Osijek ima izvrsnu novu predstavu, Sugar, nastalu prema legendarnom filmu Neki to vole vruće
Bili smo na premijeri mjuzikla koji ruši predrasude i brani pravo na to da ljudi budu drugačiji
Dok je isluženi čamac odvozio četvero zaljubljenika izmiksanih spolova na pučinu sreće, a mitska rečenica “Nitko nije savršen” svijetlila poput svjetionika slobode, gledalište Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku eksplodiralo je ovacijama. I dugo je trajalo skandiranje omađijane publike, zahvalne od performerske fešte hrvatske premijere mjuzikla “Sugar” u režiji Nine Kleflin.
“Nobody’s perfect” zasigurno pripada najslavnijim završnim lajnama filmske historije filma i postala je jedna od globalno najpoznatijih šifri pop kulture. Dakako, riječ je o finalnoj sceni kultnog remek-djela “Neki to vole vruće” (Some Like It Hot) genijalnog cinika golemog srca Billyja Wildera.
Kada Jerry/Daphne odustaje od prerušavanja, skine periku i očajno zavapi “Ja sam muškarac!”, zaljubljeni milijarder Osgood samo se šeretski naceri: “U redu, nitko nije savršen!” Socijalno beznađe, nada u spas, bijeg od samoće, slobodno iskušavanje identiteta i spolnosti, stapaju se u veličanstveni fade out kojim se generacije napajaju već šezdeset godina.
Izvrstan scenaristički predložak
Izvrstan scenaristički predložak I.A.L. Diamonda i Billyja Wildera u Wilderovim se delikatnim rukama pretvorio u čudesan smjehotresni noir, s moćno vođenim kraljevskim glumačkim nadahnućima, posebice nosećeg tria: Marilyn Monroe, Tonyja Curtisa i Jacka Lemmona. Unatoč kašnjenjima na set i beskrajnim repeticijama, MM je savršeno “škljocnula” s Wilderom, isijavajući čudesnu melankoliju Colombine u slap-stick žrvnju.
Ulogu za koju je zasluženo osvojila Zlatni globus, radila je usred gadne borbe s depresijom, ovisnošću o koktelima tableta i alkohola i ozbiljno načetim brakom s dramatičarem Arthurom Millerom. Curtis i Lemmon sjajno se poigravaju macho stereotipima i ranjivostima. Svo troje, uz zdušni redateljev blagoslov variraju mogućnosti biseksualne i homoseksualne ljubavi, što je tada hrabro (podsjećam da je riječ o Hollywoodu 1959.) odškrinulo vrata slobode.
Revival filma u obliku mjuzikla iz 1972. godine
Trinaest godina nakon što je film obasjao mrak kino-dvorana, priča je dobila teatarsku varijantu u mediju mjuzikla. Nazvan imenom glavne junakinje, 1972. je u Majestic Theatreu na Broadwayu praizveden mjuzikl “Sugar” Petera Stonea (libreto), Jule Stynea (glazba) i Boba Merrilla (tekstovi songova), u režiji Gowera Championa, i prometnuo se u hitoidni zalogaj. Osiguravši ovoj besmrtnoj priči revival na novoj, živoj platformi užitka.
Zato je hvalevrijedan potez Dražene Vrselje, nove intendantice osječkog HNK-a, da na repertoar stavi “Sugar”. Posebice što unutar primarnog vanjskog sloja urnebesnog eskapizma (rasan poligon za iskušavanje glumačko-pjevačko-plesačkog umijeća ujedinjenih ansambala Drame i Opere) priča “Sugara” otvara brojna socijalna, identitetna i politička pitanja.
Izvrsno kreirana dvostruka misija šećernog spektakla
Redateljica Nina Kleflin izvrsno je kreirala tu dvostruku misiju šećernog spektakla kojeg nam je servirala. Suvereno je vodila izdrilani i raspoloženi tim performera (maestro Mladen Tutavac briljantno je orkestar pretvorio u big band džezera, a Vuk Ognjenović koreografirao je broadwaysku scensku tjelesnost) u slavu najsočnije zabave. U zamamnom sinkopirajućem ritmu naracije (zajednička gipkost prijevoda Ivana Mokrovića i prepjeva songova Dražena Bratulića) pratili smo kultnu priču o lumpenproleterima koji se za šaku dolara zlopate po špelunkama, peronima i hotelima punim matorih sponzora.
Sanjajući izbavljenje s dna i odlazak u bolji život. Kleflinova je tankoćutno, baš onako wilderovski, osjetila činjenicu da se vintage dešperatne ekonomske krize 30-ih prošloga stoljeća –u kojem se priča dešava- itekako vratio. I da danas živimo u još opakijim posljedicama predatorskog izrabljivanja (vizualitet siromašnog, improviziranog i privremenog života, sjajno su kreirali scenograf Osman Arslanagić i kostimografkinja Sara Lovrić Caparin), a egzistencijalne tjeskobe mučnije su nego ikad.
Udarničko branjenje drukčijega i pravo na rušenje predrasuda
Također se u osnaženom duhu rigidnog, zatucanog konzervativizma ponovo gaze rodne i spolne slobode ili se, pak, licemjerno getoiziraju, uz onu ofucanu sintagmu: “Neka to rade u svom domu…” Kleflinova i njezini nadahnuti performeri udarnički su istrčali na teren, braneći pravo drukčijega, pravo na rušenje predrasuda. Prije svih impresivna trojka sljubljena u kreacijama Ivane Medić (Medena), Duška Modrinića (Joe/Josephine) i Matije Kačana (Jerry/Daphne).
Sva u čudesnom spoju kokete, gega, tuge i osviještenog manirizma prema ikoni MM, Ivana Medić je poletno i šarmantno odigrala demijurga predstave. Modrinić i Kačan su naprosto manijakalnim potezima ušli pod kožu drag queenovskih lica, propitujući granice žudnje, luzerske bitke na sve ili ništa, krhkosti vlastitih identiteta, šireći dijapazon igre od spektakularne revijalnosti do mrkih tonova izgubljenih iluzija.
Vesna Baljak, Mario Rade, Nenad Tudaković, Ladislav Vrgoč, Dina Vojnović, Selma Mehić, Robert Adamček, visprenim i energičnim epizodama uspješno zatvaraju ponudu ove gorke teatarske slastice. Opuštajuće i ljekovite. Ozbiljne u svojim bitkama i empatiji prema ljudskim nesavršenostima, i žestokim pljuskama koje dijeli svakoj vrsti arijevštine.