Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Opera hrvatskih kazališta ovo ljeto otvara londonski festival. Razgovarali smo sa sopranisticom koja je nosi

Jelena Štefanić jedna je od naših najosebujnijih mladih sopranistica koja grabi prema međunarodnoj karijeri

ZADNJA IZMJENA: lip 16, 2019
Foto: Miro Martinić

Istarski postwagnerijanac Antonio Smareglia (1854-1929), kompozitor talijansko-hrvatskih gena, svoju revalorizaciju doživljava tek u posljednjih dvadesetak godina. I glazbeni sladokusci naprosto uživaju u tom revivalu. Koprodukcijska postavka „Caccie lontane“, Smareglinog ranog studentskog opernog djela, koje su se prošle sezone prihvatili Istarsko narodno kazalište Gradsko kazalište Pula i Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, pravi je mali dragulj svježeg propitivanja baštine.

Ovom će se operom, u režiji Ozrena Prohića, 20. kolovoza otvoriti prestižni londonski festival „Opera in the City“, što će ujedno biti i britanska premijera tog Smareglinog djela. O nesumnjivo značajnom uspjehu razgovarao sam s Jelenom Štefanić, koja, uz mezzosopranisticu Sofiju Cingulu, nosi Smagrelinu erotsko-lovnu pastoralu. Jelena Štefanić (rođena u Varaždinskim Toplicama, diplomirala na bečkom Universität für Musik und darstellende Kunst) jedna je od naših najosebujnijih mladih sopranistica koja zasluženo kleše zavidnu karijeru, nastupajući na svjetskim pozornicama, a dom dijeli „u koferima“, na relaciji Varaždin-Beč-Zagreb.

Jelena Štefanić Miro Martinić

TELEGRAM: Kako ste reagirali kad ste čuli da Smareglinom operom otvarate londonski festival? Fakat, velika stvar.

ŠTEFANIĆ: Hvala vam! Bez lažne skromnosti, da, to je velika stvar. Ne samo za HNK Varaždin i INK Pula, već i za cjelokupnu hrvatsku kulturu. Ipak se radi o premijeri opere hrvatskog skladatelja na području Ujedinjenog kraljevstva. Kako sam reagirala? Znala sam da se opera prijavljuje na natječaj i nekako mi je intuicija govorila da ćemo proći. Kad su mi javili da idemo u London, prvih pet minuta je trajala totalna euforija, a onda sam se vratila kuhanju ručka. Do Londona ima još dva mjeseca, a mene u međuvremenu čekaju dva projekta: prvi put izvodim Verdijev ‘Requiem’ u Konstanzu i ‘Valkire’ na Cresu. Dakle, polako… No, sigurno ću pred sam put i izvedbu biti nervozna, ali onako pozitivno.

TELEGRAM: Iako su žanrovi drukčiji, priča ima nešto od „Gospođice Julije“ u sebi, taj odnos gospodarice i sluge…

ŠTEFANIĆ: Da, ima male sličnosti u fabuli, ljubovanje sa slugom… No, naša opera ne završava tragično, i sami karakteri likova su drugačiji. Madonna Bella je u odnosu na Juliju, ja bih se slobodno izrazila, više goropadna. Nije tatina razmažena kćer i njen razlog flerta nije dosada, ni neki izraz bunta. Ona je zbilja prava gospodarica dvora svjesna svoje ljepote i utjecaja na muški rod. Ta plahost i nesigurnost paža, nju, mogu reći, intrigira i još više mami. Nažalost, tu se ne radi o iskrenoj ljubavi s njene strane. Njoj sve to imponira, malo buni, te se prepusti strastima, ali nekako sumnjam da joj je to prvi put… Riječ ‘vjernost’ ne postoji u njenom rječniku. Kako i bi, kad je dvor pun muškaraca. Eto, to je moje viđenje i interpretacija lika.

TELEGRAM: Volite raditi s redateljima poput Ozrena Prohića koji od pjevača traže i zahtjevan glumački angažman?

ŠTEFANIĆ: Zaista, gospodin Prohić traži zahtjevan glumački angažman, ali i ne samo to. On je jedan od režisera koji ima i ‘dobro uho’, tako da uz glumački, traži i pjevački zahtjevniji angažman na probama. Voli se jako igrati koloritom glasa i ponekad probe zbilja znaju biti iscrpljujuće, ali zato rezultat ne izostane.

TELEGRAM: U njemačkom gradu Konstanzu imali ste prilike raditi i s našom velikom redateljicom svjetskog kalibra, Nadom Kokotović. Nažalost, nepravedno izgnanom s ovih prostora, tek joj je Rijeka prije nekoliko godina pružila šansu.

ŠTEFANIĆ: Istina, gospođa Kokotović i ja srele smo se 2016. Bilo je to iste godine kada je režirala u HNK Rijeka. U Konstanzu smo radile Händelovu operu „Orlando“. To je žena od koje svaki umjetnik može puno naučiti, tjera vas da pomičete svoje granice. Vrlo je čvrstog stava i mišljenja. Ona je zbilja izvanserijska, a najviše cijenim kod nje ono što samo najveći u ovoj branši imaju: ogromno srce. Ne želim zvučati sentimentalno, ali ta cijela produkcija ima posebno mjesto i uvijek je se rado sjećam. Žao mi je da gospođa Kokotović ne režira češće na našim prostorima i iskreno se nadam da je došlo vrijeme promjene.

TELEGRAM: Često ističete da vam je Osijek sretan grad. Kako to, dajte mi objasnite?

ŠTEFANIĆ: Po mnogočemu. Prvo, zbilja sam zahvalna HNK Osijek na povjerenju, jer ipak u toj kući sam ostvarila tri velike i zahtjevne uloge – Violettu u ‘Traviati’, Donnu Annu u ‘Don Giovanniu’ i Leonoru u ‘Trubaduru’, i svaka od njih mi je otvorila neka nova vrata u inozemstvu. Nakon ‘Traviate’, bila sam pozvana na Operaliju, pjevačko natjecanje Placida Dominga. Donna Anna mi je donijela turneju po Kini, a Leonora Verdijev ‘Requiem’, za koji se trenutno pripremam. Drugo, volim ljude u Osijeku, publiku, ansambl, zbor, orkestar… Volim ispijati jutarnje kave s pogledom na Dravu i moj hotel Central. Tu sam k’o doma.

TELEGRAM: Gledao sam vas kao Leonoru i Donnu Annu… Imate, rekao bih, baš punkerski gard na sceni.

ŠTEFANIĆ: Nasmijali ste me od srca… Ovo ću shvatiti k’o kompliment. Što da vam kažem, ponekad ne možete protiv prirode.

TELEGRAM: Već kao 16-godišnjakinja ste stali na scenu u Varaždinu. Osjećaj je bio ubitačan ili ste to kul podnijeli?

ŠTEFANIĆ: Da, to je bila izvedba Charpentierovog ‘Acteona’ na sceni HNK Varaždin, gdje sam pjevala malu ulogu Hyale. Iskreno, ne sjećam se uopće kako je bilo. Kada ste dijete, sve vam je igra.

TELEGRAM: Povećava li se ta odgovornost, kako iskustvo i karijera rastu? Konkurencija je danas žestoka, zar ne?

ŠTEFANIĆ: Naravno da se s vremenom povećava jer shvatite da time morate zaraditi za kruh. Pogotovo kada završite fakultet. Tamo ste ipak nekako zaštićeni i imate samo privid kako posao zapravo funkcionira. Kada izađete van, suočeni ste sa surovom realnošću. Kako napredujete u karijeri, dolaze i puno teže uloge, što isto zahtijeva veću odgovornost. Također, tu je i neka odgovornost prema publici koja uvijek od vas očekuje izvrsnost. Onda je još taj pritisak zbog konkurencije. Znate, kad sam bila mlađa, puno više sam se time opterećivala. Da, konkurencija je ogromna i naš svijet jest nemilosrdan, ali umjetnik ne može, odnosno ne smije, razmišljati o tome. Svi mi imamo prednosti i mane, a mjesta pod suncem ima za sve. I onda čovjek tako s vremenom shvati da je najveća prepreka do cilja i ujedno konkurencija on sam sebi.

 

TELEGRAM: Puno vas je zvjezdanih pjevača poniklo iz varaždinskog kraja, odnosno prošlo kroz tamošnju Glazbenu školu – Ruža Pospiš Baldani, Tomislav Mužek, Lana Kos, Valentina Fijačko, Sofija Cingula… To je tamo nešto posebno u zraku?

ŠTEFANIĆ: Ima ih puno više nego što ste ih spomenuli, no neću ih sad nabrajati samo iz razloga da nekoga nenamjerno izostavim. Taj naš varaždinsko-međimurski kraj zbilja obiluje vrsnim pjevačima. Iskreno, ne znam zašto. Niti je pitanje zraka, niti vode, ni ludih gljiva… Činjenica je da u Varaždinu imamo dobru Glazbenu školu s dugom tradicijom gdje djeca dobivaju dobre temelje za dalje, ali sad ću reći onu poznatu: pet posto je talent, sve ostalo je rad. Zbilja, sve ovisi o pojedincu. Glas vam je baza, sve ostalo je požrtvovnost, rad, ljubav, odricanje i neodustajanje. Pravi umjetnik se ne rađa, on se stvara godinama. Tako da se malo našalim, možda se ovdje radi samo o zagorsko-međimurskom inatu.

TELEGRAM: U vašoj umjetnosti je možda najteže dostojno trajati, ne sagorjeti? Imate li nekakvu vodilju u tom maratonu?

ŠTEFANIĆ: Zdrava glava, intuicija, te konstantno učenje i istraživanje. Vodim se onim: onog trenutka kad misliš da dovoljno znaš, već si stagnirala!

Davor Špišić
Telegram autor
17 članaka Više o autoru
Više s weba