Orban ga je proglasio državnim neprijateljem. Árpád Schilling za Telegram: 'I lijevi i desni pričaju isto. Strah me je'

Danas su politička stajališta postala ponajprije stvar mode, kaže Schilling. “Poriv za dobročinstvom ‘samo zato što možemo’, zeleni aktivizam. Ali dobre namjere nisu dovoljne, niti možemo razgovarati o promjenama ako u taj razgovor ne uključimo raspravu o stvarnim potrebama ljudi”. Schilling je tu lekciju naučio na vlastitoj koži i napisao ovaj komad. Tim povodom, popričali smo o pročišćavajućoj moći dobrih namjera.

TELEGRAM: Vratili ste se u ZKM, ovaj put sa svojim autorskim projektom u kojemu se bavite neprerađenom traumom. Kako ste zamislili to svoje kazališno putovanje u intimno “srce tame”? Kako otvarate ormare u kojima su skriveni kosturi, naglo ili čehovljanski polako?

SCHILLING: Prije bih rekao čehovljanski polako, što je blisko mojem senzibilitetu a koliko znam iz iskustva s glumcima ZKM-a, blisko je i njima, snazi njihove glume koja polazi iznutra i pruža to neko mjesto skrivanja u kojemu miješamo realistično i nadrealno. U ovom se komadu ništa ne pokazuje izravno, na sav glas, sve je suptilno i nježno, igramo se s vremenom i s tišinama, i ponekad je važnije ono što se prešućuje od onoga što se izgovara. Namjera nam nije zabaviti, iako se koristimo raznim zabavljačkim metodama kao što su video i glazba; ovdje je više stvar u pripovijedanju, karakterima.

Želimo gledatelje uvući u priču, prisiliti ih da se “približe” pozornici kako bi shvatili što se na njoj zbiva – publici ništa nije servirano na pladnju. Namjera mi je pokrenuti nešto u ljudima koji su u gledalištu, jer nije isto kad se na pozornici propituju uvjerenja ljudi koji nisu u publici – ali što je s onima koji su odabrali doći na našu predstavu? Kako njih natjerati da se zapitaju? Ta obitelj iz predstave, siguran sam, sjedit će u našoj publici – to su ti ljudi koji dolaze u kazalište i kupuju karte, srednji sloj koji ima za to novaca i vremena.

TELEGRAM: Ti koji kupuju kartu i dođu na predstavu to rade s određenim očekivanjima, a vi ih, dakle, želite uhvatiti nespremne.

SCHILLING: Ova predstava je psihološki triler, igramo igru s publikom. Pomalo pomaknuto, dosta filmično, drugačije od uobičajenoga. Izazovno i za glumce i za gledatelje. Ali ako me pitate je li mi cilj posredovati neke velike promjene, mislim da to općenito nije pitanje za redatelja, već za ravnatelja kazališta. Što se mene tiče, sve manje vjerujem u moć jednog umjetničkog djela, mislim da je puno važniji kompletan umjetnički koncept kazališta, za što se zalaže, koji stav zastupa. Ako imate zgradu, novac, instituciju, ljude, svašta možete napraviti. Redatelj može napraviti samo predstavu za koju je angažiran.

TELEGRAM: Bavite se obitelji, tom kapelom uskrsnuća svih naših trauma. Obitelj kao društveni konstrukt, osobito u ovim našim konzervativnim krajevima, istoznačnica je za tradiciju, koja pak sve više postaje sinonimom za neslobodu. U čemu vidite šansu za slobodu pojedinca?

SCHILLING: Svaka obitelj, pa bila i najdivnija, liberalna, moderna, suvremena, progresivna, može proizvesti traume. Kako je sve što radim uvijek jako osobno i dolazi iz mojeg osobnog iskustva i iskustva ljudi oko mene, tako je i ova priča – priča moga oca, priča o pritisku obiteljskih očekivanja i sinu koji nije u stanju, ili nije spreman, roditeljima “vratiti uloženo”.

To je ona priča o tome kako svoju djecu želimo zaštititi od trauma kojima smo mi bili izloženi, pa im priuštimo nešto drugo, neku novu traumu, u najboljoj namjeri. Jer pitanje je, što je za koga najbolje? Mene tu ne zanimaju tradicionalne uloge u obitelji, već različiti aspekti obitelji, odrastanja, grešaka koje činimo, prošlosti koja nas proganja. Jer traume žive s nama čak i kad su jako duboko zakopane, i uvijek nas mogu iznenaditi kad naglo odluče ustati iz groba.

TELEGRAM: Ovdje je u središtu slavna novinarka koja prekida karijeru na vrhuncu i posvećuje se radu u popravnom domu. Je li i to “vaša” priča?

SCHILLING: Da, to se meni dogodilo. Nakon što sam bio primoran raspustiti svoju glumačku družinu, počeo sam se baviti pedagoškim radom, uglavnom s ljudima iz ruralnih krajeva, s djecom, traumatiziranim ljudima, beskućnicima. Imao sam jako puno dobre volje, ali sam tada shvatio da dobra volja nije dovoljna. Da očekujem da mi budu zahvalni (što je, naravno, silno malograđanski), da se čak i ljutim kad se ne ponašaju onako kako ja očekujem (što je strašno arogantno).

Što ja znam o njima, o tome što se u njima događa, kakve rane nose? Sve te siromašne, očajne ljude, migrante, gledamo samo tako, kao siromašne, očajne, migrante; oni su za nas ljudi bez identiteta, bezoblična masa. Ali što ako su oni samo ljudi koji pokušavaju preživjeti? Oni nama nisu ništa dužni, nisu nas dužni poštivati, ništa nam ne duguju, ništa nam ne moraju dati zauzvrat. Pokušati ih razumjeti također je pitanje prihvaćanja identiteta drugih.

TELEGRAM: Može li kazalište biti odvojeno od politike? Kako kazalište može biti oblik kolektivne političke akcije?

SCHILLING: To je osjetljivo pitanje. Niti možete umjetnicima narediti kako da se bave svojom umjetnošću, niti ljudima kako će tu umjetnost konzumirati. Na primjer, u Ukrajini je u tijeku jedan vrlo konkretan rat, ali kazališta su otvorena i ljudi, kako čujem, žele gledati samo komedije. To je u redu, ali ako ne živite u okolnostima rata, ako živite u Europskoj uniji, u demokraciji, kazalište mora predstavljati neku vrstu foruma, biti mjesto propitivanja tradicija, povijesnih činjenica, naših kulturnih ponašanja i uvjerenja.

Jer kazalište je inherentno političko – već je i sam čin kupovine karata političko pitanje: koliko ta karta košta? Da li je subvencioniraju javna sredstva? Mogu li si je svi građani priuštiti? Dužnost je svih umjetnika promišljati o stvarnosti, ali kako će to raditi njihova je stvar, u suprotnome, umjetnost prestaje biti prostor slobode. Recimo, prije sam se u svojem radu uvijek bavio nekim konkretnim političkim pitanjem, ali to se pokazalo pogrešnim, jer je u konačnici izgledalo kao propaganda.

Zato sam se odlučio fokusirati na ljude, na njihove odluke. A svaka naša odluka u osnovi je političko pitanje, jer je svaka posljedica naših društvenih okolnosti – naša socijalna pozadina, obrazovanje, uvjerenja, traume, iskustva, sve to utječe na odluke koje donosimo. Mene zanima čitav taj dijapazon utjecaja. Što sve utječe na naše odluke, odakle one dolaze, zašto smo ih donijeli?

TELEGRAM: Dakle, kazalište nije i ne smije biti “siguran prostor”? Revolucija nije iluzija?

SCHILLING: Mislim da je posljednji pravi revolucionarni trenutak za kazalište bio onaj kad je otvorilo vrata u procesu koji je umjetnike izveo na ulice, a publiku doveo na pozornicu. Realnost je ušla u teatar: umjetnici su morali početi razgovarati sa svojim gledateljima, morali su se odreći elitizma umjetnosti, odustati od arogancije, spustiti se na zemlju i ući u izravnu komunikaciju s javnošću. Istinski revolucionaran proces: promjena pozicije umjetnika.

To je društveni, politički i kulturni čin koji mijenja način na koji se kazalište obraća, način kako se odvija dijalog u kazalištu. U prijašnjem jako hijerarhiziranom kazalištu to nije bilo moguće, pa se i svaki politički kazališni čin svodio zapravo na deklarativnu buku s pozornice, dok je ono u svojoj biti ostajalo distancirano od publike, dakle, od onih koji nas financiraju i omogućuju nam da živimo. Ja više ne vjerujem u provokaciju s pozornice. Pitanje koje bismo si mi u kazalištu trebali postaviti nije kako biti agresivniji, provokativniji, neugodniji, nego kako biti osjetljiviji, humaniji. Izgraditi novi dijalog, temeljen na međusobnom povjerenju.

TELEGRAM: Spomenuli ste svoju glumačku družinu Krétakör, koju ste morali raspustiti zbog svojeg političkog aktivizma, zbog kojeg vas je vlada Viktora Orbana proglasila državnim neprijateljem broj jedan.

SCHILLING: Da, morali smo se raspustiti. Orban je centralizirao sustav na način da je sad za svaki kulturni program bilo gdje u Mađarskoj potrebno dobiti odobrenje iz Budimpešte, a tamo ne vole politički angažiran teatar. I tako smo ostali bez posla. Srezali su nam subvencije, pa je pokrenuta medijska kampanja protiv nas… Našli smo se na meti i mnogi se nisu htjeli izlagati suradnjom s nama. Izgubili smo partnere, članove, suradnike, financiranje… I onda sam i sam odlučio napustiti zemlju. U Mađarskoj više nemam ništa.

TELEGRAM: Gdje sada živite?

SCHILLING: Već šest godina živim u jednom malom mjestu u Francuskoj. Posljednje četiri godine predajem režiju na glumačkoj i glazbenoj akademiji u Litvi, a ostalo vrijeme putujem kao free-lance redatelj. Nakon Zagreba za sad imam za jesen dogovoren angažman u Švicarskoj, u Bernu ću režirati operu.

TELEGRAM: Kazalištem se bavite već preko 30 godina. Različite epohe na različite načine “čitaju” teatar, unoseći u svoje interpretacije dramskih tekstova vlastita iskustva i preokupacije. Kakvo kazalište zahtijevaju naša iskustva danas?

SCHILLING: Prije sam bio puno hrabriji s izjavama o tome što bismo i kako trebali činiti. Ali sve sam stariji, djeca mi rastu, i sve sam manje siguran da znam što bismo trebali raditi, što bi kazalište trebalo raditi. Toliko je različitih umjetnika, toliko različitih kazališta, tko sam ja da im govorim što bi trebali raditi? Ja samo nastojim pronaći vlastitu poziciju.

TELEGRAM: Zbog Orbana ste se morali “repozicionirati”, kao i svi oni ruski intelektualci koje Putin otkad je krenula ruska invazija na Ukrajinu samo ubacuje na tzv. crne liste terorista. Čini se da 21. stoljeće počinje sve više podsjećati na isto vrijeme stotinu godina ranije. Trebamo li se pripremiti za dolazak novog fašizma?

SCHILLING: Fašizam je već stigao a mi ne samo da se nismo pripremili, nego to odbijamo učiniti. Živimo uljuljkani u uvjerenju da smo zaštićeni i sigurni, ali to je varka. U Mađarskoj ljudi čak odbijaju upotrebljavati riječ “fašist”, tvrde da je presnažna za ovo što se sada događa, da je ne smijemo prerano potrošiti, da će se izlizati pa nećemo imati pravu riječ kad nam bude doista trebala.

Da se ovo sada ne može usporediti s onim prije. Ali, pogledamo li malo pažljivije, u aktualnoj političkoj retorici pronaći ćemo hrpu dokaza izvornog fašizma. Ne moramo čekati da takva politika bude u poziciji apsolutne moći, tada bi moglo biti prekasno. Ne moramo čekati da vojska izađe na ulice i počne ubijati ljude. Kad pogledam što se događa, vrlo sam pesimističan.

TELEGRAM: Kako uopće valorizirati “vrijednosti” u okolnostima zamagljenih linija? Danas je ljevica gotovo pa postala desnica, a desnica ponekad ne zvuči kao desnica…

SCHILLING: Politička je situacija danas vrlo komplicirana. Ljevica je izgubila smjer i pokidala veze s ljudima, što je ekstremna desnica iskoristila kako bi preuzela narative kojima se prije stotinu godina služila ljevica. Rezultat je politički kaos. Pogledajte što se događa u Poljskoj, gdje sada imate Donalda Tuska, čiji je dolazak na vlast pozdravljen kao kraj Kaczyńskijeve ere, ali ako malo bolje poslušate što tko priča, nema neke velike razlike.

Ali to nije samo europski problem, već globalni fenomen. Ne smijemo ga umanjivati, niti relativizirati, kao što se upravo događa u Mađarskoj, gdje se više ne govori o “desnici” i “ljevici”, već je sve postalo “centar”. Ali taj je centar neosporno desno! Nikad nisam ni vidio centar, gdje se on uopće nalazi? Dogodilo se to da smo izgubili ljevicu, nema je više. Ostala je samo desnica. Treba nas biti strah. Mene svakako jest.

TELEGRAM: Kako objašnjavate toliku podršku Orbanu? Što to ima Orban, što netko drugi nema?

SCHILLING: Odgovor nije jednostavan. On se pojavio u pravom trenutku, kad je golemo razočaranje izazvalo takvu želju za promjenom koja je rezultirala time da je njegova stranka dobila dvije trećine u parlamentu. Nisu to očekivali, nisu na to uopće bili spremni, nisu imali program za to. Ali čim su dobili mandat, jako su se dobro snašli. Mađarska je jako provincijalna zemlja, za Mađare zastava doista nešto znači. Suverenitet, nezavisnost, sve te priče o “nama”. A Orban je jako dobar u gradnji takvog narativa. Problem s provincijalizmom je i taj da ljudi iz provincije ne znaju ništa o tome što se događa drugdje.

Znaju samo ono što im serviraju državni mediji. Strah ih je bilo kakvih promjena. Siromaštvo i strah od stranaca idealan su koktel za takvu vrstu politike. Ako imamo iste snove, jedemo isto meso i idemo u istu crkvu, to nam daje osjećaj sigurnosti. Nemojmo zaboraviti ni da centralizacija, koja je loša za demokraciju, odlično funkcionira kad je riječ o brzini donošenja odluka, a znamo da nije glavno pitanje može li Viktor Orban riješiti sve naše probleme, nego da li se Viktor Orban ponaša kao da to može. A on se uvjerljivo ponaša upravo tako.

TELEGRAM: Orban, dakle, nije posredovao rađanje neke nove Mađarske već je samo pomogao pokazati njezino pravo lice. Ako je tako, vidite li Mađarsku bez nekog Orbana na čelu u bliskoj budućnosti?

SCHILLING: Prilično sam pesimističan po tom pitanju. Proces orbanizacije sad već predugo traje, mnogi su intelektualci napustili zemlju, u javnom prostoru nema mjesta kritičkom mišljenju. A navika je najveći neprijatelj promjene. Ljudi se naprosto prilagode, a neki se i moraju prilagoditi. Nitko neće završiti u zatvoru, Mađarska nije Rusija, samo će izgubiti posao. A budući da više nema čvrstog zajedništva u društvu, nikoga nije briga. Ne znam tko bi bio taj koji bi mogao posredovati promjenu. Svakih par godina pojavi se neki novi Mesija, ali zvuči isto kao Orban.

Problem s Mađarskom je taj što ona nikad nije imala ekstremnu inačicu komunizma; ljudi su znali da im nije tako dobro kao na Zapadu, ali su bili sretni što im nije gore. Blaga verzija totalitarizma kupila je njihov mir. Isto je i danas. Znaju da im nije dobro kako bi moglo biti, ali nije ni strašno kako bi moglo biti. A s time mogu živjeti. I zato je Orban na svakim izborima od 2010. osvojio dvotrećinsku vlast, koja mu je omogućila promjenu izbornog zakona na način da je danas puno teže pobijediti njegovu stranku na parlamentarnim izborima nego što je bilo prije 14 godina.

TELEGRAM: Znači da odluku o odlasku niste požalili?

SCHILLING: U Mađarskoj sam živio 44 godine, posljednjih šest živim u Francuskoj. Ne želim idealizirati Francusku, ali razlika je ogromna. Živim u malom mjestu čijih pet tisuća stanovnika čini nevjerojatna mješavina: moja djeca idu u školu s djecom čije su obitelji tu došle iz Irana, Iraka, Afganistana, Pakistana. U školi zajedno rade na projektima izrade političkih fotografija, sudjeluju na forumima o Gazi i Ukrajini; učenici i profesori institucionalno raspravljaju o ključnim pitanjima današnjice.

A u Mađarskoj ne možete uopće razgovarati o Arapima. Arapi su teroristi i gotovo. Svijet je u Francuskoj daleko veći nego u Mađarskoj. Ne želim se nikada vratiti i biti prisiljen na nacionalističku, rasističku i ksenofobičnu jednoobraznost, koja uz to demonstrativno zahtijeva da je se poštuje, dok se od ljudi ljevičarskih uvjerenja neprekidno traži da budu “strpljiviji”. Šutjeti i trpjeti za mene više nije opcija, a niti želim biti osoba koja druge neprekidno kori zbog njihovih stavova. Razmišljam da jednog dana napišem komad na tu temu.

TELEGRAM: Prvo što svatko tko se bavi kazalištem mora naučiti jest što sve kazalište može biti, koliko može vrijediti kao jedna od valuta čovječanstva. Nakon 30 godina, vjerujete li još uvijek u kazalište, u snagu teatra?

SCHILLING: Kad radim s glumcima u dvorani za probe, kad vidim koliko mi vjeruju, kako me slijede, koliko energije, talenta, discipline i kreativnosti ulažu, onda da, vjerujem u kazalište kao nešto divno što stvaramo zajedno. Ali danas sam manje naivan nego kad sam bio mlad, i puno toga što vidim me obeshrabruje. Danas neću više s istim uvjerenjem kao prije 20 godina reći da je kazalište najvažnija stvar na svijetu. Ponekad mi se čini da je kazalište samo posao kao svaki drugi, a ovo je moj. Imam dvoje djece, moram raditi, i to je sve.