Naš kritičar analizirao je upravo objavljeni program festivala u Puli; i čini se da baš i nije oduševljen
Jedan od najstarijih festivala još nije pronašao formulu identiteta
Najzanimljivije filmove recentne hrvatske igrane produkcije nećemo vidjeti u Puli! To mi je generalni zaključak nakon što sam pregledao upravo objavljen program 63. Pula film festivala, od 9. do 16. srpnja, s recentnom hrvatskom, regionalnom i međunarodnom produkcijom. Čini se kako naš najstariji filmski festival u Vespazijanovoj Areni još uvijek nikako da pronađe pravu formulu identiteta. To više nije samo hrvatski festival. Nije regionalni. A koliko je kvalitetan kao međunarodni, o tome bismo mogli raspravljati.
Nakon što je nakon smijenjenog Zlatka Vidačkovića, bivšeg ravnatelja festivala, koji će ostati zapamćen po tome što je propustio proslaviti 60. rođendan Pule svečano, glamurozno i s velikim poštovanjem prema hrvatskim i regionalnim filmskim djelatnicima, kormilo festivala preuzeo je Hrvoje Pukšec, široj javnosti znan po solidnim filmskim emisijama HRT-a.
Umjetnički savjet festivala, kojeg osim Pukšeca čine etablirani britanski producent Mike Downey i Puljanka Tanja Miličić odabrali su 16 dugometražnih, 18 kratkometražnih (koji čine bazični hrvatski program) i 16 međunarodnih filmova.
Već viđeno
Tako ćemo u Areni vidjeti i ono već viđeno: dokumentarac Nenada Puhovskog Generacija ’68. (koji je imao premijeru na Zagrebdoxu). Ako se već neki dokumentarac prikazuje u programu Pule za igranu produkciju, bilo bi poželjno da to bude svjetska premijera. Iako je neupitna kvaliteta ovog dokumentarca, njega uvrstiti u glavni hrvatski igrani program može značiti samo jedno: ili je bila premala ponuda igrane produkcije, ili su u pitanju neki drugi razlozi, koji može pojasniti samo Pukšec.
U Areni ćemo, u glavnom natjecateljskom programu, vidjeti i već odgledane naslove: Narodni heroj Ljiljan Vidić I.G. Viteza (koji je vrlo dobro prošao u kinima, iako nije dosegao očekivanih 100 tisuća gledatelja), Ogrestin S one strane te Život je truba Antonia Nuića (sad, posve nejasno, stavljen van konkurencije). Dakle, od sedam filmova u glavnom programu, četiri smo već vidjeli. Prilično loš prosjek.
Nerazumljive odluke
Jasno je kako je funkcija Pule da kad, tad propusti sve hrvatske filmove koji su prošli festivale i kino distribuciju, no na njima bazirati glavni festivalski program, uistinu je upitno. Od premijera očekuje se samo: Ministarstvo ljubavi, ljubavna komedija Pave Marinkovića sa Stjepanom Perićem i Ecijom Ojdanić u glavnim ulogama, Sve najbolje Snježane Tribuson
(božićna komedija s Ksenijom Marinković i Renatom Pokupić, koja je trebala imati premijeru u Zagrebu još prošlog Božića, no pretekao ju je Nuić), te dva debitantska rada: Trampolin Katarine Zrinke Matijević (priča o zlostavljanju, s Lanom Barić) i Pomutnje Lane Kosovac (film o kojemu se ne zna baš ništa, ni kad je snimljen ni u čijoj produkciji ni s kojom ekipom).
Posve je nerazumljiva odluka selektora da film Danila i Rade Šerbedžije, Oslobođenje Skopja, uvrsti u program van konkurencije. Riječ je o adaptaciji drame Dušana Jovanoviča, koju smo vidjeli na kazališnim daskama, sada s brojnom ekipom koja glumi: Rade Šerbedžija, Lucija Šerbedžija, Nebojša Glogovac, zgodan finski glumac Mikko Nousiainen, te vrsni makedonski glumci. Tim više što je riječ o regionalnom projektu snimanom u Makedoniji, ali s hrvatskim redateljem, scenaristima, glumcima i koproducentom.
Odlične kritike na Sundanceu
Dakle, uopće se nije razmišljalo o atraktivnosti glavnog festivalskog programa. Takav luksuz da film jakog autora prebaci u selekciju van konkurencije može si priuštiti jedan Cannes, ali nikako ne siromašna Pula. Također je iznenađujuća odluka da se u igranu nacionalnu selekciju ubaci još jedan dugometražni dokumentarac: Modri kavez splitske dokumentaristice Brune Bajić o životu pomoraca (!?!).
Posve je jasno da je ovogodišnjim selektorima proprilična konfuzija u glavi o tome što bi trebalo odabrati u kojem programu i zašto. Posebna su priča manjinske koprodukcije, od kojih se barem jedna trebala naći u glavnom natjecateljskom programu, a to je ženska drama Dobra žena Mirjane Karanović, koja je pobrala odlične kritike na svjetskoj premijeri u Sundanceu.
To je film koji bi zadovoljio i publiku u Areni u glavnom programu, ako ništa drugo zbog Mirjane Karanović, ljubimice pulske publike, dobitnice Zlatne arene i česte glumice u hrvatskim produkcijama, koja ovim projektom debitira kao scenaristica i filmska redateljica. Osim toga, među glavnim castom su Ksenija Marinković i Bojan Navojec.
Jedan od najstarijih europskih festivala
U ovaj program utrpani su baš svi filmovi kojima je HAVC koproducent, poput odličnog, ali već viđenog dokumentarca Houston, imamo problem slovenskog autora Žige Virca. Dakle, tu ćemo odgledati i Lazara, makedonski film Svetozara Ristovskog (već viđen), nizozemski Full contact Verbeeka, grčku Tremu Yorgosa i finske Vrapce Runarrsona.
Dakle, taj program manjinskih koprodukcija kao da odrađuje dug prema HAVC-u, koji je im dao novce. A ne opravdava ulazak u selekciju jednog prestižnog i jednog od najstarijih europskih festivala, koji pretendira da bude regionalni i međunarodni, ali baš mu to ne uspjeva. Odabrana je velika količina kratkometražnih igranih filmova, od kojih je većina već viđena, recimo, na nedavnim Danima hrvatskog filma.
No, u istom programu nije se našlo mjesta za Zvir, upravo nagrađeni film Sikavice iz Cannesa!?! Ponovno velika omaška selektora. Međunarodni je program pak sastavljen od filmova koji bi bili primjereniji za prikazivanje na Zagreb film festivalu, nego u Puli. Ima par zanimljivih art naslova, ali da li je to program za najveći nacionalni filmski festival u Hrvatskoj? U 16 naslova nije se našao nijedan film etabliranog redatelja, poput Allena, Almodovara, Loacha, Dolana, ili Mungiua, koji su sad viđeni u Cannesu. No, zato će se vrtiti američki blockbusteri, poput nove verzije Ghostbustersa. Zašto? To znaju samo selektori.
Izostanak bitnih naslova
Zbog čega je ovogodišnja Pula ostala bez sljedećih naslova, i to u godišnjoj produkciji koja se nikako ne bi smjela smatrati mršavom: psihološki triler Goran Nevija Marasovića (koji će imati premijeru, vjerojatno, u Veneciji ili Montrealu), drama Ustav Republike Hrvatske Grlića, debitantska obiteljska drama Hane Jušić Ne gledaj mi u pijat (koja se očekuje kao nova nada dugometražne produkcije, sa Zlatkom Burićem, hrvatskim glumcem danske reputacije i Arijanom Čulinom), potencijalni kino hitovi ZG 80 Igora Šeregija i Zbog tebe, Anđela Jurkasa, sa zvjezdanim castom, predvođenih Leonom Paraminski.
No, kako je riječ o posve nezavisnoj produkciji, nastaloj mimo HAVC-a, Jurkas je izbačen iz bilo koje kombinacije za ulazak na festival. Iako bi baš takve projekte trebalo dodatno podržavati. U Puli, koja očito inzistira na koprodukcijama, nije se, pak, našlo mjesta ni za rumunjski naslov Sierra Nevada Cristi Puiua, prikazanom u Cannesu, u kojem epizodnu ulogu tumači Petra Kurtela. Treba li na to komentar?
Pula nije pronašla interes ni za uvrštenje u program dva regionalna filma , koji to zaslužuju: slovenska ženska drama Ana, redatelja Igora Šmida, u kojemu u glavnoj ulozi uspješno debitira Vesna Milek, ljubljanska novinarka, te urbani srpski triler Vlažnost debitanta Nikole Ljuce, koji je imao premijeru na Berlinaleu i pobrao jako dobre kritike, baš kao i mladi glumac Miloš Timotijević, nova zvijezda srpske kinematografije.
Kakav to treba biti festival?
Ovakva 63. Pula, kojem je upravo zeleno svjetlo dala doministrica Ana Lederer, još je jedan dokaz popriličnog pomanjkanja bitne odluke: kakav to treba biti festival? Nacionalni, igrani, dokumentarni, regionalni, koprodukcijski ili svjetski? Iz iščitavanja aktualnog programa to više nije jasno.
No, ključna je, u pozadini ovakvog stanja, čini se, odluka većine hrvatskih producenata da filmove više ne čuvaju za Pulu, već ih šalju tijekom godine na većinu prestižnih festivala, pa ako prođu, prođu… Ako ne, nikome ništa. Pula je tu uvijek za utjehu i mogućnost da se osvoji neka Arena i time dođe u medije.
Osim toga, ako sada s etiketom međunarodnog festivala, film prikazan u Puli više ne može premijerno biti prikazan ni na jednom prestižnom festivalu A kategorije. Zbog svega navedenog, ravnateljstvo pulskog festivala dalo je ovakvim ovogodišnjim programom veliku šansu da ponude kvalitetniji program konkurentskim festivalima: Motovunu (koji je u krizi već par godina, što se očituje po kvaliteti filmovima, ali i atraktivnim gostima, no sad najavljuju dobar program i Italiju kao zemlju partnera, što obećava) i sve kvalitetnijem Avvantura film festivalu u Zadru.
Dobar festival ne čine samo filmovi
Dok Sarajevo u kolovozu i dalje nosi perjanicu najboljeg regionalnog festivala, kojeg se ,čini se, još ne može nadmašiti. Sarajevo je oteo primat Puli otkad je pokrenut. Nudi i ono što je Pula imala nekad u izobilju, u svojim zlatnim danima: puno glumačkih zvijezda, glamour, dobre partye, vrhunsku hranu i provod.
Pula nikako da shvati kako dobar festival ne čine samo filmovi. I kako za dobro otvorenje festivala odavno nije dovoljna dosadna politička govorancija i vatromet. Potrebne su velike hrvatske , regionalne i međunarodne zvijezde, glamour, dobri eventi, što neminovno povećava i interes medija.
U sljedećih godinu dana, do 64. Pule (do kad bi trebalo mnoge stvari, definitivno, iskristalizirati vezano za ovaj festival) filmove dovršavaju, ili ih baš počinju snimati: Kristijan Milić, Branko Schmidt, Bobo Jelčić, Veljko Bulajić, Antun Vrdoljak, te debitanti Jure Pavlović, Sara Hribar, Simon Bogojević Narath. Uz već navedene Marasovića, Grlića, Šeregija, Jurkasa i Jusićku, to ipak vraća nadu u bolju domaću kinematografiju, a time, možda, i redizajnirani najznačajniji nacionalni filmski festival.