peru i poslužuju, a pritom čuvaju tuđe dijete, jedno je od mojih najvažnijih životnih iskustava jer ti su me kolektivi naučili da su ženska snaga i solidarnost jednako moćna i fascinantna sila kao i more.

TELEGRAM: Instinkt opažajnosti važan je spisateljski alat. Međutim, kako ga kontrolirate? Kako izbjegavate iskušenju eksploatacije?

BOUHARAOUA: Distancom i radom na tekstu. Sve što napišem volim ostaviti sa strane sve dok ne zaboravim kako je napisano. U tom trenutku vraćam se tekstu i čitam ga kao da nije moj i upravo tada za mene počinje istinski rad koji mi od svih faza pisanja pruža najviše zadovoljstva. Imam ozbiljan strah od prevelike ekspozicije i patetike u koju ona potencijalno vodi, možda i pretjeran, ali i dalje ću radije napisati manje nego više. Možda je to stvar naravi i odgoja, možda je pitanje spisateljske zrelosti koju tek trebam doseći, ali najveća mi je radost sasjeći viškove i probiti se na čistinu pa sabiti trenutak lika, život u jedan precizan i sveobuhvatan izraz. Umoliti jezik da se prestane opirati, da izrazi točno ono što sam htjela.

TELEGRAM: Što se krije iza zapitanosti naslova romana “Jesmo li to bili mi” a bez notornog upitnika? Mislim da bi preusko bilo da vas trpamo u ladicu nekakve generacijske glasnogovornice.

BOUHARAOUA: Na individualnom nivou, odnosno na nivou samih likova, to je trenutak samo-refleksije i refleksije, period ili kratki bljesak promišljanja i sjećanja na samog sebe ili one koji su nam bili važni, s kojima smo podijelili djetinjstvo i mladost, a u kojem se promatramo drugim očima, a možda se čak ne možemo ni prepoznati. Pitanje “jesmo li to bili mi” srž je odrastanja, prepoznavanja dubinske promjene u sebi i u drugima. Prepoznavanje procesa, ljudi i odnosa koji su nas doveli na mjesto na kojem smo danas.

Na širem planu, planu društva čiji smo dio, to pitanje ima još dalekosežnije posljedice. Užasi koje smo proživjeli i koje smo posijali u zadnjih trideset godina moraju nas natjerati da se sa zapitamo “jesmo li to bili mi”, a potvrdni odgovor na to pitanje primorati da se užasnemo nad vlastitom prošlošću i da shvatimo koju odgovornost snosi to “mi”. Kada je u pitanju moja generacija, ona koja je odrastala u ratu ili se u njemu rodila, naš je odgovorni zadatak taj da budemo čuvari budućnosti, da se postaramo da se ono što je bilo nikad više ne ponovi.

TELEGRAM: Uzbudljiva mi je erotska, čulna komponenta svih ovdje izloženih sudbina, i hetero i homo veza…. Ali sve su premazane nekim odsjajem tuge, gorčine neispunjenosti. Zašto?

BOUHARAOUA: Razočaranje je neizostavni začin mladosti i odrastanja, zamjena iluzije iskustvom. Ono ne podrazumijeva nužno gorčinu, već melankoliju koju rađa više ili manje bolni sudar između slike svijeta u našoj glavi i stvarnosti. Nigdje to nije tako očito kao u procesu otkrivanja vlastite spolnosti i činjenice da ona nije nužno vezana uz -ostvarenu i trajnu- ljubav, prokreaciju ili brak, što je slučaj s likom Lucije, te da je društvo etiketira kao nepoželjnu i zabranjenu, što je slučaj kod Dade.

Paralelno s tim procesom, odrastajući učimo se i ljubavi. Voljeti i sebe i druge, bili oni roditelji, prijatelji, ljubavnici ili partneri, umijeće je, za svakog od nas ponaosob pa tako i za moje likove. Rađamo se s potrebom za ljubavlju, žarkom željom da budemo voljeni i da volimo, ali tek kroz odrastanje shvaćamo da je ta naša želja samo jedna varijabla u jednadžbi s nekoliko nepoznanica, od kojih smo mi sami sebi možda najveća. Zato su naši prvi odnosi često nedorečeni, nerealizirani, propušteni.

TELEGRAM: U tom smislu, ja nisam siguran kako je završila Lucija, junakinja koja ih sve nekako šiva i rašiva oko sebe. Želim vjerovati da je sretno prešla ulicu… Možete li me kao autorica podržati u tom vjerovanju, ili ostavljate otvorena vrata?

BOUHARAOUA: Sam kraj knjige jedna su velika otvorena vrata tako da kroz njih mogu proći i likovi i cijela jedna okrugla budućnost koja je pred njima. Činjenica da svo troje uopće mogu prijeći cestu, onu fizičku i metaforičku, i napokon doći na drugu stranu života, za mene je sretan kraj. Posebice jer, ma koliko se puta izgubili, pronašli i izgubili, to čine zajedno. Lucija je žilava, osjećajna i promišljena djevojka koja cijelu tu priču, kako ste divno to rekli, šiva i rašiva. Nema straha za Luciju, ma šta joj život donese, ona će već nekako utabati svoj put.

TELEGRAM: Uz primarnu brižnu analizu emocija, ne propuštate govoriti i o bolnim socijalnim i političkim temama našeg društva. Recimo, dionica “Dida i ja” beskrajno je duboko zašla pod kožu lica i naličja ovdašnjih ratova i netrpeljivosti.

BOUHARAOUA: Moja djetinja sjećanja na rat su zapravo vrlo shizofrena. U njima se smjenjuje sekvenca troje nasmijane djece koja jure skloništem ne bi li ulovili hrčka koji je izašao iz košarice u koju sam ga stavila kad su se oglasile sirene; sekvenca moje majke koja četiri puta grije jednu te istu juhu koju nikako da pojedemo jer stalno moramo u sklonište pa je peti put izlijeva u sudoper. Za večeru, koja je trebala biti ručak, na moju sveopću radost jedemo samo jaja i pomfrit; sekvenca policajaca koji razbijaju prozorska stakla da bi ušli u stan našeg susjeda koji je čekićem zatučen za vlastitim kuhinjskim stolom; sekvenca posjete rođacima koja se naglo prekida jer su pronašli tijela susjeda na smetlištu; sekvenca ponoćnih telefonskih poziva u kojima naš susjed, glas mu prepoznajem iako je ona ta koja drži slušalicu, vrijeđa i straši moju majku iz zabave…

Biti dijete i vidjeti strah u očima svojih roditelja bomba je od kojeg se ruši tvoj svijet. Svo to nepresušno nasilje kojem smo bili izloženi i strah koji je tada u nas ušao zacrtali su koordinate života koje danas živimo. Šutnja kojom su me učili neće ni mene ni nikoga drugoga spasiti, na nama je da govorimo da glasom koji imamo, da jezikom i pričama varimo traume s kojima se kao društvo nikada nismo do kraja suočili iako su nam sva ta nekoć mala djeca odavno postala odrasli ljudi.

TELEGRAM: Zvijezde su tako htjele pa su vam gene prikupile s obje strane Mediterana, od Alžira do Splita. Ta je naša kolijevka civilizacije istodobno rajska i prokleta. Osjećate li to dvojstvo kao poseban ljudski i umjetnički izazov?

BOUHARAOUA: Ljepotu pejzaža i grubost ljudi na ovom našem dijelu Mediterana, kojeg puno bolje poznajem od onog alžirskog, vidim kao dualnost u kojoj je ozbiljan izazov svakodnevno živjeti, ali je izrazito uzbudljivo o njoj pisati. Nasilje i blagost, kolorit i klima, živost i svekolika pretjeranost izrazito su potentna književna kulisa i sadržaj. Već neko dulje vrijeme ne živim na tom podneblju i u toj sam svojoj svakodnevici zaista sretna. Istovremeno, osjećam da se ono što me okupira i ono o čemu želim pisati neprekidno migrira na jug pa se šalim da ću, kako je krenulo, živjeti nešto nalik Joyceovoj sudbini – otišla sam iz zavičaja da se u tekstu nikad ne bi odvojila od njega. Je li to raj ili prokletstvo, vrijeme će pokazati.

TELEGRAM: Zgodan je podatak da vam je urednica, uz Krunu Lokotara, Olja Savičević Ivančević čiji je „Adio kauboju“ imao izvrsnu ambijentalnu teatarsku verziju u režiji Ivice Buljana na Splitskom ljetu 2012. I vaš roman bogat je scenskim i filmičnim potencijalom. Pokojni Altman bi tu, siguran sam, trljao ruke… Vidite li svoj roman u drugim medijima?

BOUHARAOUA: Dok sam pisala “Jesmo li to bili mi” na umu sam imala samo knjigu koja će funkcionirati dvojako – koju će čitatelji moći čitati kao zbirku priča u kojoj je svaka priča samostalna, ili kao roman, budući da su priče povezane trima glavnim likovima i daju presjek njihovog odrastanja i evolucije međusobnih donosa. Do sada je statistički ozbiljan broj čitatelja i čitateljica spomenuo filmični potencijal knjige, a jedna je moja draga prijateljica u svojoj glavi već pronašla idealnu glumicu za lik Lucije, koja je, i po mom mišljenju, pun pogodak…

TELEGRAM: Da probam pogodit: Tihana Lazović?

BOUHARAOUA: Da, i moja prijateljica je mislila na Tihanu Lazović.

TELEGRAM: Eto, tu smo.

BOUHARAOUA: Dakle, iz tog se dijaloga s čitateljima, od kojih je jedna čitateljica bila i producentica Tamara Babun, rodila ideja da se knjiga pretoči u filmski jezik. Sam proces pisanja scenarija trenutno je u povojima, trenutno evo pišem-brišem treatment, ali započeli smo proces.

TELEGRAM: Kao agilna pripadnica udruge “Skribonauti” radite na važnom terapeutskom i društvenom projektu gostovanja pisaca u zatvorskim sredinama. Kakva su vam iskustva, s kojim ste se vlastitim predrasudama susretali, odlazeći u specifičnu stigmatiziranu sredinu?

BOUHARAOUA: Rad u zatvorima riješio me je moje velike sumnje koja je s godinama prerasla u strah – strah da je književnost nemoćna, da je izgubila sposobnost da utječe, oblikuje i usmjerava živote na način na koji je to napravila s mojim i sa životima svih drugih pasioniranih čitatelja i čitateljica, pisaca, spisateljica i kulturnih radnika. Kroz rad našeg književnog kluba u Ženskoj kaznionici u Požegi susrela sam se s najrazličitijim ženama – strastvenim čitateljicama, ženama koje čitaju samo žanrovsku literaturu i ženama koje su priznale da ne čitaju uopće.

Sve su one s nama počele ili nastavile čitati, uživale u tom procesu te ga prepoznale kao izrazito važan način artikuliranja vlastitog života i stvarnosti te važan izvor utjehe i smisla. To me je iskustvo naučilo da književnost nije izgubila svoje čitatelje, već su ih kulturna i obrazovna politika, ili bolje rečeno manjak iste, sasvim zapustile. Književnost živi kroz dijalog s čitateljima i čitateljicama i da bi zaista bila “živa” mora biti svjesna da pripada baš svima, da je potrebno izaći među ljude, pronaći čitatelje u lokalnim zajednicama, školama, domovima za starije, bolnicama, zatvorima, društvenim mrežama… Našu književnost ima tko čitati i primit će nas kao svoje jednom kad im dođemo.

Davor Špišić
Telegram autor
83 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program