Novi redateljev film s ranijim radom ne dijeli ništa više osim onog što općenito možemo prepoznati kao njegovu središnju preokupaciju, a to je, u srži, neovisno o varijacijama – korporalnost u njezinoj, pomaknutoj, iščašenoj formi.
Smješten u distopijsku, po svemu sudeći blisku budućnost, film preko neobično izmijenjenog ljudskog tijela načinje velika pitanja, međutim, do samog kraja ne uspijeva formulirati ikakve značajnije odgovore. Možda zato što mu od samog početka nije bilo jasno što želi reći.
Protagonist boluje od sindroma ubrzane evolucije
Negdje u neidentificiranom podneblju uz more – informacije o produkciji pokazuju da se radi o Grčkoj – djeluju umjetnici performansa Saul Tenser (Viggo Mortensen) i Caprice (Léa Seydoux). Njegov talent sastoji se u tom da mu tijelo – zbog poremećaja kojeg nazivaju Sindromom ubrzane evolucije – razmjerno brzo proizvodi nove, nepoznate organe; njezin talent je da te iste organe uklanja u njihovim performansima, netom nakon što ih tetovira pomoću neke vrste biotehnološkog uređaja.
Situaciju im olakšava ne samo to što je Caprice prethodno bila kirurg, nego i činjenica da je u ovom Cronenbergovu imaginariju čovjek negdje usput izgubio osjećaj boli. Osim toga, njihovo nonšalantno javno i nesterilno petljanje po utrobi omogućava zgodno i misteriozno iščeznuće bilo kakvih infekcija zbog kojih se, kao što je poznato, ranije masivno umiralo tijekom i nakon sličnih zahvata.
Ti su njihovi performansi, uz česte izvedbe drugih „umjetnika“, postali primarni izvor seksualne žudnje, odnosno seksualnog života brojnih ljudi koji, suštinski, u tim predstavana istovremeno ostvaruju estetsku i seksualnu nasladu. “Kirurgija je novi seks”, kaže Timlin (Kristen Stewart), zaposlenica kafkijanskog, javno nepoznatog i neregistriranog Nacionalnog registra organa, instituciji koja katalogizira organe senzibilnog Saula.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Crimes of the Futurenema značajnije elemente horora
Ulice, zgrade i unutrašnjost stanova u kojima žive i rade derutni su i posve zapušteni; vani izostaje uobičajeno mediteransko svjetlo, i sve je nekako prigušeno, turobno; možda kao posljedice neodređene ekološke katastrofe, možda tek kao kreativni odabir Cronenberga, odnosno direktora fotografije, Douglasa Kocha. I dok dobar dio interijera i eksterijera izgleda zastarjelo, istovremeno su prisutne posve nadrealne biotehnološke naprave koje ljudima pomažu spavati i jesti, i bez kojih protagonist Saul ne može.
Crimes of the Future nema značajnije elemente horora, iako se u pozadini nazire mračna priča s korporacijom LifeFormWare koja proizvodi i održava poprilično jezive naprave koje olakšavaju konkretnu i umjetničku egzistenciju Saula i ljudi sličnih njemu. Tu je i prigušena noir komponenta filma gdje se pojavljuje detektiv Cope i angažira Saula u naizgled opskurnom, ali zapravo važnom tajnom projektu koji ima za cilj spriječiti da jedna posebna vrsta devijacije u evolucijskom putu čovjeka ne postane javno poznata.
Toj devijaciji svjedočimo u uvodnim scenama filma gdje vidimo dječaka s probavnim traktom koji mu omogućava probavljanje sintetičkih materijala, otpada poput plastike. Dječakov otac jedan je od pripadnika male organizacije koja, za razliku od Saula, umjetno mijenja unutarnju arhitekturu ljudskog tijela: nakon zahvata, pripadnici skupine hrane se isključivo svojevrsnim sintetičkim „čokoladicama“. No dječak je radikalno drugačiji od svog oca i njegovih istomišljenika, i to ga čini zanimljivim svim involviranim stranama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Redatelj se vratio starom, istrošenom performansu
Cronenbergov film obiluje bizarnom karnalnošću, ili samo bizarnošću: u jednoj sceni konkurentski umjetnik performansa pleše na elektroničku glazbu (eklektičan, ali načelno zanimljiv i solidan soundtrack potpisuje veliki Howard Shore, višedesetljetni Cronenbergov suradnik) pri čemu su mu zašiveni oči i usta, dok su mu po čitavom tijelu “ugrađene” uši, na desetke njih, što bi trebalo predstavljate njegovo potpuno osjetilno prepuštanje glazbi. No uši nemaju stvarnu funkciju osim što šokiraju grotesknošću; njihova je redundantnost posve transparentna, odnosno, pretjerivanje je stvarna funkcija.
To bi se moglo proširiti na čitav film, osobito na scene intimnosti. Od redikuloznih izljeva seksualnosti u ovom filma najeklatantniji je onaj u kojem se uzbuđena Caprice spušta na koljena i u abdomen svježe operiranog Saula – kojem su jednostavnim zahvatom ugradili patentni zatvarač u donjem dijelu trbuhu – senzualno gura svoj jezik, na očito obostrano zadovoljstvo.
Svakako odvratno, ali ništa od ovoga više ne može izazvati učinak kakav je možda izazivalo prije pedeset godina, i kad se činilo da je filmovima poput Povijesti nasilja i Istočnih obećanja Cronenberg nastavio istraživati, pronašavši još jedan kreativni put – gdje je briljirao i njegov miljenik posljednjih desetljeća, Viggo Mortensen – Cronenberg se vratio svom istrošenom performansu s početka karijere, tužno ga pretvorivši u ništa više od fetiša kojem, kao i većini neuspjelih performansa, nedostaje inteligencije i supstance.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Cronenberg i protagonistkinja dijele sličnu zabludu
Nije iskoristio dobru kemiju i dobre izvedbe Mortensena i Seydoux, nije adekvatno razvio jednu liniju radnje koja je zapravo imalo potencijala, onu koja se tiče odnosa ljudskog tijela i uništavanja okoliša, a vodeće tematske niti predstavio je istovremeno suviše radikalno i nedovoljno promišljeno, oslanjajući se na posve arbitrarna i ziheraška rješenja kad god se suočio s poteškoćama objašnjavanja konteksta i osnovnih činjenica priče.
Objašnjavajući važnost njihova performansa, njihove “umjetnosti”, Caprice u jednom trenutku kaže: “Stvaramo smisao iz praznine”. No njezina ideja umjetnosti je promašena. Cronenberg je ovdje, bojim se, žrtva slične zablude. Tjelesnost koju nam u ovom filmu nudi lišena je smisla, isprazna; korporalno je lišeno mesa, reducirano na artritični kostur. Suvišno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Novi film velikog Cronenberga isprazna je i ziheraška zabluda lišena inteligencije i supstance
Crimes of the Future, nedavljno predstavljen na Cannesu, ima dobre glumačke izvedbe koje redatelj nije iskoristio
Cronenbergov film obiluje bizarnom karnalnošću, ili samo bizarnošću: u jednoj sceni konkurentski umjetnik performansa pleše na elektroničku glazbu, pri čemu su mu zašiveni oči i usta, dok su mu po čitavom tijelu "ugrađene" uši, na desetke njih, što bi trebalo predstavljate njegovo potpuno osjetilno prepuštanje glazbi. No uši nemaju stvarnu funkciju osim što šokiraju grotesknošću; njihova je redundantnost posve transparentna, odnosno, pretjerivanje je stvarna funkcija
Više od pedeset godina nakon što je snimio Crimes of the Future (1970), renomirani kanadski redatelj David Cronenberg, središnji predstavnik onoga što se naziva “tjelesnim hororom”, nedavno je u Cannesu predstavio film identičnog naslova. Međutim, ne radi se o nastavku ili obradi izvornika.
Novi redateljev film s ranijim radom ne dijeli ništa više osim onog što općenito možemo prepoznati kao njegovu središnju preokupaciju, a to je, u srži, neovisno o varijacijama – korporalnost u njezinoj, pomaknutoj, iščašenoj formi.
Smješten u distopijsku, po svemu sudeći blisku budućnost, film preko neobično izmijenjenog ljudskog tijela načinje velika pitanja, međutim, do samog kraja ne uspijeva formulirati ikakve značajnije odgovore. Možda zato što mu od samog početka nije bilo jasno što želi reći.
Protagonist boluje od sindroma ubrzane evolucije
Negdje u neidentificiranom podneblju uz more – informacije o produkciji pokazuju da se radi o Grčkoj – djeluju umjetnici performansa Saul Tenser (Viggo Mortensen) i Caprice (Léa Seydoux). Njegov talent sastoji se u tom da mu tijelo – zbog poremećaja kojeg nazivaju Sindromom ubrzane evolucije – razmjerno brzo proizvodi nove, nepoznate organe; njezin talent je da te iste organe uklanja u njihovim performansima, netom nakon što ih tetovira pomoću neke vrste biotehnološkog uređaja.
Situaciju im olakšava ne samo to što je Caprice prethodno bila kirurg, nego i činjenica da je u ovom Cronenbergovu imaginariju čovjek negdje usput izgubio osjećaj boli. Osim toga, njihovo nonšalantno javno i nesterilno petljanje po utrobi omogućava zgodno i misteriozno iščeznuće bilo kakvih infekcija zbog kojih se, kao što je poznato, ranije masivno umiralo tijekom i nakon sličnih zahvata.
Ti su njihovi performansi, uz česte izvedbe drugih „umjetnika“, postali primarni izvor seksualne žudnje, odnosno seksualnog života brojnih ljudi koji, suštinski, u tim predstavana istovremeno ostvaruju estetsku i seksualnu nasladu. “Kirurgija je novi seks”, kaže Timlin (Kristen Stewart), zaposlenica kafkijanskog, javno nepoznatog i neregistriranog Nacionalnog registra organa, instituciji koja katalogizira organe senzibilnog Saula.
Crimes of the Futurenema značajnije elemente horora
Ulice, zgrade i unutrašnjost stanova u kojima žive i rade derutni su i posve zapušteni; vani izostaje uobičajeno mediteransko svjetlo, i sve je nekako prigušeno, turobno; možda kao posljedice neodređene ekološke katastrofe, možda tek kao kreativni odabir Cronenberga, odnosno direktora fotografije, Douglasa Kocha. I dok dobar dio interijera i eksterijera izgleda zastarjelo, istovremeno su prisutne posve nadrealne biotehnološke naprave koje ljudima pomažu spavati i jesti, i bez kojih protagonist Saul ne može.
Crimes of the Future nema značajnije elemente horora, iako se u pozadini nazire mračna priča s korporacijom LifeFormWare koja proizvodi i održava poprilično jezive naprave koje olakšavaju konkretnu i umjetničku egzistenciju Saula i ljudi sličnih njemu. Tu je i prigušena noir komponenta filma gdje se pojavljuje detektiv Cope i angažira Saula u naizgled opskurnom, ali zapravo važnom tajnom projektu koji ima za cilj spriječiti da jedna posebna vrsta devijacije u evolucijskom putu čovjeka ne postane javno poznata.
Toj devijaciji svjedočimo u uvodnim scenama filma gdje vidimo dječaka s probavnim traktom koji mu omogućava probavljanje sintetičkih materijala, otpada poput plastike. Dječakov otac jedan je od pripadnika male organizacije koja, za razliku od Saula, umjetno mijenja unutarnju arhitekturu ljudskog tijela: nakon zahvata, pripadnici skupine hrane se isključivo svojevrsnim sintetičkim „čokoladicama“. No dječak je radikalno drugačiji od svog oca i njegovih istomišljenika, i to ga čini zanimljivim svim involviranim stranama.
Redatelj se vratio starom, istrošenom performansu
Cronenbergov film obiluje bizarnom karnalnošću, ili samo bizarnošću: u jednoj sceni konkurentski umjetnik performansa pleše na elektroničku glazbu (eklektičan, ali načelno zanimljiv i solidan soundtrack potpisuje veliki Howard Shore, višedesetljetni Cronenbergov suradnik) pri čemu su mu zašiveni oči i usta, dok su mu po čitavom tijelu “ugrađene” uši, na desetke njih, što bi trebalo predstavljate njegovo potpuno osjetilno prepuštanje glazbi. No uši nemaju stvarnu funkciju osim što šokiraju grotesknošću; njihova je redundantnost posve transparentna, odnosno, pretjerivanje je stvarna funkcija.
To bi se moglo proširiti na čitav film, osobito na scene intimnosti. Od redikuloznih izljeva seksualnosti u ovom filma najeklatantniji je onaj u kojem se uzbuđena Caprice spušta na koljena i u abdomen svježe operiranog Saula – kojem su jednostavnim zahvatom ugradili patentni zatvarač u donjem dijelu trbuhu – senzualno gura svoj jezik, na očito obostrano zadovoljstvo.
Svakako odvratno, ali ništa od ovoga više ne može izazvati učinak kakav je možda izazivalo prije pedeset godina, i kad se činilo da je filmovima poput Povijesti nasilja i Istočnih obećanja Cronenberg nastavio istraživati, pronašavši još jedan kreativni put – gdje je briljirao i njegov miljenik posljednjih desetljeća, Viggo Mortensen – Cronenberg se vratio svom istrošenom performansu s početka karijere, tužno ga pretvorivši u ništa više od fetiša kojem, kao i većini neuspjelih performansa, nedostaje inteligencije i supstance.
Cronenberg i protagonistkinja dijele sličnu zabludu
Nije iskoristio dobru kemiju i dobre izvedbe Mortensena i Seydoux, nije adekvatno razvio jednu liniju radnje koja je zapravo imalo potencijala, onu koja se tiče odnosa ljudskog tijela i uništavanja okoliša, a vodeće tematske niti predstavio je istovremeno suviše radikalno i nedovoljno promišljeno, oslanjajući se na posve arbitrarna i ziheraška rješenja kad god se suočio s poteškoćama objašnjavanja konteksta i osnovnih činjenica priče.
Objašnjavajući važnost njihova performansa, njihove “umjetnosti”, Caprice u jednom trenutku kaže: “Stvaramo smisao iz praznine”. No njezina ideja umjetnosti je promašena. Cronenberg je ovdje, bojim se, žrtva slične zablude. Tjelesnost koju nam u ovom filmu nudi lišena je smisla, isprazna; korporalno je lišeno mesa, reducirano na artritični kostur. Suvišno.