Nova monografija o Slavku Štimcu je brižan dnevnik redateljskog preludiranja po simfoniji glumačke i ljudske ikone
Misirača doista nije previdio niti jedan atom od kojega je sazdano plahovito, očuđeno, a snažno dušebrižništvo Slavkove jednostavne i jedinstvene magije
“Slavko voli životinje i zato je i dobro igrao u filmu”, jednostavno je tajnu objasnio Pavo, otac Slavka Štimca, novinarima beogradske Radio TV revije, kada su posjetili njihov lički dom u proljeće 1976. O toj divnoj epizodi piše filmski i kazališni redatelj Marko Misirača, autor veličanstvene, tople i pronicljive monografije “Slavko Štimac: Tihi heroj ekrana” (izdavač Udruženje filmskih glumaca Srbije).
Štimac je prošlogodišnji dobitnik nagrade “Pavle Vuisić” – vrijednog priznanja koje se u Srbiji dodjeljuje za izuzetan glumački doprinos na filmu, a uključuje izdavanje monografije i produciranje dokumentarnog filma o laureatu. Misiračina knjiga i dokumentarac “Samotnjak”, redatelja i scenariste Srđe Penezića, svoje prvo predstavljanje imali su ovih dana na Filmskim susretima u Nišu.
U te aprilske dane 1976. navršilo se četiri godine otkako je u tvrdokuhanoj snijegom zametenoj pastorali filma “Vuk samotnjak” Obrada Gluščevića bljesnuo jedan crnooki klinac. Dječarac kao upisan u Šegrtu Hlapiću legendarne Ivane Brlić Mažuranić: “malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce”.
Životinje kao da su prepoznale dobrotu
Srca većeg od kozmosa, obraza nježno priljubljenog uz Hundovu njušku, Slavko se samotnički i samoučki vinuo do filmske vječnosti, veće od života. Misirača u otvarajućem poglavlju monografije (“‘Piše Hund, al’ piše i Mile!’ ili kako je sve počelo: bio jednom jedan…”) nadahnuto provodi održivu analizu jedne od sprovodnih kucavica Štimčevog umjetničkog otajstva, nesebičnog instinktivnog razdavanja ljubavi prema životinjskim bićima: “Čini se da ni jedan glumac našeg podneblja nije imao prisniju komunikaciju s ‘likovima’ iz životinjskog sveta, koji, kao da su prepoznavali onu iskonsku dobrotu i istinitost u Slavkovoj ličnosti.”
Budući da je autor ove važne knjige redatelj po profesiji, ona se čita kao uzbudljiv, osjetljiv i brižan dnevnik redateljskog preludiranja po simfoniji glumačke i ljudske ikone. Misirača doista nije previdio niti jedan atom od kojega je sazdano plahovito, očuđeno, a snažno dušebrižništvo Slavkove jednostavne i jedinstvene magije.
Prije svega, neizmjerno ga inspirira neodustajuće dječaštvo tog “sićušnog Kerempuha, Pometa i Malog Princa“ (kako Slavka genijalno karakterizira Ranko Munitić), alkemijski eliksir ozbiljnog, u osnovi usamljeničkog mangupstva.
‘Govori onako kako ti inače govoriš’
Onaj kazan čudotvornog napitka u kojeg je naš tihi heroj zaigrano upao u malom selu onkraj svijeta, još kao jedanaestogodišnjak (Štimac je rođen 1960., u Konjskom Brdu kraj Perušića), začuvši prvu i doživotnu lekciju svog prvog čika redatelja Obrada: “Govori onako kako ti inače govoriš”.
Zamrznuto dječaštvo, kao tihi implozivni vulkan iskonskog življenja pred kamerama, Štimac je, od djetinjstva i tinejdžerstva sve do adolescencije, u razdoblju od 1972. do 1984. kovao u uzajamnom prepoznavanju s virtuozima jugoslavenske i svjetske scene: Brankom Bauerom (“Zimovanje u Jakobsfeldu” i “Salaš u malom ritu”), Samom Peckinpahom (“Željezni križ”), Goranom Markovićem (“Specijalno vaspitanje”), Slobodanom Šijanom (“Ko to tamo peva”), Emirom Kusturicom (“Sjećaš li se Dolly Bell”), Goranom Paskaljevićem (“Varljivo leto ’68.”)… Čudesna kvaka Slavkove evolucije leži u tome što smo mi, rođeni 60-ih, imali tu privilegiju da (ne) odrastamo skupa s njim.
Uz njega nismo raskrčmili djetinjstva budzašto, uz njega sanjamo da smo postali bolji ljudi nego što jesmo. Slavko je naš imaginarni drug koji nas nikada nije iznevjerio.
Posljednja živuća jugoslavenska ikona
Misirača vispreno istražuje i neponovljivu interakciju Slavka Štimca i carskih posjednika navlas istih takvih prerogativa životnog bivstvovanja pred kamerama: legendarnih udarnika Pavla Vuisića i Slobodana Cice Perovića. Dirljivo je podsjećanje s kolikom su nježnošću, neskrivanom fascinacijom, mudrošću i povjerenjem, svoje krune nesebično povjerili mlađahnom nasljedniku.
Svojom trajnom senzacionalnom radnom akcijom umjetničkog i ljudskog poštenja Slavko Štimac je danas posljednja živuća jugoslavenska ikona. Misirača precizno detektira Slavkovo prvo pozorničko iskušenje koje se desilo u prologu raspada.
U junu 1991., dok se puštala prva krv i Jugoslavijom potekoše prve metastaze, na sceni Beogradskog dramskog pozorišta Slavko je živio prvo teatarsko krštenje. Kao Lucky u Beckettovom “Godotu”, u režiji Harisa Pašovića, nastupio je u all-star ekipi, uz Predraga Manojlovića, Žarka Lauševića i Miodraga Krivokapića.
Cijelog života igrao dobrice i istinoljupce
Beketovski postapokaliptični sakati pejsaži tek su nicali na horizontu. Ostalo je historija kojoj Slavko ne pušta da nas smlavi.
Praktički cijelog života igrao je dobrice i istinoljupce. U vremenima zla i laži, Štimac je čista inkarnacija Dobra i Istine. Čak i kad su mu neki redatelji (Dalibor Matanić u seriji “Područje bez signala” i Nemanja Ćipranić u seriji “Crna svadba”) povjeravali misije da iskorači na tamnu stranu, Slavkova žeđ za istinitim predskazanjem i ogoljavanjem svake stope labirinta naših duša činila je da mu bez ostatka vjerujemo.
I tako zaštićeni od izdaje, zajedno s njim pobijedimo Zlo. Uostalom, živeći mirnog i blagog čovjeka koji postaje masovni ubojica Mitar (“Crna svadba”) u svom egzekutorskom pohodu Slavko je jedino poštedio skutrenu prestrašenu djevojčicu. Dijete ne diže ruku na posestrimu svoju i tama je barem na tren pobijeđena.
Mnoge zablude oko Štimčeve karijere
Misirača pedantnom gorčinom podsjeća i na mnoge zablude oko Štimčeve karijere. Recimo, kako poražavajuće danas odzvanja činjenica da je redatelj Branko Bauer sjajni scenarij Arsena Diklića za televizijsku seriju “Salaš u malom Ritu” bezuspješno nudio Televiziji Zagreb, nisu mu se ni udostojali odgovoriti.
Srećom, bilo je vizionara na Televiziji Beograd, pa se kult ipak rodio. Ili što reći da je “Varljivo leto 68.” Gorana Paskaljevića odbijeno da uđe u konkurenciju Pulskog filmskog festivala 1984., s obrazloženjem da film nije komunikativan?!
Nevjerojatna je ignorancija službenih “prosuđivača” Slavkove umjetnosti, jer on je prvu strukovnu nagradu dobio tek 2008.! Nepravda je ispravljena na sarajevskom Film Festivalu kada je za ulogu Hasana, zajedno sa kolegom Leonom Lučevim (Vuko) podijelio “Srce Sarajeva” za potresne nepatvorene majstorluke u filmu “Buick Riviera” Gorana Rušinovića, prema scenariju Miljenka Jergovića.
Fizička bol od silne metafizičke dobrote
Sjećam se da sam 2016. gledajući film “Ime: Dobrica, prezime: nepoznato” redatelja Srđe Penezića osjetio skoro fizičku bol od silne metafizičke dobrote koja kroz Slavkovo srce prodire iz tog filma.
Sličnu bol sam osjetio čitajući knjigu “Slavko Štimac: Tihi heroj ekrana”. Treba tu heroiku pod hitno uvesti i naseliti i u Hrvatskoj. Jer tu piše sve o nama. Kakvi smo mogli biti.