Novi film rumunjskog velikana pesimističan je samo onoliko koliko je ponekad mračna naša stvarnost
'R. M. N. Stanje nacije', film Cristiana Mungiua, višestrukog pobjednika Filmskog festivala u Cannesu, prikazuje se u Zagrebu
“Lijeni Cigan”, kaže voditelj jedne njemačke klaonice, a korpulentni Rumunj Matthias promptno ga prizemlji snažnim udarcem glavom. Vrijeme je za povratak doma, odlučuje Matthias, Božić samo što nije stigao. Kod kuće ga čekaju osmogodišnji sin Rudi i supruga Ana, no kako je brak ionako praktički mrtav, ljubavne ambicije preusmjerit će na recentno razvedenu Csillu, nekadašnju ljubavnicu. Kao voditeljica manjeg lanca pekarnica, upravo će Csilla dotaknuti živac lokalne zajednice kad u njihovo sve raseljenije transilvanijsko selo dovede trojicu šrilankanskih radnika koji su za razliku od mještana spremni prihvatiti minimalnu propisanu plaću.
U posljednjem filmu ponajboljeg rumunjskog redatelja Cristiana Mungiua – naslovljenom R. M. N. Stanje nacije – božićne poruke mira i ljubavi prerast će u pogansku lomaču agresivne ksenofobije na čijem će zgarištu niknuti i dotad prigušeni problemi područja koje nikad nije do kraja uspjelo pomiriti različitost ljudi koji ga nastanjuju.
Neovisno u kojoj se državi nalazila, Transilvanija je već stoljećima poprište snažnih mađarsko-rumunjskih tenzija uz koje je išla i tradicionalna netrpeljivost prema romskom stanovništvu. Svu tu historijsku prtljagu redatelj suptilno, ali vrlo efektno iznosi na vidjelo, pokazujući kako u novom kontekstu i dalje probijaju isti stari kompleksi.
Mungiu se nadahnuo stvarnom situacijom
Film je zapravo već prošle godine igrao na Filmskom festivalu u Cannesu, no tek je nedavno pušten u širu distribuciju po svjetskim kinima – u Zagrebu su to Kinoteka i Tuškanac, gdje ga se može pogledati i večeras.
Mungiu se za film nadahnuo stvarnim događajima s početka 2020. godine kad su u transilvanijskom selu Ditrău – u dijelu pokrajine u kojem su etnički dominantni Mađari – lokalci pokrenuli inicijativu za izbacivanje šrilankanskih radnika iz sela, zahtijevajući pritom potpunu obustavu priljeva imigranata.
Pokrenuta je pritom i zatvorena Facebook grupa pod nazivom ‘Želimo Ditrău bez imigranata’: u mjestu od nekih pet tisuća ljudi, grupa je skupila blizu tri tisuće članova. Njih 1800 potpisalo je srodnu peticiju lokalnog svećenika.
‘Oni koji pokažu sažaljenje umiru prvi’
Preko Matthiasa, razmjerno ograničenog alfa-mužjaka koji je u selu poznat prije svega po svojoj lakoći klanja stoke, Mungiu ocrtava tip čovjeka koji možda neće inicirati pogrom, ali zahvaljujući izvanredno rafiniranoj sposobnosti nekritičkog promišljanja života prihvatit će regresivne impulse svoje zajednice.
Ni to što je kao Rumunj u Njemačkoj, doduše na nešto prigušenijoj razini, i sâm osjetio žalac predrasuda, neće ga učiniti nimalo empatičnijim prema stranim radnicima. Još i više nego predstavnik slijepe većine koja se s lakoćom mobilizira u osudi drugačijeg i drugog, on je predstavnik ljudi čiji pogled na svijet drastično zaostaje za vremenom u kojem žive.
Kad njegovog sina duboko uznemiri nešto što je vidio u šumi, jedino što mu Matthias može ponuditi elementarne su pouke preživljavanja u divljini: kako zapaliti vatru i osigurati pitku vodu, i najvažnije, kako se boriti. “Oni koji pokažu sažaljenje umiru prvi”, govori mu jednom prilikom. No problem malenog Rudija zahtijeva drugačija rješenja i senzibilitet koji njegov otac nikad nije razvio.
Netrpeljivost kulminira u lokalnom kulturnom centru
I dok je supruga Ana ovdje svedena isključivo na svoju majčinsku ulogu, suprotni pol Matthiasu (i ostatku zajednice) predstavlja njegova ljubavnica Csilla koja, kad nije na poslu, vrijeme provodi svirajući violončelo u svom promišljeno uređenom domu.
To što je Matthias s lakoćom ponovno pridobije za ljubavnicu prvenstveno je odraz njezine usamljenosti, zbog čega će, kad situacija oko neželjenih radnika eskalira, u konačnici shvatiti da neke stvari jednostavno treba prepustiti onom čemu streme, polaganom odumiranju.
Netrpeljivost zajednice kulminira na velikom skupu u lokalnom kulturnom centru, gdje će u briljantno režiranoj petnaestominutnoj sekvenci isplivati i razne druge frustracije iz zajednice, no afektivno najsnažniji trenutak odvija se nešto ranije, kad Šrilančani pokušaju sudjelovati u misnom slavlju. Prvi među njima, inače katolik, ulazi u crkvu i čini znak križa, no i prije nego što je treći uspio zakoračiti unutra, jedan od vođa prosvjednika bez riječi staje pred njih – pridošlice u trenutku prepoznaju što to znači, i ispričavajući se(!), pognute glave izlaze.
Trenutak kad kršćanska poruka posustaje
“Nemamo ništa protiv njih, ali nije im mjesto ovdje”, inzistiraju župljani, no veoma brzo demonstriraju da je otpor prema strancima više pitanje gnjusnog rasizma nego pitanje tipične ksenofobije.
Primjerice, jedna od starijih župljanki dodaje da otkako oni rade u toj pekarnici tamo više ne kupuje kruh (što je, pokazat će se kasnije, slučaj s mnogim njihovim sumještanima), a tamošnji liječnik pridodat će tomu “stručno” objašnjenje zašto je bolje da ti ljudi svojim rukama ne diraju kruh koji stiže na njihov stol.
“Jedva smo se riješili Cigana, hoćemo li sad početi ispočetka?”, pitanje je pri kojem svećenik prestaje s pokušajima obrane stranih radnika. To je i trenutak kad njegovo kršćanstvo posustaje pred militantnom simbolikom poganski inspirirane povorke održane večer ranije. Jedino što mu preostaje, zaključuje tada, jest pridružiti im se.
Jedan od tužnijih pokazatelja tragičnosti ljudskog stanja
Na već spomenutom velikom sastanku, kad sve karte budu bačene na stol, na vidjelo će izaći ne samo blatantni rasizam i nerazriješena povijest etničkih razmirica unutar same zajednice, nego i tipični “egalitarni sindrom” balkanskih društava, ona poznata zavist prema svemu što odudara od općeg prosjeka (kratak je put od progona stranih radnika do osude svećenikova mercedesa).
Nema sumnje, pokazuje Mungiu, problematizirana transilvanijska zajednica vrlo jasno uočava načine na koji su oni sami marginalizirani u ekonomski razvijenijim društvima. No jedan od tužnijih pokazatelja tragičnosti ljudskog stanja, također demonstrira redatelj, jest činjenica da upravo marginalizirani nerijetko s još većim žarom reproduciraju predrasude i kanaliziraju doživljeno poniženje.
Realan presjek dijagnoze suvremene Europe
Privodeći kraju, valja ustvrditi sljedeće: unatoč pojedinim stranputicama i slijepim ulicama – pri čemu posebno treba istaknuti nepotreban izlazak iz realističkog registra u posljednjim scenama filma, –– Mungiu je svom opusu pridodao još jedan važan, kvalitetan film.
R. M. N. Stanje nacije realan je presjek naše dijagnoze, pesimističan samo onoliko koliko je ponekad mračna naša stvarnost.
Sve što vidimo u tom rumunjskom selu, bez previše muke pronaći ćemo u komentarima na stranicama naših portala, u glasovima na ulicama naših gradova i sela, a ponekad, što je najtužnije, u riječima ljudi koji su nam na ovaj ili onaj način dragi, inače uzornih građana naših uzornih europskih društava.