Još ranije, tijekom produkcije, mogli su se čuti nezadovoljni glasovi zbog toga što je za ulogu američke pop-ikone Marilyn Monroe odabrana Ana de Armas, glumica kubanskog podrijetla, za koju se smatralo da zbog snažnog naglaska ne može uvjerljivo utjeloviti glumicu. Nema sumnje, film australskog redatelja Andrewa Dominika ima mnogo problema, no izvrsna Ana de Armas definitivno nije jedan od njih.
Nakon majčinog psihičkog sloma završila u sirotištu
Film se temelji na istoimenoj, kontroverznoj knjizi Joyce Carol Oates, objavljenoj 2000. godine, a scenarij je adaptirao sam redatelj. Dominik kreće od glumičina sedmog rođendana, kad je mlada Marilyn – odnosno Norma Jeane, kako glasi njezino pravo ime – na prilično potresan način iskusila majčin psihički slom.
Nestabilna Gladys, koja se, između ostaloga, nikad nije pomirila s činjenicom da djevojčin otac nije bio dijelom obitelji, tijekom večeri malu Normu Jeane strpa u automobil i provoza po zapaljenim brdima oko Los Angelesa, a onda je, pri povratku doma, pokuša ugušiti u kupki vruće vode.
Potresena djevojčica (dojmljiva Lily Fischer) uspije pobjeći iz stana i utrči kod mladog para iz susjednog stana. Gladys je potom hospitalizirana, a Norma Jeane, odgovornost koju njezini susjedi dugoročno nisu htjeli preuzeti, gotovo na prevaru završava u sirotištu. S tom scenom završava dramski i emocionalno najuvjerljiviji dio filma.
Odvratna scena inicijacije u Hollywood
Do svoje punoljetnosti Norma Jeane prošla je niz različitih skrbnika, napustila školu, doživjela ogavne izljeve muške požude, seksualno zlostavljanje i dogovoreni, neuspješan brak, no redatelj preskače njezinu adolescenciju i fokusira se na poslijeratno razdoblje, kad je u svojim ranim dvadesetim Norma Jeane radila kao fotografski model.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svjedočimo prilično odvratnoj “Harvey Weinstein” sceni njezine inicijacije u Hollywood. Norma Jeane platila je cijenu rođenja Marilyn Monroe. No jedna nije istisnula drugu, inzistira Dominik, i taj rascjep između glumičine privatne i javne sfere ostaje konstanta tijekom čitavog filma, pomalo razvučenog na 2 sata i 47 minuta. Pritom valja istaknuti da je Norma Jeane u središtu pozornosti.
I dok su svi htjeli Marilyn, dvojica holivudskih playboya, od kojih je jedan bio sin Charlieja Chaplina, glumici su nastojali pokazati da ih zanima upravo Norma Jeane. Oko ovog poliamorijskog odnosa izgrađena je rana faza filma, iako nema previše ozbiljnih dokaza da je veza dosegnula tu razinu kompleksnosti. Ipak, iz toga će proizaći trudnoća koju će glumica s priličnom nesigurnošću okončati, očito i na poticaj svoje produkcijske kuće.
Nakon drugog pobačaja spirala prema dolje
Uslijedit će neuspjeli brak s bivšim bejzbolašem, Joeom DiMaggiom, koji se nije mogao nositi s njezinom javnom personom i slobodnom seksualnošću. Nakon rastave s nasilnim sportašem usmjerila se na usavršavanje glumačkog zanata u New Yorku. Do sredine pedesetih, poslije uloga u filmovima kao što su Niagara, Muškarci više vole plavuše i Sedam godina vjernosti, Monroe se nametnula kao apsolutni holivudski seks-simbol, no nisu je shvaćali kao ozbiljnu glumicu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tamo je upoznala svog budućeg supruga, dramatičara Arthura Millera (solidni Adrien Brody), s kojim je jedno vrijeme pokušala živjeti izvan svijeta holivudskog spektakla, no kad je nesretnim slučajem pobacila, koliko znamo, po drugi put, uslijedila je bolna putanja prema dolje. Kasnih pedesetih glumica se pokazuje kao izrazito težak i nepredvidljiv suradnik; posebno je to slučaj u njezinoj suradnji s Billyjem Wilderu u naširoko hvaljenoj komediji Neki to vole vruće.
Prisutna još od njezinih početaka, ovisnost o alkoholu, lijekovima i drogama progresivno je uništava, a ne pomažu ni toksični odnosi s moćnim muškarcima (John F. Kennedy) koji ne vide dalje od njezinih tjelesnih otvora. Godine 1962. u trideset šestoj godini, predozirala se barbituratima. Naslovnica New York Mirrora, u kojoj se navodi da je, zamislite, pronađena gola u vlastitom krevetu, najbolje govori što su industrija, obožavatelji i mediji uvijek tražili od nesretne glumice.
Raskošni redateljski repertoar oneobičavanja
Redatelj njezinu priču donosi prilično slobodno izabranim asocijacijama, fragmentarno i kolažno, radeći proizvoljne skokove u njezinoj biografiji. Iako mu je ovo tek četvrti igrani film, Andrew Dominik prilično je dugo na sceni, i nema sumnje da vješto vlada zanatom. Ideja za Blonde postojala je već početkom prošlog desetljeća, no na kraju se Dominik odlučio za solidno primljeni Killing Them Softly (2012), nakon čega snima dva dokumentarna filma o Nicku Caveu, koji je s Warrenom Ellisom skladao glazbu za i ovaj film.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nisam siguran da je to najsretnije izvedeno. I dok je sama kompozicija snažna, ostaje dojam da u puno navrata njihov minimalistički pristup jednostavno ne pristaje onom što vidimo na ekranu. To posebno zna zasmetati u situacijama isforsirane dramatičnosti, kad redatelj nepotrebno koristi efekte slow-motiona kojima umrtvljuje dinamiku filma.
Prije nego se detaljnije osvrnem na problematične aspekte redateljske interpretacije njezina života, treba nešto reći i o strukturalno-formalnim obilježjima filma, gdje se, uz izvedbu Ane de Armas, skrivaju i njegove glavne kvalitete, iako i tu ima dvojbenih rješenja.
Posve sigurno, Blonde bi povremeno bio i prilično dosadan film da u epizodama slabije dramske napetosti Dominik i direktor fotografije Chayse Irvin ne posežu za raskošnim repertoarom postupaka oneobičavanja. Na prvu, to je svakako kontinuirana izmjena između crno-bijele i fotografije u boji, gdje se vizualno posebno ističe oštra, noir monokromija, a estetski su prilično uspjela i poigravanja s objektivima, efektima izobličavanja i zamućivanja, kao i upečatljivi kutovi snimanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Scena pobačaja iz perspektive unutrašnjosti vagine
Tako, primjerice, prilikom njezina pobačaja promatramo ginekologa iz perspektive unutrašnjosti vagine. Nema sumnje, Blonde bi svakako mogao iritirati one koji slabije podnose pitanja karnalnoga. Nadalje, kako film odmiče, a Marilyn sve više naginje prema rubnim stanjima, učestalije se nižu i snovite, lynchovski halucinantne sekvence, s vrhuncem u sceni smrti gdje glumica prelazi u kvazi-astralnu dimenziju, i susreće svog oca za kojim je toliko žudjela.
Psihološki profil glumice kakav ocrtava Dominik definitivno će razočarati one koji brane njezinu inteligenciju, samostalnost i emocionalnu kompleksnost: Blonde pokazuje naivnu i nepromišljenu djevojku koja nikad nije preboljela nepoznavanje svog oca (a sve partnere pomalo bizarno naziva Daddy), nema gotovo nikakav utjecaj na svoj život i u svakoj zahtjevnijoj situaciji nemoćno brizne u plač.
Nasuprot toga, bolji poznavatelji glumice naglašavaju njezinu spretnost i snalažljivost i u pitanjima kreiranja javnog imidža, od namjernog inzistiranja na narativu glupe i bespomoćne plavuše i prenaglašavanju seksualnosti, pa do promišljenog manevriranja carstvom žutih tabloida (koje je prilično dobro poznavala) i manipuliranja muškarcima koji su joj mogli biti korisni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedna scena izazvala je i rasprave na političkom spektru
Jedna od zamki ovog filma bila je predočiti na koji su način njezini suvremenici doživljavali i eksploatirali Monroe, a da ona pritom ne bude svedena isključivo na žrtvu i pasivnog promatrača. Dominik je ovdje, međutim, duboko zagazio u tu zamku, uspjevši pritom i postići tragični učinak objektivizacije žene koja je, evo već preko sedamdeset godina, u očima javnosti uglavnom i poimana kao seksualni objekt – komad mesa, kako kaže sama Marilyn dok je ljudi iz osiguranja vode u predsjednikovu postelju, gdje će se odviti posebno cringe i gnjusan moment oralnog seksa.
Jedan od dokaza u smjeru moje tvrdnje jest višeminutna epizoda s podizanjem bijele haljine za film Sedam godina vjernosti, gdje redatelj inzistira na kvazi-senzualnoj slow-motion perspektivi iako se radi o općem mjestu koje bi nekim sretnijim odabirom i potpuno izostavio iz filma. Nadalje, često posve nemotivirano i izlišno, bez ikakve uobičajene erotske dimenzije, i u konačnici neukusno, Ana de Armas dobar dio ovog filma provodi obnaženih grudi, čime Dominik prilično jasno sugerira na što njega ponajviše asocira ime Marilyn Monroe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U medijima je zapažena i bizarna scena u kojoj se glumici iz utrobe obraća njezina nerođena beba, s optužbom da ju je već jednom ubila (što se odnosilo na njezin prvi pobačaj) a što su neki bili skloni tumačiti u kontekstu aktualnih američkih kontroverzi oko prava na pobačaj – no rekao bih da je prije svega riječ o promašenom redateljskom postupku dočaravanja njezine psihe. Kako sugerira Dominik, drugi pobačaj glumicu je konačno usmjerio u autodestruktivnom pravcu, na autopilot prema smrti.
Puka viktimizacija ne govori nam ništa o Monroe
Viktimizacija s jedne strane, a objektivizacija s druge, u konačnici su jednako lijeni postupci rekonstrukcije njezina života. Iako je postala vjerojatno najveća pop-zvijezda svih vremena, zvijezda kakvoj do danas još nije pronađena ravna, iz ovog ili onog razloga, Monroe je, unatoč svemu, većim dijelom živjela jedan mizeran život. Govori to puno i o tome što zapravo dolazi s takvom slavom i takvim životnim stilom, a onda i o tome kako nam je često poremećen vrijednosni kompas, i koliko su poremećene stvari kojima težimo.
Treba reći, Marilyn je vjerojatno neponovljiva, ali slične se, tragične sudbine odvijaju otkako smo stvorili industriju zabave. Za to je odgovornost, iako možda ne uvijek u istim omjerima, uvijek obostrana, i od toga ne treba bježati.
Normu Jeane oduvijek su užasno tretirali, počevši od majke, preko adolescentskih godina od kada je muškarci kontinuirano iskorištavaju i zlostavljaju, do ulaska u Hollywood gdje je to poprimilo najgnjusnije razmjere, no jednako tako, i ona je prema sebi užasna, osim što se uništavala alkoholom i opasnijim supstancama, potpuno je svjesno, kao posve odrasla osoba, pristajala na kompromise na kakve nitko ne bi smio pristajati, ni iz kojeg razloga. Naposljetku, cijena uvijek bude prevelika.
Puka viktimizacija ne može nam reći ništa o životu kakav je živjela Marilyn Monroe. Ako ona uistinu jest bila samo žrtva, nameće se pitanje kako je postala to što je postala, i zašto bi nam onda uopće bilo stalo. Po toj bi liniji interpretacije ova glumica nužno bila puno manje zanimljiva nego samo društvo koje ju je stvorilo. A to bi onda značilo da postavljamo kriva pitanja, i snimamo krive filmove. Blonde je vjerojatno jedan takav film.
Novi film o Marilyn Monroe koji izaziva žestoke reakcije: 'Blonde' zaobilazi teška pitanja i ne proniče u enigmu velike zvijezde
Film Blonde" redatelja Andrewa Dominika, dostupan na Netflixu, ne uspijeva proniknuti u enigmu slavne glumice
Jedna od zamki ovog filma bila je predočiti na koji su način njezini suvremenici doživljavali i eksploatirali Monroe, a da ona pritom ne bude svedena isključivo na žrtvu i pasivnog promatrača. Dominik je ovdje, međutim, duboko zagazio u tu zamku, uspjevši pritom i postići tragični učinak objektivizacije žene koja je, evo već preko sedamdeset godina, u očima javnosti uglavnom i poimana kao seksualni objekt – komad mesa, kako kaže sama Marilyn dok je ljudi iz osiguranja vode u predsjednikovu postelju
O filmu Blonde, premijerno prikazanom na nedavnom festivalu u Veneciji, a od prije nekoliko dana dostupnom na Netflixu, posljednjih se dana izuzetno mnogo pisalo. Mnogo je bilo govora o dodijeljenoj oznaci NC- 17, kojom je film, ponajprije zbog eksplicitnog seksualnog sadržaja, označen kao neprimjeren za maloljetnike.
Još ranije, tijekom produkcije, mogli su se čuti nezadovoljni glasovi zbog toga što je za ulogu američke pop-ikone Marilyn Monroe odabrana Ana de Armas, glumica kubanskog podrijetla, za koju se smatralo da zbog snažnog naglaska ne može uvjerljivo utjeloviti glumicu. Nema sumnje, film australskog redatelja Andrewa Dominika ima mnogo problema, no izvrsna Ana de Armas definitivno nije jedan od njih.
Nakon majčinog psihičkog sloma završila u sirotištu
Film se temelji na istoimenoj, kontroverznoj knjizi Joyce Carol Oates, objavljenoj 2000. godine, a scenarij je adaptirao sam redatelj. Dominik kreće od glumičina sedmog rođendana, kad je mlada Marilyn – odnosno Norma Jeane, kako glasi njezino pravo ime – na prilično potresan način iskusila majčin psihički slom.
Nestabilna Gladys, koja se, između ostaloga, nikad nije pomirila s činjenicom da djevojčin otac nije bio dijelom obitelji, tijekom večeri malu Normu Jeane strpa u automobil i provoza po zapaljenim brdima oko Los Angelesa, a onda je, pri povratku doma, pokuša ugušiti u kupki vruće vode.
Potresena djevojčica (dojmljiva Lily Fischer) uspije pobjeći iz stana i utrči kod mladog para iz susjednog stana. Gladys je potom hospitalizirana, a Norma Jeane, odgovornost koju njezini susjedi dugoročno nisu htjeli preuzeti, gotovo na prevaru završava u sirotištu. S tom scenom završava dramski i emocionalno najuvjerljiviji dio filma.
Odvratna scena inicijacije u Hollywood
Do svoje punoljetnosti Norma Jeane prošla je niz različitih skrbnika, napustila školu, doživjela ogavne izljeve muške požude, seksualno zlostavljanje i dogovoreni, neuspješan brak, no redatelj preskače njezinu adolescenciju i fokusira se na poslijeratno razdoblje, kad je u svojim ranim dvadesetim Norma Jeane radila kao fotografski model.
Svjedočimo prilično odvratnoj “Harvey Weinstein” sceni njezine inicijacije u Hollywood. Norma Jeane platila je cijenu rođenja Marilyn Monroe. No jedna nije istisnula drugu, inzistira Dominik, i taj rascjep između glumičine privatne i javne sfere ostaje konstanta tijekom čitavog filma, pomalo razvučenog na 2 sata i 47 minuta. Pritom valja istaknuti da je Norma Jeane u središtu pozornosti.
I dok su svi htjeli Marilyn, dvojica holivudskih playboya, od kojih je jedan bio sin Charlieja Chaplina, glumici su nastojali pokazati da ih zanima upravo Norma Jeane. Oko ovog poliamorijskog odnosa izgrađena je rana faza filma, iako nema previše ozbiljnih dokaza da je veza dosegnula tu razinu kompleksnosti. Ipak, iz toga će proizaći trudnoća koju će glumica s priličnom nesigurnošću okončati, očito i na poticaj svoje produkcijske kuće.
Nakon drugog pobačaja spirala prema dolje
Uslijedit će neuspjeli brak s bivšim bejzbolašem, Joeom DiMaggiom, koji se nije mogao nositi s njezinom javnom personom i slobodnom seksualnošću. Nakon rastave s nasilnim sportašem usmjerila se na usavršavanje glumačkog zanata u New Yorku. Do sredine pedesetih, poslije uloga u filmovima kao što su Niagara, Muškarci više vole plavuše i Sedam godina vjernosti, Monroe se nametnula kao apsolutni holivudski seks-simbol, no nisu je shvaćali kao ozbiljnu glumicu.
Tamo je upoznala svog budućeg supruga, dramatičara Arthura Millera (solidni Adrien Brody), s kojim je jedno vrijeme pokušala živjeti izvan svijeta holivudskog spektakla, no kad je nesretnim slučajem pobacila, koliko znamo, po drugi put, uslijedila je bolna putanja prema dolje. Kasnih pedesetih glumica se pokazuje kao izrazito težak i nepredvidljiv suradnik; posebno je to slučaj u njezinoj suradnji s Billyjem Wilderu u naširoko hvaljenoj komediji Neki to vole vruće.
Prisutna još od njezinih početaka, ovisnost o alkoholu, lijekovima i drogama progresivno je uništava, a ne pomažu ni toksični odnosi s moćnim muškarcima (John F. Kennedy) koji ne vide dalje od njezinih tjelesnih otvora. Godine 1962. u trideset šestoj godini, predozirala se barbituratima. Naslovnica New York Mirrora, u kojoj se navodi da je, zamislite, pronađena gola u vlastitom krevetu, najbolje govori što su industrija, obožavatelji i mediji uvijek tražili od nesretne glumice.
Raskošni redateljski repertoar oneobičavanja
Redatelj njezinu priču donosi prilično slobodno izabranim asocijacijama, fragmentarno i kolažno, radeći proizvoljne skokove u njezinoj biografiji. Iako mu je ovo tek četvrti igrani film, Andrew Dominik prilično je dugo na sceni, i nema sumnje da vješto vlada zanatom. Ideja za Blonde postojala je već početkom prošlog desetljeća, no na kraju se Dominik odlučio za solidno primljeni Killing Them Softly (2012), nakon čega snima dva dokumentarna filma o Nicku Caveu, koji je s Warrenom Ellisom skladao glazbu za i ovaj film.
Nisam siguran da je to najsretnije izvedeno. I dok je sama kompozicija snažna, ostaje dojam da u puno navrata njihov minimalistički pristup jednostavno ne pristaje onom što vidimo na ekranu. To posebno zna zasmetati u situacijama isforsirane dramatičnosti, kad redatelj nepotrebno koristi efekte slow-motiona kojima umrtvljuje dinamiku filma.
Prije nego se detaljnije osvrnem na problematične aspekte redateljske interpretacije njezina života, treba nešto reći i o strukturalno-formalnim obilježjima filma, gdje se, uz izvedbu Ane de Armas, skrivaju i njegove glavne kvalitete, iako i tu ima dvojbenih rješenja.
Posve sigurno, Blonde bi povremeno bio i prilično dosadan film da u epizodama slabije dramske napetosti Dominik i direktor fotografije Chayse Irvin ne posežu za raskošnim repertoarom postupaka oneobičavanja. Na prvu, to je svakako kontinuirana izmjena između crno-bijele i fotografije u boji, gdje se vizualno posebno ističe oštra, noir monokromija, a estetski su prilično uspjela i poigravanja s objektivima, efektima izobličavanja i zamućivanja, kao i upečatljivi kutovi snimanja.
Scena pobačaja iz perspektive unutrašnjosti vagine
Tako, primjerice, prilikom njezina pobačaja promatramo ginekologa iz perspektive unutrašnjosti vagine. Nema sumnje, Blonde bi svakako mogao iritirati one koji slabije podnose pitanja karnalnoga. Nadalje, kako film odmiče, a Marilyn sve više naginje prema rubnim stanjima, učestalije se nižu i snovite, lynchovski halucinantne sekvence, s vrhuncem u sceni smrti gdje glumica prelazi u kvazi-astralnu dimenziju, i susreće svog oca za kojim je toliko žudjela.
Psihološki profil glumice kakav ocrtava Dominik definitivno će razočarati one koji brane njezinu inteligenciju, samostalnost i emocionalnu kompleksnost: Blonde pokazuje naivnu i nepromišljenu djevojku koja nikad nije preboljela nepoznavanje svog oca (a sve partnere pomalo bizarno naziva Daddy), nema gotovo nikakav utjecaj na svoj život i u svakoj zahtjevnijoj situaciji nemoćno brizne u plač.
Nasuprot toga, bolji poznavatelji glumice naglašavaju njezinu spretnost i snalažljivost i u pitanjima kreiranja javnog imidža, od namjernog inzistiranja na narativu glupe i bespomoćne plavuše i prenaglašavanju seksualnosti, pa do promišljenog manevriranja carstvom žutih tabloida (koje je prilično dobro poznavala) i manipuliranja muškarcima koji su joj mogli biti korisni.
Jedna scena izazvala je i rasprave na političkom spektru
Jedna od zamki ovog filma bila je predočiti na koji su način njezini suvremenici doživljavali i eksploatirali Monroe, a da ona pritom ne bude svedena isključivo na žrtvu i pasivnog promatrača. Dominik je ovdje, međutim, duboko zagazio u tu zamku, uspjevši pritom i postići tragični učinak objektivizacije žene koja je, evo već preko sedamdeset godina, u očima javnosti uglavnom i poimana kao seksualni objekt – komad mesa, kako kaže sama Marilyn dok je ljudi iz osiguranja vode u predsjednikovu postelju, gdje će se odviti posebno cringe i gnjusan moment oralnog seksa.
Jedan od dokaza u smjeru moje tvrdnje jest višeminutna epizoda s podizanjem bijele haljine za film Sedam godina vjernosti, gdje redatelj inzistira na kvazi-senzualnoj slow-motion perspektivi iako se radi o općem mjestu koje bi nekim sretnijim odabirom i potpuno izostavio iz filma. Nadalje, često posve nemotivirano i izlišno, bez ikakve uobičajene erotske dimenzije, i u konačnici neukusno, Ana de Armas dobar dio ovog filma provodi obnaženih grudi, čime Dominik prilično jasno sugerira na što njega ponajviše asocira ime Marilyn Monroe.
U medijima je zapažena i bizarna scena u kojoj se glumici iz utrobe obraća njezina nerođena beba, s optužbom da ju je već jednom ubila (što se odnosilo na njezin prvi pobačaj) a što su neki bili skloni tumačiti u kontekstu aktualnih američkih kontroverzi oko prava na pobačaj – no rekao bih da je prije svega riječ o promašenom redateljskom postupku dočaravanja njezine psihe. Kako sugerira Dominik, drugi pobačaj glumicu je konačno usmjerio u autodestruktivnom pravcu, na autopilot prema smrti.
Puka viktimizacija ne govori nam ništa o Monroe
Viktimizacija s jedne strane, a objektivizacija s druge, u konačnici su jednako lijeni postupci rekonstrukcije njezina života. Iako je postala vjerojatno najveća pop-zvijezda svih vremena, zvijezda kakvoj do danas još nije pronađena ravna, iz ovog ili onog razloga, Monroe je, unatoč svemu, većim dijelom živjela jedan mizeran život. Govori to puno i o tome što zapravo dolazi s takvom slavom i takvim životnim stilom, a onda i o tome kako nam je često poremećen vrijednosni kompas, i koliko su poremećene stvari kojima težimo.
Treba reći, Marilyn je vjerojatno neponovljiva, ali slične se, tragične sudbine odvijaju otkako smo stvorili industriju zabave. Za to je odgovornost, iako možda ne uvijek u istim omjerima, uvijek obostrana, i od toga ne treba bježati.
Normu Jeane oduvijek su užasno tretirali, počevši od majke, preko adolescentskih godina od kada je muškarci kontinuirano iskorištavaju i zlostavljaju, do ulaska u Hollywood gdje je to poprimilo najgnjusnije razmjere, no jednako tako, i ona je prema sebi užasna, osim što se uništavala alkoholom i opasnijim supstancama, potpuno je svjesno, kao posve odrasla osoba, pristajala na kompromise na kakve nitko ne bi smio pristajati, ni iz kojeg razloga. Naposljetku, cijena uvijek bude prevelika.
Puka viktimizacija ne može nam reći ništa o životu kakav je živjela Marilyn Monroe. Ako ona uistinu jest bila samo žrtva, nameće se pitanje kako je postala to što je postala, i zašto bi nam onda uopće bilo stalo. Po toj bi liniji interpretacije ova glumica nužno bila puno manje zanimljiva nego samo društvo koje ju je stvorilo. A to bi onda značilo da postavljamo kriva pitanja, i snimamo krive filmove. Blonde je vjerojatno jedan takav film.