O predstavi Plodna voda, dosad najpolitičnijem dramskom tekstu Marine Vujčić
Tekst je iskreno i nemilosrdan u bitkama za individualne slobode
Oktobarskih dana 1992. u Teatru ITD Nenni Delmestre je Shakespeareovog „Tita Andronika“ postavila kao u zločinu otupjeli močvarni Macondo. Preko leševa žrtvovane djece kriptonitski se povijala trulež, a Filip Nola kao Lucije Andronik, u finalu je jecajući sricao preambulu o bešćutnoj demokraciji koja nastaje nad grobovima. Trideset godina kasnije, Delmestre je režirala praizvedbu „Plodne vode“ Marine Vujčić, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Kloaka je u međuvremenu postala stanište na kojem država bezočno ponižava svoje građane, inkvizitorskim kliještima rujući po intimi pojedinca. Ta pozadinska freska mitomanskog državnog nasilja zlokobno pulsira u drami „Plodna voda“, nagrađenoj 1. Nagradom Marin Držić. I dalje je Marina Vujčić suptilno koncentrirana na propitivanje ljudskih puteva i stranputica, na nježno tkanje ranjivih duša i dosljedno postavljanje pitanja o tajnama krhkosti života.
No, „Plodna voda“ je i njeno dosad najpolitičnije dramsko djelo. Bez tezičnosti i parolaštva, iskreno i nemilosrdno u bitkama za individualne slobode. Krajnje otvoreno u prokazivanju opasnog društvenog licemjerja horde, udobno smještenog u eksperimentima laboratorija moći. Osim toga, „Plodnu vodu“ krasi i odmjerena doza magijskog realizma. Sve je to redateljica Delmestre nepogrešivo osjetila i pomno razigrala na pozornici.
Diskretne asocijacije
Mjesto radnje je nešto poput diskretnog spa wellnes kompleksa u koji dolaze parovi privučeni reklamama o relaksaciji duha i tijela. Iza službene maske netaknutog turističkog aduta, krije se mračni poligon za nasilno utjerivanje plodnosti, histeričnu natalitetnu politiku i mizogeni sadizam – dirigiran izravno iz Vlade.
Scenografkinja Lina Vengoechea je dramaturgiju prostora gradila izvrsnim diskretnim asocijacijama na žanrovske, filmske i stripovske postavke sličnih represivnih zavoda (tu kao da će Hulk osvanuti u svojim patnjama, ili McMurphy iza žice „Kukavičjeg gnijezda“…) u kojima se, pod šapama (para)državnog terora tjeskobe drugi i drukčiji.
Pojačavanje satiričnih pasaža
Tamo gdje Krleža obično završava svoje komade, Marinina drama počinje: stoičkim čišćenjem kloake. Gašpar, čovjek koji ne spava, (fenomenalan je Goran Grgić u icrtavanju njegove izmrcvarene duše ogrezle u pomirenost sa sudbinom), sakupljač tuđih boli, rezignirano čisti ostatke noćnog tuluma.
Tim žurkama autorica pojačava satirične pasaže, što redateljica gipko slijedi do burlesknog ritma. Mučnina problema represije i slobode tako se još kristalnije ocrtava. Marina Vujčić ni zareza nije upisala koji bi odjekivao crno-bijelim tonovima. Njezina lica i postupci prepuni su nijansiranih argumenata, pravde i krivde, grijeha i vrlina.
Zato pred nama promiču i žene s nepatvorenim majčinskim instinktom, žene koje traže i brane slobodu da nikada ne okuse majčinstvo, žene silovane i zlostavljane i njihovi nesavršeni muškarci – manipulatori, zlostavljači, slabići ili kolebljivci, tužni ranjenici srca ili kukavice i prodane duše.
Zlostavljač i ranjivo biće
Nenni Delmestre istinski poštuje tu galeriju i otvara prostor za uzbudljive glumačke nadgradnje. Jadranka Đokić kao Nora iskazat će arhetipsku snagu i tvrdoglavost žene koja prezrivo odbacuje društveno seciranje njezine utrobe i duše. Igor Kovač je u Bruni iznašao pregršt razloga da samonametnutu muškost ne pretvori u polje nekomunikacije s Norom, ženom koju voli a rijetko se to usudi priznati. Ana Begić (Eva) i Luka Dragić (Toma) briljantni su u japijevskim neurozama kojima su popločali put u željeni roditeljski san.
Iva Jerković (Sofija), njihovim čežnjama će poslužiti kao glamurozni član bizarnog trokuta. Luca Anić istinski je proživjela svaku stopu nesretne Flore, doslovne žrtve ove blatne pokazne vježbe terora u ime nacije. Ivan Colarić (Antonio) dvostruko je omeđio lik zlostavljača i ranjivog bića. Mirta Zečević (Vilma) i Alen Šalinović (Dr. Majer) sugestivno su odigrali one vječne aparatčike vlasti, a zapravo gubitnike. Silvio Vovk u Propovjednikovoj budnosti nad bezgrešnim začećima vidi stand-up alate. A kad Crkva postane u društvu udomaćena kao stand-up, njezina je manipulacija zagarantirana.
Bujice krikova i poraza
Filip Vidović izvrstan je kao Pjesnik cinkaroš, izopćenik, stranac i jedini bosonog u tom baruštinskom svijetu. Jelena Otašević Babić, Tesa Litvan, Dora Lipovčan, Gloria Dubelj, Iva Šimić Šakoronja – u Koru žena itekako su uspjele kreirati individualne karaktere, svaka sa svojom individualnom životnom pričom. Marin Stević (Poslužitelj) nenametljivo razigrava njihove sudbine, kao pouzdani kotačić u laboratoriji. Ivana Boban (Žena u crnini) učinila je pravi podvig nijeme prikaze koja kroči kroz vodu kao magični realizam boli i svjedok vječnih udaraca.
Često prilazi rubu scene i iz geste njezinih usana kao da teku bujice krikova i neispričanih poraza. Kostimografkinja Barbara Bourek većini (osim Pjesniku i Sofiji koja je na štiklama) je podarila gumene čizme uniformiranosti. Kao žigove prokletog društva što im želi požderati posljednji srh različitosti. Ili ga barem utopiti u blatu močvaruše naše svagdašnje. Ne propuštajte se ogledati u „Plodnoj vodi“.